Sulejman Tihić: In Memoriam

Povezani članci

• Nije šala
• Schmidt i Habsburg: Karikatura imperije
• Beli listići
• Sretan rođendan, legitimni
• IGOR SERDAR: SRBIJA IBER ALES
• Lijeva ruka, desni džep na „domoljubni“ način

Sulejman Tihić (1951 – 2014)

Opšte nezadovoljstvo radom političara teško da o bilo kome od njih može izmamiti lijepe riječi. Čak i kad je smrt u pitanju, unatoč pravilu da o mrtvima treba govoriti sve najljepše.

Sulejmana Tihića neću učiniti izuzetkom, ali ipak moram reći da se radi o čovjeku koji je u nekoliko navrata stvarao nadu u mogućnost profesionalnijeg odnosa prema politici te mogućnost iskrenijeg i neostrašćenog političkog komuniciranja u BiH.

To ipak nije mala stvar uzmemo li u obzir da se radi o lideru bošnjačke nacionalne partije koju se u većem dijelu njenog postojanja može nazivati i nacionalističkom. Na mjestu lidera SDA naslijedio je Aliju Izetbegovića i u vrijeme kad je to učinio samo s blagom ogradom pozicija lidera SDA mogla je biti nazivana i pozicijom lidera Bošnjaka. To je ona pozicija koju danas bivši reis Mustafa Cerić itekako želi, ali danas je za takvo što kasno. Bošnjaci su ideološki itekako nepovratno disperzirani da ih samo neki novi rat može učiniti do te mjere monolitnima da bi imali jednog neprikosnovenog lidera. Loše za Cerića, dobro za Bošnjake.

Tihić je za to imao šansu tim više jer je on bio Alijin izbor. Dakle, prvi u Bošnjaka naklonjen je Tihiću kao svom nasljedniku, što je poruka puku da ga štuje kao i njega samog. Tihić nije imao tu ambiciju. Od nacionalnog pokreta, kako bi se SDA dala predstaviti u analitičkom prikazu koji bi zahtijevao jednu drugu temu i više prostora, Tihić je krenuo u pravljenje stranke. S Tihićem dolazi i do vidljive sekularizacije SDA. Islamska zajednica, tačnije njen dugogodišnji poglavar ovdje već spomenuti reis Cerić se od njega distancirao. Tihiću nije bio problem ni da se fotografiše sa čašom vina, što je nailazilo na strašne osude i medijska satiranja od strane bošnjačkih nacionalista. I mnogo teže stvari od vina nije mu bilo teško prevaliti preko usta – sjetimo se kad je rekao da je u Dobrovoljačkoj počinjen zločin i da za njega neko treba odgovarati. Sjetimo se da je na fonu njegove politike Bakir Izetbegović u Beogradu izrekao izvinjenje za sve žrtve koje su počinili pripadnici Armije BiH. Osim sekularizacije, pod njegovim liderstvom, na diskurzivnom planu, počela se dešavati i demilitarizacija SDA.

Demokratska načela unutar te stranke daleko su više poštovana nego unutar dvije vodeće samozvane socijaldemokratske partije. Uniformno mišljenje koje kroji Zlatko u SDP-u i Dodik u SNSD-u u SDA je prestalo da postoji. Dovoljno je pogledati medijske napise sa kongresa svih ovih partija pa vidjeti da je u SDA drugačije mišljenje itekako bilo moguće, možda ne uvijek poželjno, ali se nije završavalo istjerivanjem iz partije. U SDP-u je bilo: Svi ko Zlatko – Zlatko ko Zlatko. U SNSD-u isto, samo što je u pitanju Dodik.

Dakle, treća linija vrijedna pomena pored sekularizacije i demilitarizacije bila je i demokratizacija stranke.

U vrijeme kad se SDP masovno počeo bošnjakizirati, a SNSD već bio sto posto srbiziran, kao najveći politički paradoks počela se dešavati multietnicizacija SDA. Radilo se, jasno, o nekoliko političara ikebana, ali tendencija kao nacionalnoj šarolikosti SDA kadrova je započeta, što je iskorak u odnosu na druge nacionalne partije u BiH.

Svemu tome dodatnu vrijednost davala je Tihićeva prošlost logoraša srpskih logora. Za očekivati je od bivšeg logoraša na mjestu lidera bošnjačke nacionalne partije radikalizam u, ako ništa, onim stavovima koji se tiču međunacionalnih odnosa Srba i Bošnjaka. Nije ga bilo. Naprotiv, njegova do besvijesti pominjana floskula kako on neće nikad biti dio problema već uvijek dio rješenja u dosta momenata, a pogotovo kad su međunacionalni odnosi u pitanju, bila je istinita.

Nemoguće je, naravno, bilo očekivati da će Tihić išta od željenog u potpunosti uspjeti jer se radi o žestoko kriminogenoj stranci kojoj bi samo samoukinuće kao znak izvinjenja narodu moglo donekle spasiti obraz. Mislim da nema potrebe govoriti šta je tru(h)lo u SDA, kratko rečeno trulo je sve, ali činjenica je, također, da je njen lider pokušavao stvari popraviti i da je u mogućnost popravka iskreno vjerovao, što ga je činilo, donekle, i utopistom. Dakle, opet pozitivnim izuzetkom na najsurovijoj političkoj sceni od svih o kojima mogu nešto saznati u eri interneta, bez mrve vjere u bilo koji ideal.

Sve, ustvari, u političkom smislu pozitivno a u vezi s Tihićem odnosi se na njegov pokušaj rehumanizacije same SDA a kroz to i rehumanizacije političkih odnosa unutar BiH jer je, je li, SDA jedan od najznačajnijih subjekata na toj sceni.

Međutim, i za njegovog života to je bilo, kao što rekoh, nemoguće izvesti. Nositelj takve retorike najčešće i gotovo jedino bio je on. Sad neće biti niko.

U svemu ostalom Tihić je kao političar bio ispodprosječan ili loš, ali zahvaljujući prethodno rečenom, na mjestu lidera SDA definitivno nije mogao biti niko bolji. SDA sad ima potpuno otvorena vrata sunovrata u Bakirov radikalizam u kojem Bošnjaci egzistiraju kao „genetski ratnici“ i nepopravljivi osmanofili, tako da je Tihić, ne htijući, svojom smrću postao ipak dio problema. Pardoksalno, opet, to mu kao političaru daje još jedan plus. Zamislite smrt bilo kojeg drugog lidera neke značajne partije u BiH? Da li bi njegova smrt partiju učinila boljom ili gorom? Po meni sigurno boljom. U Tihićevom slučaju, dešava se obratno.