Seks i Federacija

Izdvajamo

• Doduše, kleru su se u ovom pohodu na ljudsko tijelo pridružili korumpirani doktori koji su ionako neuslovne bh. bolnice pretvorili u slike nalik na onu Dorijana Greja. Što se više stranačke vođe zdravstva u BiH lickaju, bolnice su sve gore a ljudi obeznađeni odlaze nadriljekarima. Ne treba stoga čuditi ni da je jedna od osoba koja je pobjegla s glasanja o Zakonu direktorica bolnice u Bugojnu.

Povezani članci

• Oceanovih 11, 12, 13, – a  Plenkovićevih 14
• 100 dana ruske invazije na Ukrajinu
• U SARAJEVSKOM RATNOM TEATRU SINOĆ OTVOREN DVADESETI MODUL MEMORIJE
• Morire di crepacuore
• SDP – „u ništa“…
• VREMENSKA PETLJA

Photo illustration by Salon

Bolje je donijeti zakon o (nadri)medicinski potpomognutoj oplodnji. Ne treba klinika, ne treba stručno osoblje. Dovoljan je nadrihodža/nadripop i malo vodice za prskanje. Kler koji se svom snagom bori protiv abortusa zbog svetosti života, ovdje tu svetost ne priznaje. Doduše, kleru su se u ovom pohodu na ljudsko tijelo pridružili korumpirani doktori koji su ionako neuslovne bh. bolnice pretvorili u slike nalik na onu Dorijana Greja. Što se više stranačke vođe zdravstva u BiH lickaju, bolnice su sve gore a ljudi obeznađeni odlaze nadriljekarima. Ne treba stoga čuditi ni da je jedna od osoba koja je pobjegla s glasanja o Zakonu direktorica bolnice u Bugojnu.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Na zasjedanju Parlamenta Federacije BiH “pao” je Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. Građani BiH su već odavno svikli na politikantstvo svojih predstavnika na svim nivoima vlasti. Isto tako, građani su navikli na to da se svi zakoni koji idu građanima i građankama u korist – ne donose.

Bosna i Hercegovina nije sretna zemlja kao Hrvatska, barem ne u slučaju potpomognute oplodnje, pa da ima fašističke stranke i vjerske zajednice koje se otvoreno i nedvosmisleno, u cilju ne-izazivanja-Božijeg-gnjeva, protive ovakvom Zakonu. Bosna i Hercegovina ima fašiste u ruhu proevropskih birokrata koji će sveskupa sa svojim parlamentarnim (ne)prijateljima prizivati ljudska prava i slobode, razne konvencije i slično, ali će pri donošenju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, doslovno, pobjeći iz sale. Jer, ne treba se zamjerati eurobirokratama koji u tranzicijskim zemljama insistiraju na poštovanju ljudskih prava (a u svojim ih redovno krše). S druge strane, ne daj Bože dići ruku za to da u neku nacional-čistu vaginu uđe epruveta u svrhu nastanka maloga bića, pa makar ono izraslo u vojnika koji će biti odan nacional-mikro-vođi. To bi u bh. uslovima bio politički suicid. Vrlo je važno čast “naših” žena sačuvati od opasnih epruveta. One treba da služe isključivo u svrhu epskog reproduciranja nacije, u nacionalno osviještenom braku i daleko od bogohuljenja savremenog svijeta. Ko glasa “za”, gubi podršku ideološke subraće i klera budući da žena ne može tražiti da se medicinski potpomognuto oplodi. Zapravo žena, po njima, uopće ne može tražiti. A, u njihovom je kosmosu van pameti da bi ijedan muškarac mogao tražiti ovako nešto. Ženski “reproduktivni trakt” je iz medicinskog prešao u politički fenomen, i iz privatnog u javno vlasništvo. A, time se, kao i svakim javnim dobrom, upravlja u svrhu očuvanja nacionalnih svetosti.

Ova priča, osim kukavičluka i dnevnog politikantstva ima, dakle, i svoju ideološku pozadinu. U općoj profanizaciji religije, koja je napravljena vrlo smišljeno, bog kojeg zamišljaju klerici sjedi na nebesima i strogo nadzire odnose epruveta i vagina. Ako se zgriješi, može i da se nastrada. A, poplava nam je vala bilo dosta. Ironiju na stranu, očekivati da se u jednoj zemlji u kojoj se porodilje u bolnicama tretiraju kao zadnja stoka i to prema nacionalnom ključu, u zemlji u kojoj se o prevenciji spolnih bolesti brinu priučeni medicinari ili popovi, donese zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji je pomalo šašavo. Još je šašavije da se očekuje bilo kakva pobuna građana protiv toga, jer su ti isti građani danima i satima čekali pred sarajevskom Zetrom da ih dodirom ruke i energijom koji dobija od kornjača sa šest planeta izliječi nekakav Meki Torabi i davali su posljednje novce od ušteđevine za vodu koju on ni manje ni više nego – blagosilja. Ljudi razapeti između ideologizirane slike Boga, Mekija Torabija, raznih hodža koji zapisima pomjeraju brda i čine čuda pa se metastaza kancera odjednom pretvori u metastazu religioznosti, se neće buniti protiv činjenice da Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji nije donesen. Mnogo je isplativije religiju neoliberalizirati i utjerati je ljudima u kosti nego rasipati novac na klinike za, kako se to nepravedno kaže, umjetnu oplodnju.

Bolje je donijeti zakon o (nadri)medicinski potpomognutoj oplodnji. Ne treba klinika, ne treba stručno osoblje. Dovoljan je nadrihodža/nadripop i malo vodice za prskanje. Kler koji se svom snagom bori protiv abortusa zbog svetosti života, ovdje tu svetost ne priznaje. Doduše, kleru su se u ovom pohodu na ljudsko tijelo pridružili korumpirani doktori koji su ionako neuslovne bh. bolnice pretvorili u slike nalik na onu Dorijana Greja. Što se više stranačke vođe zdravstva u BiH lickaju, bolnice su sve gore a ljudi obeznađeni odlaze nadriljekarima. Ne treba stoga čuditi ni da je jedna od osoba koja je pobjegla s glasanja o Zakonu direktorica bolnice u Bugojnu.

Neće se istinski pobuniti ni raznorazne dženderuše oličene u trendi udruženjima. One su tu da sastave dopis i da zatraže novac od neke evropske komisije kako bi se stalo ukraj ovakvoj diskriminaciji, a željet će da se nikad ne stane ukraj diskriminaciji jer će onda one ostati bez posla. Oba pola neoliberalne i tranzicijske stvarnosti u BiH: nacionalistički i kvazi-građanski, koji je oličen u saopštenjima za javnost bez ijedne konkretne akcije, profitiraju od rastućeg fašizma ovdje. Fašisti (ne)donose Zakone, kvazi-građanska opcija ih osuđuje u istupima i za to prima novac. Stoga bi žene, kako to obično i biva, skupa sa nerođenim malim životima mogle postati kolateralna šteta.

A, sve se to događa u vremenu kada nacionalne vođe neprestano arlauču o problemu zvanom bijela kuga. Istovremeno, donose veto na rađanje i, što je još gore, veto na slobodu žene i muškarca da imaju vlastite izbore.

“Neka naše sestre rađaju djecu”, viču kleronje sa svih strana ubjeđujući puk da je neplodnost isključivo ženski biološki problem. “Ali ne s epruvetom, to je bogohulno. Ako im šta zafali nek dođu nama da ih liječimo. Ona koja ne može rodit djecu neka se poždere, to je prokletstvo Božije.”

Scena druga. Zastupnici u Parlamentu razgovaraju. Kaže jedan: “Sad će se one ženturine nadić’ sa svojim saopštenjima, jebo ih Zakon o oplodnji.”. “Ma šta nam mogu”, reći će drugi. “Ma kako šta nam mogu, eno se moja kćerka oplodila u Njemačkoj, bolan, bijela je kuga. Satr’t će nas s tim”. “Ti se sekiraš radi bijele kuge, ha ha. Jesi budala. Optužićemo pedere i abortus.”

Doduše, možda se političko-vjerski moćnici boje neposlušnosti beba iz epruvete, a nisu rijetki ni oni koji otvoreno govore da bi takva djeca bila ni manje ni više nego – kreteni. Stoga nije loše ovaj tekst završiti zgodnim prevodom misli Simone de Beauvoir na jezik bh. stvarnosti: Fašist se ne rađa, fašistom se postaje. Treba li nam bolji primjer od naših parlamentaraca?