Šantićeve večeri poezije

Izdvajamo

• Utisak je da su bošnjački intelektualci, ako takvih u Mostaru uopće ima, jedva dočekali da dignu ruke i od Šantića i od festivala koji nosi njegovo ime baš onako kako su digli ruke od naziva „Aleksa Šantić“ koji je nekada nosila „Gimnazija Mostar“. S druge pak strane, današnja hrvatska akademska zajednica u Mostaru nikada, čini mi se, nije ozbiljno shvatila stajalište da je Šantić dio i njihovog kulturno-historijskog naslijeđa, pa u ovim krugovima otpora prema njegovoj politizaciji, u to vrijeme skoro da i nije bilo, a nema ga, koliko mogu vidjeti, ni danas.

Povezani članci

• Unija studenata RS: Šta na velikosrpskom znači antifašizam?
• “Mala liska” Ani Mariji Veselčić, “Demokracija” rasprodana, u četvrtak “Buzdovan”
• Za „državu i čovjeka„ i dalje vukovi pojedoše magarce
• Skupština slobodne Srbije zahteva da se Aleksandar Vučić momentalno razreši funkcije
• Adi Šarić: Napravit ćemo Mostar boljim nego što je ikada bio
• Oceanovih 11, 12, 13, – a  Plenkovićevih 14

Nacionalističke političke elite koje vladaju gradom od 1992. godine do danas, hrvatske i bošnjačke, Mostaru uporno nameću novu vrstu identiteta, pri čemu se pokušava potisnuti sve ono što u njegovoj historiji upućuje na isprepletenost, suživot i uzajamno uvažavanje. Kulturni identiteti naroda i etnija koji ovdje vjekovima žive – Srba, Bošnjaka, Hrvata, Jevreja i svih ostalih – razumijevaju se pojedinačno, bez njihovog uzajamnog djelovanja i historijske prožetosti. Pripadnost drugom i drugačijem ovdje se danas ne prašta nikome, pa ni Aleksi Šantiću. To je, upravo, Mostar po mjeri Ministarstva kulture i prosvjete Republike Srpske, ali i lokalnih nacionalnih dušebrižnika iz sve tri etnije, s kojima ni Šantić ni njegovo djelo, siguran sam, nemaju ništa zajedničko. 

Kada je prije četiri godine, na otvaranju 94. Šantićevih večeri poezije, tadašnji Ministar prosvjete i kulture Republike Srpske, Goran Mutabdžija, izjavio, između ostalog, da se „Šantić vratio u svoj grad, kojemu i pripada“ [1], bio sam šokiran i, u najmanju ruku, izrevoltiran tom drskom, besmislenom konstatacijom. Ne znam šta mi je teže palo: to što je njegova izjava, koju su prenijele sve važne novinske agencije u zemlji, notorna glupost – Šantić niti je gdje išao, niti se imao otkuda vratiti, nego se dogodilo upravo suprotno: ministar je, uz svesrdnu pomoć Svetozara Pudarića, tadašnjeg potpredsjednika Federacije BiH, došao u Mostar kako bi stavio pečat na, da se poslužim njegovim smislom za metaforu, Šantićevo preseljenje u Banja Luku – ili pak to što su ove njegove riječi u javnosti prošle potpuno nezapaženo.

Kao nekom ko je dvije godine bio uključen u organizaciju festivala koji je nosio isti naziv, ali je imao sasvim drukčiju kulturološku orijentaciju i programski koncept, a koji je te godine  doživio svoje pretposljednje, 39. izdanje, bilo mi je jasno da se Mutabdžija prevashodno obraća tom festivalu i ljudima koji su iza njega stajali – oni su po njemu, eto, protjerali Šantića iz njegovog zavičaja, pa ga je on došao vratiti tamo gdje mu je i mjesto. Međutim, u njegovoj izjavi bilo je nečega još žalosnijeg i još pogubnijeg ne samo po Šantića već i po sve nas kojima je ovaj pjesnik simbol jednog boljeg i drugačijeg Mostara: njome je, kako će se kasnije pokazati, ozvaničena politička privatizacija Šantićevog lika i djela od strane zvanične Banja Luke, s kojom su, by the way, u Mostaru svi bili, a i danas su, manje-više saglasni. Rijetki su se, poput Salke Šarića, u to vrijeme javno smjeli upitati – je li zaista u redu to što se događa i Šantiću, a i nama s njim.

Gornja dva pasusa, kao i dobar dio teksta koji slijedi, posudio sam iz svog eseja „Šantićeve večeri poezije: između kulture i politike“[2] i ovdje ih prenosim iz prostog razloga što o Šantićevim večerima poezije nemam ništa novo dodati, a nekako mi se čini važnim otvoriti tu temu na ovom mjestu, ponajviše zbog onog što se u posljednje vrijeme često prešućuje: ovaj renomirani književni festival prvi puta je održan 1969. godine, na inicijativu Ravijojle Rave Kolak, kustosice u Muzeju Hercegovina, a revitaliziran je, nakon šestogodišnje pauze, 1997. godine, zahvaljujući Opštini Stari grad i redakciji časopisa „Most“ čiji je glavni i odgovrni urednik bio rahmetli Alija Kebo. O tome postoje pisani tragovi, a historijat čitave manifestacije sažeo je u knjigu „Šantićeve večeri poezije“, mostarski hroničar Salko Šarić[3].

U samom središtu priče o Šantićevim večerima poezije, nalazi se, zapravo, književno-historijska percepcija Šantićevog lika i djela. U južnoslavesnkom književnom kanonu, Šantić se i danas, manje-više, smatra mostarskim, odnosno hercegovačkim pjesnikom. Ova se odrednica, naravno, ne odnosi na Šantićevu geografsku pripadnost, niti na umjetnički domet njegove literature, nego na njegovo književno opredjeljenje: on je mostarski pjesnik na isti način na koji bi se, recimo, za Patricka Modiana moglo reći da je pariški pisac ili za Darija Džamonju da je pisac sarajevske čaršije. Njegove pjesme „Ostajte ovdje“, „Emina“, „Što te nema“, „Pretprazničko veče“ kao i još mnoge druge, dio su kolektivnog identiteta ovoga grada, s kojima se svaki istinski Mostarac može identifikovati. Upravo takva percepcija Šantića po kojoj njegovo djelo podjednako pripada svim građanima Mostara bez obzira na njihov religijski ili etno-nacionalni predznak, utkana je u temelje Šantićevih večeri poezije – onih, da ne bude zabune, koje su 1969. godine, prvi put zajednički organizirali „Muzej Hercegovina“, list „Sloboda“ i Klub pisaca „Abrašević“, a koje su do 2014. godine, kada su posljednji put održane, doživjele ukupno 40 izdanja.

Šantić, naravno, jeste bio Srbin po svom nacionalnom opredjeljenju, pisao je o tom svom srpstvu u duhu romantičarskog vremena u kojem je živio i u kojem je njegova književnost nastajala, i ono je, bez obzira kako neko danas gledao na to, nedovojivo od tog vremena. Šantićev doživljaj srpstva nemoguće je dekodirati uz pomoć onoga što se danas podrazumijeva pod tim terminom – i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane, a to je upravo ono što se događa kada ovdašnji politički i akademski apartčici u službi nacionalnih idelogija, pjesnikov etno-nacionalni identitet stavljaju u fokus književne i historijske percepcije. Učitavati sadašnji trenutak i našu modernu historiju ili ako više volite – historije, u Šantićevu poeziju, pa i u njegovu biografiju, samo je po sebi nakaradno i da takav postupak nije postao jedna vrsta regionalnog književnog pomodarstva, ne bi uopće bio vrijedan opservacije. Upravo ovakav pristup Šantiću, uz, u takvim slučajevima, nezaobilaznu strast za fabrikovanjem mržnje prema drugom i drugačijem, doveli su, također, i do njegove velikosrpske percepcije u bošnjačkom javnom diskursu.

Naime, jedan dio javnosti u zemlji uspostavio je prema ovom pjesniku isti odnos kao i prema nekim drugim bh. piscima (Andrić, Selimović, Ćopić), pri čemu se njihovi lik i djelo, svako na svoj način, isključivo percipiraju kroz imaginarnu etiketu mrzitelja muslimana, Bošnjaka, koji su na ovaj ili onaj način, doprinijeli tragediji koja je taj narod zadesila u posljednjem ili, u slučaju Branka Ćopića, u Drugom svjetskom ratu. Pri tome se Aleksi Šantiću spočitava da je, tobože, bio „psihički bolestan i nesretan čovjek“, katastrofalan pjesnik, čije su djelo glorificirali njegovi biografi, u želji da ga iskoriste za „ostvarenje svojih velikosrpskih ciljeva“[4], kao što u jednom svom tekstu napominje izvjesni Sead Zubanović, inače autor u najmanju ruku kontroverzne knjige „Ko je bio Meša Selimović“.

Iako se ovakva percepcija Šantića u bošnjačkom javnom prostoru ipak može smatrati izolovanim slučajem, neosporno je da su rigidna ideološka čitanja i izopačena tumačenja književnosti u mnogome doprinijela rezigniranom odnosu lokalne bošnjačke akademske zajednice kao i bošnjačkog političkog faktora prema ovom pjesniku. Ni jedni ni drugi nisu učinili ništa ili su pak učinili vrlo malo, kako bi zaštitili njegovo djelo, ali i sam festival od politizacije, koja je u našoj savremenoj društvenoj praksi uvijek i bez izuzetka zlonamjerna. Naprotiv, utisak je da su bošnjački intelektualci, ako takvih u Mostaru uopće ima, jedva dočekali da dignu ruke i od Šantića i od festivala koji nosi njegovo ime baš onako kako su digli ruke od naziva „Aleksa Šantić“ koji je nekada nosila „Gimnazija Mostar“. S druge pak strane, današnja hrvatska akademska zajednica u Mostaru nikada, čini mi se, nije ozbiljno shvatila stajalište da je Šantić dio i njihovog kulturno-historijskog naslijeđa, pa u ovim krugovima otpora prema njegovoj politizaciji, u to vrijeme skoro da i nije bilo, a nema ga, koliko mogu vidjeti, ni danas.

Nacionalističke političke elite koje vladaju gradom od 1992. godine do danas, hrvatske i bošnjačke, Mostaru uporno nameću novu vrstu identiteta, pri čemu se pokušava potisnuti sve ono što u njegovoj historiji upućuje na isprepletenost, suživot i uzajamno uvažavanje. Kulturni identiteti naroda i etnija koji ovdje vjekovima žive – Srba, Bošnjaka, Hrvata, Jevreja i svih ostalih – razumijevaju se pojedinačno, bez njihovog uzajamnog djelovanja i historijske prožetosti. Pripadnost drugom i drugačijem ovdje se danas ne prašta nikome, pa ni Aleksi Šantiću. To je, upravo, Mostar po mjeri Ministarstva kulture i prosvjete Republike Srpske, ali i lokalnih nacionalnih dušebrižnika iz sve tri etnije, s kojima ni Šantić ni njegovo djelo, siguran sam, nemaju ništa zajedničko.

[1] [1] http://depo.ba/clanak/100372/otvorene-94-santiceve-veceri-poezije

[2] http://elvedin-nezirovic.blogspot.ba/2017/05/santiceve-veceri-poezije-izmeu-kulture.html

[3] Salko Šarić „Šantićeve večeri poezije“, Mostar, 2010.

[4] http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=50980