Revolucija nije terorizam i terorizam nije revolucija

Autor/ica 👤Ladislav Babić 12.1.2015. u 13:34

Povezani članci

Foto: Giulia Rossi Ferrini

Protiv individualnog nasilja trebali bismo svi biti zaštićeni, ali podjednako treba shvatiti da postoji imanentni rizik za snošenje posljedica svake javno izgovorene riječi protiv skupina ili pojedinaca, rizik koji je teško apriorno procijeniti a kojem se svi „govornici“ dobrovoljno izlažu. Mnogo se teže oduprijeti totalitarnom ugrožavanju ljudskih prava, a revolucijama vrlo teško – nemoguće utoliko ukoliko je ljudski razum nedostatan da miroljubivo, u općem interesu razriješi društvene suprotonosti.

Poslijednja događanja u Francuskoj, vezana uz masakr novinara satiričkog časopisa „Charlie Hebdo“, izazvala su veliki odaziv evropske i svjetske javnosti – na prvi pogled jedinstveni, ali kao što se prava ljubav nalazi tek na drugi i poglede koji slijede iza njega, tako se svašta skriva iza tih prividno jedinstvenih reakcija. Njihove nositelje uglavnom možemo kategorizirati kao desno i lijevu orijentiranu javnost, u skladu s već odavno usvojenoom percepcijom o konzervativizmu i netoleranciji desnih, i nositelja sasvim suprotnih karakteristika pripadajućih ljevičarima. Netko će (prividno) jedinstvo reakcija naći u otporu „civiliziranih“ ljudi prema bešćutnom smaknuću civila, no – nemojmo se zavaravati. Zapadna javnost koja tako rezolutno reagira kad se zlo nađe pred njenim vratima, mnogo je mlakija kada je ono udaljeno tisućama kilometara, mada njeni pripadnici i tamo imaju umiješane prste u vidu kojekakvih interventnih vojnih jedinica, agenata obavještajnih službi, komandosa obučavanih da šire teror među domicilinim stnovništvom itd. No, kako je vlastita koža najskuplja, čak i sa samog biološkog stanovišta je jasna reakcija Francuza i Evropljana koji, budimo iskreni – mada to otvoreno ne izražavaju – imaju podsvijesno usađeni evropocentrični stav nositelja civilizacije, pa i napad na novinare tumače kao napad na nju – civilizaciju. To je neka podsvijesna vrsta socijalnog rasizma koja se nadograđuje na onaj posve primitivni, biološki, a odgovornost za njega moramo tražiti ne samo u evropskoj povijesti, već i u njenoj percepciji koja se od mladih dana usađuje djeci u školama.

Ljudsko biće je djelatno biće, što će reći da je – kao što je još Marx konstatirao – praksa kriterij istinitosti svega što poduzima. Nije to sve toliko jednostavno, jer praktična djelatnost nalazi odraza u duhu koji je prevrće, melje i preispituje, vraćajući premljeveno ponovno u praksu, i tako ad infinitum – sasvim u skladu s činjenicom da mi nismo izolirani od svijeta u kojem živimo, već svaka naša reakcija ima odraz na svijet i reverzibilno, svaka promjena u njemu odražava se na nas. Ako baš niste filozofski raspoloženi, nešto slično tvrdi i kvantna mehanika, frontalni dio suvremene fizike. Spominjemo to iz razloga, što treba dobro pripaziti kako će se u našem duhu reflektirati zbivanja u stvarnosti; konkretno – kako ćemo se postaviti spram poruka koje nam šalje teroristički napad na karikaturiste francuskog časopisa. Prva reakcija je razumljiva osuda tog čina; savršeno jasno, jer – tko god bio (vlastiti), život mu je mio – i tu nema nekih dvojbi. One mogu početi kad se cijeli kompleks francuskih zbivanja pokuša teorijski obrzaložiti stanovništvu vlastite države, i šire – cijelog svijeta. Tu onda treba jako dobro pripaziti, iz čijih ustiju potiču „tumačenja“. Ljevica i desnica, mada u prvom mahu složni oko osude terorističkog napada, na različiti će način protumačiti pouke koje iz njega slijede. Zašto? Konzervativci, već im i samo ime kaže, nastoje konzervirati – ovjekovječiti – postojeće društvene odnose, a tko li će se za to zalagati negoli oni kojima oni pogoduju? Oni kojima je dobro. Ljevica se oduvijek dičila svojim naprednim shvaćanjima, i željom da poboljša sasvim vidljivo nepravedni svijet koji iz svojih zgrčenih šaka ne ispušta društvena elita – uglavnom (ali ne i apsolutno) iz redova konzervativaca, ma kako se oni politički deklarirali. Naime, imamo prvenstveno na umu njihov filozofski svjetonazor. Ljevica je u povijesti bila prisiljavan posegnuti za silom, što se prečesto deklarira naprosto kao nasilje iako je mnogo dubljeg značenja. Radi se o društvenim revolucijama, koje su – na žalost – najčešće vrlo nasilne, ali ne iz neke izrođenosti njenih nositelja, već prvenstveno zbog inercije vladajućih koji se svim sredstvima (pa i oružanim) opiru promjeni društvenih odnosa. Daklem, zaključivanje konzervativnih duhova, prvenstveno onih poteklih iz miljea vladajućih elita, je slijedeće: „revolucija je nasilje, terorizam je nasilje – ergo je revolucija isto što i terorizam! Mi se protivimo nasilju, podjednako terorističkom kao i revolucionarnom“. Ovakav, sasvim krivi slijed zaključaka, vrlo je prijemčljiv masama koje ne žele dublje razmisliti, a posebno kad su u šoku pod djelovanjem teoristički akata kojih su često i sami žrtve. Ovaj apaurin za duh toliko je djelotvoran, da se ni ne razmišlja kako perfidna pacifikacija javnosti istovremeno biva popraćena krvavim nasiljem upravo njenih oružanih snaga, negdje u dijelovima svijeta koji šokom pogođenim građanima izmiču iz vidokruga. Pa čak i kad nisu ustrašeni terorizmom na vlastitom pragu, mnogima nije daleka pomisao da „naši momci“ – tamo „negdje daleko, iza sedam gora i sedam mora“ – uvode demokraciju među divljake! Licemjerje namjernog stavljanja jednakosti između terorističkih akata i društvenih revolucija, može se lakše razotkriti, definiramo li točno pojmove i kontekst u kome oni dolaze do izražaja.

Revolucija nije doli korjeniti preobražaj svjetonazora, stavova o nekom krupnom znanstvenom problemu ili funkcioniranju društvene zajednice. Naglasak je na riječima „korjeniti preobražaj“, a ne na načinu kojim se do njega dolazi. U nauci, gdje prevladavaju činjenice, argumenti i dokazi, jasno je da se do prevrata i prevrednovanja stavova – prvenstveno opće znanstvene paradigme – dolazi logičkom analizom, kad pritisak činjenica znanstvenike na to natjera. I u nauci postoji inercija stavova, no ne dešava se oružano opiranje njenih nositelja novim idejama (mada to ne znači da se ne opiru) – koje odnose pobjedu silom svoje logičke konzistentnosti i potvrdnog odgovora prirode ili društva na kojima se stavovi i provjeravaju. Društvena situacija je ponešto drukčija: fućka se meni što misli znanost, kojom se logikom vodi, kakvim argumentima teorijski vitla po svojim knjigama i člancima, kad je meni sasvim dobro sa svojim milijunima eura, dolara ili kuna u bankama i potporom naoružanih lakeja zakrabuljenih u formi zaštitnika cijelog društva, a u stvari „mojih“ interesa. Koje ću braniti na svaki mogući način, upečatljviji od znanstvene logike; metak je živom biću jači argument od logičkih „preseravanja“ naučnika koji su – uostalom – kod mene u radnom odnosu. Jasno je da ni prijetnja mecima, ljudima koji su došli do egzistencilanog ili psihološkog ruba, ne mogavši više prihvatiti stanje beznađa u koje su bačeni ili shvatiti duhovne stavove koji vladaju zajednicama različitima od njegove, ne može spriječiti zahtjeve za promjenom stanja koje ga neposredno ili posredno, razložno ili bezrazložno, opravdano ili neopravdano iritira. Društva čiji je član, ili one koju on osjeća kao ličnu ugrozu i opasnost po vlastitu zajednicu. Poslijednje obično dovodi do ratova između država i „civilizacija“ i ovdje nas ne zanima, mada rezultira jednakom ili čak većom količinom krvi od revolucija, a napose pojedinačnih terorističkih akata. O revoluciji se može pisati, može se pozivati na nju, ali sve je to tek praznoslovlje, dok ne sazriju društveni uvjeti za njeno izbijanje. Što će reći, dok velika većina društva ne osjeti da stvari više ne mogu starim tijekom, da su sve mirne promjene beznadne zbog socijalne neosjetljivosti elita, te jedino preostaje snagom svoje masovnosti (što lako preraste u nasilnu reakciju) preuzeti stvari u vlastite ruke. Revolucija ište podršku masa, i ona nije osvetnički čin uperen protiv bilo koga, ona nije sijanje straha ili ucjena društva pokoljem nevinih talaca, već prirodna reakcija poniženih ljudskih stvorova dovedenih do ruba provalije. Revolucija je pojava koja zahvaća mase, i upravo stoga ona tako dugo sazrijeva i relativno je rijetka u ljudskoj povijesti. Ona nije niti obični bunt, pobuna – mada se njima može inspirirati u ostvarivanju svojih striktno zacrtanih ciljeva, čime obične pobune oskudijevaju, što je često i veliki dio uzroka njihova sloma.

Za razliku od revolucija, terorizam je prvenstveno individualni čin iza kojega, doduše, može stajati i šira organizacija (poput, „Frakcije Crvene armije“, „Al-Qaede“, „ISIL-a“, itd.) ali nije praćen masovnom podrškom stanovništva, ne bira sredstva u ostvarenju ciljeva, uperen je najčešće protiv (relativno) nevinih stanovnika kao i protiv većinski prihvaćenih ekonomskih, ideoloških ili religijskih sustava u namjeri nametanja vlastitog pogleda, neovisno o tome koliko ih zajednica kojoj se nastoje naturiti prihvaća. Upravo zbog svog imanentnog relativnog individualizma, terorizam je mnogo rasprostranjeniji od revolucija, tragove kojega možemo pratiti daleko u prošlost. Do terorističkih akata često dolazi i zbog krive procjene organizatora i izvršitelja da će njihov čin postati okidač za masovne, revolucionarne promjene društvenog stanja. No, povodi mu mogu biti različiti: vojna nemoć pred imperijalističkim intervencijama (država čiji stanovnici paničare čim se nasilje okrene protiv njih samih), ekonomski razlozi nedostatni za širi društveni revolt ali sasvim dovolnji za nasilnu reakciju pojedinaca ili grupica koje onda udaraju na nevine, a ne u srce same nejednakosti, religijski fanatizmi koji se osjete ugroženima uslijed utjecaja (često i namjerno provocirajućeg) inih konfesija, što je teško izbjeći u globaliziranom svijetu, lična nepravda (ili barem ono što se takvim osjeća) nanesena od vladajućih struktura društva, posljedice koje opet često pogode sasvim nevino stanovništvo, itd… Važno je zbog (ne)razumijevanja, razjasniti konstataciju o „(relativno) nevinom stanovništvu“, posebno onima koji se osjećaju u ovom svijetu nevini od svega, a prema Isusu – skloni su vidjeti trun u tuđem, dok ih ne smeta balvan u vlastitom oku.

Kad neka država, klasna, religijska ili bilo kakva zajednica provodi protiv ljudi postupke koji se protive humanističkom moralu, a mi ne dižemo glas da se tome usprotivimo – ne smijemo se više smatrati nevinima! Dakako, time ne mislim da je grijeh šutećih toliki da bi pravdao terorističke napade na njih, ali podjednako treba shvatiti da njihova šutnja pogoduje kako nastavku neljudskih djela vršenih u njihovo ime protiv drugih ljudi, država, zajednica, a podjednako njihovim (pa i terorističkim) reakcijama. Naprosto, po zakonu akcije i reakcije koji nije samo obični fizikalni zakon. Svaka poduzeta akcija plasirana u nečijem interesu, izaziva odgovarajuću reakciju onih koji je prihvaćaju i onih koji su protiv nje. Utoliko bismo trebali shvatiti da šutnja sama po sebi briše sa nas atribut apsolutne nevinosti kakav si volimo pridjevati. Naravno, mnogi će reći kako ništa neće postići svojim govorom, ali postoji velika etička razlika između ljudske nemoći i odsustva nevinosti. Moralni ljudi radije će konstatirati vlastitu nemoć, negoli se pomiriti sa indirektnom podrškom svoje šutnje zločinima koje zajednica često vrši u njihovo ime. U globalnoj osudi akata kakvi su se desili protiv novinara satiričkog lista „Charlie Hebdo“, ali i pokolja djece u Peshawaru, ISIL-ovskih akata ili onih Boko Harama, ali i terorističkih američkih napada dronovima ili nasrtaja na novinare Tacno.net-a, treba sačuvati zrno razuma, poput novinara Davida Brooksa, autora New York Timesovog teksta pod nazivom “Ja nisam Charlie Hebdo”, koji piše „da se novinare magazina “Charlie Hebdo” s pravom slavi kao mučenike u ime slobode izražavanja, ali dodaje da se američka javnost mora suočiti sa realnošću“:

“Da su pokušali objaviti svoj satirički magazin u bilo kojem američkom univerzitetskom kampusu u protekle dvije decenije, ne bi opstali ni trideset sekundi. Studenti i nastavno osoblje bi ih optužili za govor mržnje, a uprava bi im srezala budžet i ugasila magazin“

„Autor stoga napominje da, bez obzira na to što se piše po facebooku i twitteru, većina nas nije “Charlie Hebdo” jer se većina nas ne bavi takvom vrstom uvredljivog humora za koji se “Charlie Hebdo” specijalizirao.“

Jasno je da stavovi prema zločinu ovise i o zrelosti zajednice u kojoj se desio, a zrelost koja je često samo privid stavova njenog manjeg dijela projiciranog na cijelu zajednicu (recimo, desničarka Marine Le Pen već traži ponovno uvođenje smrtne kazne, što je direktno suprotno zrelosti onih koji su uvidjeli da se time ništa ne postiže), ali preglasno isticanje slobode izražavanja koja je ugrožena, prečesto nije negoli tek sloboda izgovora kojima se služe oni koji bi iskoristili događaje u svoje svrhe. Jer, jasno se iz Brooksova komentara može razumjeti, da sloboda govora nije ujedno i sloboda svakojakog govora! Uostalom, nije li i u nas zakonski sankcioniran govor mržnje? A kako ću ja osjetiti vaš govor, ne ovisi o vama no samo o meni, baš kao i reakcija koju mislim poduzeti. Stoga valja biti oprezan u preintenzivnom naglašavanju apsolutne slobode izražavanja, baš kao i u procjeni onih koji se često najviše verbalno za nju zalažu, a sami je ponajviše sputavajući. Protiv individualnog nasilja trebali bismo svi biti zaštićeni, ali podjednako treba shvatiti da postoji imanentni rizik za snošenje posljedica svake javno izgovorene riječi protiv skupina ili pojedinaca, rizik koji je teško apriorno procijeniti a kojem se svi „govornici“ dobrovoljno izlažu. Mnogo se teže oduprijeti totalitarnom ugrožavanju ljudskih prava, a revolucijama vrlo teško – nemoguće utoliko ukoliko je ljudski razum nedostatan da miroljubivo, u općem interesu razriješi društvene suprotonosti.

Sve u svemu, kad rezimiramo – Francuska, Kubanska, Oktobarska, Kineska, Jugoslavenska i ine revolucije, nisu teroristički akti kakvima ih nastoje prikazati njihovi protivnici (a napose kontrarevolucionarni protivnici i pobjednici nad mnogima od njih), već su duboko društveno uvjetovani pokreti naroda, mnogi uslijed imanentnih unutrašnjih slabosti loše završeni. Nikako ne znači da unutar revolucionarnih pokreta nema i terorističkih akata, po kojima ih ne valja procjenjivati; međutim – rijetko koji teroristički čin sam po sebi generira revoluciju. Razliku između dva spomenuta društvena fenomena potrebno je istaknuti upravo u času kad se zbog posljedica terorističkih zbivanja na vlastitom pragu, Evropljani osjećaju ugroženima, te uslijed toga raste pojačana spremnost da izjednače njihovo značenje. Jasno je da ubistvo francuskih novinara nije čin proizašao iz zrakopraznog prostora, nego je posljedica kompleksnih geopolitičkih, vjerskih i ekonomskih odnosa u svijetu, u kojima Zapad snosi možda i najveći dio krivice. No, jednako je činjenica da iz uzajamnih tenzija koje uzrokuju prijetnju Zapadu i njegovih prijetnji „ostatku“ svijeta mogu izbiti samo novi ratovi, kad baš i neće – sasvim sam uvjeren – ljudi toliko unisono protestirati zbog sveopćeg klanja. Revolucija, kao promjena društveno ekonomskih odnosa u sistemu koji je zreo za otpad, poteći će iz ekonomskih, uglavnom posve unutrašnjih razloga sustava koji nam umire pred očima.