Ratni zločin, razum i srce hrvatske državne politike

Izdvajamo

• Na stranu sada to što su Plenković i Grabar-Kitarović opravdano dobili po nosu iz „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“, pa je ona ošamućeno bubnula to o razumu, srcu i državi. No, indikativno je ili, možda, zašto bi bilo indikativno propitivati način predsjedničinog „razumnog vođenja države“ - jer srce valjda ostavlja kod kuće na toplom kad ujutro odlazi na posao? - nakon što je inscenirala dramatičan prekid službenog posjeta Islandu kad je toga 29. studenoga čula samoubojičin predsmrtni prkos haaškim sucima: „General Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu“. Kolinda Grabar-Kitarović je znala za nadnevak izricanja pravomoćne presude Jadranku Prliću i ostalima, znala je kakvi ih terete dokazi o jezivim ratnim i zločinima protiv čovječnosti u BiH, znala je da je glavni tužitelj Serge Brammertz zatražio u žalbenom postupku ukupno čak 222 godine robije šestorici b-h Hrvata umjesto prvostupanjski presuđenih 111 godine i razložno je bilo pretpostaviti kakav će biti epilog. Nacionalistička histerija potpuno je isključila pijetet prema žrtvi.

Povezani članci

• Građanin na vlasti
• Zijah Sokolović sutra u Mostaru: Svaka umjetnička aktivnost je trening za život
• Špijunski zadatak rušenja Josipa Broza
• Moj Mostaru, ko li mi te sanja!
• Gdje Grozdan i Grozdana ljube se samo…
• Transformers

Foto: sibenskiportal.rtl.hr

Predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović, premijeru Andreju Plenkoviću i predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću – već po dužnosti koju obnašaju i statusu RH u međunarodnoj zajednici – jednostavno nije dopušteno ni na koji način osporavati odluke haaškog sudišta. Koje je pravedno, savjesno i prijateljsko Hrvatskoj kad umirovljene generale Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka oslobađa svake krivnje po zapovjednoj odgovornosti za ratne i zločine protiv čovječnosti te za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, a nepravedno, nesavjesno i neprijateljsko kad isti pravorijek ne vrijedi u slučaju Prlić i ostali. Traljava je predsjedničina „mudrost“ o tome da se „država vodi razumom, ne srcem“, ako ne zna da razum i srce moraju biti zajedno u državnim poslovima 

Marijan Vogrinec

„Država se vodi razumom, ne srcem“, jamačno je najnerazumnija floskula koju je mogao dokučiti um predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović u gotovo tri godine manje-više globtroterskog i za zemlju paradnog/neuspješnog mandata. Time je, po navici, pokušala pametovati o tome zašto nije bila u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na kompromitantnoj za RH komemoraciji te vjerski/katekizamski spornoj misi zadušnici u crkvi Sveta majka slobode na Jarunu, kojima je radikalna politička desnica odala počast haaškom samoubojici Slobodanu Praljku. Što je željela reći? Srce joj je bilo „sa svojima“ u Lisinskom i na Jarunu, ali je razum nalagao nešto sasvim drugo – bezuvjetnu poslušnost moćnoj međunarodnoj zajednici. Koju je pak pravovjernost, što će reći razum a ne srce, pobrzala dokumentirati istupom u New Yorku na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a o izvješću o rezultatima i okončanju rada Haaškog tribunala.

Mudar državnik – što Grabar-Kitarović nikako ne uspijeva biti – ne odvaja razum od srca niti se neoprezno otkriva kao podvojena osobnost koja jedno govori, drugo misli i treće čini. Kako gdje, kako kada i kako pred kim. Iz njezinih usta pred „vlasnicima“ Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše SFR Jugoslavije (ICTY) u Den Haagu ni riječi protivljenja žalbenom pravorijeku šestorici b-h Hrvata ni sućuti za samoubojicu Slobodana Praljka, koje je u neograničeno srcedrapateljnim količinama prosipala u RH. Zajedno s premijerom Andrejem Plenkoviće, najrigidnijim dijelom političke desnice, HRT-om i nizom kloaka-medija koji otvoreno negiraju ratne i zločine protiv čovječnosti i haaške šestorice i ostalih „naših junaka“.

Kao što se dan-dva ranije moglo vidjeti po kritičkim fliskama iz Bruxellesa i europskih mainstream medija, civiliziran svijet nije imao zerice razumijevanja za trenutnu  vlast – iz Švedske se čak tražilo da se RH izbaci iz EU-a – koja se maloumno suprotstavila pravomoćnoj presudi političkim, vojnim i civilnim vođama tzv. HZ/HR Herceg-Bosne. Diplomatski je i moralni krimen – bez obzira na razum i srce – stati uz pravomoćno osuđene ratne i zločince protiv čovječnosti, operativce udruženog zločinačkog pothvata (Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka) u sklopu agresije RH na BiH, u međunarodnom sukobu, radi odcjepljenja dijela susjedne države i priključenja tzv. velikoj Hrvatskoj (čak u širim granicama Banovine Hrvatske iz 1939.). Nezrelim izjavama u prvim reagiranjima na Haag te kritične srijede 29. prosinca – koincidencija: baš na Dan Republike bivše SFR Jugoslavije – premijer Plenković i predsjednica RH Grabar-Kitarović su pokazali da im je srce važnije od razuma.

Kako predsjednica kaže…

Naravno da takvi nisu za ozbiljno i međunarodno vjerodostojno vođenje čak ni nekog bantustana, kamoli zemlje koja je – prihvativši europsku pravnu stečevinu i norme civiliziranog ponašanja – primljena u članstvo zapadnih političkih i vojnih integracija te – bez licemjerne fige u džepu? – tvrdi kako razvija sadržajno potentnu demokraciju. I onda, tu istu predsjedničinu floskulu o razumu i srcu za državnim kormilom nekoliko dana kasnije papagaji predsjedničin stranački (HDZ) kolega s pozicije predsjednika Hrvatskog sabora Gordan Jandroković u odgovoru na isto novinarsko pitanje zašto nije bio na komemoraciji i misi zadušnici za Slobodana Praljka:

„Ponovit ću ono što je rekla predsjednica RH – država se vodi razumom, ne srcem“. Što bi drugo, a suvislo, smislio političar koji je polomio noge pretrčavajući ispod skuta Ive Sanadera pod skute Jadranke Kosor, pa Tomislava Karamarka, pa Andreja Plenkovića, pa sutra… U stranci je zbog te karakterne osobine i političke „umiljatosti“ navodno dobio nadimak „pudlica“. Taj HDZ-ov jaki autoritet, s jedva nekoliko stotina preferencijalnih glasova od oko 3,8 milijuna birača ne bi mogao voditi ni mjesni odbor u zaseoku bogu iza nogu, a premijer mu povjerio najviše zakonodavno tijelo u zemlji. Gdje pokorno odrađuje odbijanje svakog oporbenog amandmana ma kako dobar bio i reciklažu plenkovićevskog tipa razuma i srca iz prebogate zbirke odgođenih reformi.

Foto: Zvonimira Nimac

Znači, razumno je ne otići u državno ime na komemoraciju samoubojici u organizaciji Hrvatskog generalskog zbora i misu zadušnicu, koju protivno katoličkom Katekizmu slavi osobno vojni ordinarij biskup Jure Bogdan, a koncelebriraju politikantski iznimno zauzeti „domoljubi“ kakvi su sisački biskup Vlado Košić i don Damir Stojić, zagrebački studentski kapelan, jer međunarodna zajednica želi da se „država vodi razumom, ne srcem“. A što je sa srcem Grabar-Kitarović? I Plenkovićevim i Jandrokovićevim. Pa i srcem ministra obrane Damira Krstičevića, koje je na komemoraciji jadno skrio od tv-kamera u trećem-četvrtom redu ožalošćene braniteljske i desne politikantske svojte radikala i onih koji su jednostavno došli biti viđeni. Što je sa srcima trojice u Haagu oslobođenih nacionalnih junaka – umirovljenih generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka – čija su počasna mjesta u prvom redu ostala prazna?

Napokon, što je sa srcima članova uže/šire Praljkove obitelji? Za njih se unaprijed znalo da neće doći na komemoraciju, na misu zadušnicu ni bilo kakvo (ne)službeno odavanje počasti svom pokojnom pater familiasu. U oproštajnom pismu, napisanom još prije dvije godine za slučaj „ako mi se nešto dogodi“, Slobodan Praljak je izričito naveo da ne želi grob, nego da mu se pepeo prospe po Mirogoju te zabranio da mu se priređuju bilo kakve posmrtne počasti, s patetično odglumljenim litanijama što ga dižu u zvijezde. Hrvatski generalski zbor i Katolička crkva su se oglušili o posljednju želju, ali i o temeljne dogme katoličkog Katekizma u dijelu, gdje se determinira vjerski odnos ne samo prema samoubojstvu kao činu protiv Boga (koji je jedini, ekskluzivan vlasnik ljudskog života i smrti) nego i prema kremiranju mrtvog ljudskog tijela.

No, za manipulativno politikantstvo radi skupljanja jeftinih bodova među neupućenom javnošću – koju je aktivnost upravo predsjednica RH kontraproduktivno razvila gotovo do savršenstva – uopće nisu važni ni posljednja pokojnikova želja niti vjerski kanoni. Sramotno i bijedno. Nitko od rečenih koji nisu došli na komemoraciju i zadušnicu na Jarunu, a ne „vode državu“, iako bi neki mogli i jamačno bili uspješniji od trenutnih u Banskim dvorima i na Pantovčaku, nije se prethodno kompromitirao srcem da bi se naknadnim pametovanjem pozivao na – razum. Državni vrh RH jest. Upregnuo je HRT u neukusan nacionalistički agitprop, obukao novinare i urednike u mrtvačku crninu i neslužbeno inscenirao nacionalni dan žalosti. Srce je isključilo razum, pa se međunarodna zajednica s razlogom zgrozila: „Hrvatska se suprotstavlja haaškom pravorijeku i slavi osuđene ratne zločince“. Najodgovorniji političari RH su prednjačili u stjecanju tog dojma i nabrijavanju histerije.

Predsjednici RH Grabar-Kitarović, premijeru Plenkoviću i predsjedniku Hrvatskog sabora Jandrokoviću – već po dužnosti koju obnašaju i statusu RH u međunarodnoj zajednici – jednostavno nije dopušteno ni na koji način osporavati odluke haaškog sudišta. Koje je pravedno, savjesno i prijateljsko Hrvatskoj kad umirovljene generale Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka oslobađa svake krivnje po zapovjednoj odgovornosti za ratne i zločine protiv čovječnosti te za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, a nepravedno, nesavjesno i neprijateljsko kad isti pravorijek ne vrijedi u slučaju Prlić i ostali. Najtežem i nasloženijem od svih u Haagu.

Negativna poruka urbi et orbi

Traljava je predsjedničina „mudrost“ o tome da se „država vodi razumom, ne srcem“, za koju se smjesta prilijepio šef Hrvatskog sabora ne bi li se podičio kako i on „vodi državu“, i „vodi je razumom“. Ako Kolindi Grabar-Kitarović ne treba srce ni na Pantovčaku, ni na beskorisnim dvodnevnim-trodnevnim hodočašćima po županijama niti na svako malo putovanjima uzduž i poprijeko globusa o trošku poreznih obveznika – a razuma joj valjda ne manjka, jer se nikad nije žalila da se rodila s premalo pameti – ne treba srce ni Jandrokoviću u cirkusu na Markovom trgu. Tamo razum i srce odavno više ne stanuju, jer su ih komedijaški istjerali glupost, primitivizam i prostakluk stranačkog poltronstva. A razum i srce idu zajedno, bez njih mudar čovjek nije cjelovita osobnost, ali jest urođeno umijeće učinkovito za sebe i okolinu kontrolirati njihovu simbiozu.

Na stranu sada to što su Plenković i Grabar-Kitarović opravdano dobili po nosu iz „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“, pa je ona ošamućeno bubnula to o razumu, srcu i državi. No, indikativno je ili, možda, zašto bi bilo indikativno propitivati način predsjedničinog „razumnog vođenja države“ – jer srce valjda ostavlja kod kuće na toplom kad ujutro odlazi na posao? – nakon što je inscenirala dramatičan prekid službenog posjeta Islandu kad je toga 29. studenoga čula samoubojičin predsmrtni prkos haaškim sucima: „General Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu“. Kolinda Grabar-Kitarović je znala za nadnevak izricanja pravomoćne presude Jadranku Prliću i ostalima, znala je kakvi ih terete dokazi o jezivim ratnim i zločinima protiv čovječnosti u BiH, znala je da je glavni tužitelj Serge Brammertz zatražio u žalbenom postupku ukupno čak 222 godine robije šestorici b-h Hrvata umjesto prvostupanjski presuđenih 111 godine i razložno je bilo pretpostaviti kakav će biti epilog. Nacionalistička histerija potpuno je isključila pijetet prema žrtvi.

Dobro, suicid cijankalijem usred haaške sudnice bio je šok i za nazočne i za  javnost, ali ne i razlog da predsjednica države naprasno prekida službeni posjet stranoj zemlji i hitno leti u Zagreb. Kao da je naprasno uvedeno ratno stanje. Njezin postupak veze nema s razumnim vođenjem države, nego s neumjesnim prenemaganjem političko-ideološki isključive pogrešne osobe na pogrešnom mjestu, čime je svijetu pokazala da nije dorasla odgovornosti promišljene državnice zemlje koja osuđuje svaki ratni zločin. Srce apologetkinje propalog imperijalnog projekta i njegovih operatera što ih je svijet odbacio i osudio nije ni na kakvoj demokratskoj cijeni.

Grabar-Kitarović je svojim nedržavničkim ponašanjem, koje joj ni dosad nije bilo strano, poslala negativnu poruku i vlastitoj javnosti i međunarodnoj zajednici. I još negativniju baš na dan komemoracije samoubojici Praljku i mise zadušnice, jer je naprasno pobjegla s uredskom svitom na dva dana u Bjelovarsko-bilogorsku županiju. Plenković se istog dana obreo u Bruxellesu, a Jandroković se u sabornici zalijepio za fotelj predstedavajućeg. A ima pet zamjenika!?

Svi troje su kukavički – što je primijećeno u izjavama radikalnijih štovatelja Praljkovog lika i djela – bijegom na „neogodive državne poslove“, pa i izvan Zagreba, vrlo jasno  demonstrirali nerazumno „vođenje države“. I srca što „domoljubno“ trokiraju. Bolesno. Politički i ideološki baštinici HDZ-ovog propalog projekta za RH i BiH 1990-ih godina i deklarirani sljedbenici „državotvorne“ politike Franje Tuđmana, tog su dana ostavili na cjedilu prijatelje i simpatizere bez kojih danas ne bi bili u prilici glumatati ugledne državnike kod kuće i u svijetu. Ako su uistinu svjesni toga da u „vođenju države“ valja razum pretpostaviti srcu, nisu smjeli raspaljivati nacionalističku i protuhaašku histeriju u RH i BiH, navući anatemu civiliziranog svijeta na RH, pa iznevjeriti srce bijegom s komemoracije i zadušnice. Budimo ljudi i kad griješimo, ne kukavice.

Predsjednica bi pak demonstrirala i zdrav razum i zdravo srce u „vođenju države“ da je tog 29. prosinca ostala na Pantovčaku pred televizorom i pratila izravan prijenos iz Haaga, pa smirujuće djelovala tvrdnjom da haašku presudu treba prihvatiti kakva jest i poštivati sudište pod okriljem Vijeća sigurnosti UN-a. RH Franje Tuđmana je inicirao osnivanje međunarodnog sudišta za ratne zločine – držeći valjda kako će suditi samo „srpskom agresoru“ – i donio Zakon o suradnji s Haaškim sudom, pa je i u tom smislu krajnje neozbiljno od HDZ-ove čelne trojke u državi neprijateljski reagirati na presude u slučaju Prlić i ostali i sudjelovati u rasplamsavanju nacionalističke histerije među dijelom s razlogom uplašenih Hrvata u RH i BiH. Predsjednica je namjerno tog dana otputovati na Island da bi se za par sati dramatično vratila, a to uopće nije razumno državničko ponašanje koje će imati pozitivnu recepciju u zemlji i svijetu.

Pokazala se samodopadnom amaterkom za svaku osudu i podsmijeh, kojoj su bez ustezanja zamjerili izostanak s komemoracije i mise zadušnice čak i „domoljubi“ iz istog političko-ideološkog jata, znani po radikalizmu tipa đe s’ bijo ’91. dok sam ja krvave gaće nos’o po Velebitu!?

„Da ju Predsjednik Prvi može čuti“, ironizira komentator Jutarnjeg lista Boris Vlašić pod egidom „Isuse, što je ona točno rekla?“ – „taj bi joj sigurno rekao da je i on vodio Hrvatsku razumom. I s istim je tim razumom slao vojsku u Bosnu i Hercegovinu, on je bio taj koji je odlučio o zatvaranju logora, a ne tamo neki lokalni šef, predsjednik bilo čega, on je znao za sve što nam se sprema i kako nam prijete, on je znao kako je i kada osnovana Herceg-Bosna, on je bio taj koji je smjenjivao političare koji su htjeli čuvati nedjeljivost Bosne i Hercegovine, on je zagovarao podjelu. Uostalom, on je tip koji je izmislio crtanje po salvetama.

I, kako se to Hrvatska vodi razumom, a ne srcem? Razum kaže da nam nitko neće pisati povijest kao što je to predsjednica rekla nakon Praljkova ispijanja otrvova u sudnici? Razum kaže da se zbog sudske presude prekine službeno putovanje? Ne, razum kaže da se izgovori ono što je rekla u UN-u, da su Hrvati činili ratne zločine. Razum kaže da su stvari bile krive, da su počinjene grozote pod hrvatskom zastavom, razum kaže da je Hrvatska uspjela stati na pravu stranu, da je na kraju pomogla Bosni i Hercegovini, učinila jako mnogo da ju sačuva, s tim istim Franjom Tuđmanom, da ima pravo s ponosom gledati na svoju ulogu i da može podnijeti da se odmakne od svojih loših strana. Da, razum kaže i da za zločine treba odgovarati i da se za to znalo na vrijeme, i da je Hrvatska mogla samostalno kažnjavati i podizati optužnice na vrijeme i za zločine počinjene pod njenim grbom, i za zločine počinjene nad njenim stanovnicima.

Odličja za ratne zločine

To bi u stvari bilo vođenje Hrvatske srcem, onako kao zemlju koju se voli, koju se pazi, radi koje se svaki potez dobro promisli kako se ne bi nikada nitko morao osjećati loše jer se njena zastava pojavila na krivoj strani, jer je iz njenog oružja ispaljen metak u nevine, tada bi Hrvatska vođena srcem imala najbolji razum.“

Foto: Index.hr/FaH

To predsjedničino nepromišljeno (zar?) istrčavanje s razumom, srcem i državom u odnosu na aktere propalog (a treći entitet u BiH?) velikohrvatskog projekta, ako se razumno raščlanjuje, otvara pitanje podvojenosti njezine osobnosti. Zar ona zaista radi/misli/govori ono što intimno ne bi? Kako to da joj je srce na komemoraciji i misi zadušnici, a razum u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji? Isti sindrom kod Plenkovića i Jandrokovića? Kako to da Grabar-Kitarović, vodeći se razumom – ne srcem, izostaje s komemoracije i mise zadušnice samoubojici Slobodanu Praljku, a zajedljivo tvrdi novinarima da neće oduzeti odličja i činove ne samo Praljku nego ni ostaloj petorici pravomoćno u Haagu osuđenih ratnih i zločinaca protiv čovječnosti? Sada joj srce diktira neprilično, čak protuzakonito ponašanje, zamagljuje osjećaj za vjerodostojno vođenje države. Gdje je tu razum?

Prema zakonskim odredbama, koje su na vlastitoj koži iskusili „nacionalni junaci“ tipa Branimira Glavaša, Mirka Norca, injsl., te se počasti logikom pozitivnih zakonskih propisa oduzimaju osuđenim zločincima na zatvorske kazne od pet i više godina. „Ovi ljudi su se borili za slobodnu i neovisnu Hrvatsku“, hladno odgovara i potvrđuje kimanjem glave, grimasom à la Željka Markić, „i neću im oduzeti odličja i činove.“ Neko je nemušto objašnjenje da se zakon odnosi samo na presude na domaćim, a ne i stranim/međunarodnim sudovima. Nonsens. Zakon nema odredbu koja čini tu razliku, jer ju zakonodavac nije znao predvidjeti. I da jest, to nema veze sa suštinom: civilizirana i moralno zrela država ne nagrađuje nečasno, ratnozločinačko ponašanje odličjima i visokim vojnim činovima, na osnovi njih visokim novčanim apanažama i društvenim povlasticama.

Da je predsjedničino čak i diskrecijsko pravo postupiti kako je odlučila, ne bi bilo u redu, ne bi joj bilo na čast niti bi se moglo reći da državu vodi razumom, ne srcem. Njezina je osobna nesreća što misli da – vodi državu. Licemjerno joj se uvlače ti koji je u to uvjeravaju. Ma ne vodi ona nikakvu državu, jer RH i nije država s atributima međunarodnog uvažavanja i ugleda. I u takvoj kakva jest, na samom repu bitnih međunarodnih tijekova, Kolinda Grabar-Kitarović nema nikakve učinkovite ovlasti i ustavne/zakonske alate za – voditi državu.