ENG
Rat „nacionalnim istinama“ do istrjebljenja
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Izdvajamo
- Mogu ovi na trepavicama hodati, ali pravda se ne da ni zaustaviti niti preinačiti. Kažu iskusni ljudi, spora je ali ipak dođe po svoje. Pa neka institucije rade svoj posao. Svi se slažu s tom floskulom, jer zločinci moraju odgovarati. Ako se to ne odnosi na nas.
Povezani članci
Foto: AP
Pravomoćne haaške presude šestorici bivših političkih, vojnih i civilnih čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i samoubojstvo Slobodana Praljka u sudnici poslužili su HDZ-ovim državnim i stranačkim vođama u RH i BiH za neviđene manipulacije povijesnom istinom i nepriznavanjem međunarodnog pravorijeka, koji je inicirala sama Hrvatska, a utemeljilo Vijeće sigurnosti UN-a Rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993. godine. HDZ-ov državni vrh i javni medijski servis HRT predstavljaju RH civiliziranom svijetu kao zemlju koja slavi pravomoćno osuđene ratne zločince. Ekstremnodesničarski ubojice zaprijetili smrću saborskim zastupnicima Vesni Pusić i Goranu Beusu Richemberghu te njihovim obiteljima. Tko se i zašto boji nastavka suđenja na nacionalnim sudovima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu za ratne i zločine protiv čovječnosti? Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz ljubljanskom Delu: „Haaški sud ne sudi narodima. Nema ništa herojskoga u spaljivanju sela, iseljavanju ljudi iz njihovih domova ili poticanju vojnika na masovno spolno nasilje“
Marijan Vogrinec
Sudeći po tome kakvu su neutemeljenu dramu inscenirali u zemlji HDZ-ov državni mainstream i stranački, političko-ideološki jednoumno upregnut tzv. javni medijski servis, Hrvatska se predstavlja civiliziranoj svjetskoj javnosti kao zemlja koja slavi pravomoćno osuđene ratne zločince, separatističke nastranosti samozvanih narodnih vođa, nakaradne politike, izruguje se nedužnim ratnim žrtvama i ne priznaje sudište što ga je sama inicirala, a Rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993. utemeljilo Vijeće sigurnosti UN-a. Žalbeno vijeće Haaškog suda potvrdilo je u srijedu 29. studenoga prvostupanjsku presudu na ukupno 111 godina zatvora šestorici političkih, vojnih i civilnih čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne. Osuđeni su zbog zapovjedne odgovornosti za ratne zločine HVO-a 1992.-1993. nad Bošnjacima u BiH, zločine protiv čovječnosti i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu koji su, prema optužnici, osmislili prvi predsjednik RH Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i vojskovođa Janko Bobetko radi odcjepljenja silom dijela suverene države BiH i priključenja tzv. velikoj Hrvatskoj.
Presudama je potvrđeno postojanje međunarodnog sukoba u BiH, s Hrvatskom kao agresorom u sklopu udruženog zločinačkog pothvata. Slobodan Praljak, pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora, nije bio sposoban podnijeti teret ratnog zločinca te je sokratovski u sudnici progutao smrtonosni cijankalij. Zločin i kazna? Kukavički ili hrabar čin? Kako za koga, u političko-ideološki drastično podijeljenoj zemlji. Iza presuda šestorici na ukupno 111 godina robije cijela su brda dokumnata od čijeg se sadržaja i najbešćutnijima diže kosa na glavi. Deseci kilograma dokumenata s taksativno, poimenično i nadnevcima pobrojanim ratnim i zločinima HVO-a protiv čovječnosti, Ženevske konvencije, humanitarnog prava, normativa ratovanja, itsl., te iscrpne izjave 260 svjedoka jezivih zbivanja. HRT, koji solidno živi od 1,2 milijarde pretplatničkih kuna za neodgovarajući program, dužan je prezentirati javni sadržaj bez političko-ideološkog navijanja i podilaženja.
Ubojice prijete Vesni Pusić i obitelji
U ovom povijesno delikatnom slučaju o kojem građani ne misle niti trebaju o bilo čemu misliti jednoumno, HRT se postavio kao privatni medij ideologa i simpatizera jednog separatističkog projekta koji je međunarodno osuđen. Politička desnica – koja na čelu s HDZ-ovim vladama u tri mandata nije ništa bitno uradila bar za koliko-toliko „oprati“ haašku šestoricu od teških optužbi – sada bezočno sramoti Hrvatsku u svijetu negirajući međunarodni pravorijek. Da licemjerje bude zornije, „dragovoljna predaja“ ulisičenih Hrvata iz BiH zatvorskim čuvarima u Scheveningenu obavljena je travnja 2004. za HDZ-ove vlade Ive Sanadera. Na optimističnom ispraćaju Jadranka Prlića i drugova u Zračnoj luci Zagreb bio je cvijet HDZ-ove tvrde desnice: Miroslav Tuđman, Markica Rebić, Božo Rajić, Ante Beljo, umirovljeni general Vladimir Zagorec, lik iz krim-miljea Vinko Žuljević-Klica i birana skupina iz HSP-a koju je vodio Vlado Jukić.
HRT je prvog i drugog dana medijskog tretiranja pravomoćne haaške presude te njegova odjeka u političkom i (znatno manje) društvenom životu RH i BiH pao na ispitu novinarske profesionalnosti, objektivnosti i nepristranosti, apologetski držeći fenjer svijesti i djelima kojih se javno gnuša ne samo međunarodna zajednica nego i dobar dio Hrvata u objema zemljama. Oni pak što su se slučajno provukli Haagu ispod radara, a strahuju od nacionalnih sudišta u svojoj ili susjednoj državi koji će nastaviti haaški posao, zaredali su prijetiti smrću Glasovim saborskim zastupnicima Vesni Pusić i Goranu Beusu Richemberghu te njihovim obiteljima. Ovi su to prijavili policiji. Pusić i Richembergh su se – vidi strahote! – usudili kazati novinarima da su Franjo Tuđman i HDZ 1990-ih vodili pogrešnu politiku prema BiH, da su time nanijeli nepopravljivu štetu Hrvatskoj i Hrvatima u BiH i time skrivili presuđenih 111 godina. Zato nisu željeli u Hrvatskom saboru odati počast pravomoćno osuđenim ratnim zločincima, uključujući samoubojicu Slobodana Praljka. To je šokiralo razgoropađene desne radikale, pa bi „čisto katolički“ – jer su odreda izdaju za praktične vjernike – uzeli tuđe živote na način opisan u obrazloženjima haaških presuda.
Vladimir Šeks – Tuđmanov hadezeovac s dna kace i do danas stranački autoritet, o kojem su mediji upravo obznanili navodne strogo pov. dokumente kako je u doba „komunističkog mraka“ bio suradnik Udbe, kodnog imena Kolega; svojedobno je bio navodno doušnik Sova – na promociji je svoje knjige u Osijeku bijesnom optužbom nasrnuo na bivšeg dvomandatnog predsjednika RH Stjepana Mesića, koji da je osobno kriv za Praljkovu smrt. „Optužujem!“ – bubne i ostane živ globalno poznati autor one: „Locirati, identificirati, uhititi, transferirati…“ Naravno, umirovljenog generala Antu Gotovinu, kojeg je na Kanarskim otocima po Šeksovom naputku dao prosinca 2005. locirati, identificirati, uhititi i transferirati u Scheveningen – ako ga se tko još sjeća – Sanaderov ministar policije Tomislav Karamarko, budući šef HDZ-a. Gotovina je sedam godina čamio u haaškim uzama da bi bio prvostupanjski osuđen na 25 godina zatvora, a prosinca 2012. u žalbenom postupku – oslobođen.
Radikalna desnica godinama tvrdi da je Mesić dilao Haagu strogo pov. dokumente i time katastrofalno naudio hrvatskoj „državnoj politici“, njezinim ključnim akterima u RH i BiH, izazvao istrage i suđenja hrvatskim generalima, nametnuo državi krimen agresora u BiH u sklopu udruženog zločinačkog pothvata te time anatemizirao cijeli hrvatski narod. To su notorne gluposti, jer bi službeni Zagreb i bez Mesića bio dužan dostaviti Haaškom sudu svaki dokument koji je Tužiteljstvo zatražilo. U protivnom bi se zemlja našla u gadnoj međunarodnoj gabuli kakvu ne mogu zamisliti oni što mrze Stjepana Mesića zato jer se deklarira kao antinacifašist, ateist i nemilosrdno dere po ustašama i reinkarniranom ustašluku danas. Pod patronatom HDZ-ove vlasti.
Zastupnički je dom Hrvatskog sabora 19. travnja 1996. godine donio Ustavni zakon o suradnji RH s Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY), kojim su sve državne institucije, državnici i svaki građanin obvezni surađivati s Haaškim sudom, odazvati mu se kao osumnjičenik ili svjedok te priznati pravorijek. Bez iznimke i bez fige u džepu koju – na veliku štetu RH danas i sutra – još prijetvorno drže sudionici i apologeti pogrešne Tuđmanove politike prema BiH. Koju su tamošnji Hrvati preskupo platili. I još će – nije gotovo – budu li u političkom mutežu prevladali takvi kao Božo Ljubić, HDZ-ov saborski zastupnik iz dijaspore (sic, Hercegovci, pa dijaspora!?), koji dramatizira trenutno raspoloženje Hrvata u BiH i opasno izmišlja protubošnjačke, osvetničke porive.
Dva uništena šlepera
Umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs svojedobno je u svom ja-pa-ja stilu, poimence prozvao neke ovih dana vrlo glasne „povjesničare“ Domovinskog rata, Udbe i „mraka“ 1945.-1990., čak visokopozicionirane u vojno-političkoj strukturi tzv. HZ/HRVHerceg-Bosne, da su pokrali velik broj povjerljivih državnih dokumenata iz 1990-ih i iskoristili ih za pisanje knjiga, magistarske i doktorske disertacije te osvojili unosne apanaže u politici i društvu. „Osobno me je ministar obrane Gojko Šušak zadužio da uništim povjerljivu dokumentaciju iz tog razdoblja“, hvalio se Rojs, bivši Šuškov pomoćnik u MORH-u. „Uspio sam uništiti samo dva šlepera tog materijala, ostalo je neovlašteno završilo u privatnom posjedu i pitanje je kada će i što od toga naškoditi Hrvatskoj, ako se objavi.“ Zašto se moralo uništiti dokumentaciju o političkim i ratnim zbivanjima u tom kritičnom odsječku povijesti, ako u njoj nije bilo ničeg kažnjivog, nego čista istina o Hrvatima koji su napadnuti, i kao žrtve agresije samo su branili svoje domove po ljudskim i božjim zapovjedima, a vodili su ih najčasniji/najrazumniji hrvatski sinovi? Pače, takav je čin kazneno djelo za koje odgovaraju i nalogodavac i počinitelj.
Čega se HRT plaši kad političko-ideološki jednoumno i pristrano siluje svu javnost atmosferom izvanrednog stanja ili, formalno neproglašene, višednevne nacionalne žalosti samo zato što su šestorica Hrvata iz BiH proglašena ratnim zločincima i što si je jedan – valjda zbog toga – oduzeo život? Razočaran hrvatskom nacionalnom politikom i svojom ulogom u njoj na sličan način kao međunarodni terorist Zvonko Bušić-Taik, brat HDZ-ove državne tajnice u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Zdravke Bušić, koji si je kolovoza 2013. u svojoj kući u Rovanjskoj hicem iz pištolja prosvirao glavu. On je ostavio dva oproštajna pisma, a neugodno je među njegovim istomišljenicima zazvučala poruka: „Ne želim više živjeti u Platonovoj pećini“.
Haaški samoubojica Slobodan Praljak, javljaju mediji, također je napisao oproštajno pismo. Još prije dvije godine i ostavio ga zapečaćenog do trenutka „ako mu se nešto dogodi“. I dogodilo se. Dignuo je ruku na sebe, a bušićevski oporo zvuči oproštajna poruka: „Ne želim nikakve počasti ni grob, nego da mi se pepeo prospe po Mirogoju“. Znakovit oproštaj, a bešćutna politika „njegovih“ sad neljudski manipulira osobnom Praljkovom i tragedijom njegove obitelji, rodbine, suboraca, prijatelja… Ali to nikako nije nacionalna tragedija zbog koje se država treba obući u crno i stajati ukočena za minute šutnje. HRT je uvelike pridonio umjetnom potenciranju općenarodne žalosti u zemlji, koju po loše režiranom obrascu događanja ožalošćenog naroda, branitelja i vjernika sinergijski šire najviši HDZ-ovi političari u RH te u hrvatskom korpusu u BiH. Posebna su priča radikalne braniteljske udruge u objema državama sa svijećama i knjigama žalosti te Katolička crkva sa serijama molitava u Mostaru i Zagrebu, na koje se Bog oglušio. Ostao srca kamenoga. Ti su performansi inata i hinjene žalosti radi jeftinih populističkih poena samo pridonijeli produbljivanju podjela u društvu. Među Hrvatima na korak do samouništenja.
Foto: Reuters
„Što se tiče minute šutnje, nismo htjeli odavati počast osuđenom ratnom zločincu u najvišem zakonodavnom tijelu RH, a također ne želimo biti alibi i naknadno opravdavati promašenu HDZ-ovu politiku u BiH“, objasnio je predsjednik SDP-ova kluba zastupnika Arsen Bauk zašto se njihovi zastupnici (osim „neobaviještenog“ Domagoja Hajdukovića) nisu željeli pridružiti HDZ-ovoj većini u sabornici. Glasov je zastupnik Goran Beus Richembergh gotovo istim riječima i argumentima objasnio izostanak četvero zastupnika svoje stranke.
Njegova stranačka kolegica Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova u SDP-ovoj vladi Zorana Milanovića, uzburkala je divlju krvožednost na ekstremnoj desnici svojim komentarom haaške presude: „Dosad izrečene presude epilog su loše i pogrešne politike iz 1990-ih. Ovim presudama nije osuđen hrvatski narod, nego nositelji te politike koji se nalaze u Haagu. Hrvatska je, što se suradnje tiče, učinila sve što je mogla, dostavljeno je sve traženo. Jasno je da je loša hrvatska politika prema BiH doživjela ovakvu osudu. S obzirom na presude i iz međunarodne perspektive, na kraju rada Haaškog suda ne može se tumačiti da je Srbija manje upletena u rat u BiH, nego RH. Međunarodno je prokazana kao zemlja koja je započela ratove na Balkanu, i to nije sporno, ali jedanput kad se ti ratovi započnu, imaju i ovakve posljedice“.
Ubitačne političke izjave
Smrt Vesni Pusić i njezinoj obitelji zbog demokratskog prava/slobode da kaže što misli? Kakva strašna zemlja ta Hrvatska, ako policija ne nađe te što bi ubijali zbog drukčijeg mišljenja, zbog izgovorene riječi! Je li to hrvatsko „domoljublje“ kakvo „ludi i nepravedan svijet ne razumije“, pa kažnjava? Katolička vjera? To je notorni špiljski primitivizam, nacionalistička patologija kanibalske vrsti.
Ima pravo predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović kada, ucrnjena stylinga i isto takvog diskursa, u izvanrednom obraćanju javnosti upozorava na to da treba paziti što se i kako izjavljuje, jer to može imati kobne posljedice za narod i državu. Ali kad spominje da su neki bivši političari“ svojim izjavama i djelima naudili i državi i haaškim uznicima, prozirna je politikantkinja na razini rigidnog desničrskog mainstreama koji priznaje isključivo hrvatsku istinu o Domovinskom i ratu u BiH kao jedino ispravnu i obvezatnu urbi et orbi. Pitajte Hrvatski generalski zbor što i kako imaju učiti djeca u školama. Grabar-Kitarović, ruku u vatru, pod „nekim političarima“ nije mislila na Franju Tuđmana, Gojka Šuška i glavne operativce separatističkog projekta tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, čak ni na Ivu Sanadera koji je najviše hrvatskih generala (većinom iz BiH) izručio Haagu.
Te međunarodno osuđene politike se ne odriče ni HDZ-ova „žena iz naroda“ niti pak HDZ-ov aktualni stranački vrh u RH i BiH. Ostaje jedini moguć zaključak: dodvorava se crnoj desnici, aludirajući na svog dvomandatnog prethodnika Stjepana Mesića, kojem nije ravna po javnom rejtingu u njegovo doba i popularnosti među biračima, ali i na tzv. ljevičare tipa Vesne Pusić. Crna desnica upravo nju i Mesića godinama drži ključnim mrziteljima RH i svega hrvatskog, krvnim neprijateljima hrvatskog naroda. A bijedni su politički poeni stečeni cipelarenjem deklariranih neistomišljenika. Bivšem su se predsjedniku RH prvom revanšistički osvetili nakaradni koalicijski partneri HDZ i Most nezavisnih lista, izbacivši ga 2016. godine iz Ureda bivšeg predsjednika RH i ukinuvši mu novac za rad. A svojim je vezama po svijetu mogao itekako pridonijeti Hrvatskoj. Ali što će danas vladajućima Mesićeva pomoć – npr. kod katarskog šeika, kojem se Kolinda Grabar-Kitarović sad bezuspješno klanja zbog dolara za LNG terminal na Krku – kad ju u svoje premijersko vrijeme nije želio ni Ivo Sanader.
Foto: 24 sata
Onaj separatistički, ali i inače drčan gubernator Republike Srpske Milorad Dodik nije dokraja u pravu kad, komentirajući haaške presude b-h Hrvatima i Praljkov suicid, tvrdi da postoje četiri istine o ratu u BiH: srpska, hrvatska, bošnjačka i – haaška. Grabar-Kitarović, HDZ, ekstremna desnica, većina braniteljskih udruga, Crkva i dio hrvatske javnosti u RH i BiH priznaju samo jednu – hrvatsku istinu. A prava je samo peta, povijesna istina, o kojoj sada rijetki tu i tamo nešto kažu, pa ih istog trena ubilački poklope bijesni čopori oponenata svake netrpeljive sorte. Peta istina o ratu, njegovim projektantima, žrtvama i posljedicama neminovno će prevladati. Možda ne već sutra ili prekosutra, jer nepristranoj pameti treba vremena da iz guzice dođe u glavu, ali povijesna će distanca i novi znanstveni naraštaji učiniti svoje. To tako ide.
Stoga nema razumnog opravdanja za to da se HRT-ovi novinari odreda oblače u crninu kao da je u zemlji proglašen dan žalosti zbog neke velike nacionalne tragedije. Dijelu političara crnina u glavi i na tijelu ide u rok demagoške službe, od koje izvrsno žive. Kontroverznoj skeneristici Karolini Vidović-Krišto (rubrika „Skener“ u HRT-ovoj emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ petkom) ni treći dan po „haašoj tragediji“ nije bilo do presvlačenja žalobne crnine. Privatno može žaliti koga joj drago i koliko želi, ali na javnoj televiziji na svaki način podijeljene i međusobno suprotstavljene javnosti to je neukusno i nedopustivo. To što Slobodan Praljak i njegov suicid njoj znače, ne mora značiti svim ostalim građanima od čijih 80 kuna obavezne mjesečne pretplate dobiva plaću. Deklarirana desničarka napadno opsjednuta protusrpskom netrpeljivošću koju voajerski ne preskaće ni u jednom skeniranju, sada proširenom na Bošnjake i Haag, Krišto se ohrabrila u sedam točaka hrvatske istine o ratu u BiH očitati oštru lekciju uglednim svjetskim sucima u haaškim togama. Nemaju pojma, ona ima.
Foto: BETA
Istina, nije rekla ništa novo što već dva-tri dana ne govore njezini istomišljenici u RH i BiH ili nešto uvijenije premijer i predsjednica, ali jest neobično da njezini urednici na HRT-u ne vide kakvu štetu nanosi toj javnoj kući, zagriženo promičući svoja osobna ideološka i svjetonazorska stajališta. Srcedrapateljnim navijanjem za hrvatsku istinu o Haagu uklopila se u neobjektivno i neprofesionalno HRT-ovo praćenje (post)haaških zbivanja. Što civilizirani svijet može misliti o zemlji u kojoj vlast i dominantan državni medij nerazumno provociraju izvanredno stanje, negativno nabrijavaju Hrvate u RH i BiH zbog šestorice pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca? Osuđenih upravo na Međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, za koji apologeti hrvatske istine tvrde da je politički, nepravedan i neprijateljski samo prema Hrvatima. Kad je taj isti sud – a ne onaj koji već tri godine drži u u kućnom pritvoru nesretnog pulskog psa Medu zato što laje, a prkosnoj susjedi se to ne sviđa – oslobodio krivnje umirovljene hrvatske generale Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka, bio je sklon Hrvatima i pravedan. Baš takav kakvim ga je zamišljao Franjo Tuđman sa svojim „državotvorcima“ dok su mislili kako će se suditi samo – Srbima.
Nema razumnog opravdanja ni za to da se – ne samo kolateralno – opet raspiruju nacionalističke strasti, protusrpske i protubošnjačke. Upravo to čine i neodgovorni političari i kratkoumni novinari, potencirajući dva glupava pitanja: „Kakvi će nakon haaške presude šestorici Hrvata i Praljkova suicida biti odnosi Hrvata i Bošnjaka u BiH?“ i „Kakve će reperkusije za RH biti zbog nepravedne presude da je Hrvatska agresor u BiH te kriva za udruženi zločinački pothvat, a Srbija nije?“
Klingonci etnički čiste i ubijaju
Odnosi Hrvata i Bošnjaka – ali i Hrvata i Srba, Bošnjaka i Srba – bit će komšijski kao i dosad među onima koji nisu nacionalistički ostrašćeni, nisu u ratu činili zlo jedni drugima i otporni su na huškačku indoktrinaciju samozvanih nacionalnih vođa. A ti su „nezamjenjivi izabranici naroda“ uvijek isti, najčešće i glavni uzročnici zala za koje su uvijek krivi – drugi. Oni nikad. Ta se priča sada vrtoglavo opetuje u povodu haaških presuda za teške ratne zločine koje su, eto, počinili Klingonci. Klingonci su osnovali konc-logore Dretelj, Heliodrom i druge po tzv. HZ/HR Herceg-Bosni, gdje su mučili i ubijali bošnjačke ratne zarobljenike i civile – starčad, žene, djecu i muškarce koje su pohvatali po kućama i stanovima – a „nepravedni haaški arbitri“ na pravdi Boga sude političkim, vojnim i civilnim vođama hrvatske paradržave, drže ih odgovornima za to.
A Klingonci su i ubijali u Ahmićima, srušili Stari most u Mostaru, natjerali Tutu i Štelu da ubiju nesretnu muslimanku u njezinom domu. I Kažnjeničku su bojnu prisilili na neviđena zlodjela nad Bošnjacima. Klingonci su natjerali nedužne Bošnjake da se u doba kad je ljudski život vrijedio manje od metka samoobilježe bijelim čaršavima (plahtama) po prozorima i balkonima svojih kuća i stanova, da se zatvaraju u metalne kontejnere pri 40⁰ C, premlaćuju volovskim žilama… Napokon, Klingonci su – ne b-h Hrvati s vrhova političkih, vojnih i civilnih zapovjednih lanaca, pravomoćno osuđeni i još neosuđeni za zločine – dopustili da se (ne samo) mostarske ulice imenuju po najkrvavijim ustaškim ratnim zločincima, ministrima i vojskovođama tzv. NDH Ante Pavelića. Bez Klingonaca, nitko pri zdravoj pameti ne bi pustio barbarski devastirati svjetski znano Partizansko groblje u Mostaru arhitekta Bogdana Bogdanovića, čije je umjetničko djelo i čuveni Kameni cvijet žrtvama ustaškog konc-logora u Jasenovcu. Partizansko groblje je bio najljepši arhitektonski i hortikulturni (terasasti) projekt na Balkanu, simbol Mostara, podignut 1965. godine i posvećen svima koji su se borili u Drugom svjetskom ratu protiv nacizma i fašizma u Europi i svijetu.
Majku mu i tim Klingoncima, što sve ne učiniše, podvališe i temeljito zajebaše pred cijelim svijetom slobodoljubive/miroljubive i bogobojazne Hrvate koji su se tih olovnih 1993. i 1994. u BiH samo do bola odlučno držali legendarne/povijesne devize Tuđmanovog partizanskog zapovjednika Josipa Broza Tita: „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“ Zašto su haaški pravosudni slijepci ostali srca kamenoga, pa je moralna vertikala s prvog kamiona humanitarnog konvoja s hranom za Bošnjake posegnuo za bočicom s cijankalijem. Bolje smrt, nego ratni zločinac – mogla bi glasiti parafraza one komunističke s beogradskih prosvjeda 1941. godine, kojom su beogradske radničke mase odbile Hitlera i tzv. Trojni pakt.
HRT-ovi urednici, što ih je HDZ kao poslušne istomišljenike doveo na izvrsno plaćene pozicije odlučivanja, čak i mozaičnom emisijom „Dobro jutro, Hrvatska“ u četvrtak anatemiziraju četvrtu, haašku istinu o zločinu i kazni. Svako malo puštaju lakonotnu pjesmu „Sude mi“ Miroslava Škore ft. Marka Perkovića Thompsona. U inat svima. Otkad je HDZ zamijenio uređivačku i novinarsku momčad uzdanicama uglavnom niže profesionalne vrijednosti (tipa Damira Smrtića, koji je od lokalnog međimurskog dopisnika izrastao u voditeljsku perjanica, Zrinke Grancarića koja je stalno na rubu plača ili tek pridošla s pogreba, Branka Nađvinskog, Petra Vlahova…), Thompson je dobrodošao na hrvatskoj dalekovidnici. Škoro je bio i dosad, jer njegovo domoljublje ne vonja po ustaškoj krilatici „Za dom spremni“. Thompson je šaka u oko onima u RH i EU, gdje ne žele njegove koncerte, zbog jakih „za dom sprenih“ razloga.
HRT-ovo učestalo puštanje pjesme „Sude mi“ u „Dobrom jutru, Hrvatska“ – izvorno posvećene bivšem uzniku iz Scheveningena Anti Gotovini – neinteligentna je aluzija na zloću međunarodne zajednice, impregniranu u Haaškom sudu: „Ej, ljube, moga oka vilo/ Idu dani ode godina/ Da uza me nije tvoje tilo/ I da su me braća izdala./ Sude mi zato što svoje volim/ Volim najviše, što sam branio/ Moje najdraže./ Sude mi, dušmani moja ljube/ Ali ne znaju da je istina/ Voda duboka./ Ej, djeco mila, vite grane moje/ Upamtite što vam govorim/ Ej k’o ne ljubi i ne čuva svoje/ Božjeg lica neće vidjeti“. Itd., itsl. Braća ga izdala. Dušmani. Kriv što voli svoje. Branio svoje. Istina je voda duboka. Djeco, ne nastavite li „domoljubno“ djelo, nećete vidjeti Boga ni stupiti u Kraljevstvo nebesko. Pa sad, koga patetika vrjednosnog tipa „auto trubi, mi smo domoljubi“ može motivirati ili uplašiti, njegov problem. U trenutku kad se i u RH i u BiH teško i sve teže živi, nitko od onih koji nemaju ratnog putra na glavi i nisu se ogrebli o dio (poslije)ratnog plijena, nemaju razloga dati se huškati.
Neki dan je, recimo, poznati glumac s ovih prostora Emir Hadžihafisbegović, akter u kultnoj predstavi „Audicija“, zbog koje su ga napali neki četnički portali u Beogradu jer da širi bošnjački šovinizam, vrlo oštro govorio televiziji N1 BiH o lošem stanju u svojoj zemlji, ratu i krivcima za disfunkcionalnost lijepe zemlje triju konstitutivnih naroda i dvaju entiteta, koja nikako da stane na zdrave noge. Srbi su se zatvorili u svoju neformalnu državu, a Hrvati se non-stop žale da su neravnopravni u Federaciji, da ih Bošnjaci majoriziraju, da se iseljavaju i da je rješenje zapravo u – trećem entitetu. Možda se više i ne mora zvati Herceg-Bosnom, ali i – zašto ne? Božo Ljubić kaže novinarima da je „HZ/HR Herceg-Bosna zapravo ugrađena u Daytonski sporazum“. Hadžihafisbegović retorički kontrira u televizijskom intervjuu: „Samo iz Lašvanske doline iselilo se prošlih godina 17.000 Hrvata, a tamo sve vrijeme vlada HDZ. Tko onda majorizira Hrvate u hrvatskoj enklavi, gdje više nema ni Bošnjaka niti Srba?“
Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović hrvatski je član Predsjedništva BiH, a Hrvati iz dvoglavog HDZ-a u toj zemlji na svim su važnim dužnostima na području bivše tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, izabirali su ih sunarodnjaci, kao i svog saborskog zastupnika u RH. Na svim izborima od rata naovamo, Hrvati premoćno – u četveroredima i od ranih jutarnjih sati do kasno navečer – stalno glasuju za HDZ, makar im je život sve teži i ta ga stranka više od dva desetljeća nije kadra poboljšati. Hercegovački Hrvati koje je u subotu adventski ugostila predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u bivšoj Titovoj vili na Prekrižju, otvoreno su kukali u novinarske mikrofone kako u njihovom zavičaju nema posla, nema investicija i mladež se masovno iseljava. Pa što radi taj dvoglavi HDZ? Što radi Dragan Čović? HDZ je više od 20 godina vlast na područjima gdje su Hrvati stoljećima svoji na svome. Zašto ne ide, što se čeka? Godota?
N1
U Federaciji su Hrvatima krivi većinski Bošnjaci, a u Republici Srpskoj – Srbi. Sic. Hrvatski je premijer Andrej Plenković (HDZ) u godini mandata čak sedam puta hodočastio u BiH i više se ne gasi: „BiH je prioritet hrvatske vanjske politike. Briga za tamošnje konstitutivne Hrvate ustavna je obveza RH“. Pa zašto onda ne ide, pa ne ide? Tko koči uzbrdo?
Nakon što će Haaški tribunal staviti ključ u bravu zadnjeg dana 2017., a rezidualni mehanizam završiti nedovršeni posao, na scenu će stupiti nacionalni sudovi u trima državama – BiH, Hrvatskoj i Srbiji – radi sankcioniranja preostalih ratnih zločinaca. Ustavni sudac Mato Arlović kazao je televiziji N1 Hrvatska da „Tužiteljstvo Haaškog tribunala već sada traži od RH da poduzme radnje i pokrene postupke odgovornosti protiv svih osoba koje su bile involvirane u mogući udruženi zločinački pothvat“. U tom grmu možda leži zec, odnosno razlog za toliku dramu u hrvatskom političko-medijskom korpusu zbog presuda haaškoj šestorici. Tko je sljedeći? A ta priča da će Plenkovićeva vlada poduzeti pravne i diplomatske aktivnosti u UN-u radi revizije haaških pravomoćnih presuda zapravo je spin za neobaviještenu javnost.
Veto u Vijeću sigurnosti UN-a
Vijeće sigurnosti UN-a nije pravosudna instanca ni mjesto na kojem se može/smije revidirati pravomoćne presude za ratni i zločin protiv čovječnosti, kršenje Ženevske konvencije, itsl. To što se u srijedu 29. studenoga dogodilo u Haagu, gotova je stvar. Nikakvo Vijeće sigurnosti neće dezavuirati svoje sudište u Haagu. Od ukupnog broja osuđenih zločinaca – na osnovi više od tri milijuna dokumenata i desetaka tisuća svjedočenja – 70 posto su Srbi, 20 posto Hrvati i 10 posto Bošnjaci. Nema ni govora o nivelaciji niti izjednačavanju krivnje, kako neumjesno tvrde nezadovoljnici svake od triju bivših sukobljenih strana. Da se i pokuša u Vijeću sigurnosti UN-a s revizijom procesa šestorici Hrvata iz BiH, u što ne vjeruju ni njihovi branitelji, odluka ne može proći ako samo jedna članica Vijeća uloži veto.
Ako nitko drugi, Ruska Federacija ima jakih „osvetničkih“ razloga za veto. Ne samo zbog spora oko Sberbanke, kojoj RH ne priznaje koncernu Agrokor posuđenih 1,1 milijarde eura. Hrvatska je 11 godina bagatelizirala Rusiju time što nije imala svog veleposlanika u Moskvi, a ovih je dana poslala kontingente svoje vojske u Poljsku i Litvu, na granicu u blizini ruske enklave Kalinjingrada, pa… Stvar je čupava, a k tome ni branitelji pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca nemaju niti mogu imati jake nove dokaze o njihovoj nedužnosti po zapovjednoj odgovornosti. Zašto Hrvatska nije takvo što uspjela u slučajevima Darija Kordića (25 godina robije, odslužio dvije trećine i postao svetac sisačkog biskupa Vlade Košića) ili Tihomira Blaškića (devet godina zatvora za ratne zločine)? Odgovarali su za manje-više isti krimen, kao Prlić i ostali.
Državni vrh RH daje na sva zvona to kako će početkom tjedna premijer Plenković ići u BiH ne bi li s Čovićem „smirio tamošnje Hrvate, zabrinute zbog mogućih posljedica pravomoćnih presuda njihovim bivšim političkim, vojnim i civilnim prvacima“ u tzv. HZ/HR Herceg-Bosni. Istodobno, stiže vijest da se bošnjački stradalnici i zatočenici konc-logora HVO-a pripremaju tužiti RH međunarodnom pravosuđu – na osnovi sada pravomoćno utvrđene krivnje za udruženi zločinački pothvat i agresiju RH na BiH – te tražiti od RH pripadajuću ratnu odštetu. Plenković i stranački mu pobočnik Dragan Čović ne mogu ništa učiniti, jer je slijed posthaaških događaja manje-više definiran. Njih se o tome neće puno pitati. Za hrvatski „nemir“, međutim, ima odgovarajućih sedativa i u BiH i u međunarodnoj zajednici.
Ako itko, Plenković je svjestan toga da Grabar-Kitarović neće u srijedu na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a o rezultatima rada Haaškog suda obraniti hrvatsku istinu o ulozi RH u ratu u BiH. Manje-više za osuđene Hrvate, koji će ionako za godinu-dvije biti pušteni iz komfornih zapadnih zatvora, oni su samo verbalizirana činjenica. To da njih dvoje uistinu mogu promijeniti tijek zbivanja, spin je za lakovjerne. Da uistinu misle to što govore i da su uvjereni kako Franjo Tuđman i HDZ nemaju prljave prste u ratu u BiH, dali bi objaviti sve transkripte i dokumente iz stogo pov. arhiva i ukradenih za mutne privatne potrebe koje još nitko, pa ni Stjepan Mesić, nije dilao Haagu. To bi bilo vjerodostojnije od spomenarske larpurlartistike Kolinde Grabar-Kitarović: „Dragi Hrvati u BiH, Hrvatska je s vama“. Sic.
Neka se vidi istina tko je bio tko tih kritičnih 1990-tih godina, tko je govorio na tajnim sastancima „državotvoraca“, tko je, kome i je li „farbao tunele“, u „nacionalnom interesu“ i povjerljivo govorio b-h Hrvatima jedno, mislio drugo, a činio treće. I neka se objavi zašto je u Haagu završilo neusporedivo više Hrvata iz BiH, nego onih iz RH. Tko ih je ispraćao iz Zračne luke Zagreb? Odreda ideolozi i akteri mračne prakse koju je Haaški tribunal osudio kao udruženi zločinački pothvat radi uspostave tzv. velike Hrvatske.
Usred opće politički dirigirane halabuke u RH i bivšoj tzv. HZ/HR Herceg-Bosni zbog pravomoćne presude za ratni i zločin protiv čovječnosti te huškačkih izjava HDZ-ovih državnika iz obiju zemalja i javnomedijske apologetike HRT-a, ljubljansko Delo je u subotu objavilo intervju s glavnim haaškim tužiteljem Sergeom Brammertzom, koji je Hina prepričala hrvatskim medijima. Lekcija je to svima koji nacionalistički soliraju i neodgovorno raspaljuju tenzije protiv međunarodne zajednice i protiv Bošnjaka. To je lekcija i istomišljenicima u srpskom i bošnjačkom korpusu na tlu bivše Jugoslavije.
„Haaški tribunal nije politička ustanova i na njemu se nije sudilo narodima“, kazao je Brammertz, „nego odgovornima za teške ratne zločine i kršenje Ženevske konvencije. Osuđeni počinitelji nisu vojnici koji su se borili za domovinu, svoja sela ili obitelji, nego zapovjednici koji su ubijali ratne zarobljenike zaštićene Ženevskom konvencijom. Nema ništa herojskoga u spaljivanju sela, iseljavanju ljudi iz njihovih domova ili poticanju vojnika na masovno spolno nasilje. (…) Vrlo je važno da zajednica iz koje je počinitelj razumije da mi to znamo razlikovati. Osuđenici u Haagu nisu heroji, nego oni koji se lažno prikazuju braniteljima svog naroda, a zapravo su iskoristili i izdali njegovo povjerenje za svoje vlastite osobne i političke interese. (…)
Nastavljam svoj rad u Haagu kako bi se zaključio prijelaz s ICTY-ja na tzv. rezidualni mehanizam, na koji prelaze i preostali postupcima u slučajevima Stanišić i Simatović te žalbe Karadžića i Mladića, što je od velike važnosti. Mehanizam će pružati i pomoć u suđenjima pred nacionalnim sudovima. Samo u BiH je više od 3000 neriješenih slučajeva ratnih zločina. Naš ured ima devet milijuna stranica dokumenata o konfliktu u nekadašnjoj Jugoslaviji i sve su te informacije na raspolaganju nacionalnim istražnim uredima. Današnja situacija u pogledu suđenja za ratne zločine kao dio procesa pomirenja nije pozitivna. Postupci koji se vode u Srbiji, Hrvatskoj i BiH su spori, a kvaliteta suradnje među tužilaštvima tih država slabija je nego prije nekoliko godina, među ostalim i zbog izostanka potrebne političke volje. Potrebno je da se političari ograde od počinitelja ratnih zločina i ne koriste nacionalističku retoriku, čime oživljuju tamne duhove iz 1990-ih godina. Važno je i djelovanje nevladinih udruga. Takav je primjer jedne udruge mladih iz Hrvatske koja se javnim pismom ispričala pripadnicima Srba za zločine počinjene u Oluji. To je povijesna činjenica koju hrvatska strana rado negira.“
Hrvatski politički, braniteljski i crkveni mainstream otvoreno negira i omalovažava međunarodnu pravdu koju je 1992. inicirala sama Hrvatska, držeći valjda kako će međunarodna zajednica suditi samo – Srbima. Jer, štono reče bivši vrhovni sudac RH Milan Vuković: „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine“. Sic. Itekako su mogli. I počinili su ih u velikom broju, u RH i u BiH. Trenutna HDZ-ova vlast u državi s razlogom je uzdrmana presudom u Haagu, ali je nedopustivo da politikantski, ljudski nedolično manipulira čak i Praljkovim suicidom. Neprilična je izjava ucrnjene Grabar-Kitarović da je ta smrt duboko u srce pogodila hrvatski narod, jer to nije istina. Čak je i početak sjednice Skupštine grada Zagreba odgođen budući da se vijećnici nisu suglasili o minuti šutnje. U Hrvatskom je saboru oporba bojkotom bacila sjenu na minutu šutnje za pravomočno osuđenog ratnog zločinca. Hrvatska je oštro podijeljena na mnogo važnijim pitanjima od odnosa RH i Haaga, uloge RH u ratu u BiH, itsl. I ostat će. Plenković i Grabar-Kitarović ne pridonose snošljivosti.
Nevažni „nacionalni interesi“
Ni stranački medij HRT, koji više je od šest sati izravno prenosi događaj, a novinarski pogon od osobitog povjerenja (Branimir Farkaš, Tomislav Vinković, Mirjana Posavac, Ivica Đuzel, Zoltan Kabok, Zrinka Grancarić), pa gosti tipa Višnje Starešine i Željka Olujića jednoumno se upinjao dokazati pravovjernost samo hrvatskoj istini, Građani imaju svoje stajalište o „nacionalnom interesu“, koji se oktroira silom političke moći i „svojih“ medija. Svjetski mediji nisu „haaškoj nepravdi“ pridali pozornost koju hrvatska politika drži važnom. Naprasno su Praljkovo samoubojstvo usred sudnice uzeli kao prima vijest, a hrvatska istina u vezi s presudama prošla je manje-više nezapaženo. Spomenuta je usput. To je teško palo HRT-ovoj skeneristici Karolini Vidović-Krišto.
Važan dio međunarodne zajednice jamačno ima neke svoje planove i s Hrvatskom i s cijelim Balkanom, u čemu su potpuno nevažne želje Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović te njihova vizija „hrvatskih nacionalnih interesa“. Tako je bilo i bit će, pa i kad je riječ o pravomoćno osuđenim ratnim zločincima i onima koji će tek sjesti na optuženičku klupu. Sudeći po Brammertzovim riječima, sudska ih pravda neće ostaviti na miru. Jamačno ih ni sam Bog nije želio prigrliti pod milosrdne skute, jer nije malim prstom pomaknuo na cjelonoćne i svekolike dnevne molitve u brojnim crkvama u RH i BiH, tisuće zapaljenih svijeća, crven-bijeli-plavih lampiona i ine performanse „svenacionalne žalosti“.
Kad već ništa ne pomaže, a eksponencijalno raste intenzitet panike među dijelom hrvatske veteranske populacije u RH i BiH, nekih umirovljenih političara i bivših zapovjednika HVO-a i HV-a, generala i onih s nižim činovima, treba naći Pedra koji će visjeti „umjesto nas“. Zasad su to bez konkurencije Stjepan Mesić i Vesna Pusić, ali radar klase „Optužujem! Kriv si! Nacionalni veleizdajnik!“ vidljivo registrira i neke druge na tzv. političko-ideološkoj ljevici koji „nikad nisu željeli Hrvatsku i mrze sve hrvatsko“. Tko će drugi, nego notorni savski šatoraši Đure 25.000 Glogoškog – Josip Klemm i Miljenko Kolobarić, u ime Udruge specijalne policije i Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi – zahtijevaju „osnivanje saborskog povjerenstva za utvrđivanje odgovornosti pojedinaca i državnih institucija u propustima koji su se dogodili pri suradnji s Haaškim sudom“. Dopisom su se obratili izravno premijeru, predsjednici RH, predsjedniku Hrvatskog sabora (hadezeovci HDZ-ovim političarima) i medijima. Sad će se vidjeti koliko su Tomo Medved, šatoraš na mjestu ministra branitelja, te Ante Deur, šatoraš na mjestu braniteljskog savjetnika Kolinde Grabar-Kitarović, uplivni kod svojih šefova.
Mogu ovi na trepavicama hodati, ali pravda se ne da ni zaustaviti niti preinačiti. Kažu iskusni ljudi, spora je ali ipak dođe po svoje. Pa neka institucije rade svoj posao. Svi se slažu s tom floskulom, jer zločinci moraju odgovarati. Ako se to ne odnosi na nas.
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
