Putovanje

Izdvajamo

• Kada se danas prisjetim tog jutra, jedinu utjehu mogu da pronađem u spoznaji da je u tom času, dok sam ja, dakle, pokušavao da odredim gabarite tom barbarskom činu, jedna velika, blistava inelektualna veličina, kakva je bio Predrag Matvejević, već sjedila za radnim stolom u svom kabinetu, na pariškoj Nouvelle Sorbone, i počinjala pisati pismo koje će nasloviti jednostavno – Most, a koje će, sutradan, uputiti najvećim svjetskim medijima. To pismo prvi put sam u cjelosti pročitao tek dvanaest, trinaest godina poslije i sjećam se da sam zaplakao. Zapravo, te suze i nisu pripadale meni, nego onom prestravljenom mladiću koji je tu vijest primio u jednom zabačenom, planinskom selu, stotinjak kilometara daleko od kuće, i koji je već tada bio svjestan da – za razliku od Starog mosta, kako će se kasnije ispostaviti – nada koja je tog 9. novembra 1993. godine pala s njim, više nikada neće izroniti iz neretljanskih dubina.

Povezani članci

• KNOCK, KNOCK. WHO IS, WHITE RABBIT? NE, FRANJO TUĐMAN
• Maslinova grana u Fejićevoj protiv podjela
• Najbolji neprijatelji
• 50 godina od sloma Praškog proljeća: Kako je rock pobijedio ruske tenkove i zašto je Kundera bio u krivu?
• Twitter politika
• Iz štampe izašla knjiga Salke Šarića “Baba Beširova mahala u Mostaru – Arhiviranje uspomena”

U povratku, nadugo i naširoko naglabamo o tome kako je sve ono što se dogodilo u vezi s mojim izbacivanjem iz tima za izradu kandidatske aplikacije, obesmislilo i kompletnu ideju da bi Mostar, ovakav kakav jest, mogao dobiti ono što mu, sada je to već sasvim izvjesno, uopće ne pripada – titulu evropske prijestolnice kulture. A onda mi odjednom, dok sam nezainteresirano motrio kako šume i vinogradi u oblasti Emilia-Romagna plamte u požaru jesenjih boja, pred oči sinu jedna slika iz djetinjstva, moje prvo, najranije sjećanje: moj deda u vinogradu, raskopčane košulje i maljavih prsa, optočen zrakama jutarnjeg sunca, koje iznad njegove glave pletu nešto nalik oreolu. I pomislim: da mi je još samo jednom u životu osjetiti taj davno izgubljeni dječački mir.

Spletom okolnosti, potrefilo se da sam baš ovih dana, kada je medijska pompa zbog mog izbacivanja iz tima za izradu kandidatske aplikacije grada Mostara za evropsku prijestlonicu kulture 2024. godine, dosezala vrhunac, boravio u gradiću Fratta Terme, u sjevernoj Italiji, na Međunarodnoj konferenciji posvećenoj uticaju muzike na ljude s autizmom, gdje sam, na poziv Fondacije Pavarotti, odnosno njene predsjednice, Nicolette Mantovani Pavarotti, bivše Maestrove supruge, govorio o iskustvima Pavarotti centra u uspostavljanju ratom pokidanih veza u postratnom Mostaru. Putovanje je, dakle, stiglo u pravi trenutak: nadao sam se da će mi izbivanje iz grada pomoći da izmaknem tegobnim mislima i da ću, u nepoznatom okruženju, lakše povratiti izgubljeni mir.

Još dok smo napuštali grad, sjetio sam se svog prvog putovanja u Stockholm, od prije pet godina i onoga što mi se na tom putovanju otkrilo: gdje god da ide, čovjek u sebi nosi svoj zavičaj, uklapa ga u nepoznate predjele, njime pripitomljava daljinu i osjeća prisustvo u stranom prostoru. Drugim riječima, paralelno s putovanjem tijela kroz prostor, odvija se i jedno drugo putovanje, ono unutarnje, na koje naše ja kreće po inerciji, s ciljem da se sve ono što je čulima nepoznato dekodira i premreži vlastitim iskustvom. Rekao bih da je to, u suštini, čitav jedan proces tokom kojeg se granica između onoga što je unutra i onoga što je vani stalno pomjera. I tako sam, eto, sasvim nehotično, vozeći se brjegovitim predjelima Friuli-Venezia Giulije, počeo da svemu onome što bi mi se našlo u vidnom polju, određujem neku ličnu mjeru: zimzelene boje drveća na brjegovima iznad Trsta neodoljivo su me podsjetila na Ruište, na samoću i tišinu vikendice daidže Ibre, u koju često odlazim u potrazi za mirom neophodnim za pisanje.

Sa mnom su putovali Srećko i Amer, dva prijatelja koja me prate skoro na svim promocijama i književnim nastupima, bez obzira da li se dešavaju u Beogradu, Puli, Bijelom Polju ili Fratta Termeu. Cijelo vrijeme pričali smo o nebitnim, svakodnevnim stvarima, a zapravo smo šutjeli o onom što me je već danima tištalo. Između ostalog, govorili smo i o tome kako su italijanska sela, pored kojih smo prolazili, idealna kulisa za ono što svaki od nas smatra „savršenim životom“ – mala mjesta daleko od grada, u koja se čovjek zavuče, osami, i do kraja života uživa u svojim skromnim porocima.

Još jedna vrlo važna pojedinost: boravak u Fratta Termeu poklopio se s dvadeset trećom godišnjicom rušenja Staroga mosta. Ako je vjerovati uspomeni koju sam sačuvao, tu vijest sam primio u jednoj kamenjari u selu Jasenik, u Buturović Polju – petnaestak dana ranije, tu smo staru i prilično propalu kuću, privremeno naselili majka, dvojica polubraće i ja – i to začuđujuće mirno, u nekoj blagoj nevjerici, tako da me nije odmah presjekla. Dogodilo se to nekoliko trenutaka poslije, kada je do mog vunenog, sedamnaestogodišnjeg mozga doprla spoznaja da je s padom Starog umrla i posljednja od svih mojih ratnih nada – ona da postoji nešto što je iznad rušenja i ubijanja, neka univerzalna vrijednost –  arhitektonska, kulturološka, historijska – koja svojom ljepotom može odoljeti i najintenzivnijem rušiteljskom nagonu. Pustio sam, šokiran, da mi pepeo cigarete padne u kafu, koju sam ispijao sjedeći u dnevnoj sobi i slušajući raspukli glas Branka Klubičke kako struže o dotrajale membrane zvučnika na radio prijemniku. Nisam mogao da vjerujem sopstvenim ušima, a opet, znao sam da je sve to istina, baš zato što mi se činilo toliko nestvarnim i strašnim.

Sjećanje na dan rušenja Starog mosta javilo mi se dok smo prolazili pored jedne male kafane u Fratta Termeu koja nas je neodoljivo podsjetila na kafanu dede Emana u Mahali. Tu smo rado provodili rane večernje sate – ja, nakon dana provedenog na konferenciji, Amer i Srećko nakon turističkih izleta u Rimini i San Marino. S lica nekolicine lokalnlih cugera, pokušavao sam iščitati njihove sudbine i izmaštati životne priče – nešto što radim još od djetinjstva uvijek kada se nađem u društvu nepoznatih ljudi. Također, pokušavao sam zamisliti reakciju jednog prosječnog Italijana kada bi saznao da je, po naredbi nekog lokalnog Slobodana Praljka, upravo srušen Krivi toranj u Pisi ili pak Fontana di Trevi u Rimu. Kako bi uopće izgledao svijet poslije tog čina?

Kada se danas prisjetim tog jutra, jedinu utjehu mogu da pronađem u spoznaji da je u tom času, dok sam ja, dakle, pokušavao da odredim gabarite tom barbarskom činu, jedna velika, blistava inelektualna veličina, kakva je bio Predrag Matvejević, već sjedila za radnim stolom u svom kabinetu, na pariškoj Nouvelle Sorbone, i počinjala pisati pismo koje će nasloviti jednostavno – Most, a koje će, sutradan, uputiti najvećim svjetskim medijima. To pismo prvi put sam u cjelosti pročitao tek dvanaest, trinaest godina poslije i sjećam se da sam zaplakao. Zapravo, te suze i nisu pripadale meni, nego onom prestravljenom mladiću koji je tu vijest primio u jednom zabačenom, planinskom selu, stotinjak kilometara daleko od kuće, i koji je već tada bio svjestan da – za razliku od Starog mosta, kako će se kasnije ispostaviti – nada koja je tog 9. novembra 1993. godine pala s njim, više nikada neće izroniti iz neretljanskih dubina.

U povratku, nadugo i naširoko naglabamo o tome kako je sve ono što se dogodilo u vezi s mojim izbacivanjem iz tima za izradu kandidatske aplikacije, obesmislilo i kompletnu ideju da bi Mostar, ovakav kakav jest, mogao dobiti ono što mu, sada je to već sasvim izvjesno, uopće ne pripada – titulu evropske prijestolnice kulture. A onda mi odjednom, dok sam nezainteresirano motrio kako šume i vinogradi u oblasti Emilia-Romagna plamte u požaru jesenjih boja, pred oči sinu jedna slika iz djetinjstva, moje prvo, najranije sjećanje: moj deda u vinogradu, raskopčane košulje i maljavih prsa, optočen zrakama jutarnjeg sunca, koje iznad njegove glave pletu nešto nalik oreolu. I pomislim: da mi je još samo jednom u životu osjetiti taj davno izgubljeni dječački mir.