Poučak o sazrijevanju vremena

Povezani članci

• Naša stranka: Glasat ćemo za prijedlog da Kemal Monteno dobije park u Sarajevu
• TI BiH dobio 14 sporova protiv institucija u 2014. godini
• Koalicija najoštrije osuđuje nasilje u izbornom procesu
• Za „državu i čovjeka„ i dalje vukovi pojedoše magarce
• Prava s odgodom
• Politika i ekonomija upravljaju medijima u BiH

Neželjena posljedica socijalnog bunta može biti još veća politička destabilizacija zemlje, tim prije što su vladajuće etničke elite – uz podršku svojih susjednih „domaja“ – prvenstveno spremne, ako ne više a ono bar očuvati postojeću entitetsku podjelu. Svjedoči i tome panični poziv srbijanskog vicepremijera Vučića Dodiku (predsjedniku RS) i Bosiću, predsjednicima dviju najjačih stranaka RS, „na sastanak u Beogradu o očuvanju stabilnosti ovog entiteta Bosne i Hercegovine u okolnostima krize u BiH“. Boli njih „ona stvar“ za socijalne zahtjeve naroda, a nadasve strahuju kako bi socijalni bunt mogao srušiti neprirodnu etničku sliku u smjeru uspostave građanske države. Što o tome misle hrvatske vlasti za naslutiti je, i pratit ćemo u narednim danima.

Piše: Ladislav Babić

Na najneugodnij način mnogi su – reklo bi se, većina – stanovnici BiH shvatili ono što im odavno tumače zastupnici nužnosti revolucionarnih promjena. Ne samo u BiH, već u svjetskim okvirima nehumanog kapitalističkog sustava. Da će, nastavi li elita svojim putem, ne obazirući se na potrebe najširih slojeva obespravljenog i sve siromašnijeg stanovništva, nastupiti revolucionarna promjena jedinim mogućim preostalim putem, zabaci li se mogućnost mirne temeljite promjene društvenih odnosa. Kad sazrije vrijeme! Odmah da bude jasno, događaji širom BiH nisu revolucija, ali nisu niti neredi, već socijalni protesti koji uslijed dugogodišnje involviranoti elite u pljačku građana i inertnosti vlasti u rješavanju njihovih zahtjeva, eskaliraju u nasilje. Ono je popratna pojava gotovo svih oblika izražavanja nezadovoljstva izlaskom građana na ulice, i stoga komentari kako se radi o huliganima promašuju suštinu. Prebacivanje krivice za sadašnju i neke buduće reakcije sa pravih krivaca za postojeće stanje na građane kojima je već došlo preko grla, nije do jeftina demagogija, i treba se paziti onih koji se njome služe. Čuju se i upozorenja na opasnost prerastanja bunta u međunacionalne sukobe, iako sami demonstranti ističu kako se radi o reakciji na neizdržljivu socijalnu situaciju, u kojoj je konačno iz guze u glavu većine građana došla činjenica da ona podjednako pogađa Bošnjake, Srbe, Hrvate i “ostale”, jer dira u temeljna ljudska prava povezana s običnim preživljavanjem, preduvjetom podizanja svake materijalne i duhovne nadgradnje. Postoji opasnost da interesno ugrožena elita pokuša skrenuti socijalne proteste u vode međunacionalnih etničkih sukoba, jer bi im to bila najprikladnija i najjeftinija mogućnost očuvanja svojih položaja, no za nadati se kako je svijest stanovništva ipak došla do razine da ne upadne u takvu klopku. Na televiziji se vrti snimka kako neki tip, stojeći između demonstranata i policije, nagovara prve da ne diraju policjote – suvremene oklopnike postavljene između demonstranata i gospodara koji su ih za sitniš unajmili kao zaštitnike svojih interesa – jer su oni potekli iz istog proleterskog miljea kao prosvjednici. Kao, poziva narod na solidarnost prema vlastitoj radničkoj braći obučenoj u policijske uniforme. Radi li se o osobi koja baš ništa ne shvaća ili, što je vjerojatnije, o provokatoru? Na pogrešan način se obraća sasvim pogrešnoj strani! Problem je upravo u tome što mrvicama potkupljena radnička djeca u uiformama specijalaca, nasrću na pripadnike klase iz koje su ponikli, prisiljene da izađe na ulice postavljati svoje pravedne socijalne zahtjeve. Ne poziva se narod na solidarnost sa policijom, već upravo obrnuto – poslijednji bi se trebali solidarizirati sa zahtjevima ogromne većine puka iz kojega su i sami potekli, i čije bi interese – barem nominalno – i prema postojećim zakonima trebali štititi!

        Eto, sazrelo je vrijeme da puk izađe na ulicu, i dobro trebalo upamtiti tu pouku o sazrijevanju vremena, odnosno uslova, koji dovode do ovakvih pojava. Naravno, vrijeme za revoluciju iz višestrukih razloga još uvijek mora sazrijevati, i vjerojatno će se prosvjedi rasplinuti kad se postignu neki od ciljeva koji su ih inicirali. Ponovimo, radi se o spontanom širenju nezadovoljstva koje zbog pomanjkanja vodstva i formuliranja jasnih zahtjeva čijem udovoljenju ne bi kumovao samo strah elite za svoje položaje, i koji će se tek djelomice realizirati pragmatičnim podilaženjem demonstrantima, ne predstavlja revoluciju. Pitanje jel’ uopće prosvjednici razmišljaju o nečem više doli prilagodbi sistema, kako bi im bila osigurana radna mjesta, što bi – čak i u idealnom slučaju da se to ispuni (a završit će na obećanjima o razmatranju „problema“) – kad-tad dovelo do sličnog stanja sadašnjem. To je u prirodi sistema koji grade republike bivše Jugoslavije. Za revolucijom trebaju – kad uslovi sazriju – stajati organizirane političke snage spremne preuzeti vlast u svoje ruke i ispuniti zahtjeve koji se postavljaju, a ne prepustiti vladajućoj eliti da ona to učini. Jasno je kako je ona spremna tek na minimalne ustupke, dovoljne da smire gnjev masa istovremeno se ostavljajući u nadmoćnom položaju prema njima, uz eventualno žrtvovanje nekih pojedinaca. Vladajućoj klasi nisu bitni nositelji vlasti, koliko očuvanje interesa u čije ime neće prezati od njihova žrtvovanja. Tome svjedoče kako usplahireni pozivi za dijalogom i razmatranjem, već odavno – i prije općeg bunta – postavljenih zahtjeva za preispitivanjem pretvorbe, privatizacije, kriminalnih radnji vrhova vlasti, ekonomske politike ali i neprirodnih političkih prilika u zemlji, tako i ostavke pojedinaca – ali ne i promjena sistema koji je omogućio takve devijacije. Pozivi inducirani strahom od evidentno demonstrirane narodne snage, za koje im se do sada živo fućkalo. Revolucija – ako pod time ne razumijevamo prostu promjenu režima u okviru danog društvenopolitičkog sistema – zahtijeva i širu solidarnost revolucionara, radničke klase, negoli samo u okviru jedne države. Internacionalizam, temeljem svijesti o zajedničkom položaju, sudbini i zajedničkom rješenju problema. Okruženje BiH bivšim republikama raspadnute Jugoslavije nimalo ne jamči ni podršku od najbližih susjeda, a kamoli šire. Klasna svijest i solidarnost radništva bivše države – ako je ikada i bila više od pragmatičnog privida – odavno su mrtvi, ubijeni etnodržavnim fatamorganama slobode pojedinaca i nije nezamislivo gušenje neželjenih revolucionarnih promjena intervencijom susjednih članica NATO ili onih koje žude za članstvom, u interesu svojih elita. Neželjena posljedica socijalnog bunta može biti još veća politička destabilizacija zemlje, tim prije što su vladajuće etničke elite – uz podršku svojih susjednih „domaja“ – prvenstveno spremne, ako ne više a ono bar očuvati postojeću entitetsku podjelu. Svjedoči i tome panični poziv srbijanskog vicepremijera Vučića Dodiku (predsjedniku RS) i Bosiću, predsjednicima dviju najjačih stranaka RS, „na sastanak u Beogradu o očuvanju stabilnosti ovog entiteta Bosne i Hercegovine u okolnostima krize u BiH“. Boli njih „ona stvar“ za socijalne zahtjeve naroda, a nadasve strahuju kako bi socijalni bunt mogao srušiti neprirodnu etničku sliku u smjeru uspostave građanske države. Što o tome misle hrvatske vlasti za naslutiti je, i pratit ćemo u narednim danima.

        Želeći da rezultat tekućih zbivanja širom BiH budu pozitivne promjene u korist koliko-toliko olakšanih životnih i radnih uvjeta naroda, možda je još važnije nadati se ispunjenju dva očekivanja već odavno osviještenih pojedinaca. To su, jačanje klasne solidarnosti i svijesti da su klasne suprotnosti mnogo fundamentalnije po život ljudi od navodnih etničkih razlika; svijesti kako nisu pravi neprijatelji neki drugi etniciteti već upravo odavno solidarne elite izrasle unutar svakoga od njih, koje ne more uzajamne etničke razlike već ih ciljano koriste u očuvanju privilegija i društvenog položaja. I drugo – konačna spoznaja s obje strane klasnih oponenata, koja će im pomoći da se riješe iluzije o nevjerojatnosti nasilnog razriješenja klasnih suprotnosti, ukoliko zakažu pokušaji njihovog miroljubivog, temeljitog razriješenja. U protivnom, vrijeme (uslovi) za ovakvo, nikom milo, razriješenje problema neumitno sazrijeva! To možemo nazvati poučkom o sazrijevanju vremena, u konačnici – za oružanu revoluciju. Sadašnjost bi i najskeptičnije morala uvjeriti kako je to itekako moguće. Tek je vladajućima u interesu odvraćanje od takvih misli.