POTEMKINOVA SELA

Izdvajamo

• Moj djed već odavno armira nebeske zgrade i nebodere. Tamo gore srećom nema nadzornika, nema izvođača koji štede na armaturi, a nadam se iskreno da nema niti Hrvatske. Kao ni njenih ratnih profitera. Sa tugom sam pomislio na tu časnu starinu kada sam svojim očima vidio urušene obiteljske kuće na Baniji. Iz niti jedne ne srtše šipke, niti jedna nije ostala cijela i da stoji onako kako je trebala, onako kako se morala napraviti. Sve te kuće i svi ti krovovi srušili su se kao kule od karata. Kao Potemkinova sela. I danas, kada pogledate Baniju, Petrinju i okolna mjesta, sve je to zapravo bila obična kulisa za župane, dožupane, svećenike koji su ih blagoslivljali, dok taj cirkus nije otišao iz grada.

Povezani članci

• “Pokret otpora” u videu preuzeo odgovornost za eksplozije
• BH novinari: Zašto Tužilaštvo BiH ne podiže optužnicu protiv Jasmina Mulahusića?
• Europejka za boj spremna
• Otvorenje samostalne izložbe: MAK HUBJER “CLEAR CONSCIENCE”
• Stav CJP o prijedlogu ustavnih promjena SDP/HDZ
• Zašto je riječki Novi list objavio intervju s bivšim veleposlanikom RH u Rimu Dragom Kraljevićem o pobjedi desnice u Italiji kada je pisao za proustaški HOP?

Tamo koncem osamdesetih, svoje formativne godine proveo sam na gradilištu okružen armaturom. Djed armer, firme koja je gradila po čitavom svijetu i nosila ime po narodnom heroju Ivanu Lučiću – Lavčeviću, držao je kako je za srednjoškolca iznimno važno da nauči njegov zanat. Muško mora imat kliješta u rukama i modri „trliš“ na sebi. I te modre radničke kute nasušile su se hvala dragom Bogu u našem dvorištu. Radnička familija armera, automehaničara i strojara, dičila se poslom koji je imala „u rukama.“ Budile su nas plamene zore i potmuli udarci čekića o nakovan iz obližnjeg brodogradilišta.

Djed me od malena učio taj složeni posao koji se sastojao od prekrajanja čelične mreže i ojačanih šipki koje smo pažljivo uranjali u beton. Svakog jutra „zašlovali“ bi novi zid, dok sam u miješalicu za beton naizmjenično ubacivao vodu i cement. Kada bi smjesa bila gotova, sipao sam je kroz gustu mrežu armature u budući zid naše kuće. Trusno je ovo područje, govorio bi djed, dok je motao „šalung“ i metalnim kliještima za žicu krojio mrežu koja će jednom, a na tom području vazda ih bude, izdržati potres. Skuplje su mreže od cemeta, komentirao bi dok je ravnao smjesu, al’ tako se radi posao. Istu stvar mi je ponovio kada smo njegovim stručnim okom pregledali nosive zidove našeg budućeg stana koji će mu dodijeliti njegova radna organizacija za cjeloživotni rad po krovovima i gradilištima budućeg Splita. Ovdje se nije žalilo armature, rekao bi zadovoljno milujući zid kao da je dijete, a da zgrada bude sasvim sigurna od „atomskog s desna“, potresa i udara kapitalističkih bombi, pobrinulo se i atomsko sklonište koje su izgradili u podrumu zgrade. Koncem sedamdesetih, i dobrim dijelom osamdesetih godina prošlog stoljeća iznikao je Split koji hvala najvećem sinu, stoji još i dan danas.

Nikakav potres, bilo kakve magnitude, te socijalističke zidove ojačane tonama armature nije mogao srušiti. Danas, trideset godina kasnije, svjesni smo da ta zdanja koja nas okružuju, nismo u stanju ni okrečiti.

Kada smo ostali bez socijalizma praktički preko noći, i svih njegovih armatura, ja i moj djed pratili smo radove na susjednim kućama. Vrgoračko područje trusno je, ako zbog ičeg drugog tada zbog kako mu samo ime i govori grada na vrh gore, i djed je vrtio glavom dok je promatrao kako mješalicama „nalivaju tarace“ sa samo jednom mrežom čelika. Naša, ona koju smo golim rukama digli, bila je premrežena sa šest. I to šest mreža koje su sjekle i prekrivale jedna drugu. Kako više nije bilo „zajedničkog dobra“ već smo se probudili u svijetu koje dobro i profitabilno traži u dodanoj vrijednosti koju će oduzeti na materijalu, tako su i te kuće oko naše, one koje su ušle u sustav obnove, sustav domovinske zahvalmnosti za zaslužne i domovinskog koječega, građene na način da se na njima štedi.

Armaturi najviše.

Bilo je vrelo ljeto 1995., naša pobjednička vojska oslobodila je našu buduću kapitalističku zemlju, a Franjo Tuđman potpisao je sporazume i ugovore o obnovi iste koja će krenuti neviđenim zamahom. Neviđenim, ustvrdio je moj djed, jer on kao armer još nije vidio da se zidovi i potpornji stupovi skala rade bez armera. Armaturu su u beton po sistemu „koliko ima na kamionu“ stavljali radnici koji su odjednom umjesto armera, šalung –majstora, postali građevinari. Nekakav župan, ili dožupan, vrag će ga se sjetiti više, uz medijsku pratnju obišao bi gradilišta, ustvrdio da se gradi, a lokalni svećenik blagoslovio je mješalicu koja je uz veliki kran pumpala beton u zidove. Djed je odmah po boji betona shvatio da je isti razrijeđen, da se na prvu vidi da cementa nema dovoljno ili je potpuno loše kvalitete, i kako je jadan onaj koji će u toj zgradi živjeti.

Zgradi na koju su okačili hrvatsku zastavu i otišli. Radovi su stali taj mjesec zbog proslava i pobjeda, a te zime, prvim pahuljama koje su prošarale taj lijepi kraj na koji se i ovaj put zaboravilo nakon katastrofalne poplave, kao što će se zaboraviti i na Petrinju uskoro, pogađate, pogodio je potres magnitude negdje oko četiri stupnja. Moja kuća, ona koju je ojačao moj djed da su se susjedi smijali i krstili, izdržala je ljuljanje kao da potresa nije ni bilo. One koje su započeli mudrijaši popucale su na pročeljima i to na pola. Fasada, dimnjaci, sve je to napuklo, a potres je bio umjerene jačine, potpuno normalan za taj kraj. Sve kuće, zgrade i krovovi osamdesetih stajali su neokrznuti.

Paralelno tim događajima na Banovini se odvijala slična pizdarija. Čak stotinu i pedeset različitih izvođača, uz pedeset nadzornika i projektanata uredbom predsjednika Republike pristupilo je obnovi i izgradnji porušene ratne zone. Zapamtite dobro te titule, jer je ona „nadzornik“ poprilično važna za ovu priču. Od 1995. pa do konca 2000. godine, na tom se području obnovilo otprilike 12.000 kuća. Svaku jest, a tako legenda i službeni zapisi tvrde, popratio službeni nadzornik radova, kako bi sve bilo po projektu i pravilima struke. Već tamo 1996., dakle niti godinu od kad su majstori obnovili i sagradili još stariju i još ljepšu Banovinu, ljudima su padali dimnjaci, i to vjerovati mi nećete, bez da je tlo podrhtalo stupanj po Richteru. Mito, korupcija, ratno profiterstvo, spominjali su mještani, a rijetki mediji se uopće bavili time kako i zašto dimnjaci padaju sa krovova, a potresa niti u seizmološkim naznakama. Legenda tvrdi, a ljudi prepričavaju, kako je za tu pljačku, a moj djed koji se razumio u posao tvrdio je kako je to obična pljačka, nitko nije kriv. Ta nećemo valjda graditi kako se gradilo u mraku?

Mrskog socijalizma jedva smo se riješili, kao i toliko nepotrebne armature koju je lako bilo stavljati kada je sve bilo naše i zajedničko. Danas kada je sve privatno, ljudi su pametniji. Što bi današnjoj građevinskoj firmi ostalo i kakvu bi ona imala korist da gradi kuće kakve su se gradile nekoć?

Armatura je ključna, vrtio je glavom moj djed i smijao se tom cirkusu kojeg je gledao svojim očima. U socijalizmu, govorio je sa suzom u oku, ovakve bi barabe mi radnici potjerali sa gradilišta krampovima. Hoću ja gradit čovjeku krov nad glavom, pa da mu se isti sruši na dijete i to imati na duši?

Moj djed već odavno armira nebeske zgrade i nebodere. Tamo gore srećom nema nadzornika, nema izvođača koji štede na armaturi, a nadam se iskreno da nema niti Hrvatske. Kao ni njenih ratnih profitera. Sa tugom sam pomislio na tu časnu starinu kada sam svojim očima vidio urušene obiteljske kuće na Baniji. Iz niti jedne ne srtše šipke,  niti jedna nije ostala cijela i da stoji onako kako je trebala, onako kako se morala napraviti. Sve te kuće i svi ti krovovi srušili su se kao kule od karata. Kao Potemkinova sela. I danas, kada pogledate Baniju, Petrinju i okolna mjesta, sve je to zapravo bila obična kulisa za župane, dožupane, svećenike koji su ih blagoslivljali, dok taj cirkus nije otišao iz grada.

Tada su Potemkinova sela, te lijepe kulise i fasade ostale da stoje, dok se jednog tmurnog jutra na ta ista sela nije sručio potres. Potemkinova sela, koja u stvarnosti ne postoje, osim u prividu namjesnika novoosvojenih krajeva, postat će tako metafora Hrvatske. Zemlje kojom i dalje vladaju ratni profiteri, isti oni koji su se bogatili na ljudskoj nevolji i isti oni, što je najstrašnije, koji mirno spavaju i večeras. Bez obzira što su njihova Potemkinova sela sa svojim smiješnim kulisama pala i na licu mjesta ubila jednu djevojčicu i još šestero ljudi.

Ovih dana Banija je dobila novog namjesnika. Novog i najnovijeg Branka Bačića. Čovjeka od najvećeg povjerenja premijera, čovjeka koji je u najnovijoj aferi SMS u jednom danu zaposlio šest uhljeba u Hrvatskim šumama jednom jedinom porukom. Čovjeka, rekao bi moj djed, koji se u armaturu razumije kao i ja u svemirski program.

Da pitate mog djeda, koji armira socijalističke nebeske zgrade, on bi samo pljunuo i rekao isto što mi je govorio i tada:

„Nisu moj sinko oni u stanju da okreče ono što je izgradio socijalizam!“