Ponajviše o nama

Povezani članci

• Preglasavanjem do pakla
• Retropola
• Fra Ivo Marković: Reis-ul-ulema Inkvizitor
• Spomenik laži
• MATVEJEVIĆ – MEDITERANSKI SPEKTAR, POLITIČKI SUBJEKTIVITET
• Metropolizacija poraza

Foto: bNat!

        Ljubav, istina i sloboda – tri vjerojatno najvažnije stvari oko kojih se vrti ljudski život. Sve tri idealizirane i dignute do nebesa, a u praksi se nismo digli dalje od najdubljeg i najcrnjeg zemaljskog kala. Vječna ljubav – dakako, praćena vjernošću – opjevava se od pamtivjeka, to više što je manje ima, dok svakodnevno postoji samo u tragovima; varamo jedni druge gdje i kad stignemo, kao krivokletnici izdajući svoje opjevavane ideale. Istina ima veze sa slobodom, ne u mjeri kako to tvrdi stara floskula da je samo čovjek koji je spoznao istinu odista slobodan (ma crnčio dane i noći u okovima, sve do svoje smrti!), već toliko kolika je mogućnost da se ona javno obznani bez posljedica i represije od strane njome pogođenih. Sa sve tri okosnice ljudskog života usko je povezan pojam tolerancije. Tolerancije prema partnerima u „vječnoj“ ljubavi, trpeljivosti spram slušanja istine koja pogađa naše interese, i snošljivog shvaćanja i tumačenja slobode od strane drugih ljudi i civilizacija.

        Koliko god oko polovice ljudskog roda predstavlja intelektualni prosjek – čime je on vrlo zadovoljan misleći da je time osigurao mjesto među onima koje ne možemo smatrati kretenima, budalama i strpati ih u ludnicu ili pod posebno starateljstvo – ne bi se baš trebao toliko ponositi. Jednostavno to možemo ilustrirati za nekoga uvredljivom usporedbom, s majmunima. Tko je „nadmajmun“ a tko „podmajmun“ određuje se temeljem referentne točke koju predstavlja većina – majmuna! Jednom je Einstein rekao otprilike, kako poznaje dvije beskonačne stvari – beskonačni svemir i ljudsku glupost, mada za ono prvo baš i nije siguran. Jednako je poznata njegova misao „Dok neimari grade, rabadžije^* rade!“, što nas manje vrijeđa od poređenja sa majmunima jer, zaista – većina tek provodi u djelo zamisli velikana ljudskog duha. Zamisliti piramide je jedno, a za provođenje projekta u djelo treba sijaset marljivih ljudskih ruku. U mnogo većoj mjeri upravo njih negoli mozga! Tome je tako od gradnje piramida do osvajanja Mjeseca i otkrića širenja svemira, ili šivanja bikinija u tvornici kupaćih kostima.

        Povijesno gledano – tijekom godina i godina – zamisli „većih“ ili „manjih“ velikana se prihvaćaju sporo, praćeno sukobima i ljudskim žrtavama ili u najmanju ruku ponižavanjem pristalica novih ideja i čudnih nam svjetonazora. Ljudska priroda je izuzetno inertnih osobina; čovjek prilagođen glibu gdje mu je ugodno i toplo, svim svojim snagama usprotivit će se da ga operete i izvućete na suho tlo. Jednako je i sa intelektualnim zamislima, od kojih se mnoge koriste i slave kao opravdanje zašto i nadalje – na vjeke vjekova – ostati u blatu, dok se one koje bi unaprijedile kvalitetu i podigle dostojanstvo ljudskog života, anatemiziraju kao svetogrđe. Hipatiju je napala i ubila zaluđena kršćanska gomila, Galileja su strpali u doživotni pritvor, Giordano Bruno na žalost nije bio te sreće, Darwina su psovali i optuživali da izjednačava čovjeka s majmunom, „obojeni“ su smatrani nižom rasom, „drznice“ koje su se ufale boriti za svoja prava trpali su u zatvor, teoriju relativnosti su proglašavili „Židovskom zavjerom“, iste su eksterminirali kao manje vrijedni dio čovječanstva, prve korisnice bikinija bile su „prostitutke“, a kad su obukle monokini na javnom mjestu bile su hapšene (o adamitima da i ne pričamo), nositelji „bitlsica“ bijahu nasilno šišani, prava LQBT populacije se sustavno kršne dok učesnike gay-parada kamenuju i prebijaju, tumači evidentne činjenice o zajedničkoj štokavštini se proklinju i razapinju na stup srama kao neznalice, autorasisti i izdajice,… O rasizmima, nacionalnoj i vjerskoj netrpeljivosti te ostalim kolektivnim oblicima nesnošljivosti, uz mnogobrojne eksterminacije „nepodobnih“, da ni ne pričamo.

        A koji je rezultat tih ponižavanja, prečesto praćenih krvoprolićima? Opće usvojena činjenica da Zemlja nije centar svemira, prihvaćanje teorije evolucije i od katoličke Crkve, teorija relativnosti nam otkriva najzapletenije tajne svemira i praktično se koristi u satelitskoj navigaciji te niz drugih područja, žene su se izjednačile u pravima s muškarcima, pripadnike drugih rasa i Židove omalovažavaju tek najveći ekstremisti, bikini je uobičajen na plažama, gotovo nitko se ne buni (barem u „zapadnom svijetu“) protiv golotinje, ne pada nam na pamet nasilno šišanje nositelja i najekstremnijih frizura, prava gayeva priznaje sve više država, ljudi se međusobno – makar samo formalno – izvrsno razumiju ma kakve budalaštine tepli o jeziku,… Ovo je jednostavan prikaz pobjede najslobodnijih i najmanje opterećenih umova, te poraza i prilagodbe većinski inertne populacije „prosječnih“ građana. I koji je onda smisao stradalnika palih u odgajanju netolerantih i okamenjenih umova? Nikakav, sem možda baš u tome što su svojim žrtvama (psihičkim i fizičkim) doprinjeli oslobađanju duhova, odbacivanju rigidnih i dogmatski stavova te predrasuda, svojim stradanjima doprinjeli porastu tolerancije na različitosti, i možda najveći – dokaz da istina, sloboda i tolerancija ne padaju s neba već uvijek dolaze kao rezultat borbe koja nikada ne prestaje, što smo spremni preko noći zaboraviti. Pa sad djeca nasilnih „frizera“ bitlsica traže druge objekte svoje netrpeljivosti, služeći se inim modusima iživljavanja na njima, a kad nastupi hora (kao ponoć koja otkucajima sata priziva vampire iz grobova) za mnogobrojne pritajene luđake naše vrste, isti započnu prebrajati krvna zrnca a brijači pribor upotrebljavati u mnogo zloćudnije svrhe.

            Svjetionici napretka, krijesnice čovječanstva, svojim radom doprinose da se situacija lagano poboljšava – lagano, jer istovremeni porast nataliteta čak i povećava u apsolutnom smislu brojnost inertnih i netolerantnih stvorova. Trpeljivost je jedan od uvjeta etičkog napretka čovječanstva, samo se i ona zna tumačiti na vrlo prilagodljive načine. Ona nije prihvaćanje svih mogućih stavova kao jednakovrijednih, ona ne označava odsustvo protivljenja evidentnim antihumanizmima i neistinama. U svakodnevnom životu, ateisti (ali ne antiteisti), agnostici, ili kako već želite definirati nevjerujuće, mogu tolerirati raznolika vjerska uvjerenja, priznati da među vjernicima ima krasnih i odvratnih ljudi – no, ne sude o tome apriorno i još k tome uopćeno – mogu voljeti i ženiti vjernice a da ih to ne opterećuje, ali… Želi li netko povesti argumentiranu – a posebno, znanstvenu – raspravu o smislu vjere, opstojnosti ili nepostojanju boga, idealizmu ili materijalizmu u znanosti i filozofiji, tu tolerancija (spram stavova, a ne prema osobama) naprasno prestaje. Naravno, vice versa, to vrijedi i za suprotnu stranu. Traganje za istinom ne poznaje toleranciju laži; tolerirati možeš samo osobu i njenu ljudsku nedodirljivost, njen duhovni integritet i humanu vrijednost, ali činjenice ne poznaju trpeljivost laži. Tko nije sposoban pomiriti i podnijeti ovu naoko suprotnost – snošljivost osobnosti, čemu se suprotstavlja netolerancija laži – bolje da ni ne učestvuje u traganju za istinom i u znanstvenim diskusijama. Jer će svaku nesnošljivost svojih argumenata koji ne počivaju na činjenicama, doživjeti kao netrpeljivost vlastite osobe. Istina doduše nije apsolutna, ona je relativna i o povijesnom periodu ovisna kategorija. Ovisi o napretku znanosti i uvidu čovječanstva u tajne prirode, društva i vlastite psihe, čak i o prevlađujućem civilizacijskom kulturnom krugu. Ali to ne znači da su sve tvrdnje jednakovrijedne i da se mogu ravnopravno tretirati. „Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može – nek ad proždre, pokosi satana!“ reče Njegoš, ali to mora biti borba između istine i laži, argumenata s jedne i izmišljotina te fantazije s druge strane, a „Had“ koji proždire „satana“ – ne smije proždirati ljude, već njihove zablude – predrasude plemena, pećine, trga i pozorišta, k’o što reče Francis Bakon. Svaka ljudska djelatnost vođena s dva ključna faktora, razumom i humanizmom, učinit će da ne bude besmislenih žrtava položenih na oltar naše primitivne prirode.

            Sve je to lijepo na papiru, a kako u praksi dokazati nekom budalašu da se mora voditi tim razlozima? I prečesto vrlo teško ili nikako. Kad se netko, prepun sebe i uvjerenosti u svoju važnost za vlastiti narod, poduhvati kritiziranja knjige – bez obzira dali se on ili mi slagali sa u njoj iznešenim stavovima – koju nije ni pročitao, sa slijedećim argumentima koji ga svrstavaju pri dnu evolutivne ljestvice čovjeka:

„Prilog toj agresiji je i knjiga,…, koju nisam pročitao i ne namjeravam, ali vidio sam članak izvjesnoga B-a o rečenoj umotvorini. Ukoliko novinar nije točno prezentirao što u knjizi piše, ispričavam se autorima …“,

onda je on zanavijek izgubljen slučaj za iole ozbiljnog čovjeka, osim možda za psihologe. U svojoj suštini, on je potpuno irelevantna osoba. I za društvo koje se nakanio zastupati kao glasnogovornik njegovih stavova (na žalost, većinski korespondirajućih sa glupostima koje izriče, što će kao takve spoznati tek neke buduće generacije), a još više za njihovu istinosnu vrijednost. U svojoj umišljenosti on žuri da ispuca rafale vlastitih „misli“ prije no mu ishlape iz glave, za koje ni sam nije siguran počivaju li na istinitim ili lažnim premisama. Ima barem polovinu šansi da budne jako pametan, ali isto toliko i da ispadne totalna budala. No, on umišlja da je svoje bulažnjenje temeljem neprovjerenih podataka otklonio „isprikom“, koju mi kao moramo prihvatiti. Takvi su ljudi i sami svijesni logičke (ali pitanje jel’ i moralne) greške koju čine, no crv dogmatizma, rigidnosti, na ničem vrijednom počivajuće pravovjernosti, kao i uvjerenje u vlastitu izuzetnost, ne daju im pratiti činjenice – oni slijede svoje fantazme, zagađujući njima socijalni prostor u kojem obitavaju.

            Spomenut je tek jedan, relativno banalan no ilustrativni primjer, posve nevažno na koju osobu i koje područje ljudske djelatnosti se odnosi, no povijest je prepuna sličnih logičkih i psiholoških bisera. „Bisera“ koji su cijele narode gurali u međusobna istrebljenja, bisera koje je slijedila većina onih koji će se uvrijediti na raniju usporedbu sa svojim primatskim precima. „Ako kažeš dovoljno veliku laž, i pri tome je ponavljaš dovoljno često, ljudi će početi vjerovati u nju“, reče jedan kojega je cijeli narod slijedio putevima njegova bezumlja (smije li se onda reći da je i narod bio bezuman – dakako, u većinskom, no nikako apsolutnom broju – ili nas sprečavaju lažni obziri?), jer je dotični ipak, čini se, vrlo dobro poznavao psihologiju masa. „Niko ne sme da vas bije!“, vikao je drugi, pa počeše sami „preventivno“ – ne samo prebijati već i ubijati. Treći je izmudrijao kako „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom…“, da bi četvrti temeljem toga već zabijao „barjak na Romaniji“, u čemu dakako nije bio osamljen,… A kad oluja prođe, kad se pokopaju mrtvi, kad se strasti, neprijateljstva i omrze bar malo smire, onda isti ti koji su šišali, kamenovali, palili, ubijali, lagali, slijedili lažne proroke,… – kažu da su oni najpozvaniji da rade na pomirbi! I time je krug većinskog ljudskog licemjerja do kraja zatvoren. Dakako da nitko ne traži još žrtava, svi jedva čekamo da se strasti smire i prevlada razum, da se i preživjeli do jučerašnji neprijatelji vrate pameti koju nisu nikada imali i pomire, ali jesu li oni koju su prvi izdali sapiensa u Homo sapiensu i godinama se gledali (i ne samo gledali) preko nišana, zaista najpozvaniji da nas mire? Možda i nije najnevjerojatnije da jesu, s obzirom da je svijet većinski ustrojen upravo od takvih individua, sposobnih istovremeno pobiti se i razumijeti u vlastitoj psihičkoj falingi. A oni koji su na vrijeme upozoravali, preklinjali, argumentirali, pozivali na razum i humane vrijednosti – ta zašto bismo ih sada slušali, kada nismo u čas kad je to trebalo? Da to sad učinimo, samo bismo implicitno priznali vlastitu krivicu, činjenicu da su oni bili pametniji i humaniji, te su i sada podjednako bistriji i ljudskiji od nas. Oni, koje smo optuživali kao protivnike naše iskonske vjere, našeg naroda, jezika, proglašavali neprijateljima tradicionalnih vrijednosti, kozmopolitima, neznalicama, intelektualno nezrelima, logički nedosljednima a znanstveno nekompetentnima, tjerali ih u egzil i nerijetko ubijali, proglašavali ih izdajnicima i autorasistima, pridjeljivali im kojekakve neljudske atribute i sve ono što smo sami u svome ljudskom jadu, bijedi i pomanjkanju inteligencije – tovarili na njihova pleća. Zar da im na kraju priznamo kako su bili u pravu, a prave gnjide bijasmo mi? Pa se na kraju pravdamo otrcanom floskulom, kako je svaka krivnja isključivo individualna. Nije baš suviše očito prejudiciramo li više ovom tvrdnjom identifikaciju i pozivanje na odgovornost zločinaca, ili pak apriorno odbacivanje ljage sa cijelog naroda. Više se pričinja ovo drugo, s obzirom na iskustvo kako se „naši“ narodi nisu baš pretrgli u pronalaženju i suđenju vlastitih zlikovaca. Smislenije i važnije bi bilo progovarati o odgovornosti sviju i suradnji većine u vršenju gadosti – daklem, ne samo pojedinaca – jer, kako li su se toliki „pojedinci“ uspjeli izdići i zavladati duhom cijelih naroda, akoli su samo pojedinci? Kako li se narod smije smatrati neokaljanim, ako je to dozvolio „pojedincima“? No, o tome upravo većina baš ni ne voli previše raspravljati.

            Ljubav, istina i sloboda – tri su vjerojatno najvažnije stvari oko kojih se vrti ljudski život. Kao najsjajnije vodilje na zvjezdanom nebu, prisutne su gotovo otkada je ljudskog roda. No magla biološke nesavršenosti, gramzivog interesa i ljudskog licemjerja sprječava nas da nađemo put koji je jasno osvijetljen. Zar ne lutamo već tisućljećima „kao guske u magli“ – koju sami stvaramo svojim djelovanjem – uz tako jasne i nedvosmislene vodilje? Bogove smo smjestili na nebo, no podižemo li svoj pogled put njega, ili su nam oči prepune prljavog blata u koje smo kao vrsta još uvijek do grla uronjeni?

*rabadžija – kočijaš, najamni vozač robe i drugog tereta, kirijaš, kiridžija