OLIVER FRLJIĆ ODGOVARA TOMISLAVU ČADEŽU: MOZAK IZGUBLJEN U PRIJEVODU

Povezani članci

• Cvjetovi zla
• Edina Bećirević: Zapad je previše investirao u Bosnu i Hercegovinu da bi dopustio da se ona raspadne
• Cool vs. fašizma
• Branitelji protiv obranitelja
• Kuka i nauka
• PROKLETSTVO PETOKRAKE: Zašto je Velež morao skočiti dole

Bez ambicije da pokažem da je gospodin Čadež nepismeni vol (tu skromnu zadaću prepuštam njemu samom), htio bih tom doktoru germanistike i vrsnom jezikoslovcu skrenuti pažnju na to da se strana imena u hrvatskom pišu isto onako kako se pišu i u izvornom jeziku, s izuzetkom imena koja su kroatizirana zbog duge upotrebe ili transkribirana iz nekog drugog pisma u latinično.

Piše: Oliver Frljić

Uspješan kao kazališni kritičar, još uspješniji kao germanist, a možda najuspješniji kao rasist – Tomislav Čadež nije propustio priliku da čitateljstvu toaletnog papira za koji piše ponovno demonstrira opsjednutost mojom malenkošću. Što je tome razlog – privlačim li Čadeža fizički ili na neki drugi način – nisam uspio dokučiti iz erektivnog galimatijasa koji je napaljeni EPH-ov kućni ljubimac naslovio “Frljićev ‘Woyzeck’ ispao je slavno loša predstava”. U svakom slučaju, iz teksta je razvidno da se Čadež pred mojim radom, čak i onim napravljenim van granica Hrvatske, vrlo brzo i lako ukruti.

Krenimo redom. Čadežu se, skoro tri tjedna nakon premijere i u skladu s konzistentnom uređivačkom politikom nečega što se u Jutarnjem listu još uvijek zove kultura, nadiglo da piše o predstavi koju sam radio u Grazu. Sjajno, iako će njegov tekst puno više nego o predstavi koju nije vidio, govoriti o frustracijama, malicioznosti i intelektualnoj potkapacitiranosti autora koji, usprkos dugogodišnjem piskaranju, još uvijek muku muči sa sintaksom, činjenicama, formalnom logikom, a ponajviše sa svojim povrijeđenim egom.

Svoje mentalno nedonošče Čadež započinje rađati pitanjem upućenim mojoj ništetnosti, naime mislim li “da je Austrija Burkina Faso, Beč Ouagadougou a Graz Bobo-Dioulasso?”, pa da tamo mogu sakriti svoje neuspjehe. Ne, ali mislim da je Tomislav Čadež rasist. Njegova dihotomija legitimira dominaciju, diskriminaciju i separaciju baziranu na kulturalnim i ekonomskim razlikama. Da bi Čadež eventualno mogao shvatiti što govorim, prevest ću mu implikacije onoga što je rekao na jezik koji malo bolje razumije – Burkina Faso za njega je afrička vukojebina u kojoj vjerojatno, uz sve ostalo što joj fali, nema ni interneta. Nasuprot toj afričkoj državi stoji Austrija, zapadnoevropska zemlja kojom slobodno protiče internet i čuvarima istina domaće nacionalne kulture donosi informacije kojima mogu raskrinkati one koji su se drznuli svoj međunarodni neuspjeh prikazivati kao uspjeh.

Što su u slučaju Čadežova lova na kazališne vještice te informacije na njemačkom, nema pretjerano veze. Jer on, kao i 99% stanovništva Hrvatske, taj jezik govori i razumije, a o tome će nam dati i zorno-duhovitu ilustraciju: “Naime, možda Frljić zbilja ne zna da su još Tahijevi kmetovi znali dovoljno njemačkoga da mu prevedu naslove iz austrijskih novina o njegovoj predstavi Woyzeck, premijerno prikazanoj u Kazalištu Graz 19. ožujka!”

Bez ambicije da pokažem da je gospodin Čadež nepismeni vol (tu skromnu zadaću prepuštam njemu samom), htio bih tom doktoru germanistike i vrsnom jezikoslovcu skrenuti pažnju na to da se strana imena u hrvatskom pišu isto onako kako se pišu i u izvornom jeziku, s izuzetkom imena koja su kroatizirana zbog duge upotrebe ili transkribirana iz nekog drugog pisma u latinično. U svjetlu toga, donekle buni energija koju ovaj zakleti germanofil ulaže da bi Schauspielhaus Graz (kako se originalno zove kazalište u kojem sam radio) prekrstio u Kazalište Graz – osobito s obzirom na pitoresknu i od mozga rastavljenu ilustraciju o rasprostranjenosti znanja njemačkog jezika kod hrvatskog puka, kojom nas je upravo počastio.

A kad smo kod pitoreskne ilustracije, nema sumnje da je jezično nadraženi homo erectus iz Jutarnjeg lista upoznat i s činjenicom da kmetovi Franje Tahyja, s obzirom na stanje opće pismenosti u Evropi tog vremena, nisu znali čitati. Naime, do Industrijske revolucije, kad su papir i knjige konačno postali dostupni svim društvenim slojevima, samo je jako mali procenat evropske populacije bio pismen. Čadež isto tako sigurno zna da su prve novine u Austriji tiskane 1605. godine, a da je Tahy živio od 1526. do1573., pa time imbecilnost njegovog anakronizma postaje još veća.

Nakon što je apsolvirao historiju razvoja pismenosti u Hrvata i konstatirao stanje vlastite nepismenosti, Čadež će nas konačno upoznati s razlozima zbog kojih je isukao svoje ukrućeno pero i odlučio me njime ubosti tamo gdje ga najviše uzbuđujem. “Redatelj i intendant Frljić tjedan poslije premijere izjavio je, u intervjuu za Novi list, među ostalim, da su premijera i prva repriza te njegove predstave, po važnom djelu njemačkog klasika Georga Büchnera, prošle odlično. (…) Sve to nije mu bilo dosta te je kazao: ‘Izašla je jako dobra kritika na Nachtkritiku, najznačajnijem portalu za kazalište na njemačkom govornom području, gdje je nedavno Aleksandra Zec uvrštena na tjednu listu deset najboljih predstava.'”

Moram priznati da sam lažući novinarku Novog lista o jako dobroj kritici na jednom od najznačajnijih portala za kazalište na njemačkom govornom području, zaboravio na činjenicu da postoji internet s početka ove priče i da bi domaći kazališni talog putem istog, a uz pomoć Google translate-a, mogao provjeriti točnost mojih navoda. Ali na tu činjenicu nije zaboravio imenjak Tomislava Karamarka i njegov najizgledniji kadar za prekogranični nadzor rada naših kulturnih gastarbajtera. Upravo zahvaljujući njemu i njegovom izvanrednom poznavanju njemačkog jezika, hrvatska je javnost za dlaku izbjegla moju obmanu, a narodna mudrost, koja lijepo kaže da su “u laži kratke noge”, ponovno trijumfirala.

Dok se crvenim zbog kratkoće ekstremiteta i bezočnog pokušaja da domaću javnost lažno izvijestim o za nju vitalnom pitanju recepcije jedne kazališne predstave iz Graza, predlažem da pogledamo kojom me je metodom kazališni špicl Tomislav Čadež raskrinkao. On će nas blagoizvoljeti obavijestiti da su njegove kulturno-špijunske aktivnosti nadziranja međunarodnog uspjeha i neuspjeha kazališnih autora iz Hrvatske u inozemstvu bitno olakšane pronalaskom interneta (“Otkako je interneta, lako pratim uspjehe i neuspjehe naših umjetnika po Evropi i šire.”). Iz ovoga se da zaključiti, iako samozatajni kulturobavještajac o tome ništa ne govori, s kakvim se teškoćama u prikupljanju informacija susretao u predinternetskoj eri.

Kad smo zajedno s Čadežom ljeta gospodnjeg 2015. konačno i nepobitno ustvrdili postojanje interneta i sve mogućnosti njegova korištenja, vrijeme je da vidimo što nam taj internet ima za reći o našim kulturnim pečalbarima koji bi domaćoj javnosti prodavali rog za svijeću. Dakle, svom istinoljubivošću svoje germanofilske duše i savršenog poznavanja njemačkog jezika, Čadež će napisati: “Za čuveni pak portal Nachtkritik javio se Reinhard Kriechbaum, s najduljom kritikom, pod otvoreno sarkastičnim naslovom ‘Pišaj u publiku, Woyzcek!’ (‘Piss er ins Publikum, Woyzeck!’) I on natenane ismijava Frljićevu preuzetnost, posebno njegov pokušaj da prikaže osjećaj krivnje kao nekakav katolički ekskluzivitet. Stoga mu čak preporučuje da se vrati u školske klupe i bolje prouči gradivo!”

Bez namjere da pokažem da je Čadež glupi, maliciozni konj, koji ne zna ni slova njemačkog, citirat ću dio Kriechbaumove kritike na koje se jedino može odnositi upravo navedeni odlomak:”‘Piss er ins Publikum, Woyzeck’ schaffen die sechs Drangsalierer ihm an. Das hat für die Aufführung ganz eindeutig votiert, mit viel Jubel fürs intensiv sich einsetzende Ensemble, für den Regisseur und sein Team. Keine vernehmbare Gegenstimme.”

U prijevodu bi to glasilo:”‘Pišaj u publiku, Woyzeck’ – na to ga tjera šestoro nasilnika. Sasvim je jasno da to predstavi donosi naklonost publike, uz ovacije za intenzivnu igru ansambla, redatelja i njegov tim. Suprotni glasovi nisu se mogli čuti.”

Ukoliko u gorenavedenom ne osjećate otvoreni sarkazam o kojem Čadež govori, može se samo zaključiti da je vaše uho gluho za jezične finese i timbre koje jedan prekaljeni germanist čadežijanske provenijencije odmah čuje. Ukoliko vam tekst u boldu ne govori da je “Frljićev ‘Woyzeck’ ispao slavno loša predstava”, onda vam barem postaje jasno koliko je bolesna Čadežova opsesija mojom malenkošću. Jer čime drugim objasniti da je ova persona upogonila ono malo inteligencije što ima, Google translate i ogromnu količinu zlobe da bi za domaću javnost iskonstruirala ono što nema veze s mozgom, ali što bi tako rado htjela čuti?

Prije nego što Čadeža prepustimo žalosnoj činjenici da mora živjeti sam sa sobom, htio bih navesti još jednu od deluzija kojima vrvi njegova psihopatološka škrabotina. Nakon što nam je potvrdio postojanje interneta i svoju sposobnost korištenja istog, on će napisati: “Ostaje još predstava Aleksandra Zec. Nju Nachtkritik nije uvrstio na popis deset najboljih predstava jer takav popis naprosto ne pravi!” Bez namjere da ulazim u to je li Čadež informatički nepismen ili pak toliko glup da zaboravlja da se njegove maliciozne laži mogu provjeriti upravo na internetu, uputit ću ga na sljedeći link: http://www.nachtkritik.de/index.php?option=com_content&view=article&id=5301:die-nachtkritik-charts-&catid=609&Itemid=100079. Ukoliko njegovo informatičko blagorođe svojim prstićem uspije kliknuti na isti, otkrit će fascinantnu činjenicu da Nachtkritik zapravo pravi popis deset najboljih predstava. Prepuštam njegovoj informatičkoj preuzvišenosti da provjeri je li “Aleksandra Zec” ikada bila na tom popisu.

Ako je Čadež na kraju ovog tekstu barem na trenutak posumnjao u svoje znanje njemačkog jezika, ovim putem mu nudim svoj cjelokupni honorar iz Graza za učenje istog. Ukoliko procijeni da bi mu bolje došlo psihijatrijsko liječenje, slobodan je novac prenamijeniti u tu svrhu bez da me prethodno konzultira.