OLIVER FRLJIĆ ODGOVARA IVKOŠIĆU: BALEGARI NE VERUJU SREĆI

Povezani članci

• Oliver Frljić: Tuđman, Milošević i njihovi birači su najzaslužniji za krvavi jugoslovenski rasplet
• Predrag Matvejević: Između bivših republika u Evropi će doći do konfederativnosti
• Nijaz Skenderagić: Moramo se ponositi antifašizmom i boriti protiv fašizma
• JEDAN UDARAC ZA BIJEG DVIJE MUHE
• Viktor Ivančić: USTAVU MIRNO!
• Poziv na ubojstvo “nije ozbiljna prijetnja smrću”. Uostalom, on je pijani branitelj

Medijski izmet, kojim su prošlog tjedna prominentna pera desne provenijencije zasipala moju malenkost, upućuje na simptome nacionalne dijareje – nekontrolirano pražnjenje ideoloških crijeva koje zasipa i žive i mrtve.

Primus inter partes u nacionalnoj defekaciji, uvaženi kolumnist Večernjeg lista, rodoljubno zanovijetalo Milan Ivkošić, u ovom se kontekstu ipak uspio uzdići iznad prosjeka. Njegov tekst, naslovljen “Uz bučni mit o Aleksandri Zec šuti se o 400 ubijene hrvatske djece”, postavlja nove standarde u disciplini medijske egzekucije hrvatskih građana koji su prethodno ubijeni pod direktnim ili indirektnim državnim pokroviteljstvom. Shvativši da se “tankoćutnost javnosti” već desetljećima provocira “dirljivom pričom o samo jednoj žrtvi rata, pretvarajući je u simbol hrvatske okrutnosti”, Ivkošić se odlučio za milosrdni medijski odstrjel. Radeći u interesu “tankoćutne javnosti” i njezina mira, ovaj kolumnist će raspaliti svim raspoloživim po onima koji je uznemiruju. I doista, tko se usuđuje remetiti nacionalni zaborav i žrtve koje on prekriva dok je Ivkošića živog?

Uvodnim riječima: “Stvoreno je obilje negativnih mitova o Domovinskom ratu”, Ivkošić će repetirati svoj medijski samokres, da bi već u sljedećem pasusu ustrijelio onu zbog koje ga je i punio. “Jedan od najustrajnijih mitova jest sudbina na Sljemenu ubijene srpske djevojčice Aleksandre Zec”. Iznimno u svrhu prosvjećivanja gluposti autora navedene bljuvotine, dolazim u napast napisati da je “srpska djevojčica” bila iz miješanog braka, iako svjestan da jurišniku Večernjeg lista time neće ponestati argumente za njegovu nacionalnu krusadu. Jer jedini veći krimen od srpske nacionalnosti za jednog razbijača negativnih mitova o Domovinskom ratu valjda može biti da je netko iz miješanog braka. Čak i dok lije krokodilske nacionalističke suze (“Nitko normalan ne spori da je njezino ubojstvo brutalno da brutalnije ne može biti.”), Ivkošić mora ispuhati svoj šovinistički nos da bi nas podsjetio kako mučki ubijena djevojčica nije pripadala korpusu većinskog naroda (“Međutim, što je s ubojstvom četiri stotine hrvatske djece…”).

U nastavku će teksta Ivkošić i moju malenkost izvesti pred streljački vod svog rodoljubnog zanovijetanja. “Sotonizirajući Domovinski rat i hrvatski narod, Oliver Frljić dobiva goleme honorare i utire put nekom čelnom mjestu u hrvatskim kazalištima.” Nakon ovog uvoda, nacionalni veleizdajnik dobiva i prigodno obrazloženje svojih grijeha: “Tako su se ujedinili strast zgrtanja praćena voljom za moći i opanjkavanje vlastitog naroda, što je uvelike karakteriziralo desetljeća komunističkog terora nad Hrvatima, kojem često Hrvati nisu bili motiv nego sredstvo, a motiv su bili novac ili karijera.” Dakle, da bi me osudio kao nacionalnu sramotu, Ivkošić me najprije mora uključiti u korpus većinskog naroda (“volja za moć i opanjkavanje vlastitog naroda”) jer njegova koncepcija stvarnosti je dualistička. U njoj postoje samo Hrvati i nehrvati, od kojih prvi predstavljaju ultimativno dobro, a drugi isto takvo zlo. Zahvaljujem na toj velikodušnoj gesti, kojom me kriptofašista iz Večernjeg lista inkludirao, a odmah zatim i ekspresno ekskomunicirao iz nacionalne ergele, ali ipak preferiram ostati manjina koja ne ulazi u kategorije njegova političkog maniheizma.

A onda, kad je čitanje presude gotovo, slijedi coup de grâce. “Gotovo u svakom od svojih brojnih intervjua – u kojima se, naravno, nastoji ulizati ljevičarskom vodstvu države, Josipoviću i Milanoviću, jer zapravo od njih pritječu škude – stilom naredbe zahtijeva od Hrvata da se suoče s ubojstvom Aleksandre Zec.” Doista, otkud nekom pravo da stilom naredbe zahtijeva od Hrvata bilo što, a pogotovo suočavanje s ubojstvom njihove dvanaestogodišnje sugrađanke? Takvo nešto se može, eventualno, zamoliti šaptom minimalne decibelaže, uz spremnost da oni čiju “tankoćutnost” Ivkošić brani,  pokažu nikakav interes za suočavanje s navedenom temom. Kad Večernjakov (trbuhoz)borac za nacionalnu stvar otkriva financijske izvore kojima se moji projekti realiziraju, ne preostaje mi drugo nego se pokriti ušima i javno obećati da ću sav novac dobiven tim putem donirati u humanitarni fond za liječenje Ivkošićeve nacionalne paranoje, iako sumnjam da će tih nula kuna biti dovoljno da doživotnog Tuđmanovog pripuza vrate u stvarnost s kojom je izgubio svaku vezu.

I na kraju, kad svoj šovinistički izmet zamotava u celofan Večernjeg lista, pokušavajući mu dati građanski prihvatljivu formu, ovaj pripadnik medijske porodice Scarabaeus ne uspijeva sakriti njegov autentični smrad. Njime već više od dvadeset godina kadi hrvatski medijski prostor. Tulež njegove olfaktivne simfonije trulež je mišljenja koje ne prepoznaje vrijednost individue dok na nju ne nalijepi odgovarajuću nacionalnu etiketu.