Nemiri & Nesanice: Antifašizam gine, što šakama, što dekretima, što radom antifašista

Povezani članci

• Mladost Splita streljana u kopačkama
• Tihana i Tijana
• Međunarodna pozicija Bijedne Naše ni vrit niti mimo
• Ustaše, Vatikan, Mitel EUropstvo, Mediteran i još neke večne teme
• Zija Dizdarević: NE!
• Tržište rada treba analizu i dijagnozu, a ne estetski zahvat!

Visokoopterećujuća društvena napetost koja trese Francusku posljednjih mjeseci, označeni ekonomskom recesijom, strelovitim rastom nezaposlenosti te masovnim prosvjedima kojih je organizirala Katolička crkva, desnica i ekstremna desnica protiv zakona kojim su legalizirani istospolni brakovi, ne veze, već brakovi, dovela je prošle srijede do tragedije za koju su mnogi mislili da će se kad tad dogoditi. A ovo pišem jer Hrvatska i druge zemlje u regiji prolaze sličan scenarij, pa takve tragedije nisu isključene ni kod nas: Clément Méric, 18-dišnji student Političkih znanosti u Parizu, sindikalni aktivist, antifašist, zagovarač prava, to jest, ravnopravnost homoseksualaca, pretučen je do smrti od strane francuskih neonacista obrijanih glava. Žrtva, sin bivših profesora prava Sveučilišta u Brestu, je ušla u stanje cerebralne smrti nakon konačnog udarca kojeg je dobio od vršnjaka od 20 godina starosti, član jednog od mnoštva grupa ekstremne desnice koji su došli na površinu javnog života  posljednjih mjeseci. Liječnici su potvrdili smrt mladića u četvrtak u 17:20 sati.

Onaj koji će odgovarati na sudu, neki Španjolac koji je odrastao u Francuskoj, Esteban M., uhićen je s grupom od 6 vandala među kojima je i djevojka. Policija tvrdi da je konačni udarac u lice, direktan, bacio žrtvu unatrag i pri padu je udario glavom u komad željeza. Policija je kazala da su neki od sedam uhićenika iz redova, i to bliski nukleusu, Revolucionarnoj nacionalističkoj mladeži, jasnog neonacističkog profila poznati po nasilničkim ispadima. Clément Méric nije imao šanse u srazu jer neonacisti nastupaju u čoporu a osim toga je bio izuzetno slab jer se oporavljao od leukemije. Iz Japana, predsjednik Hollande je najoštrije osudio agresiju i pozvao političke stranke na tvrdoću i ozbiljnost da situacija ne krene na gore. Premijer, Jean-Marc Ayrault rekao je da je zatražio od ministartva unutarnjih poslova i pravde da razbiju na komadiće te ekstremno desne grupacije a u parlamentu je održana minuta šutnje za pokojnika. Na komemoraciji na fakultetu, pjevala se Internacionala i druge stare antifašističke i partizanske pjesme.

Smrt mladog Francuza je povod ali o antifašizmu danas sam želio odavno pisati. Činim to par dana nakon što sam, kao potpredsjednik Savjeta saveza antifašista u RH, starim dogmatima koji bi i dalje kadrovirali i ponašali se kao da su u SUBNOR-u (ti časni prdonje ništa više ne shvaćaju jer, zapravo, ustaše su ih kako u vremenima HDZ-ovskih vlada, tako i pod SDP-om, medijski i politički, putem dekreta i budžeta, potukli), pošto se bira novi/a predsjednik/ca i mijenja statut (ima nas, Milorad Pupovac, Vesna Teršelič, Zdravko Zima, Nataša Mataušić, Božo Rudež, moja malenkost i drugi koji smatramo da treba stvoriti širu antifašističku frontu, Pupovac kaže konfederaciju) rekao da su vremena takva da na granicama RH stranka Jobbik, kao da su tridesete u Berlinu, traži izgon Židova (nedavno se u Budimpešti orilo ”Židovi van” i ”Mađarska pripada nama”) i da se ne smijemo naći iznenađenima i nespremnima. O rehabilitaciji Ante Pavelića ili Jure Francetića (čijim likom se reklamiraju časopisu na hrvatskim kioscima) ili Draže Mihajlovića, skora TV zvjezda u Srbiji, sam pisao blagovremeno u kolumnama koje su, jer tako to vole ovi suvremeni demokrati kao što je Albert Faggian, vlasnik Novoga lista i Glasa Istre, u potpunosti izbrisane, dakle više nego zabranjene i uklonjene, izbrisane, kao da ih nikada nije ni bilo. Danas ću nešto napisati o toj našoj zadaći jer antifašizam gine, što šakama, što dekretima, što ”radom” samih antifašista.

U Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji još uvijek imamo vrlo veliki otpor da se antifašizam utemelji kao snažna vrijednost za ova društva i države. Tu predstoji najvažniji napor, pojasniti, jer to treba činiti iznova, da je antifašizam elementarna civilizacijska činjenica i da ga podjednako moraju zastupati i ljevica i centar i desnica, i nevjernici i vjernici (što autor ove kolumne jeste), i mladi i stariji. Desničarske grupacije se vrlo često oslanjaju na crkvu i konzervativne stranke. To stvara, prije svega, kako smatra Sonja Biserko, vrlo autistična i netolerantna društva. Posebno u tom postkonfliktnom razdoblju kad je poslije krvavih ratova potrebno više tolerancije.

Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima. Stoga valja se spomenuti žrtava hrvatskog naroda i Katoličke crkve. Ali i žrtava srpske nacionalnosti i Srpske pravoslavne crkve. Pa tako i žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u Drugom svjetskom ratu samo zato sto su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja. A kamoli žrtava ratova nakon dezintegracije SFRJ. Međutim, važno je raditi na prevladavanju animoziteta. I smatram da antifašisti, zbog svoje širine i dokazane hrabrosti, imaju zadatak prednjačiti u stvaranju klime dijaloga i tolerancije u kojoj će se moći govoriti o svim žrtvama i o svim zločinima.

Hajde, sve bi to bilo podnošljivo, mislim, to šamaranje vremešnih partizana koje traje preko dva desetljeća, te svih nas koji se smatramo antifašistima. Samo da se u tom općem konstatiranju da veliki broj hrvatskih građana ne poznaje dostatno ili uopće temeljne postavke političke kulture (koja uključuje priznanje da su komunisti počinili užasne zločine) uključi i više nego notorna šutnja ili negacionizam, kako kaže sisački biskup Košić, o zločinima ustaša i Hrvata kako u Drugom svjestkom ratu tako i u Domovinskom ratu. Mislim da se svatko od nas mora preispitati što je učinio da Hrvatska (ili neka druga zemlja regije) bude pravedno, ugodno mjesto za življenje za sve. Treba dati važan doprinos istini, a ona, to tvrdim kao teolog, oslobađa. Osobno, vodim se riječima vukovarskog novinara i mučenika Siniše Glavaševića: ”Ali mi svi dobro znamo gdje su žrtve. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni”.

Naša je zadaća i naša odgovornost jest, ako se želimo suprotstaviti totalitarnom načinu razmišljanja, osloboditi ljude svake vrste robovlasništva pa tako i robovanja mitovima. Naročito mitu o superiornom porijeklu (naš Bog je veći od vašega Boga). Inače, kada religija preuzima nacionalistički diskurs, kaže zapravo da čovjek ne može dostojno predstavljati određenu vjeru ako, istodobno, nije i pravi rodoljub. Tu valja podsjećati na ulogu katoličkih teologa koji su servisirali Mussolinija, a koji su tvrdili da čovjek može biti utoliko moralan ukoliko poistovjećuje vlastiti moral s potrebama nacije. Hrvati, Srbi, većina Bošnjaka, dobar dio Albanaca i mnogi drugi su upravo to učinili. Govor o vjerskom i etničkom, odnosno nacionalnom identitetu na pogrešan način. Rezultat je kolaps u komunikaciji u okviru građanskog društva i ponestanak efektivnosti nevladinih scena ili civilnog društva što otvara širom vrata za fašističke ideje. I ako netko nije osobno dovoljno i zdravo izgrađen, mali je korak do ulaska u zatvoreni krug nacionalne mržnje.

Države s totalitarnim osobinama ili tendencijama pokazale su se vrlo vještima u manipuliranju vjerskim osjećajima vjernika, te su znale vrlo često, da ovako slobodno kažem, namagarčiti Crkvu. Klasičan je primjer za to bio odnos Crkve prema Mussolinijevu fašizmu. Ideolozi fašizma vješto su upotrijebili katolištvo ”kao tradicionalnu talijansku vjeru” da se preko nje uvuku u talijansko društvo. Nakon prilično žestokih sukoba između Crkve i pape s ujediniteljima Italije, Mussolini smiruje tenzije nakon uspona na vlast 1922. godine. Čak prihvaća Katoličku crkvu kao državnu vjeru na osobit način te u škole uvodi vjeronauk, u službene prostorije stavljaju se križevi, svećenstvo je u određenom privilegiranom položaju, crkvena visoka učilišta priznata su u okviru države i slično. Kruna svih tih “dobrih” odnosa bio je Lateranski ugovor 1929. godine i nakon toga Konkordat između fašističke Italije i Vatikana.

Kad su se fašisti konačno učvrstili, a upravo im je u tome naivno pomogla, isključivši npr. katoličke stranke iz pregovora, očitovalo se pravo Mussolinijevo lice: on je na svoj način počeo tumačiti ove sporazume, pokazujući da je fašistička država iznad svega. Tada se vidjelo da su npr. Croce i Gentile sa svojim neohegelijanizmom bili glavni inspiratori onog dijela fašističke ideologije ”koji vjeri pravi komplimente radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva”. A Mussolini je u parlamentu jasno dobacio katolicima: ”Kakav mi to, dakle, odgoj svojatamo u punoj mjeri? (…) Da suvremeni svijet nije svijet divljih vukova, kakvim ga mi poznajemo (vukova pače i onda kad nose frak i cilindar), mi bismo se mogli odreći tog odgoja kojemu mi – jer nam je licemjerstvo odvratno – dajemo pravo ime: ratnički odgoj. Ne smijemo da se preplašimo te riječi. Taj je muževni i ratnički odgoj potreban Italiji, jer se vojničke kreposti talijanskog naroda već za dugih stoljeća nisu mogle da proslave. Poslije ratova rimskog carstva, svjetski rat od 1915. do 1918. bio je prvi rat u kojem se talijanski narod borio i pobijedio …”.

Još je otvoreniji bio kad je izjavio: ”Država ima pravo i dužnost da ne samo poučava narod već da ga i odgaja po načelima svoje posebne etike. U tom delikatnom problemu neće ona popustiti Crkvi ni za dlaku. Država je apsolutna svrha, koja potpuno apsorbira pojedinca”. O vjeri se zapravo mislilo ovo, kako je jednostavno rekao Gentile: ”Tamo gdje još ne može ući filozofija, mora ući vjera sa svojim lakim i samovoljnim rješenjima; inače u tim mladim dušama nema nikakvog solidnog moralnog uvjerenja, nikakvog pravog osjećaja čovječnosti”.

Na što se na kraju sveo ”moral” talijanskih fašista, izjavio je također jedan od njihovih ideologa Saitta: ”Očevidno je, da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost, da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima, koliko nastojimo da razvijemo svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom”.

Papa Pio XI. protestirao je protiv ovakvih riječi i nastupa, ali je sve bilo kasno. Fašisti su upadali u crkvene ustanove i pljačkali ih, istaknuti katolici morali su bježati u inozemstvo, Katoličkoj akciji praktički se zavrnulo vratom … Tako se neoprez Crkve prema jednoj statolatriji gadno osvetio: bila je ponižena na perfidan način kao malo kada u povijesti.

Sklonosti hrvatskih državnih vlasti, posebno devedesetih, neprimjerenu veličanju države bile su više nego očite, što je čak donekle razumljivo iz kuta vladajuće grupe, odnosno HDZ-a. Katolička crkva u Hrvatskoj takvoj se statolatriji morala odlučno oduprijeti, jer se može dogoditi da se u oblikovanju kulta države (što je lako dokazati iz prijašnjih iskustava) pogaze sva kršćanska načela o čovjeku, društvu, politici i državi. Tako bi se Republika Hrvatska, kao uistinu vjekovna težnja hrvatskih ljudi, mogla izroditi u zajednicu nesretnih ljudi. Ili se već dogodilo?

Katolička crkva se često mogla pohvaliti da je odgajala državi čestite građene – kažem ”čestite” da izbjegnem već potrošene riječi o ”pokornom” ili ”lojalnom” građaninu, odnosno podaniku – te će za hrvatsku demokraciju najviše učiniti ako se ne iznevjeri tom učenju. Čestiti građanin mora prije svega biti lišen svih božanstava ovdje na zemlji, mora, dakle, biti slobodan i od ”boga-države”, jer će se tek tada osjetiti suodgovornim za njezin istinski napredak.

No, malo sam upao u digresiju. Totalitarizam je laž o nama. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome.

Istina – to je teško pitanje. Traži ozbiljan rad. Puno toga mi ne poznajemo i ne znamo. Treba istraživati i raditi. Treba reći, istine radi, primjerice, da je ukupno 118 katoličkih svećenika i klerika sudjelovalo u Narodnooslobodilačkom pokretu, od tih 118, njih 43 su ubijena od okupatora i njihovih pomagača, dok ih je 75 dočekalo svršetak rata. Od tih živih, 52 su Hrvati, 21 Slovenac, a 2 su Poljaci.

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći. Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska (a to vrijedi za druge), u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

Mi danas na neki način obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje, naših zemalja, nedovoljni. Jesmo li spremni unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde? Moramo jasno znati reći da ne možemo više sebi dozvoliti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti. Došlo je vrijeme da zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. Ja mislim da bez antifašističke baštine i stanja svijest to nije i neće biti moguće. I vjerujem da bi nam Clément Méric rekao da ostanemo budni i odvažni. Posvećeni.

Drago PILSEL      

d.pilsel@zamir.net