Muftijin Bleiburg

Izdvajamo

• Nekritičko posmatranje “naših” je prva stepenica u revizionizmu koji ima pogubne posljedice. A, i proturječan je. Vrhunska je politička manipulacija i licemjerije prvo položiti cvijeće u Srebrenicu pa na Hadžet. Povijest se odavno ne tretira kao nauka nego kao zgodan ideološki materijal. Kada povijest postane naša povijest ona je samo naracija na kojoj se gradi nebeski imaginariji odabranog naroda. Drugim riječima: dobrodošla naša povijesti. Zbogom pameti.

Povezani članci

• Lovostaj na jezikoslovku
• Do poslednje kapi bosanske krvi
• „O Jano, o Janice…“ za pet dana zatvora
• Koska za opoziciju
• Goran Sarić: (A)socijalna mreža
• Boris Dežulović o Zvonku Bušiću: Čovjek koji je nizašto živio

Povijest se odavno ne tretira kao nauka nego kao zgodan ideološki materijal. Kada povijest postane naša povijest ona je samo naracija na kojoj se gradi nebeski imaginariji odabranog naroda. Drugim riječima: dobrodošla naša povijesti. Zbogom pameti.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Revizionizam u balkanskim društvima nije ništa novo. Posljednji primjer, najbrutalniji i najbezobrazniji, publici je priredio Muamer Zukorlić, kontroverzni sandžački bivši muftija poznatiji i pod fancy nadimkom Mufty. Nakon isteka mandata Zukorlić, odani kompanjon Mustafe Cerića i širitelj desničarskih vizija balkanske budućnosti, je uspio da na njegovo mjesto bude postavljen njemu odani Mevlud Dudić (inače uposlenik njegovog Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru). Zukorlić je nastavio da vodi svoj BNV i da promovira ideje koje je i ranije promovirao. Muftyjeva filozofija se može svesti u dvije riječi: ako su oni fašisti, što ne možemo biti i mi?

A, da tako misli Mufty je dokazao i prošle sedmice kada je napravio takozvani pohod na Hadžet. To je inače mjesto na kome su vlasti Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata pogubile saradnike okupatora prije svega Handžar divizije. Bošnjački desničari su se dosjetili da je to dobar materijal za kreiranje neke inačice bošnjačkog Bleiburga i to kao simboličnog mjesta ne znanstvenog propitivanja povijesnih tokova već širenja mržnje prema “zločestim” komunistima. Rečeno i učinjeno. Nekoliko desetina mladića obučenih u zelene uniforme i s fesovima na glavama, poput pripadnika Handžar divizije prodefilovali su do Hadžeta gdje je proučena dova za strijeljane. Inače, prema povijesnim podacima među smaknutima je bio i zloglasni Aćif Hadžiahmetović, gradonačelnik Novog Pazara za vrijeme Drugog svjetskog rata koji je ostao upamćen po brojnim zločinima koje je počinio nad pripadnicima drugih naroda ali i samih Bošnjaka odnosno Muslimana koji mu nisu bili poslušni. Naime, Aćif je insistirao na tome da se ljudi – albaniziraju.

Foto: sandzakpress

Muamer Zukorlić je sveskupa sa muftijom Mevludom Dudićem (koji je za svoj mandat dobio zeleno svjetlo Islamske zajednice) molio za jednog ratnog zločinca. Poslije molitve mufty i muftija su poručili da se treba učiniti sve da se spriječi da se više ikada ponove genocidi kao što su Hadžet i Srebrenica. U toj je tački proključao paradoks desničarskog revizionizma. Stradanje vlastitog naroda uzeti kao simbolički štit pri desničarkim rabotama je postalo opće mjesto. Ali, ono uvijek iznova izazove sablazan u čovjeku. Prizvati Srebrenicu na Hadžetu znači iznova počiniti zločin nad nevinim ljudima koji su u srebreničkom genocidu pobijeni. Nazvati Hadžet genocidom je, osim što je netačno i inflacija toga pojma. A njene posljedice bi mogle biti kobne.

Mufty očito ne shvata da se u slučaju Hadžeta ne radi ni o kakvom genocidu. Prvo iz razloga što cilj strijeljanja nije bio da nestane određeni narod, u ovom slučaju Bošnjaci. A, drugo i mnogo važnije jeste činjenica da je Hadžet iznimno drsko porediti sa Srebrenicom u kojoj se desio genocid i u kojoj su genocid počinili su-mišljenici i su-bolesnici Aćifa Albanskog. Iako iz perspektive doba nominalnih ljudskih prava smrtna kazna nad saradnicima okupatora izgleda nehumano, opet se ona ne može porediti s neselektivnim ubijanjem dječaka i muškaraca u Srebrenici. Ovakvo poređenje je i drsko i glupo i naprosto ludačko.

No, Muftyjevi ispadi nisu ništa novo. Ex-kandidat za predsjednika Srbije i best friend Mustafe Cerića je upregnuo neo-handžar divizija cheerleaderse da defiliraju gradom koji je itekako dobro na svojoj koži u vrijeme Miloševićevog režima naučio kako je to kada se nadmoćni iživljavaju nad manjinama. No, od eksces-muftije se nije ni moglo nadati nečemu drugome. Problem je u Islamskoj zajednici koja se niti jednom rječiju nije ogradila od ovog brutalnog revizionizma ne samo Muftyja Zukorlića već i muftije Dudića kojeg je sama postavila. Isto tako, niko od dušebrižnika koji su reagirali na svaki ispad sarajevskih reditelja ili scenarista humorističkih serija u kojima se samo spomene riječ dženaza nije reagirao na brutalno i drsko poređenje Hadžeta i Srebrenice.

A, kako i bi kada sistem radi na tome. Kada su roditelji jedne goraždanske osnovne škole protestirali što se škola zove po Huseinu Đozi koji je bio imam 28. Regimente 13. SS Waffen Handžar divizije sa činom Haupsturmfuehrera odnosno kapetana, izloženi su nimalo ugodnim reakcijama uglednika. Đozo je, inače, nakon rata odležao pet godina zatvora zbog saradnje s neprijateljem i “jer je svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama”. Ubrzo je rehabilitiran i bio je prevodilac Josipa Broza Tita. Glavni argument svih onih koji su ga branili jeste to da je bio dobar teolog. Na stranu sada očita proturječnost o dobrom Božijem slugi koji sa strane malo arbajta za Fuhrera. Činjenica je da se u primjeru Huseina Đoze radilo o tipičnom sindromu dvorskog teologa koji je svoje iznimno znanje prilagođavao vlasti koja je trenutno tu. Nekritičko posmatranje “naših” je prva stepenica u revizionizmu koji ima pogubne posljedice. A, i proturječan je. Vrhunska je politička manipulacija i licemjerije prvo položiti cvijeće u Srebrenicu pa na Hadžet. Povijest se odavno ne tretira kao nauka nego kao zgodan ideološki materijal. Kada povijest postane naša povijest ona je samo naracija na kojoj se gradi nebeski imaginariji odabranog naroda. Drugim riječima: dobrodošla naša povijesti. Zbogom pameti.