„Mlađi partner“ želi odrasti?

Izdvajamo

• To je i jedan od ključnih uzroka da „mlađi partner“, Europa, napokon želi odrasti, osamostaliti se od transatlantskog presizanja i tretiranja Starog kontinenta kao malog od kužine kojega je Uncle Sam, je li, oslobodio od nacifašizma. Oslobođenja ne bi bilo ni u zmetku bez sovjetske Crvene armije, Kobine neosjetljivosti na žrtvu i 30 milijuna ubijenih Rusa od cca 60 milijuna ukupno usmrćenih. Pompeo o tomu nema pojma ili se pravi grbav kad provokativno/izazivački tvrdi da „Rusija, Kina i Iran žele postati carstva“. SAD ne želi, dakako, postati svjetskim carstvom i zato američki predsjednik dodatno bilda vojni proračun SAD-a s 700 na 750 milijardâ dolara u 2020. godini. Za razliku od „cara“ Vladmira Vladimiroviča Putina koji već tri godine smanjuje ruski vojni proračun - s cca 60 na sada oko 45 milijardâ dolara - i dozlaboga je „ratoboran“. Iz NATO/SAD-ovih izvora  i stožera za tzv. hibridno ratovanje ne prestaje se dramiti kako je Moskva pripravna za - nuklearnu agresiju na Europu.

Povezani članci

• EUROPA I TITO
• Pravo na obrazovanje žena u Afganistanu kao jasan slučaj diskriminacije
• FENOMEN SANDERS
• Nerzuk Ćurak: “Nema prečeg zadatka za Sarajevo i Zagreb od uspostavljanja nove politike prijateljstva”
• Kritika čistog zuluma
• U eksploziji kamiona bombe u Kabulu osam mrtvih i 200 ranjenih

Foto: Reuters

Globalna konfiguracija ekonomske, političke i vojne moći i utjecaja se konkurentski snažno koncentrirala u tri dominantne cjeline: SAD, Europa i Azija. Egida America First destabilizirajuća je do te mjere da EU više ne može trpjeti prekooceanske diktate, ako želi zadržati konkurencijsku suverenost i znati se nositi s izazovima. Ne samo ekonomske naravi već i izbjegličkim/migracijskim izazovima razmjera seoba naroda te biološkim ratom izazvanim pandemijom tzv. koronavirusa, etc. Kriza povjerenja se produbljuje ne samo među trima ekonomskim aglomeracijama nego i sve očitije unutar njih tako da francuski predsjednik ima razloga inzistirati na resetiranju radikalnih europskih odnosa s Ruskom Federacijom. Moskva već godinama tvrdi otprilike isto, i nema nikakvih razloga ustručavati se obostrano unosne ekonomske i ine suradnje s Kinom i tzv. azijskim tigrovima, zemljama na Bliskom i Srednjem istoku, u Latinskoj Americi i Africi. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov tvrdi da se kriza povjerenja „najviše osjeća u odnosima s Europom, lošim namjerama, proširenjem NATO-ove vojne infrastrukture na istok, vojnim vježbama uz ruske granice, zapadnim vojnim proračunima na steroidima“, etc. Kako izgraditi novi i pravedniji svijet, ključno je pitanje i EU-a 

Marijan Vogrinec

„Zapad slabi“, kazao je francuski predsjednik Emmanuel Macron na sigurnosnoj konferenciji tzv. sjevernoatlantskih „partnera“ u Münchenu i tko zna koji već put u posljednje vrijeme inatljivo povisio tlak Uncle Samovom autoru krilatice America First tvrdnjom da je „NATO u stanju moždane smrti“. I nije tu stao unatoč (neuspjelom) pokušaju Mikea Pompea, američkog državnog tajnika od osobita Trumpovog povjerenja, da razvodni zapadnoeuropsku zabrinutost zbog primjetnog slabljenja transatlantskog jedinstva. „Američka politika, koja je počela prije nekoliko godina (useljenjem 45. predsjednika SAD-a, Donalda Trumpa, u Bijelu kuću, op. a.) i nije samo politika ove administracije, uključuje neke oblike povlačenja, promjene odnosa s Europom“, dijagnosticirao je Macron ono što osjećaju/drže i drugi važniji europski lideri, ali se valjda ne usude reći u nazočnosti nekih sa sljemena američke administracije. Neće baš biti da su odnosi Stare dame i Novog svijeta zaglibili u živom blatu, u totalnoj krizi, ali jest činjenica da su tektonska gibanja na „vatrenom obruču“ Washington-Bruxelles politički, ekonomski, vojno, komunikacijski, etc. izazovna. Najblaže rečeno.

„Ne“, Zapad pobjeđuje, i pobjeđujemo zajedno“, tvrdi Pompeo i naravno da ni sâm – kao možebitno upućeniji u stanje stvari od najupućenijih izvan Ovalnog ureda – nije kadar uvjerljivo dokumentirati te pobjede. Od financiranja NATO-a i njegovih, zapravo američkih tzv. mirovnih misija do političkog, vojnog, ekonomskog… žandarenja na Bliskom istoku, dublje u Aziji i Africi (na područjima bivših kolonija), izbjegličke/migrantske drame, terorizma, sankcija Ruskoj Federaciji zbog sukoba interesa u Ukrajini i aneksije Krima, energetske strategije, politike prema Kini i Iranu, etc. Američki i zapadnoeuropski interesi u koliziju su toliko da Macron više nije usamljeni jahač u preriji promijenjene globalne „zbiljnosti“ koji glasno zagovara izlazak Europe iz „američkog“ NATO-a i utemeljenje posebne tzv. europske vojske. Ta bi, je li, imala obrambene/sigurnosne zadaće po europskoj mjeri i učinkovito udovoljavala europskim interesima u svakom smislu. Njome bi zapovijedali europski, ne američki generali.

Nije stoga neočekivano oštrije Pompeovo reagiranje u Münchenu pred europskim liderima, gdje je trbuhozborio neobuzdanu žestinu svog šefa u Bijeloj kući: „Jako je pretjerano govoriti o smrti transatlantskih odnosa zbog navodnog povlačenja SAD-a s međunarodne scene“. Prošle godine u studenomu, francuski je predsjednik Macron argumentirao tvrdnju o NATO-u u „stanju moždane smrti“ nedostatkom koordinacije između Europe i SAD-a, za što je neizravno okrivio paternalističnu, egoističnu i nevjerodostojnu politiku Donalda Trumpa (America First). Do danas nije promijenio mišljenje, a svojedobno se također zamjerio američkom kolegi kad je obznanio da ga je – za posjeta SAD-u – Trump nagovarao neka se ugleda na Veliku Britaniju i tzv. brexit te Francuska tzv. frexitom također napusti Uniju. Javna je tajna da SAD-Trumpova subverzivna djelatnost protiv jedinstva i stabilnosti EU-a – time na štetu ekonomske moći Starog kontinenta i njezinih razvojno ključnih zemalja pojedinačno – nije isključila potporu glasnijem protubrixelleskom, buntovnom soliranju nekih članica Unije (Mađarska, Poljska, Češka…), što jest očit prilog destabilizaciji europskog ekonomskog korpusa i političkog zajedništva.

„Podupiremo NATO, ali…“

Njemačka pod kancelarkom Angelom Merkel, najmoćnijom ženom svijeta u ekonomski i vojno opet najmoćnijoj europskoj zemlji, te Macronova moćna u svakom smislu Francuska vodeće su protivnice politike America First. Merkel i Macron ne libe se sasuti Trumpu u lice da njihove zemlje i narodi, ali ni cijela Unija ne žele biti drugotni u odnosu na SAD. „Moramo biti ravnopravni, partneri, da bi savez imao smisla i da bismo od njega svi imali koristi“, kažu. Tih dvoje lidera, recimo, uskratili su sudjelovati svojom vojnom silom u nekim aktualnim bliskoistočnim NATO-Trumpovim operacijama, suprotstavili se njegovoj direktivi o izlasku iz tzv. nuklearnog sporazuma s Iranom, ucjenama sankcijama zemljama koje „ne poštuju američke interese“, energentskoj diskriminaciji Rusije obustavom gradnje megaplinovoda Sjeverni tok 2, otežavanjem kineskog poslovanja u Europi (osobito prekidom suradnje s tehnološkim gigantom Huaweijem), uvođenjem carinskih barijera Europljanima…

„Iako podupiremo NATO“, poručuje Macron, „ne možemo biti američki ‘mlađi partner’. Europa mora biti sposobna djelovati neovisno od Washingtona. Nestrpljivo očekujem europska rješenja, jer postajemo kontinent koji ne vjeruje u svoju budućnost. Ključno je povećati proračun EU-a kako bismo bili konkurentni i ne dopustimo zaostajanje za SAD-im i Kinom, osobito u tehnologiji.“ Francuski predsjednik – u tomu je na istom valu razumnih državničkih procjena s njemačkom kancelarkom Merkel – bez pardona odbacuje američku politiku suprotstavljanja Rusiji budući da je, ocjenjuje, „propala zapadna politika prema Moskvi“ i da neupitnom lideru najveće zemlje na svijetu, bogate prirodnim resursima, Vladimiru Vladimiroviču treba pokazivati zube i mišiće. Suradnja i trgovina znatno su korisnije od sankcija iz inata i zavisti, izolacije, destrukcije, podrivanja unutarnjih nezadovoljstava u Ruskoj Federaciji, političke subverzije u međunarodnim organizacijama…

Dijalog je rješenje, ne hladnoratovsko pripetavanje. Ako Trump želi silom biti tzv. gazda svijeta (neke hegemonističke teorije bivših predsjedničkih savjetnika za nacionalnu sigurnost SAD-a o „američkom 21. stoljeću“, „Euroaziji od Lisabona do Vladivostoka“, „šahovskoj ploči“, etc. na koje se kronološki lijepi krilatica America First), neka izvoli, neka pokuša, ali bez nas. Europljana. Jer „nitko se od naših saveznika ne želi izravno sukobiti s Moskvom i od svih čujem samo prkos“, izravan je francuski predsjednik. „Biti prkosan i slab nije politika, to je posve neučinkovit sustav. Postoji drugi izbor koji je zahtjevan i koji obnavlja dijalog, jer danas razgovaramo sve manje, sukobi se umnožavaju i nismo ih sposobni riješiti.“ Međutim, nisu svi u EU Macron-Merkeličinih stajališta, osobito ne tzv. protubrixelleski klub vladajućih radikala s tzv. desnice u srednjoeuropskim/pribaltičkim bivšim zemljama iza tzv. željezne zavjese.

Ne samo iz povijesnih razloga, drže čvrst proturuski gard, pa se više uzdaju u SAD/NATO o valjda famozni članak 5. Sjevernoatlantskog sporazuma, nego u Bruxelles. Poljska izdvaja za „obranu“ trostruko više od Njemačke i drži NATO na ruskoj granici, uključivo hrvatske vojnike. Litva, također s hrvatskom oružanom silom u sklopu NATO-a na ruskoj granici, uvozi i dvostruko skuplji plin iz američkih škriljevaca od prirodnog ruskog iz neposrednog susjedstva. Trump trlja ruke i tapša „ugrožene“ po ramenu, ističe ih za primjer i Hrvatskoj, gdje se bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović iskazala kao najgorljivija zagovarateljica LNG terminala u akvatoriju otoka Krka za ukapljeni plin iz uvoza. Iz SAD-a?

„Partnerskim“ ucjenama i sankcijama, Uncle Sam je podjario europsko-rusku krizu odnosa. Osobito nakon 2014. godine kada je Rusija zbog američke „majdanske revolucije“, nasilne promjene proruskog režima u Kijevu i destabilizacije Ukrajine – anektirala poluotok Krim. Dijelovi pak Ukrajine naseljeni ruskom narodnom manjinom i danas su u stanju ni rata niti mira. Situacija je takva kakva jest, a europsko gospodarstvo trpi od politički uvjetovane iz Washingtona apstinencije s ogromnog ruskog tržišta. I eto ti ne samo ekonomske „pameti“, prisilno postiš ne zato što nemaš, nego što imaš, a ne daš. Kako ono reče Mujo u tv-reklami. Pa i hrvatski plantažeri iz doline Neretve bacaju mandarine ili budzašto dijele sirotinji eda bi se „osvetili Putinu“ zbog Krima/Ukrajine. Sic transit.

Trezveniji politički analitičari prigodno zapisuju da je Vladimir Putin uvijek korak-dva ispred nepredvidljivog i diplomatski neiskusnog/nezrelog šefa Bijele kuće te ga redom pobjeđuje – u Ukrajini, u Siriji, u Turskoj, u Iranu, u Kini, u Venezueli, etc. te Macron ima pravo opaskom kako se „Amerika povlači s međunarodne scene“. Naravno da za takav tijek raspleta stanja u svijetu nije Trump isključivi krivac. Itekako su kumovale prethodne mu administracije, dobrim dijelom i splet međunarodnih okolnosti na koje ni te administracije nisu mogle djelovati. No, nepredvidljiv američki lider je najvidljiviji. Povlači loše poteze lošom politikom u svijetu.

To je i jedan od ključnih uzroka da „mlađi partner“, Europa, napokon želi odrasti, osamostaliti se od transatlantskog presizanja i tretiranja Starog kontinenta kao malog od kužine kojega je Uncle Sam, je li, oslobodio od nacifašizma. Oslobođenja ne bi bilo ni u zametku bez sovjetske Crvene armije, Kobine neosjetljivosti na žrtvu i 30 milijuna ubijenih Rusa od cca 60 milijuna ukupno usmrćenih. Pompeo o tomu nema pojma ili se pravi grbav kad provokativno/izazivački tvrdi da „Rusija, Kina i Iran žele postati carstva“. SAD ne želi, dakako, postati svjetskim carstvom i zato američki predsjednik dodatno bilda vojni proračun SAD-a s 700 na 750 milijardâ dolara u 2020. godini. Za razliku od „cara“ Vladimira Vladimiroviča Putina koji već tri godine smanjuje ruski vojni proračun – s cca 60 na sada oko 45 milijardâ dolara – i dozlaboga je „ratoboran“. Iz NATO/SAD-ovih izvora  i stožera za tzv. hibridno ratovanje ne prestaje se dramiti kako je Moskva pripravna za – nuklearnu agresiju na Europu.

Kibernetički napadi na računala

Ako se pita političke jastrebove s obiju strana Velike bare, koji pametuju po tzv. mainstream medijima, samo što nije uslijedila nuklearna agresija biblijskih razmjera iz Rusije na London, Rim, Pariz, Berlin, Beč… Ruski medvjed nikad nije u hibernaciji? Pompeo čak „znâ iz tajnih izvora“ (CIA-e?) da se Rusija, Kina i Iran „koriste kibernetičkim prostorom za širenje svoga utjecaja“. I tu nema labavo, Europa mora biti spremna. „Huawei i ostale kineske tehnološke kompanije su trojanski konji za špijunažu, a ruske kompanije dezinformiraju, pokušavajući naše građane okrenuti jedne protiv drugih“, plaši Pompeo Europljane. Pa baš Uncle Samovim, je li, „krvnim neprijateljima“ od kojih su dva ekonomske, političke, vojne, etc. svjetske velesile. Utjecajem američka konkurencija No. One. „Iranski kibernetički napadi truju računalne mreže na Bliskom istoku. Ne vjerujte onima koji vas pokušavaju uvjeriti u suprotno.“

[EPA-EFE/PHILIPP GUELLAND]

Službena Moskva ironično odmahuje rukom, poručuje da su optužbe i američki/zapadnoeuropski vojni proračuni na steroidima, što je ujedno i nedvosmislena poruka državnom tajniku SAD-a. Sigurnost i mir u svijetu ne jamče ratni bubnjevi i obredni ples oko vatre. Tzv. sigurnosni summiti „partnera“ u sjevernoatlantskoj rat(obor)noj koaliciji zadnjih se godina svode na igre pokvarenog telefona, gdje Ameri viču u slušalicu prijetnje ugrozama (Rusi, Kinezi, Iranci, teroristi, migranti, ekonomski predatori…) i militaristički šibaju ucjene radi povećanja vojnih proračuna. S druge pak strane, auditorij poslušno potvrđuje glavom i – drži fige u oba džepa. Bez obzira na pogoršavajuće stanje stvari u odnosima SAD-Europa, što će se vjerojatno donekle intenzivirati nakon što Velika Britanija i SAD po okončanju brexita uspostave tješnje političke i ekonomske odnose, Stari kontinent ne kani udovoljiti Trumpovom zahtjevu. Neće isključiti nijednu od telekomunikacijskih kompanija, konkurentnih američkim, koje uvode 5G mreže. Osobito ne kineski Huawei, koji se već udomaćio u Europi.

Globalna konfiguracija ekonomske, političke i vojne moći i utjecaja se konkurentski snažno koncentrirala u tri dominantne cjeline: SAD, Europa i Azija. Egida America First destabilizirajuća je do te mjere da Unija više ne može trpjeti prekooceanske diktate, ako želi zadržati konkurencijsku suverenost i znati se nositi s izazovima. Ne samo ekonomske naravi već i izbjegličkim/migracijskim izazovima razmjera seoba naroda te biološkim ratom izazvanim pandemijom tzv. koronavirusa, etc. Kriza povjerenja se produbljuje ne samo među trima ekonomskim aglomeracijama nego i sve očitije unutar njih tako da francuski predsjednik ima razloga inzistirati na resetiranju radikalnih europskih odnosa s Ruskom Federacijom. Moskva već godinama tvrdi otprilike isto, i nema nikakvih razloga ustručavati se obostrano unosne ekonomske i ine suradnje s Kinom i tzv. azijskim tigrovima, zemljama na Bliskom i Srednjem istoku, u Latinskoj Americi i Africi. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov tvrdi da se kriza povjerenja „najviše osjeća u odnosima s Europom, lošim namjerama, proširenjem NATO-ove vojne infrastrukture na istok, vojnim vježbama uz ruske granice, zapadnim vojnim proračunima na steroidima“, etc.

„Sve to stvara nesigurnost“, drži Lavrov. „Obnavlja se obrazac Hladnog rata i treba – dok još nije (pre)kasno – napustiti politiku fantomske ruske prijetnje i podsjetiti što nas sve ujedinjuje i čime možemo surađivati na opće dobro.“ Bivši pak norveški premijer na poziciji sada glavnog tajnika NATO-a Jens Stoltenberg, međutim, u nezahvalnoj je ulozi medijatora rastućeg nezadovoljstva europskog „mlađeg partnera“ i interesa SAD-a – „vlasnika“ raspadom Varšavskog pakta obesmišljene sjevernoatlantske vojne šake, kojoj podmiruje više od 70 posto troškova – pa sigurnosno, je li, vadi mrak iz podruma. „Ljudi se pitaju“, kazao je u Münchenu, „kamo idemo i hoćemo li mi u NATO-u nastaviti zajedno. Znači li to da smo izgubljeni? Istina je da put nije lak, ponekad se spotičemo, ali nismo izgubljeni. I, što je mnogo važnije, naše vrijednosti nisu izgubile na važnosti. NATO ne odlazi iz Afganistana (gdje je rat „protiv terorista“ već odavno izgubljen te nastavak besmislen, op. a.), ali će postupno smanjiti broj vojnika, ako talibani pokažu volju za postizanjem mira.“

U toj izgubljenoj i nesretnoj zemlji, najvećoj ilegalnoj izvoznici opijuma na svijetu, NATO drži više od 60.000 vojnika među kojima i 110 hrvatskih pod njemačkim zapovjedništvom, a ovo pod američkim. Dogovor SAD-a i talibana o deeskalaciji sukoba je na vrbi svirala budući da su talibani jako svjesni činjenice kako i najsofisticiranija američka vojna sila u NATO-ovoj maskirnoj odori – ne može pobijediti. Nije ni s više od 600.000 vojnika u napalmom spaljenom Vijetnamu, uz nebrojene/nekažnjene ratne zločine, neviđenu političku i medijsku harangu protiv „komunizma“, etc. Hrvatska vojska tamo nikad nije imala što tražiti ni maloumno poslati u smrt Josipa Briškog. Sljedeći je hrvatski kontingent u pitanju, jer novi predsjednik RH Zoran Milanović nije Kolinda Grabar-Kitarović. I ostali u Europi su protiv.

Ekonomija pod pritiskom

Quo vadis, Europa? Ekonomski, vojno i demokratski. Na primjeru Sirije – ne samo u Afganistanu i drugdje gdje ju Uncle Sam „partnerski“ pošalje rješavati prvenstveno njegove probleme što ih Donald Trump otvoreno imenuje „američkim interesima“ ili, mimikrijski „našim načinom života“ i „zapadnim vrijednostima“ – Europa se prokazuje kao čimbenik koji više nije sposoban vjerodostojno sudjelovati u rješavanju svjetskih kriza. Ovo s NATO-om u „stanju moždane smrti“ i osobito izbjeglička/migrantska kriza, čija je uzročno-posljedična veza nedvojbena, prizor je žabe pred zmijom. Europa nema ne samo zajedničko i učinkovito rješenje nego ga nemaju ni članice Unije svaka za sebe. Novoj Europskoj komisiji ovih je dana u tihoj tišini – zabezeknutoj pandemijom zaraze tzv. koronavirusom – prohujalo „uništa“ prvih 100 dana upravljanja Starim kontinentom.

„Ekonomija je pod strašnim pritiskom, a recesija gotovo neminovna“, piše Augustin Palokaj, dopisnik Večernjeg lista iz Bruxellesa. „Na vanjskim granicama EU migranti pokušavaju ući, a na njima se dokazuje sila EU u zaštiti tih granica. Nitko ne pita za zaštitu ljudskih prava. Države članice nisu se pomaknule sa svojih stajališta o višegodišnjem financijskom okviru. Nema solidarnosti između članica EU oko pomoći medicinskom opremom, maskama i tekućini za dezinfekciju jer svaka država gleda svoj interes, makar time kršila i pravila EU. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen sigurno nije zamišljala da će u takvim okolnostima morati predstaviti rezultate svojih prvih 100 dana na čelu Europske komisije.

I naravno da je malo tko bio zainteresiran slušati riječi zadovoljstva postignutim rezultatima, uglavnom kroz usvajanje i predstavljanje strategija, u vrijeme kada se svi pitaju što EU može napraviti kako bi pomogla državama koje se ne mogu nositi ni s pritiscima u bolnicama, koje nemaju dovoljno ni aparata s kisikom za ljude koji umiru od virusa, što može napraviti za one koje će ova pojava gospodarski uništiti.“ U vanjskoj politici EU-a nema pomaka, tvrde medijski kroničari u Uniji, iako se Europska komisija pretenciozno prozvala geopolitičkom komisijom, te joj „uloga u svijetu nije ni vidljiva ni ambiciozna“. Palokaj procjenjuje kako „davati sebi epitete i otkrivati čudne i zanimljive nazive poput ‘Europa koja djeluje za građane’ ili ‘zaštita europskog načina življenja’ neće promijeniti činjenice“. Mogu li njemačke i francuske inicijative javnog bunta protiv pozicije Europe kao SAD/NATO-ovog „mlađeg partnera“ koji želi odrasti? Mogu li – kao ništa drugo ili pak više/bolje od ičega drugog – neslavne činjenice promijeniti upravo otrežnjavajuća pandemija zaraze tzv. koronavirusom i izbjeglička/migrantska seoba naroda u Europu?