Minus trinaest

Autor/ica 👤Igor Serdar 12.1.2017. u 10:10

Izdvajamo

Ono što najviše interesira nas male hrvatiće jest činjenica da su plaće i kamate po hrvatskom standardu, a svekolika davanja za život unutar hrvatskih granica nisu unutar hrvatskog standarda.

Povezani članci

Minus trinaest

Foto: flickr

Naši problemi ne interesiraju nikoga izvan Hrvatske. Dobro, interesiraju Dačića, Vučića, Nikolića…., ali osim njih skoro nikoga – jer ne želim spominjati dijelove drugih država u kojima jedan dio želi samostalnu državu, drugi dio želi zajedničku državu u kojoj bi oni o svemu odlučivali, a treći dio koji je nama jako zanimljiv želi ostvariti pravo na postojanje u bilo kojem obliku….To je, osim ono malo mora Slovenaca ukupan interes za politiku u Hrvata. A to nama još nije jasno.

Eto, došao je i taj dan u kojem je čak i temperatura pokazala Hrvatskoj u kolikom je minusu…., s napomenom da je naš financijski minus ne trinaest ispod nule nego 27 milijardi ispod nule – samo za kamate na kredite – s kojima su u novom tisućljeću započela „kontrolirana“ zaduživanja države.

Da su barem ta zaduživanja jednom poslužila za svrhu kojoj su namijenjena – bili bismo sretni.

No, to su tek puste tlapnje, nadanja i mazanje očiju.

Sva zaduživanja koje smo uzeli u obliku kredita stvorena su samo i isključivo iz sljedećih razloga:

Netko je nešto pogrešno procijenio, netko drugi nešto nije znao raditi, netko je nešto morao napraviti da ne bi izgubio poziciju, a ima i veliki broj onih koji su izvršili ciljano zaduživanje da bi se mogle namiriti razne potrebe: privatne, stranačke, korporativne i sve takve nekakve namjene…

Sad kad na minus trinaest temperaturnih celzijevaca ova Vlada pokušava sanirati naslijeđena „Potenkinova sela“ od kredita koje država treba vratiti – nastao je neviđeni „hrkljuš“.

Problem je u tome što se zadužujemo od početka novog stoljeća pa je onda sasvim logično da se ne možemo razdužiti za samo četiri godine – koliko traje jedna Vlada u svom netaknutom mandatu.

Upravo je zato glavna preokupacija najviših državnih dužnosnika s Plenkovićem kao vođom – kako pripremiti teren za o(p)stanak na vlasti barem dva mandata.

Ne zbog dekoncentrirane oporbe koja im je obećala „stalno puhat za vratom“. Oni su toliko jadni i jalovi u svojoj glavinjajućoj antistrategiji koja zna samo „kritizirati“ da bi pokazala „kritiziranje“ da je to smijurija.

Nisu dali niti jedan prijedlog do danas, ali su pravocrtno iskritizirali sve predložene mjere.

Postoji hrvatski sok od jabuke a zove se svjetski: JustApple.

Postoji i hrvatska oporba i mogu se slobodno nazvati: JustKritics.

Kritika radi kritike.

Lart pour l art. Nema tu dogovorene strategije. Tu se lupa tko kako hoće. Tko što hoće. Tko kad hoće.

Smjer novog, novog HDZ-a i odlučnost da ekonomski sanira štetu i uredi devastiranu Hrvatsku je logičan, legitiman i narodski rečeno popularan i bio bi potpuno isti smjer i da je oporba osvojila vlast.

Radili bi isto što i ovi jer problem je takvog karaktera da se prvo mora riješiti baš taj problem.

Neki – sada oporbeni političari – će ga čak proglasiti i „populističkim“. Kao da bi se oni bavili nečim drugim da su osvojili vlast. Ma tko osvojio vlast imao bi iste probleme prezaduženosti i minusa na državnom računu.

Zašto je tako?

Zbog nekompetentnih, zbog nekompletnih, zbog indolentnih, zbog pokvarenih, zbog neukih…

Ono što najviše interesira nas male hrvatiće jest činjenica da su plaće i kamate po hrvatskom standardu, a svekolika davanja za život unutar hrvatskih granica nisu unutar hrvatskog standarda.

Mi smo sad u EU standardima.

Sve cijene su u EU standardima.

Istina, niti jedno ministarstvo ne funkcionira po EU pravilima i standardima, ali to je naša briga, to su naši unutarnji problemi s kojima se dobrohotna europica ne namjerava baviti. Briga njih za Inu, MOL, zapošljavanje, školstvo, mirovine ili nekakvog ministra plagijatora…

To je kao kad Kolinda Predsjednik odlazi do raznih mjesta – uključujući i dragu joj prijateljsku SAD.

To je, osim ono malo mora Slovenaca ukupan interes za politiku u Hrvata. A to nama još nije jasno.

Kaže Jirži Lec da najdulji put čovjeka nije na Mjesec nego iz dupeta u glavu i ja mislim da je u pravu.

Kad jednom shvati ova naša vrhuška da smo toliko mali i beznačajni da nikog ne interesira naših minus trinaest helikoptera ili njihovih minus osamnaest migova ili stupnjeva celzijusa – svima će svanuti.

Za sada tapkamo u mraku i zavaravamo se „približavanjem“…., oćeš EU, SAD, RUSIJI ili KINI – koga briga…

Koje je rješenje, poanta, kvaka 22?

Za mene je to pitanje tradicije. Narodnih običaja.

U tom smislu moja bi baka rekla „uzdaj se u se i u svoje kljuse“.

Prevedeno na prepoznatljivih nekoliko regionalnih jezika to bi značilo da bi se trebalo dogovoriti da političari budu tiši i učinkoviti u svojoj samozatajnoj misiji ne stvaranja problema jedni drugima.

To znači da bi se trebalo međusobno trgovati, a ne poentirati na tuđoj nesreći ili zavidjeti na sreći.

To znači da smo suglasni da surađujemo – jer naše zemlje i naši problemi se neće pomaknuti bez nas.

To znači da je dobar život moguć samo u dobroj vjeri.

Normalnom čovjeku važno je da je posao sklopljen u dobroj vjeri, ma koje je vjere poslovni partner…

U toj misli trebali bi se ogledati međusobni odnosi unutar Hrvatske.

U tom smislu trebali bi se graditi odnosi unutar Bosne i Hercegovine.

Odnosi Hrvatske i Srbije.

Narodu je „puna kapa“ demagogije. Posebno one s najviših političkih pozicija.

Zašto?

Zbog sporta, kulture, umjetnosti, prijateljstva, hrane, pjesme…, pa i zajebancije naših mladih – ako ćemo pozitivno…

Ekonomija se upravo rješava.

A to će – s obzirom na krš i lom u kojem su nam ekonomije – potrajati……