Ministarstvo ubilačkih poslova

Povezani članci

• DOK TRAJE IZBOR NOVOG DIREKTORA AGENCIJE: Institucije i dalje kupuju robu po hitnom postupku!
• UMJETNOST DODIRA
• Savo Marinković, osumnjičeni za ubistvo sarajevskih policajaca, izručen BiH
• Šešelj ili smrtonosna doza bahatosti, mržnje i cinizma
• Goran Sarić: Je li Bog četnik, ili je, pak, ustaša?
• Poniženima u BiH … pobuna (još) ne pada na pamet

Republika Srpska je sa svojim stavovima više nego jasna. Reakcija zvaničnog i nezavničnog, vladinog i nevladinog Sarajeva ostavlja gorak ukus u ustima. Jer otkriva pristajanje na zločin. I činjenicu da je Banja Luka, baš kao i Mostar, ispisana iz sfere ovdašnjih interesa. Osim toga, kada zločin (uz šutnju dežurnih dušebrižnika) dobije funkciju, onda to znači kompromis s fašizmom protiv koga se svi bore. Barem deklarativno.

Nedavno je u medijima objavljen snimak ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske kako učestvuje u zločinima nad Bošnjacima u okolini Bihaća. Preciznije, radi se o snimku Lukačevog naređenja da se mladić Nedžad Dizdarević ”odvede” nakon čega je i ubijen. Svi koji su ikada imali nesreću da im ”red” u mjestu gdje žive uspostavlja MUP RS znaju jako dobro šta znači naređenje da se neko ”odvede”. Za ovaj zločin je osuđen Pavle Gajić iz Ključa koji je priznao da je zaklao Dizdarevića. Onaj ko je Gajiću rekao da ”odvede” Dizdarevića je u međuvremenu postao – ministar unutrašnjih poslova.

No, fenomen republičkosrpskog Dragana Lukača se može posmatrati s više strana. A svaka od njih na svoj način otkriva bijedu bh. društva koje je pristalo da živi u miru s rezultatima gnusnih i masovnih zločina iz devedesetih. Dragan Lukač je, prije svega, simbol kontinuiteta zločinačke politike etničkog čišćenja i genocida na kojoj je nastala, i poslije u Daytonu nesretno pretvorena u entitet, Republika Srpska. Lukač je, prema medijskom pisanju, bio komandant banjalučkog odreda Specijalne brigade policije Republike Srpske. Inače, od kada je formiran MUP RS – početkom devedesetih u tadašnjoj para-tvorevini tzv. Republici Srpskoj – služi isključivo za etničko čišćenje i genocid ili njihovo legaliziranje. Ministarstvo unutrašnjih poslova tzv. RS s početka devedesetih je djelovalo ruku pod ruku s paravojnim formacijama poput Belih Orlova ili Siminih četnika. Često im je bio i nalogodavac.

Vrhunac svoje ”karijere” ovo je ministarstvo doživjelo u julu 1995. godine s genocidom u Srebrenici. Presudom Tribunala u Hagu uloga MUP-a RS u srebreničkom genocidu je dobila i svoju pravnu odrednicu. Naravno, Ministarstvo se nije ni očešalo o presudu. Naprotiv. Svoju kampanju iz devedesetih nastavilo je i u miru upadima u kuće povratnika i legitimiranjima, da bi se tobože provjerilo prebivalište, sve dok SNSD nije dobio ono što je tražio – novi Zakon o prebivalištu koji služi da se dovrši etničko čišćenje iz devedesetih. Ovo je samo jedan u nizu primjera. MUP RS se nikada nije odrekao svog ratnog ”naslijeđa” već je nastavio s istom ideološkom platformom. Kako su nagrađeni oni koji su činili zločine i učestvovali u njima, jasno je iz primjera Dragana Lukača.

Druga strana priče je (ne)reagiranje zvaničnog, kulturnog, ljudskopravaškog i svakog drugog Sarajeva. No, prije svega bi trebalo spomenuti nereagiranje Tužilaštva BiH. Da li se tu radi o nekoj vrsti zakulisnih radnji, pokušaja da ovo Tužilaštvo na kostima nesretnog Dizdarevića pokaže Miloradu Dodiku kako nije ”antisrpsko” ili nečemu trećem posve je nejasno. Sasvim je jasna tek jedna stvar. Da se snimak ministra unutrašnjih poslova kako učestvuje u ubistvu pojavio bilo gdje na svijetu taj bi ministar odmah, sa sve skupa vladom koja ga čuva i tužiocima koji šute, bio smijenjen. Kod nas se ništa od navedenog neće desiti, naprosto zato što se republičkosrpska ideologija sretno susrela sa sarajevsko-bošnjačkim politikantstvom.

Najtužniji dio priče predstavljaju sarajevski aktivisti. Lako ih je prepoznati – nariču nad sudbinama vjeverica u Kanadi, nepostojanju parkinga za bicikle u Sarajevu, činjenici da u Papua Novoj Gvineji i Afganistanu žene nemaju ista prava kao muškarci i čemu još ne. Rado će voditi računa o Vučićevim idiotskim istupima u medijima ili izborima ministara u Hrvatskoj, ali će im tobože promaći da je ministar unutrašnjih poslova entiteta RS učestvovao u ratnom zločinu. Da li je ta šutnja sazdana na činjenici da o tome i nije baš toliko fancy raspravljati, apelovati, praviti demonstracije i tražiti hitne smjene? Ili se radi o tome da se ukazivanjem na ratni zločin ministra u RS neće postići ”reconciliation” i ostale cool stvari za koje se dobijaju još više cool grantovi? Sve ovo ostaje nepoznanica.

Republika Srpska je sa svojim stavovima više nego jasna. Reakcija zvaničnog i nezavničnog, vladinog i nevladinog Sarajeva ostavlja gorak ukus u ustima. Jer otkriva pristajanje na zločin. I činjenicu da je Banja Luka, baš kao i Mostar, ispisana iz sfere ovdašnjih interesa. Osim toga, kada zločin (uz šutnju dežurnih dušebrižnika) dobije funkciju, onda to znači kompromis s fašizmom protiv koga se svi bore. Barem deklarativno.