Medved napao Radu Šerbedžiju

Izdvajamo

• Rade Šerbedžija će, zabranjivali ga ili ne zabranjivali, voljeli ili mrzili, zauvijek ostati jedan od nosivih stupova hrvatskog glumišta, filma, televizije, glazbe, poezije i intelektualne scene svog doba. Kao i prijatelj mu istih krvnih zrnaca Arsen Dedić. Na trepavicama da hoda napadački čopor i zavija iz najmoćnijih, a ne samo kloaka medija, neće ga omrznuti građanima kao domoljubnog veleizdajnika. Jer on to nije. Neki drugi moraju prati svoju prljavu savjest. Pa i u tom slučaju kad im pada na um maloumna ideja da bi Šerbedžijin nastup u Lisinskom trebala nadomjesti izvjesna predstava „Bez lustracije nema Kroacije“ (ispod)prosječnog glumca Božidara Alića, ideološke zvijezde redikulozne desnice. Taj Alić i Rade Šerbedžija su nebo i zemlja, u svakom smislu.

Povezani članci

• Arapsko proljeće u Parizu
• Viktor Ivančić: Mi i Prnjavor
• Idemo u šumu!
• Ova zemlja neće biti normalna sve dok su likovi poput Ježića po bilo čemu bitni
• Budi promjena koju hoćeš
• Heni Erceg: Kanon šutnje

Foto: Knofla | Urška Lukovnjak 

Kao što braniteljski ministar u Bijednoj Našoj ne zna da u hrvatskom rječniku postoji lijep glagol „oprostiti“, kamoli njegovo značenje i frekventne vrijednosti, novinar N1 televizije Tihomir Ladišić nije našao shodnim poštovati osnovno pravilo profesije – držati se nepristranim. Pogotovo u osjetljivim okolnostima nametnute u javnom životu kvazidistinktivne i osvetničke paradigme: „Što si radio i gdje si bio 1991.?“ i s jakim sugovornikom, koji u ovakvoj Hrvatskoj jednostavno nema pravo dobiti razložan odgovor na pitanje: „Ministre, u čemu sam pogriješio?“ Osobito kad nije pogriješio, a „samorazumljivo“ je da jest

Marijan Vogrinec

Kako bi gledatelji Teme dana na N1 televiziji povjerovali da je njihov Tihomir Ladišić žurnalistički superiorniji kolegi Mislavu Bagi s Nove tv kad počne maltretirati gosta u gosta da nije u utorak pitanjem „tko je u (Domovinskom, op.a.) ratu bio agresor, a tko žrtva“ umalo istjerao iz studija Radu Šerbedžiju? I kako bi veteranski ministar Tomo Medved pogledao u oči svog šatoraškog vođu Đuru Glogoškog, nacionalnog junaka za ćiriličnu dezinsekciju u Vukovaru Stevu Culeja ili predsjedničinu blajburšku heroinu Brunu Esih… da se ispričao Šerbedžiji – jednom, jelte, jugonostalgičaru i Srbinu – za neutemeljeno priopćenje kojim mu je, zapravo, pribio na prsa/čelo metu za odstrel i pustio bijesni čopor rastrgati čovjeka? Umjesto isprike „pogriješio sam, oprostite“, što je znak pristojnosti koji klinci uče od jaslica i uzus elementarnog kućnog odgoja kad netko nije u pravu, Ministarstvo branitelja je nekulturno bagateliziralo Šerbedžijino demantiranje izmišljotina žutih medija – „može i ne treba biti vjerodostojno“.

Ako Medved ne vjeruje ni Šerbedžiji, što je indikativan ministrov osobni i dužnosnički problem, jer nema posla s lažljivim uličarom, nego intelektualcem svjetskog imena i prezimena; ako ne vjeruje ni uglednom odvjetniku Čedi Prodanoviću koji mu je pisao u umjetnikovo ime, zašto ne respektira službeni transkript Šerbedžijinog navodno spornog istupa na predstavljanju svoje knjige „Stranac“ (izabrane pjesme) na beogradskom Sajmu knjiga? U transkriptu, podijeljenom novinarima, i Medvedu na uvidu, nema traga zločestim „citatima“ iz žutih medija ni razloga objedama što su se potom sručile na Šerbedžiju, a Ladišića ničim izazvanog navele na bljutavo niz dlaku desnim ekstremistima. Silovani senzacionalizam i neprofesionalnost.

„Hoćete li vi mene ostaviti na miru, čovječe, ne želim o tim stvarima govoriti!“ – ustao je Rade Šerbedžija oštro protiv Ladišićevog pokušaja „domoljubnog“ vađenja utrobe sugovorniku po ofrlje shvaćenom narativu iz Medvedovog priopćenja. „Da se sad dignem iz studija? Rekao sam već – to nije istina što su citirali žutu štampu, ja takve stvari nisam rekao! Ja zato imam neugodnosti u zemlji u kojoj živim i gradu u kojem radim. Ne želim biti tako obilježen i lažno napadan. Imate li neko drugo pitanje?“

Kao što Medved ne zna da u hrvatskom rječniku postoji lijep glagol „oprostiti“, kamoli njegovo značenje i frekventne vrijednosti, novinar N1 televizije Tihomir Ladišić nije našao shodnim poštovati osnovno pravilo profesije – držati se nepristranim. Pogotovo u osjetljivim okolnostima nametnute u javnom životu kvazidistinktivne i osvetničke paradigme: „Što si radio i gdje si bio 1991.?“ i s jakim sugovornikom, koji u ovakvoj Hrvatskoj jednostavno nema pravo dobiti razložan odgovor na pitanje: „Ministre, u čemu sam pogriješio?“ Osobito kad nije pogriješio, a „samorazumljivo“ je da jest.

Noćna mora, mitovi i euforije

Ni Ladišić, sramotno za medijsku kuću koja ga hrani, a trpi opanjkavajuće-ulizničko „novinarstvo“ niz dlaku radikalnom političko-ideološkom mainstreamu, nije imao profesionalne petlje raščlaniti uzroke i posljedice još jednog u višegodišnjoj redaljci „domoljubnih“ napada na osobu i uvjerenja Rade Šerbedžije. Ne na njegovo djelo, jer ga nitko pri zdravom razumu nije kadar osporiti. Šerbedžija ima ljudsko, demokratsko i božje bi, da tog apsoluta jest, pravo na svoja uvjerenja, koja nikom ne nanose zlo i koja se nikog drugog ne tiču. Nitko nije ovlašten, najmanje samozvani higijeničari duha i samozvani „domoljubni vlasnici“ RH iz nekolicine od 1300 veteranskih udruga, s Tomom Medvedom na Savskoj 66, javno čerečiti bilo koga zato što su mu uvjerenja različita od službeno proklamiranih.

Samo budalu, recimo, može spopasti noćna mora ili ne može spavati zato što Rade Šerbedžija ne misli loše o bivšoj SFR Jugoslaviji, komunistima/partizanima i Srbima, odnosno što ima vlastito uvjerenje o uzrocima i posljedicama Domovinskog rata. Je li zlo, ako se ta stajališta makar i dijametralno razlikuju od Medvedovih? Pa, svaki se drugi naš sugrađanin, bez obzira na etničku i vjersku pripadnost, rod i dob, ne osjeća dobro u zemlji s „hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu i hrvatskom lisnicom u hrvatskom džepu“ te ima svoje uvjerenje o Domovinskom ratu i onima kojima je taj rat bio – brat. Tlapnja šošićevsko-đodanovskih trubadura „puška-rame-lisnica-džep“ s početka 1990-ih godina, kada predratna histerija „čistog nacionalnog jata“ i Srbima u RH kao „remetilačkom faktoru“ više nije šerbedžijama ostavljala zraka (radna mjesta, stanovi, huškački mediji, javni animozitet prema „petokolonaškim“ obiteljima, njihova socijalna i fizička ugroza…), bila je službena mantra za novačenje topovskog mesa.

Iza mitova i euforije ostali su jad i bijeda ne samo najvećeg dijela „Hrvatica i Hrvata“ nego i svih ostalih, materijalna i moralna devastacija zemlje te nezasluženi probitak kaste – političari, ratnoprofiterski i pretvorbeni maheri, povlašten braniteljski sloj i tzv. Crkva u Hrvata – koja je nevjerojatno brzo i unosno unovčila „domoljublje“, uspela se na vlast i moć te sada ustala tamburati po Radi Šerbedžiji. I po svakom će šerbedžiji, čije ime, riječ i djelo imaju javnu težinu, nisu „domoljubna“ magla na tragu zbilje zbog koje se više od 100.000 radno sposobnih i većinom stručno potkovanih mlađih ljudi iselilo iz RH u samo nekoliko zadnjih godina. I dan-danas, tvrdi statistika, svaki tjedan 1000 ih odlazi u inozemstvo. Jedanaest tisuća novorođenčadi godišnje, grad veličine Karlovca, manje je od broja umrlih žitelja RH. To su problemi to be or not to be ove zemlje, a ne što Rade Šerbedžija drži o SFR Jugoslaviji i Domovinskom ratu.

Prije otprilike dvije godine provedeno je istraživanje među 2100 žitelja BiH i RH starijih od 45 godina, s iskustvom života u bivšoj zajedničkoj državi, u kojem se 82 posto anketiranih izjasnilo da je u SFR Jugoslaviji bilo bolje nego danas, da su bili zadovoljniji životom i osjećali se sigurnijima. Izvjesni se Tihomir Dujmović, voditelj HTV-ova desničarskog agitprop formata Iza zavjese, može snebivati do mile volje provocirajući uglednog povjesničara Tvrtka Jakovinu – „Ne razumijem, zašto se u javnosti i danas često može čuti da je u Jugoslaviji bilo bolje, nego u samostalnoj Hrvatskoj?“ – no, društvena je zbilja to što jest, ne što bi prvoborci jednoumlja željeli da bude. Pa su oni koji ne žele u isti tor, kao što se Šerbedžija nikad nije dao, zreli za naljepnicu veleizdajnika, mrzitelja Hrvatske i Hrvata, branitelja i Domovinskog rata te podobni za zabranu javnog djelovanja i izgon iz vlastite domovine.

Zašto Rade Šerbedžija ne bi smio biti svog uvjerenja i misliti svoje o Domovinskom ratu? Kao toliki, kojima statistika daje za pravo, od Drave do Jadrana, od Bregane do Bajakova. U normalnoj je državi normalno da ljudi različito misle o istom, a sporenja o SFR Jugoslaviji i Domovinskom ratu još zadugo neće prestati ne samo među tzv. običnim ljudima nego ni među povjesničarima, političarima i aktivnim sudionicima te makljaže. U čemu je onda problem s Radom Šerbedžijom? Ni u čemu.

Tomo Medved i Tihomir Ladišić našli su „domoljubno“ vaditi crijeva talentu koji je zadužio hrvatsku kulturu, umjetnost i društvo – i kod kuće i u svijetu – više nego što će njih dvojica zajedno s buljukom netrpeljivaca biti u stanju i za tri života. U Hrvatskoj nikad nije bilo previše pameti za cijeniti uistinu velike ljude, jer su malograđanština, ziheraštvo, koristoljubno podrepaštvo, jal, prešućivanje i omalovažavanje uvijek na djelu kad svoj treba nagaziti svoga. Najveći svjetski znanstveni um Nikolu Teslu bit će danas „domoljubno“ gurnuti u sjenu jer je „na nesreću“ Srbin iz Smiljana, velikana pera Miroslava Krležu jer je „na nesreću“ bio Titov intimus i „komunjara“, a Srbinu Josifu Runjaninu na brzaka pohrvatili ime u Josip eda bi „domoljubi“ imali volje držati ruku na novčaniku kad se intoniraju note „Lijepe naše domovine“.

Zato neće biti pošteđena šovinističke kuke i motike umjetnička legenda ovih prostora i holivudska filmska zvijezda Rade Šerbedžija. „Domoljubi“ traže i njegovo izopćenje iz ove sredine, a za početak konačnog rješenja, prijete, otkazat će mu koncert 22. prosinca u KD Vatroslav Lisinski – „zbog ozbiljne ugroze sigurnosti“. Sic. Na redu su braniteljski Medved i policijski ministar Vlaho Orepić: može?

Bez obzira na to koliko je nenaplativo zadužio hrvatsko glumište, film, televiziju, glazbu i poeziju, šovinistička mu Hrvatska ne može oprostiti: prvo, što je Srbin, drugo, što ima sentimentalan osjećaj prema bivšoj SFR Jugoslaviji i, treće, što je na početku ratnog pakla u svojoj domovini, razočaran, napustio zemlju. Ne baš iz istih razloga koji su dio danas najglasnijih „domoljuba“ iz Osijeka, Zagreba, Pakraca, Gospića, pa i samog Vukovara tih neizvjesnih 1990-ih godina, umjesto na bojišnice, preusmjerili u  legendarne minhensku i šank-bojnu, gdje su u grči i muci „domoljubnog“ znoja stekli čak i generalske činove. Aktivne i pasivne, odnosno počasne, pričuvne i kako li se sve ne zovu… Pripadajuće doživotne apanaže za „domoljubne“ zasluge nisu izostale. Šerbedžija se, pak, nastavio boriti na bojišnici ljudskog dostojanstva, svojim talentom i umjetnošću. Što, gle vraga, ne podrazumijeva Spomenicu Domovinskog rata.

To mu je neoprostiv grijeh. Među budalama, dakako. Internetski portal Index.hr pitao je u anonimnoj anketi (do neki dan) 11.000 svojih čitatelja treba li Šerbedžiji zabraniti koncert u Lisinskom. Rezultat je takorekuć preslika političko-ideoloških preferencija građana u odnosu na ekstremnu desnicu i ostatak društvene scene. Čak 73 posto anketiranih drži da bi zabrana bila „budalaština, pa nismo Sjeverna Koreja“, 14 posto ih je za zabranu, a 13 posto „ne zanimaju ni Šerbedžija niti ‘dežurni domoljubi’“. Skalp zahtijevaju izvjesne udruge i političke stranke za koje nikad nitko nije čuo. Ministru se Orepiću već tresu gaće kad ih pročita: „Hrvatska braniteljska pučka stranka, Hrvatska mreža domoljuba, Udruga Gavran, Hrvatski klub i Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata RH – Grada Zagreba i Zagrebačke županije“.

Pranje prljave savjesti

Vox populi od kojeg će Rade Šerbedžija prije dobiti dijareju, nego što će mu se slediti  krv u žilama. Upitan o odgodi nastupa u Lisinskom, nije znao odgovoriti. No, je li vlast zrela ponijeti se sa skupinama, uključivo braniteljske bez čije se potpore neće održati za državnim kormilom, zauzetima za „domoljubno“ arbitriranje u RH koji drže svojim feudom, namjernima vrijeđati, zabranjivati i progoniti neistomišljenike? Ugrožavajući im i gole živote. Kao sada Šerbedžiji.

„Ostavite vise covijeka na miru, on je svjetska ‘FACA’ i slobodna osoba koja zna sta prica, umjestoda ste ponosni sto zivi u Hrvatskoj stalno ga pratite i pljujete<<Ja mu skidam kapu, neka zivi jos sto godina i ostane u Hrvatskoj“, doslovno piše na FB-u Stjepan Jurasović, zaposlen na HRT-u, a Tomy Kuky: „Rekao ili ne rekao…ali da li se išt u ovom kurcu od zemlje može napraviti/reči a dade n pita branitelje!!!???Da se razumijemo i sam sam bio branitelj. Ali boli me više ona stvar z stvari od prije 20 i više godina!“ Ili, Nevena Solic: „svi narodi na prostoru bivše Jugoslavije – zamrzili su braću i krenuli jedni na druge. Pa nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, takozvani heroji koji su završili u Haagu, zapravo kriminalci – kazao je navodno Šerbedžija i dodao kako su ‘bitange zavadile običan narod’ i kako se od njih nije ‘uspjela spasiti divna Jugoslavija. U cemu je problem sa ovom izjavom?“

Rade Šerbedžija će, zabranjivali ga ili ne zabranjivali, voljeli ili mrzili, zauvijek ostati jedan od nosivih stupova hrvatskog glumišta, filma, televizije, glazbe, poezije i intelektualne scene svog doba. Kao i prijatelj mu istih krvnih zrnaca Arsen Dedić. Na trepavicama da hoda napadački čopor i zavija iz najmoćnijih, a ne samo kloaka medija, neće ga omrznuti građanima kao domoljubnog veleizdajnika. Jer on to nije. Neki drugi moraju prati svoju prljavu savjest. Pa i u tom slučaju kad im pada na um maloumna ideja da bi Šerbedžijin nastup u Lisinskom trebala nadomjesti izvjesna predstava „Bez lustracije nema Kroacije“ (ispod)prosječnog glumca Božidara Alića, ideološke zvijezde redikulozne desnice. Taj Alić i Rade Šerbedžija su nebo i zemlja, u svakom smislu.