MARŠ SMRTI

Povezani članci

• Koliko para toliko i glazbe: Jasmin Mahmuzić & Dika Slezak na temeljima Žitoprometa
• Biti angažiran, danas
• Ko i kakvu pitu pravi?
• Snežana Čongradin: Pohvalite nas što ne ratujemo
• Dino Mustafić: BIJELI HLJEB NAŠ NASUŠNI
• Dobrodošli na tamnu stranu Hrvatske

Foto: Klix.ba

Vrijeme je blagdana i darivanja. Država svoje građane daruje novim brigama i poniženjima. I dakako novim funkcionerima. Tako je prva stranka u Bošnjaka u postizbornoj muljaži odmah namjestila 70% svojih kadrova na rukovodeća mjesta. Kome se ne sviđa, bujrum preko granice ili u red za javnu kuhinju. Pomoć niti zdravstveno osiguranje nećete dobiti. Nije po zakonu. Sretna nova godina.

Vrijeme je blagdana. U to vrijeme, gradski trgovački centri u BiH su puni onih koji kupuju jer je kupovina postala temeljni blagdanski običaj. Oni koji ne kupuju, sjede kod kuće i odmaraju. Gledaju holivudske idilične filmove koje poslije podražavaju šetajući po – šoping centrima. Jer veoma je važno biti dio savremenog svijeta. A blagdanska atmosfera je itekako pogodna za ovu šarenu lažu. U zemlji u kojoj pola sela nema vodu ni puteve, u kojoj poplavljeni dočekuju prvi snijeg pod šatorima ili u neuslovnim kolektivnim objektima, u zemlji u kojoj veliki broj djece u 21. stoljeću ne ide u školu jer je to finansijski nemoguća misija za njihove roditelje, u zemlji u kojoj se djeca silom proste ekonomije dijele na žensku i mušku, a onda nastavljaju djeljenje u čudovišnoj tvorevini koja se zove dvije škole pod jednim krovom, u zemlji u kojoj su raznorazni oblici ksenofobije prosta svakodnevnica, dijelom savremenog svijeta najlakše se osjećati u nekom od šoping centara koji je otvorio neki od ratnih profitera blizak vladajućim elitama. Dakle, sukrivac za ovakvo stanje. Jer nema te tuge koju neka tričava dizajnerska krpica uredno spakovana u kesu s logom neće otjerati iz tih građanskih propuh-glava onih koje bi Ivan Goran Kovačić nazvao gospodskim kastorima.

Prema šoping centrima dakle, kreću se kolone odabranih: birokrata, stranačkih aparatčika i (ne)sretnika koji rade u kojekakvim agencijama za idiotarije koje nikome ne trebaju. Ima tu i poštenih građana koji po nešto uštede da bi obradovali svoje bližnje ali oni su takva manjina da su i statistički zanemarivi. Odabrani šopingholičari u american sitcome stilu ”peglaju” i prepeglavaju svoje kreditne kartice, biraju desete ili jedanaeste cipele i haljine za novogodišnju noć. Nama i nije tako loše, govore kada vide siromaštvo i nezadovoljstvo. Rečeno čudovišnom rečenicom njihovoga vođe: oni koji nemaju, nisu se snašli.

S druge strane šoping stvarnosti postoji red onih koji napuštaju ovu zemlju. Tiho, u koloni koja bi se mogla nazvati posljeratnim maršem smrti ili barem maršem propasti hodaju obespravljeni radnici. Za razliku od ushićenih birokrata s državne sise i njihovih satelita, ovi ljudi nemaju ni osnovno za ove blagdanske dane. I oni, za razliku od sluđenih i slijepih redova obožavalaca šopinga, jako dobro vide bh. stvarnost. I dalje, za razliku od prvonavedenih nemaju razlog da budu ponosna djeca svoje nacije. Naprotiv. Oni su obespravljeni radnici kojima je sudbina čekati hoće li se tajkun (čija žena ili kćerkica kupuje iz obijesti) pred blagdane smilovati i uplatiti im koju stotinu KM kako bi mogli svojim obiteljima na kratko pružiti ne blagdanski osjećaj, već ono osnovno.

Sve partije, koje su se ushitile tobožnjiim brzim reformama u BiH jerbo će te reforme naše živote učiniti boljim, su se zapravo zabavile samoustoličenjem na vlast. Sve drugo za njih je minorno. Može li neko tobožnjoj koaliciji za navodne promjene koja formira vlast u Tuzlanskom kantonu vjerovati kada se domunđava u kabinetima u super uređenim zgradama pred kojima stoje radnici na koje se ni ne obaziru? Može li im se vjerovati kada mrtvi-hladni saopšte da podjela jednokratne pomoći radnicima nije po zakonu? Neko ko ne zna bh. stvarnost rekao bi da smo neka savršena zemlja, birokratsko-zakonska utopija u kojoj se niti jedna marka ne može isplatiti ako nije po zakonu. Da je vlast u BiH cinična pokazuju ne samo kojekakvi kaplani, mašići i slični koji od države naplaćuju život u svom vlastitom stanu već i činjenica da je uz sve to jednokratna pomoć radnicima – nezakonita. Čovjek bi mogao biti čak i više ciničan pa reći tuzlanskim radnicima: jebiga, tako vam pao grah da živite u pravnoj državi. A onda su se tuzlanski vlastodršci, jahači propasti, čuvši da bi radnicima moglo biti dozvoljen ulazak u Hrvatsku, predomislili. Pa su ti zakonoljupci pohrlili obećati pakete i jednokratnu pomoć radnicima samo da se vrate. Blesavo, ali Hrvatska je vlast pomogla da radnici dobiju partiju igre mačke i miša. Jer su tuzlanskokantonalni razarači firmi sve vrijeme računali na to da radnicima neće biti dozvoljen ulazak u Hrvatsku pa će se morati vratiti i shvatiti da nemaju kud i da im je sudbina da ovise o malim lokalnim stranačkim božanstvima. Kako će se ta saga završiti nije moguće tačno predvidjeti. Tek je slika dešavanja s tuzlanskim radnicima nasuprot prazničnog šopingiranja paradigma Bosne i Hercegovine.

Jedan je od radnika sa sobom ponio transparent na kome piše “ovo je genocid” čime je ošamario prvenstveno bošnjačku političku elitu koja svako kritiziranje njenih pljačkaških pohoda naziva relativiziranjem genocida. I dok tobože (jer i žrtve genocida, povratnici, žive na samom rubu egzistencije) birnu za svoj narod pogođen genocidom, provode zapravo jedan tihi genocid. Radničko čišćenje. A svejedok ovomu, za razliku od onog ratnoga, nisu pune masovne grobnice već – trgovački centri. Opet cinizam na djelu.

Ni građani Kantona Sarajevo ne zaostaju po blagdanskim čestitkama koje dobijaju od vlasti. Po modelu: jedni kupuju skupe tričarije da se osjete dijelom blagdanskog svijeta dok drugi gladuju, u Kantonu Sarajevo je organizirano tobože urnebesno slavlje i vatromet. Grad je okićen, preciznije rečeno okičeran i u to je uhlupano ko zna koliko novca. Jer, provincijalizirane kantonalno-gradske elite moraju dokazati da su dio svijeta. Za to vrijeme, svima onima koji su na birou, dakle, nezaposleni i koji po bilo kom osnovu zarade 208 KM (kako li su samo došli do ove cifre) ukida se zdravstveno osiguranje. Zakon je jasan. Ako si nezaposleni bijednik, kao što je većina onih koji nisu jahači po šoping centrima, i ipak ti se neko smiluje da zaradiš 208 KM, država će ti ih oporezovati pa te onda skinuti sa zdravstvenog osiguranja jerbo ti sebi možeš zaraditi. A to što za te novce ne možeš otići niti jednom ljekaru, eh pa to je tvoja briga. Uostalom, udri brigu na veselje. Zato nam je grad okićen i trećerazredne regionalne zvijzde i tajkunima bliske takozvane dive sa dva-tri albuma će da te uvesele.

Uštede u zdravstvu se, dakle, tako prave. To što kojekakvi stranački ljudi u zavodima za zdravstveno osiguranje ubiru po 800 KM mjesečno mimo plate kao honorar jer su dio Komisije za pelene (ta komisija se zbilja tako zove), koja sjedi i odlučuje kome se od socijalnih slučajeva mogu dodijeliti pelene, nije bitno. Ti ingeniozni čuvari zdravstva pošteno zarađuju svoj hljeb. Jer, golemo je to brate, sjesti u skupu limuzinu i dovući stranački i nacionalno podobono dupe u skupu fotelju i ”raditi” par sati dnevno.

Vrijeme je blagdana i darivanja. Država svoje građane daruje novim brigama i poniženjima. I dakako novim funkcionerima. Tako je prva stranka u Bošnjaka u postizbornoj muljaži odmah namjestila 70% svojih kadrova na rukovodeća mjesta. Kome se ne sviđa, bujrum preko granice ili u red za javnu kuhinju. Pomoć niti zdravstveno osiguranje nećete dobiti. Nije po zakonu. Sretna nova godina.