Marijan Vogrinec: Je li zapaljena vatra „hrvatskog Majdana“?

Izdvajamo

• Za kakvu su Hrvatsku zapalili vatru ti ljudi kad im ne valja ova koju su iznjedrili demokratski izbori slobodnih građana!? Za Hrvatsku kojom želi upravljati vođa najveće oporbene stranke (navodno 250.000 članova
• velik dio bivših članova Saveza komunista), koji smatra uvredom da ga netko oslovi kao antifašista? Fašist nije uvreda? Kako se ustaške pjesme i šovinizam, protusrpska histerija i mržnja prema bližnjemu, laži i netrpeljivost prema drukčijem svjetonazoru uklapaju u sadržaj pojma hrvatski branitelj? Nikako. To su nespojive/nepomirljive stvari. U Domovinskom su ratu s puškom u ruci sudjelovali i partizani i ustaše, i komunisti i nekomunisti, i vjernici i nevjernici/inovjerci, i ovi i oni, a samo se oni politički zdesna ratoborno guraju obznaniti urbi et orbi kako je Hrvatska samo njihova. I „hrvatskih branitelja“, koji svjetonazorski i političko-ideološki opet moraju biti - samo njihovi! Inače nisu ni Hrvati niti branitelji!? Malo sutra.

Povezani članci

• Između čekića i nakovnja
• Književnost na Internetu
• Heni Erceg: Poslije mraka
• BOŽO PETROV O USTAŠKOM ŽUPNIKU
• NE MRAKU! NE NASILJU! NE EKSTREMIZMU! VANDALI BENZINOM POLILI I ZAPALILI ZASTAVU ZAGREB PRIDE-A
• Kultura sjećanja kao poligon za iživljavanje

Foto: Hina

Građani većinom ne smatraju „braniteljski“ prosvjed opravdanim, ne osjećaju se ugroženima od apstraktnih Jugoslavena koji im ruše dom i otimaju kruh iz usta, nemaju noćne more zbog partizanske pobjede nad ustašama… Međutim, ne žele da hrvatski branitelji budu neupitne svete krave, društvena kasta u svemu povlaštenija od njih. Ne žele novo prolijevanje krvi zato, jer jedna skupina svjetonazorsko-ideološko-klijentelistički povezanih dobrostojećih ljudi želi vlast mimo izbora, pa opet huška građane jedne na druge

Marijan Vogrinec

Je li Bijedna Naša – Ukrajina? Nije, ali bi vrlo lako mogla postati, s nesagledivo kobnim ishodom. Na zagrebačkoj prometnoj žili-kucavici – na Savskoj cesti 66, simbolično između Ministarstva hrvatskih branitelja i Učiteljskog fakulteta – već gotovo mjesec dana puzeći zloslutno razrasta se klica svojevrsnog „hrvatskog Majdana“. Bezrazložan, izmišljeni prosvjed „hrvatskih branitelja“, s nekolicinom 100-postotnih invalida Domovinskog rata u prvom redu pred tv-kamerama, možda je anticipacija velikog zla koje predstoji: nasilnog udara ulice na demokratski izabranu vlast i institucije pravne države!

Kritična masa za promjenu državne vlasti sirovom uličnom silom, koja se na politikantskoj desnici demagoško-populistički imenuje „voljom i interesima hrvatskog naroda“, možda jest kratkoročno dovoljno potentna za upad u prve rovove „narodnog neprijatelja“, ali još je prilično daleko od toga da ulično divljaštvo bude politički opravdan i među građanima RH šire prihvatljiv način rješavanja svjetonazorsko-političko-ideoloških sukoba pojedinih društvenih skupina. Najveća je tragedija u tom kontekstu, što dvojica prvih ljudi vlasti (predsjednik Vlade i SDP-a Zoran Milanović) i oporbe (šef „novog HDZ-a“ Tomislav Karamarko) uopće ne razgovaraju. Ni o čemu.

Ping-pong vrućim krumpirima

Da su ozbiljni i savjesni političari, kao što nisu, morali bi razgovarati makar o ključnim problemima države, jer je to u interesu svih njezinih građana, a ne stvar dobre volje pojedinih političara, osobnih animoziteta, taština ili stranačkih interesa. Za zdravlje zemlje u svakom smislu, odgovorni su i politička pozicija i opozicija! A ovi u Bijednoj Našoj već četvrt stoljeća neodgovorno igraju ping-pong vrućim krumpirima svakovrsne destrukcije, podmeću si kukavičja jaja i maloumno režu već gotovo suhu granu na kojoj sjedi zbunjeno jato od kojih 4,3 milijuna žitelja. Milanović i Karamarko infantilno se, zajedljivi jedan prema drugom, prepucavaju posredstvom medija, podmeću si šeprtljave političke noge, mačuju se uglavnom neinteligentnim doskočicama i povijesnim floskulama, dilaju smrdljive ideološke mućke u klijentelističkim interesnim skupinama…

Događanje „hrvatskih branitelja“ na Savskoj 66, kao repriza generalne probe na zagrebačkom Trgu bana Jelačića i lani u Vukovaru 18. studenoga, neslavan je performans kojim desnica pod vodstvom „novog HDZ-a“ i uz neviđene količine svete vode i tamjana „Crkve u Hrvata“ kreće u završni (?) juriš radi osvajanje i Pantovčaka i Markovog trga, s obiju strana. Milanovićevi socijaldemokrati i neoliberali smiju se Karamarkovoj opsesiji prijevremenim izborima i žele, makar samoubilački, jahati do kraja mandata. Šarolika trgovačko-klijentelistička momčad „novog HDZ-a“ nema strpljenja čekati demokratski rasplet u demokratski dogovorenim izbornim terminima.

Nakon propalih pokušaja destabilizacije vladajuće Kukuriku koalicije traktorskim barikadama na prometnicama i prosvjednim vožnjama do Zagreba, pa štrajkom „bijelih kuta“ po državnim bolnicama (dok sindikalnog „zna se“ Robina Hooda nije dohvatilo pravosuđe zbog navodnog lažiranja ratne invalidnosti!), šovinističkih „braniteljskih“ performansa, masovne svećeničke grmljavine s oltara protiv „nenarodne, zločinačke vlasti“ i kojekakvih sličnih prozirnih politikantskih prenemaganja, pozadinski su redatelji predstave „što gore, to bolje“ dali do kraja pojačati „braniteljske“ decibele. Udariti invalidskim kolicima na srce i mozak građana! Da vidimo tko neće pustiti suzu i dati za pravo kad ga tresne među oči prizor u kojem jedan od kolovođa prosvjeda, 100-postotni ratni invalid Đuro Gološki drhti na studeni i simpatično rolajućim r čita novinarima napisani mu tekst o vladajućima „srca kamenoga“.

Foto: Sandra Šimunović / CROPIX

„Hrvatski Majdan“ na Savskoj 66 u Zagrebu može početi! Kolovođe šest od 1276 registriranih „braniteljskih“ udruga digli se kao jedan. Ori se ratno-mobilizacijsko „zovi, samo zovi, svi će sokolovi…“ Atmosfera se pregrijava, zastave ratnih postrojbi iz Domovinskog rata vijore se na vjetru, cjepanice razbacuju plamen i iskre, prešetavaju se stalno neki smrknuti ljudi u maskirnim odorama, oduševljeno se pod šatorom dočekuje kandidatkinja „novog HDZ-a“ za predsjednicu RH… Nedostaje još brdo automobilskih guma koje se u hipu mogu potpaliti ugarkom s već rasplamsale logorske vatre, a tek se može pretpostavljati jesu li – kao za rušilačke pobune u Kijevu – šatori opskrbljeni stanovitim količinama oružja i streljiva.

Već se dosta jasno dade naslutiti tko bi sa Savske 66 i oko nje mogao biti hrvatski Vitalij Kličko, Arsenij Jacenjuk, Oleksander Turčinov, Oleh Tjahnibok, pa i „kralj čokolade“, oligarh Petro Porošenko. Ukrajinski proturuski (imperijalni?) scenarij u režiji SAD-a i EU-a ostavio je velike lokve krvi na „Euromajdanu“ i tragično rascijepio Ukrajinu, unesrećio građane za duži rok i na istoku i na zapadu te lijepe zemlje i to nikom normalnom ne bi smio biti nikakav uzor. Presađivanje tog scenarija u Bijednu Našu, pod nekakvim izgovorima o zaštiti nacionalnog identiteta i „dostojanstva“ kojekakvih ratnih obračuna može biti zanimljivo samo nekom jako bolesnom redatelju igrokaza zla, koji je zanat ispekao u specijaliziranoj psihijatrijskoj ustanovi.

Bezvezna antikomunistička histerija

Otkako je preuzeo vlast u stranci (prvostupanjski osuđenoj za pljačkanje vlastitog naroda!) i osigurao si podobnicima bokove i leđa, Karamarko se gotovo i ne bavi ničim drugim doli rušenjem „ove nenarodne, komunističke i jugonostalgičarske vlasti“, „dominacije petokrake“ i „udbaških zločina“. Linija nakaradne logike za hipnotiziranje neuke javnosti izgleda ovako: protuhrvatski partizanski pokret – komunistički zločini u ratu i poraću protiv Hrvata samo zato što su Hrvati i žele svoju samostalnu državu – udbaški krvavi progoni Hrvata u dijaspori – devastacija i pljačka Hrvatske u Jugoslaviji maršala Josipa Broza Tita – Titova komunistička diktatura i ugnjetavanje Hrvata, povlašteni položaj Srba – Savez komunista SFRJ/SRH i JNA kao dominirajući faktori Titovog totalitarističkog režima – Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) kao sljednica komunističko-jugoslavenskog zla… Na „braniteljskom“ šatoru na Savskoj cesti, indikativno, koči se velika parola: „1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena“.

Što je činiti „hrvatskom narodu“? Nastaviti Domovinski rat od crte na kojoj je HDZ izgubio vlast! Vratiti ga u vladarsko sedlo. Udarna čelična šaka bit će „hrvatski branitelji“, jedini pravi žudije „hrvatskog identiteta, ratnog digniteta, dostojanstva, katoličke vjere, tradicije“ i sličnih „svetinja“ o kojima gusla rustikalni Mile Krajina i poje mrki gorštak u crnom Marko Perković Thompson. A maliganima raspomamljene sestre i braća Jure i Bobana, na derneku u kamenjaru, nahere U-šapke na uho, pa razdrljenih grudi i miješajući ustajali zrak ručetinama iznad glave razvale kakvu ljutu drndalicu iz „najslavnijih“ dana Endehazije.

I što je sada, na smiraju a.d. 2014. činiti „hrvatskom narodu“? Zbaciti s pleća, makar grubom silom, „komuniste, udbaše, Jugoslavene i četnike“ koji su uzurpirali nacionalnu državu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i proveli detuđmanizaciju. Izjednačavaju žrtvu i agresora, zborno bruji s desnice.

Foto: Željko Lukunić / Pixsell

Već prije godinu i pol, rodonačelnik te bezvezne histerije Tomislav Karamarko medijski se eksponirao kao „budući hrvatski premijer“. Cijeli stožeri svih mogućih aktivista danonoćno su zaposleni na jednom jedinom zadatku: kompromitirati i srušiti Milanović-Josipovićevu vlast te njega posjesti u premijersku fotelju. Karamarka ne zanima što će sutra jesti 4,3 milijuna građana Bijedne Naše, pa se ni ne trsi napraviti nekakav gospodarski program. Nema ni s kim, jer su se njegovi šukeri, popijači, miloševići, ivići, bačići, mlakari, jandrokovići… već ministarski tako „proslavili“ da je HDZ izborno nogiran s vlasti kao da je s Bajkonura bespovratno lansiran prema Saturnu.

Karamarko u toj stisci nesposobnosti i neznanja svojih stranačkih ešalona, usporedivim u svemu s „kvalitetama“ Milanovićeve momčadi, poseže za jalovim svjetonazorsko-ideološkim temama, zaključenim prije sedamdesetak godina. Povijest jednostavno ne da pojmiti danas tzv. NDH kao uzornu državu Hrvata ni ustaše kao pobjednike nad partizanima. „Povjesničar“ Karamarko ne može tu ništa promijeniti/popraviti, a to što ne želi biti antifašist – neka mu je na čast! Što koga briga kako se osjeća opet anketno najnegativniji političar u RH! Građani bi očito više cijenili vidjeti ga kooperativnog, savjesnog i zauzetog za to da Hrvatska ne bude zadnja sprdačina i izvan „obitelji kojoj oduvijek pripada“.

U „rehrvatizaciji“ Hrvatske „braniteljskom“ silom, koja zvuči mutno i nema priključak na demokratsku viziju budućnosti, militantno se ruše sve građanske skrupule i anatemizira svaki glas o ljudskim i manjinskim pravima i slobodama. Eskalacija Savske 66 pomalo izmiče kontroli razuma. Možda već i onih koji iz sjene osmišljaju „hrvatski Majdan“ i onih koji nesavjesno provode bolesne zamisli o uličnom prekrajanju izborne volje građana. Ako je vjerovati novinarima, a dosad ih nitko nije demantirao, predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata Josip Klemm, jedan od kolovođa sa Savske ceste i svih prethodnih većih „braniteljskih“ događanja, kazao je da „hrvatski branitelji mogu svaki trenutak osvojiti ne samo Ministarstvo nego i Hrvatski sabor i Vladu“. Ali ipak neće, kaže.

Je li taj čovjek pri zdravoj pameti? Zna li čime i komu prijeti? Javnost je čula za Josipa Klemma kao vlasnika druge po veličini zaštitarske tvrtke u RH s, navodno, oko 900 zaposlenih, uglavnom branitelja (privatna vojska?). Te se njegove zaštitare moglo proljetos vidjeti kako se suprotstavljaju policiji kad je došla uhititi Klemma pod sumnjom da je neovlašteno izvukao iz tvrtke 3,2 milijuna kuna. Zanimljivih su biografija i ostali kolovođe sa Savske, koji su najprije zapalili logorsku vatru na javnoj površini, podigli šatore prepune krunica, raspela, svetih slika i nevjerojatnih parola te počeli bunu, a tek su naknadno, na inzistiranje novinara, počeli izmišljati razloge zašto su došli prosvjedovati.

Ulica kao bojište

„Klemm nije prvi koji je takav scenarij zaposjedanja države obnarodovao“, smatra kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić. „Prethodno je već jedan od branitelja javno najavio upotrebu oštre sile, pozivajući ratne drugove neka rade ono što najbolje znaju. „’Mi nismo državu pregovorima dobili, mahanjem zastavama, nego smo oštrom silom dobili državu. Ako je vrijeme da to ponovno učinimo, da tu državu vratimo, mi smo tu’. Klemmova prijetnja osvajanjem institucija još mnogo zlokobnije zvuči, jer on nije tek jedan od branitelja, nego je najvažniji organizator braniteljskog prosvjeda.“ To je prijetnja „hrvatskim Majdanom“.

Kolumnistica Lovrić drži da treba ozbiljno shvatiti njegove riječi. Prešetava se oko šatora u vojničkoj maskirnoj odori kao da ide u rat. Javno se hvali da može odmah „dignuti“ (pod oružje?) 50.000 branitelja. Njegovi zaštitari svi su naoružani, a valjda nema jednog-jedinog branitelja koji nije ponio kući iz rata nešto od oružja i eksplozivnih naprava. Klemm se lani već osramotio u vukovarskoj akciji protiv državnog vrha i stranih diplomata u koloni sjećanja. Što se još može očekivati od njega i nekolicine njegovih podjednako militantnih kolega, koji su svi odreda vrhunski zbrinuti onim što im kao hrvatskim braniteljima „zakonski pripada“. Običan porezni obveznik to neće imati ni za tri životna vijeka!

„Tako Josip Klemm protekloga tjedna u Kupresu, na obilježavanju obljetnice oslobođenja tog bosansko-hercegovačkog grada, drži govor u kojem tvrdi da će braniteljski prosvjedi u Zagrebu trajati ako treba još godinu dana, dok HDZ ne dođe na vlast“, ističe Jelena Lovrić. „Na isti način na istom mjestu i Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, još jedan od braniteljskih kolovođa, kaže: ‘Mi smo u Zagrebu zapalili vatru! Mi ćemo u Savskoj biti do pobjede. Nećemo dopustiti da se jugoslavenska priča dovede u hrvatsko Ministarstvo branitelja.’ Klemm i Deur očito svoje vatre pokušavaju zapaliti i u susjednoj državi. Kao što emisare šalju među radnike ili pod svoje šatore pokušavaju dovući školske ekskurzije, isto bi tako prosvjednu operaciju htjeli omasoviti šireći je i snagama izvan Hrvatske.“

Foto: Politika plus

Ljudi koji iz materijalne obijesti i nesposobni odvagnuti vlastite političko-intelektualne potencijale, a brzi na jeziku i javnom udaranju šakom o stol, uglavnom su tragikomični likovi, ali kadri počiniti nepopravljivo zlo. Bez obzira što će se i sami utopiti u njemu. Klemm, Deur, njihovi i prijatelji im šatora Ilija Vučemilović, Đuro Gološki, onaj Šveps iz zagrebačke Hvidre, itd. mogu prijetiti koliko god hoće, ako pravna država bude i dalje žmirila na zakonske propise o vlastitoj sigurnosti, uznemiravanju građana i poštivanju javnog reda i mira. I jedna i druga suprotstavljena strana, bude li pameti, ostavit će majdanske strasti po strani i spriječiti provalu uličnih razbijača u institucije vlasti. „Hrvatski branitelji“ sa Savske još imaju vremena razmisliti što/tko će sve izgorjeti na vatrama koje su potpalili. U doslovnom i prenesenom smislu.

Građani Bijedne Naše većinom ne smatraju „braniteljski“ prosvjed opravdanim, ne osjećaju se ugroženima od apstraktnih Jugoslavena koji im ruše dom i otimaju kruh iz usta, nemaju noćne more zbog partizanske pobjede nad ustašama… Međutim, ne žele da branitelji budu nekakve neupitne svete krave, društvena kasta u svemu povlaštenija od njih. Hrvatski građani – pitajte ih! – ne žele novo prolijevanje krvi zato, jer jedna skupina svjetonazorsko-ideološko-klijentelistički povezanih ljudi želi vlast, pa s vlasti diktirati svima ostalima kako će živjeti, u što će vjerovati, koga će slaviti i kakve/čije će „zasluge“ plaćati doživotno. Komu se toliko smračilo pred očima da opet huška jedne građane na druge!? Čak i Hrvata na Hrvata, branitelja na branitelja, vjernika na vjernika…?

Ako klemmovi, deuri, vučemilovići, gološki… priželjkuju „hrvatski Majdan“, neka si ga insceniraju u vlastitim domovima ili svi zajedno, u društvu istomišljenika, na nekoj dalekoj, pustoj vrištini izvan svakog civilizacijskog pogleda. Nikakav „hrvatski Majdan“ nemaju pravo nametati svim Zagrepčanima i svim građanima RH! Koji ih je to „hrvatski narod“ ovlastio da mu budu glasnogovornici? Kojim pravom prisvajaju RH, paradiraju kao vlasnici države svih njezinih građana i uzimaju si slobodu ucjenjivački diktirati kako RH ima izgledati!? Nemaju niti bi smjeli imati takva prava da su na braniku nacije i od samoga stoljeća sedmog!

Ako uistinu bukne „hrvatski Majdan“ i već gospodarski, društveno i moralno naherena zemlja bukne ognjem i mačem, pa moćnom svijetu napokon pukne film i oduzme Hrvatskoj licenciju samostalne države (bez obzira na njezine branitelje i Domovinski rat!), poimence će se znati krivci. Unesrećenim građanima prokockane zemlje osobno će odgovarati političke kaste i „Crkva u Hrvata“, kojima u korist vlastite i općenarodne štete nesavjesno vladaju „mesije“ od Tomislava Karamarka, kardinala Josipa Bozanića i Zorana Milanovića do njihovih klijentelističkih suradnika i politički marginalnih operativaca.

Josip Klemm se može busati u „braniteljska prsa“ koliko god snažnije želi, ali neće zasjeniti dojam da je, sa svojim šatorskim prijateljima, prionuo nečasnom poslu. Ne radi se samo o ucjenama i traženju kruha nad pogačom, skrivanju iza „braniteljskih prava“ koja uistinu ova vlast nije dovela u pitanje, nego nepristajanju na legitimnu regulativu funkcioniranja demokracije. Militantnu svijest ne zanimaju građanska prava, slobode i interesi i kako se u demokraciji izdaje „pakrački dekret“, Oni se samovlasno nameću arbitrirati u zemlji, čija je navodna sloboda njihovo djelo.

Ta se politikantsko-promidžbena mantra ne zasniva na istini. Hrvatska država je ponajprije djelo svih njezinih građana, a ne isključivo hrvatskih branitelja i Domovinskog rata. Da nije bilo građana koji su u ratu odbijali od usta za oružje, streljivo, hranu, odjeću, obuću i štošta drugo za branitelje, ne bi bilo ni obrane od agresije, ni branitelja niti RH. Današnja skupa braniteljska prava i povlastice također podmiruju svi građani ove zemlje. O čemu onda govore spin-doktori prosvjednog kampiranja na Savskoj 66 kada branitelje pretvaraju u svece?

Malouman udar na demokraciju

Stjecajem dramatičnih povijesnih okolnosti nakon pada Berlinskog zida, pokazuje se ne baš sretnih, Hrvatska je (nevoljko) dobila uvjetnu državnu licenciju zapadnih moćnika („vidjet ćemo jeste li sposobni biti država zapadne demokracije“) i upisala se na prekrojenu kartu postjaltanske Europe, kako ju je zamislio Zapad. SAD i EU su pohrlili prema Istoku, što bliže ruskim granicama, jer više nije bilo moćnog Istočnog bloka, SSSR se otopio kao svjetska velesila i usahnula je hladnoratovska ravnoteža straha.

Da ne bi Zapad opet imao neugodnosti s teško ukrotivim Balkancima, Badinterova je komisija strogo podignula kažiprst: „Imat ćete države u Titovim avnojskim granicama i točka! Ili ih uopće nećete imati“. Kakve Tuđmanove salvete s cazinskim krajinama, kakvi tornjevi zagrebačke katedrale, kakvi beogradski pašaluci! Dakle, mitovi i povijesne iluzije su jedno, a nešto sasvim drugo gruba zbilja u kojoj pobunjeni „hrvatski branitelji“ miješaju kruške i jabuke.

„Hrvatski Majdan“ bi stoga bio malouman udar na samo demokratsko utemeljenje RH, proklamirano Ustavom, na kakvo se Bijedna Naša obvezala međunarodnoj zajednici. Ta prisega na demokraciju, ljudska i manjinska prava, multikulturalizam, sekularnost, međunacionalnu snošljivost i zdrav politički pluralizamim isključuje necivilizacijski čin divljačke destrukcije kakav je cijeli svijet gledao na „Euromajdanu“ u Kijevu. Sada gleda krvave posljedice stranog (američko-ruskog) uplitanja u unutarnje stvari države mučne, ali i herojske povijesti. Bijednoj našoj ne treba nikakav „hrvatski Majdan“.

Foto: Soundset

Medijske ankete među građanima ovih dana ukazuju na činjenicu da otprilike trećina ispitanika podržava „braniteljsko“ kampiranje na Savskoj 66, još ih se petnaestak posto koleba, a nešto više od 50 posto ili otprilike svaki drugi ispitanik ne smatra prosvjed opravdanim. Budući da više od 60 posto građana ne izlazi na izbore, jer im se živo fućka i za Karamarka, i za Milanovića i za „Crkvu u Hrvata“, a statistički su 87 posto katolici, je li to populacija koja će podržati ili se suprotstaviti Klemm-Deurovom uličnom jurišu na Markov trg (s obiju strana) i na Pantovčak!? Glavni urednik neovisnog internetskog portala H-Altera Toni Gabrić piše u komentaru „Dok sveci marširaju“, među inim, kako prosvjednici „vrte krunicu i pjevaju ustaške pjesme“. Ako to kardinal Bozanić (primio „branitelje“ na sat i pol razgovora!) odobrava kao domoljuban čin, mnogi vjernici ne odobravaju.

Nema u RH više od 10 posto tih koji pjevaju ustaške pjesme i koji „državu hrvatskog naroda“ vide kao reinkarniranu Endehaziju, s remetilačkim SDP-faktorom. Tih do 10 posto ustašoida razbahatilo se u širokom spektru parapolitičkih minijatura međusobno taštinom sukobljenih politikanata, ali su glasni i (samo verbalno?) nasilni, pa se čini da brojčano prevladavaju. Da nisu čak ni približno postotku četničke subraće u Srbiji, pokazalo se na svim dosadašnjim izborima, na kojima crnokošuljaška parapolitika ušatoga U pobire zanemarive postotke od 2,5 posto naniže.

Zbog te si je bijede na desnici i vlastitih nacionalističkih bedastoća razočarani međunarodni terorist Zvonko Bušić prosvirao glavu u kupaonici u Rovanjskoj. Mo’š mislit’ kako će masovno Hrvati, urlajući i vitlajući kukom i motikom iznad bijesnih glava, jurnuti za Klemmovih 50.000 „branitelja“ s ulica i trgova na ministra branitelja Predraga Matića Freda, premijera Zorana Milanovića i predsjednika RH Ivu Josipovića! A „majdanaši“ misle da hoće, pa već tjednima pjevaju jedno te isto: „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati!“ Ma nemoj, život će dati za Karamarka, kardinala Bozanića, Klemma, Deura, Vučemilovića, Gološkog i njima slične!? Zato što ih ti ljudi obmanjuju mobilizacijskom mantrom kako „vlast gazi hrvatski identitet“?

Takvo događanje naroda nije palo na um socijalno ugroženim i ljudski uvrijeđenim milijunskim društvenim skupinama u Bijednoj Našoj (nezaposleni, umirovljenici, radnici na minimalcu i bez plaća, gladni iz pučkih kuhinja, sirotinja svih vrsti…), ali pada na pamet ljudima s pozicija 14.000 mjesečnih kuna „braniteljske“ mirovine/invalidnine, odnosno 28.000 kuna zastupničke plaće (predsjednik Hvidre, zastupnik „novog HDZ-a“ Josip Đakić) ili svećeničkog života u svili, kadifi i svakom obilju!

„Pošto je podržao i pronio političke poruke – o gaženju hrvatskog identiteta i nosivih vrijednosti države i društva (redoslijed je također znakovit), o izjednačavanju agresora i žrtve – kardinal bi, da je odgovoran, odustao od kriptiranih poruka poput one o istini, ne bi koristio invalide, nego bi hrabro, muški, rekao politički: što je za Crkvu u kojoj je on najviše rangiran dostojnik, hrvatski identitet, odnosno nosiva vrijednost države?“ – komentirao je u Jutarnjem listu kolumnist Inoslav Bešker posjet šatorskih prosvjednika kardinalu Bozaniću. „Ili odgovor već možemo pročitati na Pujankama (dio Splita, gdje je lokalni svećenik blagoslovio spomenik HOS-ovcima postrojbe iz Domovinskog rata Rafael vitez Boban, s ustaškim obilježjima – op. M.V.)?“

Za kakvu su Hrvatsku zapalili vatru ti ljudi kad im ne valja ova koju su iznjedrili demokratski izbori slobodnih građana!? Za Hrvatsku kojom želi upravljati vođa najveće oporbene stranke (navodno 250.000 članova; velik dio bivših članova Saveza komunista), koji smatra uvredom da ga netko oslovi kao antifašista? Fašist nije uvreda? Kako se ustaške pjesme i šovinizam, protusrpska histerija i mržnja prema bližnjemu, laži i netrpeljivost prema drukčijem svjetonazoru uklapaju u sadržaj pojma hrvatski branitelj? Nikako. To su nespojive/nepomirljive stvari. U Domovinskom su ratu s puškom u ruci sudjelovali i partizani i ustaše, i komunisti i nekomunisti, i vjernici i nevjernici/inovjerci, i ovi i oni, a samo se oni politički zdesna ratoborno guraju obznaniti urbi et orbi kako je Hrvatska samo njihova. I „hrvatskih branitelja“, koji svjetonazorski i političko-ideološki opet moraju biti – samo njihovi! Inače nisu ni Hrvati niti branitelji!? Malo sutra.

Pavelićev pobratim Benito

Lijepo je to objasnio bivši predsjednik RH Stjepan Mesić u Zadru, na svečanosti u povodu 70. obljetnice oslobođenja od nacifašističke okupacije:

„Hrvatski antifašisti jednom su bili u ilegali. Iz te su ilegale pokrenuli borbu za slobodu iz koje su izašli kao pobjednici. To je činjenica i tu činjenicu nitko, ama baš nitko ne može ni poreći, ni osporiti. No, ako su jednom bili u ilegali, hrvatski antifašisti nikada više neće biti ni u ilegali, ni u poluilegali.“ Tako ne misle Karamarko i „braniteljski“ kolovođe koji „mogu, ali ipak neće osvojiti“ Ministarstvo, Hrvatski sabor i Vladu niti misle zagrebački nadbiskup i njegov kler. Ne misle ni zadarski gradonačelnik Božidar Kalmeta („novi HDZ“), ni župan Stipe Zrilić („novi HDZ“) niti zadarski nadbiskup Želimir Puljić, jer ni jedan od njih nije s antifašistima slavio obljetnicu oslobođenja toga grada.

Ništa im ne znači što su partizani i maršal Tito vratili Zadar u sastav hrvatske države? Oni će kao povijesnu „nacionalnu pobjedu“, kako i pristoji njihovom i društvu iz šatora na Savskoj cesti, valjda slaviti Pavelićeve velikodušne darovnice pobratimu Benitu, koje su komunisti bezdušno poništili silom oružja u Narodnooslobodilačkoj borbi protiv okupatora i domaćeg ustaškog šljama.

„Ne bih se upuštao u prognoze o tome kakva će biti Hrvatska nakon sljedećih izbora“, kazao je nadalje Mesić, čiji je govor najiscrpnije prenio nezavisni internetski portal Tačno.net, „ali onima koji slavodobitno poručuju kako Hrvatska neće biti crvena, odgovorio bih: možda neće biti crvena, ali antifašistička mora biti. Antifašizam nije ni stranačko, pa čak ni političko pitanje. Antifašizam je ljudsko opredjeljenje…“