Let iznad lustracijskoga gnijezda

Izdvajamo

• Nema smisla lustracija „na hrvatski način“, koja podrazumijeva reviziju nacionalne povijesti od 1941. godine do danas. Shvatio je to nekim čudom na vrijeme i zadrti, tvrdoglavi partizanski general, prvoborac iz partizanske obitelji, uvjereni član Komunističke partije Jugoslavije, bivši direktor „udbaškog“ nogometnog kluba Partizan iz Beograda i dugogodišnji miljenik („ne pakovati Tuđmanu!“) maršala Josipa Broza Tita.

Povezani članci

• Ljepolikom
• Umberto Eco: Fašizam- zlo u 10 tačaka
• Njuz je ovlašten da objavi
• Naprijed natrag!
• Postmoralno stanje
• KUD JE NESTALA POBJEDA

Militantna politička desnica opet je u žestokom napadu izmišljenim optužbama kako se Bijedna naša beznadno nasukala na recesijsku hrid i moralno sasvim pošandrcala samo zato što nije već u prvim dojenačkim danima svog nastanka odlučno i temeljito provela – lustraciju. Kao Poljska. Da jest, danas bismo živjeli u blagostanju

Piše: Marijan Vogrinec

Lustracija na hrvatski način, što je to? Zašto četvrt stoljeća nije provedena niti ima izgleda biti provedena? Osim kad bi desnica teške kategorije došla na vlast, a neće. Niti bi ultraši u svom lustracijskom pohodu odmaknuli dva-tri koraka u ostvarenju svojih zlih nakana, a već bi dobili po prstima. Komu jest, a komu nije u interesu obaviti lustraciju čeličnom metlom? Odnosi li se lustracija samo na komuniste i njihove potomke ili i na ustaše i njihove potomke?

Je li istina da se Bijedna naša beznadno nasukala na recesijsku hrid i moralno sasvim pošandrcala samo zato što nije već u prvim dojenačkim danima svog nastanka odlučno i temeljito provela – lustraciju? Bismo li danas rajski živjeli u Švicarskoj, ako već ne u Norveškoj ili nekoj zemlji Dembeliji egzotične aureole, da je Otac Nacije (sic!) ravno s prve predsjedničke inauguracije na kojoj je zazvao Boga u pomoć otišao u svoj kabinet sastavljati s pravnim autoritetom iz bivšeg režima Smiljkom Sokolom – lustracijske paragrafe? I već drugi dan ih primijeniti do zadnjeg slova! Pravnik od neupitnog povjerenja i nove Hrvatske, ustavotvorac poznat po čuvenoj izjavi kako novac nije imovina, pa onda ni državotvorna obitelj Tuđman nije dužna nikom polagati račune za svoju neprijavljenu ušteđevinu, nesebično bi pomogao provedbenoj operativi.

Bi, sve bi danas bilo drukčije i bolje nego što jest da je odmah obavljena lustracija, uvjeren je umirovljeni suosnivač HDZ-a Andrija Hebrang. U intervjuu, svojedobno, desničarski isključivoj lokalnoj tv-postaji kazao je da nije lažljivac, kako mu se spočitavalo čak nadimkom i karikaturama Pinokija, nego da samo „ponekad ne govori istinu“ te da je izostanak lustracije jedina pogreška u inače sjajnoj državničkoj epizodi Franje Tuđmana. Sličnu je tvrdnju dva-tri dana kasnije, također desničarskoj lokalnoj tv-postaji, ponovio HDZ-ov pravnički gigant Željko Olujić: lustraciju je trebalo provesti odmah po državnom osamostaljenju ili najkasnije nakon Oluje, a sada ili koju godinu kasnije – gotovo je besmisleno.

Psihijatrijski slučajevi

Nije besmisleno, kako bi moglo biti besmisleno, suglasni su danas – inače politički „neprijatelji“ – šef „novog HDZ-a“ Tomislav Karamarko i njegov disident, sada šef Hrvatske zore Milaj Kujundžić. I jedan i drugi prisežu: ako „hrvatski narod“ meni povjeri vlast, prvi potez će mi biti lustracija! Do koljena sedmog! Ta lustracija, za koju nitko živ ne zna što bi danas imala značiti, tko bi je i po kojim/čijim kriterijima proveo, opet je aktualno ljepilo za zadrte/naivne birače.

Lustracija već desetljećima ne da mirno spavati cjelokupnoj političkoj desnici. Osobito 1990-ih doseljenoj sa Zapada skupini ocvalih ustaša i domobrana te ovdašnjih im potomaka i naglo „osviještenih“ istomišljenika koji bi time rado stavili točku na i endehazijskom „konačnom rješenju“, osujećenom pobjedom Titovih partizana u proljeće 1945. na strani antihitlerovske koalicije.

Lustracija je glasan sirenski zov radi svjetonazorskih, ideoloških, političkih, nacionalnih i svakih drugih obračuna, podjela i svrstavanja građana. Ratnička truba tih tonova, koju je Franjo Tuđman 1990-ih mudro prečuo, jer je s Istoka već tutnjao zastrašujući bojni stroj, pa uopće nije bilo važno je li branitelj RH partizansko ili ustaško dijete/unuk, sada i na mala i na velika vrata nastoji zaglušiti zdrav razum, urođenu ljudsku sklonost životu u sreći i miru.

Nekakva samozvana skupina vukovarskih stožeraša u karakterističnom crnom, koji usred krize i opće depresije lagodno žive na ratnim lovorikama i braniteljskim berivima, ultimativno traže lustraciju. To je i najvažnija krilatica osam marginalnih desnih političkih strančica udruženih u Savez za Hrvatsku. Lustracija već dugo ne silazi sa stranica Glasa Koncila (komentari glavnog urednika Ivana Miklenića), što je samo trbuhozborački antikoncilski odjek stajališta dijela katoličke hijerarhije u Bijednoj našoj. Lustracija je trajna opsesija i kojekakvih teških psihijatrijskih slučajeva koji, skriveni šiframa ili čak pod punim imenom i prezimenom, dežuraju na internetu i reagiraju na novinarske priloge, pišu blogove, sudjeluju u javnim raspravama, na političkim tribinama, komentiraju u desničarskim medijima… Lustracija je hit-tema, tema dana.

„Lustracija je Hrvatskoj neophodna za izlazak iz krize i bit će provedena“, kazao je na konferenciji za novinare predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić. „Uostalom, zašto se u Hrvatskoj lopova ne bi smjelo nazvati lopovom, a udbaša udbašem.“ A tko mu brani!? Ako ima petlje poimence prozvati tog lopova i udbaša, a ne apstraktno pametovati prizemnom demagogijom. On se, navodno, nikoga ne boji. Lopova je građanska dužnost prijaviti policiji, a udbaš sam po sebi nije nikakvo zlo, ako nije počinio neki krimen. Kao što ni jugonostalgija nije ni sramota, ni zabranjena niti kažnjivo djelo, a desničari već izlizali jezike prikazujući je nečim nedoličnim.

Na vlas po istom kriteriju treba „naplatiti zasluge“ i udbašu i ustaši, ako su krivi – i još živi. Jer, što reče bivši Tuđmanov visokorangirani policajac Perica Jurič zadrtom lokalnom tv-novinaru u opako nasađenom razgovoru: smrt je već odavna provela lustraciju, pa je sada besmislena. U tim pitanjima naša politička desnica, zajedno s politikantski nabrijanim biskupima „Crkve u Hrvata“, blista od „domoljubne pravdoljubivosti“: ne daj bože da se moli za udbaša Josipa Perkovića, ali za ustaškog zlotvora Antu Pavelića ili osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića šiba Očenaše do iznemoglosti!

Traže ultraši zabranu zvijezde petokrake – kao što su ranih 1990-ih zabranjivali pjesme (lokalni „krugovali“ na Banovini) u kojima se čulo „srpski instrument“ harmoniku i „srpski“ roštilj prozvali „hrvatskim“ žaropekom (ugostiteljski objekt na raskrižju Zagrebačke i Ljubljanske u Zagrebu) – a ne smetaju im ušato U, ustaška inačica hrvatskoga grba i drugi endehazijski simboli u većini službenih žigova i tabli više od 1200 braniteljskih udruga!? Ni postrojbe HV-a i HVO-a imenovane po ustaškom koljaču Rafaelu Bobanu, spomenici Mili Budaku (Sveti Rok), Juri Francetiću (Slunj), ustašama tzv. Velebitskog ustanka (Krč) i sličnoj hrvatskoj sramoti. Otkad su te metastaze zla nešto, čime se Hrvati imaju dičiti!?

Nema smisla lustracija „na hrvatski način“, koja podrazumijeva reviziju nacionalne povijesti od 1941. godine do danas. Shvatio je to nekim čudom na vrijeme i zadrti, tvrdoglavi partizanski general, prvoborac iz partizanske obitelji, uvjereni član Komunističke partije Jugoslavije, bivši direktor „udbaškog“ nogometnog kluba Partizan iz Beograda i dugogodišnji miljenik („ne pakovati Tuđmanu!“) maršala Josipa Broza Tita.

Je li Tuđman, kako sada žali sin-imenjak visokog partizanskog i komunističkog dužnosnika Andrije Hebranga, trebao lustrirati ne samo sebe osobno nego i svoju ženu Ankicu, koja je s 18 godina prekinula izobrazbu u Višoj svratištarskoj (ugostiteljskoj) školi u Zagrebu i otišla u Deseti zagrebački partizanski korpus, gdje je upoznala budućeg muža što će šezdesetak godina poslije paradirati Jarunom u bijeloj maršalskoj odori svog susjeda Jože iz Kumrovca? Je li onda Otac Domovine (sic!), po obrascu „domoljubne čistoće“, trebao lustrirati i svoju djecu jer su potomci partizanskih roditelja, a partizani su, znaju crni ultraši do u zadnju kost, samo na Bleiburgu i na križnim putovima pobili više od 300.000 nedužnih Hrvata. Bez suda i milosti! Za razliku od ustaša, koji su bili anđeli.

Gospodarski rast i procvat

Potom, trebao je Otac Domovine (sic!) koji, kad se uzmu „povijesne činjenice“, zapravo i nije partizan Franjo Tuđman, lustrirati i sve svoje unuke i praunuke. U njima je, avaj, toliko srpske krvi Titovih Košutića, a to opet smrdi po partizanima, komunistima, Srbima, „tamnici hrvatskog naroda“ i svemu protiv čega, već rođenjem, mora biti svaki Hrvat od stoljeća sedmog. I nije to sve. Jedan psihijatrijski slučaj koji je glumu zamijenio ideološkom mržnjom, piše na jednom ultradesničarskom portalu:

„Smandrljat će se ova nesposobna udbaško-komunjarska bagra, zajedno sa svojim lukavim, ali praznoglavim Jednookim ćoravim Lignjunom sa vlasti. Smandrljat će se i stropoštati uglas i u samo jednom trenu, kao što su i nahrupili poput govana poslije Juga(slavije). Ugušit će se u vlastitom smradu, smradu svojih očeva i majki partizanki. Sažgat će ih njihova partizanska mržnja kojom tako usrdno vladaju Hrvatskom. (…) Godinama, pa možda i desetljećima će njihovu udbašku kopilad od djece, naši mali Hrvati, djeca naša, lustrirati. Lustracije je naša jadna napaćena Domaja potrebita. Samo i jedino po lustraciji ćemo imati gospodarski rast i procvat u svakom smislu. Samo i jedino po lustraciji, duhovno i intelektualno možemo rasti. Čeličnom metlom ćemo češljati ove tumorske nahrupine, koje vladaju u medijima, nevladinim udrugama i Konzumu!“ Je li se Tuđman zgrozio takve neizlječive boleštine, a kasnije su vlasti samo racionalno slijedile tu njegovu popudbinu?

Lustracija u hrvatskoj inačici znači istrjebljenje svih i svega što nije hrvatsko, katoličko i desno. Na vlas isto što je 1902. u zagrebačkom Srbobranu sažeo Nikola M. Stojanović u naslovu svog članka-prijetnje Hrvatima: „Do istrage naše ili vaše“ (do istrjebljenja Srba ili Hrvata, op. M.V.). Užasno! Takva lustracija gadno bi se obila o glavu najprije onima koji bi je pokušali provesti.

Lustracijski je možda za cicero blaži Zdravko Tomac, rashodovani politički kameleon u smiraju života, koji je od jučer neusporedivo veći vjernik od pape Franje. Taj „znanstveni i politički autoritet“ usred je komunističke strahovlade, koja ga nije lustrirala zbog oca domobrana, doktorirao disertacijom o samoupravnoj tlapnji zvanoj mjesne zajednice i to na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu, što ga je osnovao Centralni komitet SKH za svoje ideološke potrebe. Komunistički svjestan, bio je predavač na Političkoj školi Saveza komunista Jugoslavije u Kumrovcu, ali i osobni tajnik visokog komunističkog dužnosnika i javnog tužitelja NR Hrvatske Jakova Blaževića u sudskom progonu tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Danas se taj čovjek od dugogodišnjeg neupitnog povjerenja „udbaško-komunističke vlasti“ jugoslavenske države maršala Tita (bio je važan dio tog ustroja!) ima obraza zalagati iz petnih žila za lustraciju svojih dojučerašnjih partijskih drugova!? I njihove djece i djece njihove djece… Najprije bi lustrirao bivšeg dvomandatnog predsjednika RH Stjepana Mesića i „haaškog veleizdajnika“, pa sve ljevičare do zadnjeg. U kolumni u nekakvom Glasu Brotnja, piše Tomac početkom veljače: „…bez promjene vlasti u Hrvatskoj ne samo da ne će biti nužne lustracije represivnog komunističkog aparata i pete haaške kolone nego će oni i dalje učvrstiti svoju moć i lustrirati hrvatske domoljube“. Komunista preobučenog u svetog Petra nikakva se lustracija ne tiče, jer se već ispovjedio i pričestio. Pokoru nije trebao izmoliti, jer je čist od svakog grijeha!

Vječno smrknuti vukovarski stožeraš Josić ultimativno je tražio od vlasti objavu čak devet registara kao osnovu za buduću (zakonom naređenu) lustraciju – od registra hrvatskih Srba „koji su napadali Hrvatsku“ do registra političara „koji nisu branili domovinu“. Naravno da mu nitko iz vlasti nije ni odgovorio na ucjenu, kako je zahtijevao, jer „ne doživljavaju“ ni njega niti njegovu samozvanu skupinu crnokošuljaša, koja je nedavno s lokalnim jurišnicima „novog HDZ-a“ uspjela doći na vlast u Vukovaru. Kad se zbroji, oduzme, pomnoži i podijeli sve što lustracijski ovisnici traže i koga bi opandrčili lustracijom, krvi bi bilo do koljena, zatvori i ludnice prebukirani do iznad krova… Civiliziran bi svijet već prvog tjedna opće gungule poslao na Markov trg ispisnicu: „Hrvati, od sutra više nemate vlastitu državu! Niste za nju zreli, a mi ne želimo trpjeti nered u svom dvorištu!“

Obračun na život i smrt

HSP je predlagao zakon o lustraciji 1998. i 1999., ali su ga saborski zastupnici oba puta glatko odbili većinom glasova i vladajuće HDZ-ove koalicije i oporbe. Ustav i zakoni RH i dan-danas sankcioniraju svaku diskriminaciju po političkoj osnovi. Vijeće Europe je rezolucijom 1096 dopustilo lustraciju samo kršitelja ljudskih prava, a ne „svih dužnosnika iz prethodnog političkog sustava“. Lustracija je među svim zemljama bivšeg komunističkog lagera, tvrde nepristrani pravnici, samo u Poljskoj provedena dosljedno, poštenim kriterijima i bez dramatičnih potresa. Međutim, nigdje nije ničim vjerodostojnim potvrđeno da je lustracija zaslužna za poljski društveni i gospodarski boljitak.

U Hrvatskoj, sudeći po aktualnim zahtjevima i shvaćanju lustracijske prakse, to bi bio obračun na život i smrt. Čak i zbog neraščišćenih računa iz duboke prošlosti, a to ovoj zemlji i njezinim građanima može donijeti samo zlo i nesreću. Pravna država, koliko god u Bijednoj našoj bila još u demokratskom pubertetu, pa joj divljaju korupcijski i svjetonazorsko-ideološki hormoni, ipak ima alate za sankcionirati svakog tko treba platiti račun za svoje nedjelo. Od partizana i ustaša, civila i klerika do osramoćenih neljudskošću u Domovinskom ratu, pretvorbenoj pljački, gospodarskom kriminalu…

Psihopatski progoni duhova i vještica odavna se više ne nose.