Profili (ne)legitimnosti

Povezani članci

• Hrvatske kvazireforme: „Young/old men’s club“ na divjački način
• Dr Srećko Đukić: Zauvek prestati sa osporavanjem i svojatanjem pojedinih naroda
• „Generalska“ pljuska nacionalnom ponosu
• Ukrajinski lakmus papir
• VIKTOR IVANČIĆ: PEDRO PADRONE
• Žaropek sluganskog maloumlja za „Evgenija Onjegina“

 (Ili, kad de facto postaje de iure i obrnuto?)

Stvari se u društvenom životu (ubrojimo li u njega kako mirnodopske tako i ratne aspekte) mogu odvijati na dva načina koje karakteriziramo latinskim pojmovima – de facto i de iure. Tako i država, ne samo ona koju mi nameće tkogod stigne (od Austro-Ugarske do Republike Hrvatske bila je sva sila tih nametatelja) već i svaka druga, može biti jedna od tih dviju vrsta. Stvarna ili licemjerna. Ironično je da se ta dva određenja, koja se najčešće upotrebljavaju u kontradiktornom smislu, ne tako rijetko mogu i poklopiti. De facto, država može biti de iure – licemjerna. Zašto sintagmu de iure prevodim kao – licemjerno? Zato što je pravo – a ne pravda, od kojega se ono razlikuje kao nebo od zemlje – u pravilu u službi vladajuće klase i njenih interesa. Pustimo sad puste priče o demokraciji, kad u državnim službama sjedi sva sila ratnih zločinaca, silovatelja, pljačkaša (zaduženih da se kao bore protiv sebi jednakih) i licemjera koji su spremni sjediti zajedno sa njima u ostvarivanju interesa koji su im se u jednom ali bitnom dijelu, međusobno poklopili. Pravedan čovjek, a napose pravedna država kojoj su na raspolaganju poluge vlasti i mehanizmi da ostvari sve što naumi (ova moja upravo ostvaruje, ne pravdu, već ono što su prije spomenuti jataci vladajućih slojeva naumili), kad otkrije nepravdu – zločin, da budem sasvim direktan, jer moja država velikim dijelom počiva, ako ne na njemu a ono na njegovim zaštitnicima i prikrivateljima – isti čas reagira. Nije im potrebno dvadeset i više godina da razračunaju sa kabadahijama u svojim redovima. Na „divljem zapadu“ to se rješavalo u tren oka – pucnjem u glavu, vješanjem počinitelja ili slanjem u okove na neznani broj godina – bez ili sa suđenjem koje je u tili čas dokazalo krivicu optuženih. Kako svakako ne zastupam stav da svaki građanin može po volji preuzeti pravdu u svoje ruke – sem toga smo se pomalo i civilizirali (svi zajedno, od žrtava do počinitelja koji se služe mnogo sofisticiranjim metodama od kaubojskih) – ipak bih očekivao, poput većine poštenih građana, da sudovi svoj posao rade beskrajno ažurnije i poštenije no je slučaj. U mojoj državi, to je samo jalova nada, znanstvena fantastika ili utopija (a vi birajte koji vam opis više odgovara).

– U državi čijeg prvog predsjednika je sam vrag spasio pred suđenjem za ratne zločine, koji je pričao kako je “…NDH predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda”, uortačivši se sa hercegovačkim franjevcima i ustaškom emigracijom o čemu priča i Ivan Supek, njegov simpatizer do časa dok nije uvidio čime se ovaj bavi:

„Umirovljeni boljševički general Tuđman uortačio se s emigrantskom ustaško-hercegovačkom grupom, koja je zastupala Hrvatsku do Drine (s prešućenim planom da se dokopa vlasti i obogati). Velikosrpski nacionalizam izazivao je slične nacionalizme u ugroženim susjednim zemljama, kad bi jedina uspješna obrana bila u jačanju demokratske svijesti i istinskoga domoljublja, kao i priključivanje Europskoj zajednici. U bujici riječi i općoj nesigurnosti gubila se kobnost Tuđmanova polazišta: pomirba ustaša i partizana, podjela Republike BiH, aspiracije na društveno (narodno) vlasništvo, nehaj za međunarodno pravo i ljudska prava. I kad je HDZ pobijedio na izborima, nova vlast u Republici Hrvatskoj nastupa izazovno nacionalistički, protkana ustaškim ostacima, ponajjače iz emigracije, koja je i financirala HDZ-ovu izbornu kampanju i zadužila Tuđmana.” (“Ivan Supek: Refleksije na prekretnici milenija (2)”, Vinko Kalinić)

(u jednom drugom intervjuu, on procjenjuje kako HDZ broji 10-15% ekstremnih ustaša), koji je bio sretan što mu „žena nije ni Srpkinja ni Židovka“, koji je skrivao stotine tisuća maraka od dužnog prijavljivanja imovine, koji je želio i uspio nanijeti „…takve udarce da Srbi praktično nestanu,…“ (treba pogledati rezultate najnovijeg popisa stanovništva kako bi se vidjelo da je ostvaren stari Pavelićev san. Doduše, trećina preostalih Srba nisu „pokršteni“, ali ima vremena – zar ne?), koji je dijelio Bosnu sa svojim prekodrinskm pobratimom, a hrvatske zločine pravdao pozivanjem na Stari zavjet,…);

– u državi u kojoj bivši predsjednik Vrhovnog suda, sa stavom da “U obrambenom ratu nema ratnih zločina”, ne biva odmah smijenjen, optužen za govor mržnje i pravdanje zločina te procesuiran, već može godinama obnašati svoju funkciju (trenutno u mirovini), da bi na kraju – podržan od “branitelja” i velikog dijela građana primio u HAZU nagradu za svoju knjigu;

– u državi u kojoj bivši predsjednik Ustavnog suda i autor postojećeg Ustava koji se mrtvo hladan uvlači u dupe predsjedniku svoje države izjavom kako “Novac nije imovina” – kad je dotični uhvaćen u pokušaju njegova zatajivanja – nije istočasno pozvan na propitivanje svoje stručne i moralne odgovornosti, već je poput ranije spomenutog parnjaka nesmetano nastavljao narodu “prodavati” svoju vrst pravde;

– u državi gdje bivš predsjednik Sabora ima na duši – dok je još bio državni zužitelj – oslobađanje ubojica porodice Zec, koji je štitio od progona svog stranačkog sudruga (o kojem ćemo nešto niže) “ne sjećajući” se kao svjedok ničega i lažući na prekasnom saslušanju, koji je tek stupivši na dužnost javnog tužioca bez ikakvog dokaza već spominjao najmanje deset hiljada srpskih ratnih zločinaca. A tip je još i danas predsjednik Nacionalnog savjeta za praćenje sprovođenja Strategije suzbijanja korupcije, potpredsjednik Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav i član Odbora za pravosuđe;

– u državi gdje je prononsirani ustaša, koji je svinju stavljao u lijes s natpisom Tito a na sinjskoj alci pozdravljao nacističkim pozdravom, bio ministar obrane – drugi čovjek iza gazde koji je tek smrću izbjegao Haaški sud;

– u državi u kojoj jedan bivši sudac Ustavnog suda biva optužen za silovanje (tužba je odbačena kao navodno neosnovana) paradira po Saboru u vojnoj uniformi, a nakon višegodišnjeg istraživačkog rada komisija – kojoj je vrli pravednik na čelu – pronalazi svega 2238 žrtava ustaškog, jasenovačkog logora, koji govori kako je između “Židovske općine i vlade NDH postojao ugovor o financiranju uprave Jasenovca”, kojega je sustizao veliki broj optužbi za niz osobito shvaćenih tumačenja pravde, njezine primjene i ljudskog kredibiliteta (recimo 1, 2, 3 itd.) a usto nesmetano obavljao svoju sudsku funkciju tijekom koje ga je sustizao veliki dio spomenutih i nespomenutih optužbi;

– u državi koja je bivšeg župana, saborskog zastupnika s najviše mandata u Saboru, visokorangiranog HDZ-ovskog političara, inspektora HV, predsjednika stranke kojom i dan-danas de facto upravlja iz zatvora u bosanskom egzilu (kamo je brisnuo nakon politički motivirane presude za stvarne ratne zločine, popljuvavši sva svoja javna domoljubna zaklinjanja u vjernost ovoj državi), godinama tolerirala na nebrojenim visokim funkcijama unatoč spoznaji o njegovom profilu ratnog zločinca, dapače, čak ga – koje li perfidije – tokom postupka za ratni zločin protiv srpskih civila imenovala u Odbor za ljudska prava (vodeći se stavom da Srbi i nisu ljudi?)!;

– u državi čiji se glavni državni odvjetnik s kontroverznom ulogom u “slučaju Lora” nastoji riješiti svjedoka svojih djelatnosti, a poslije pada bivšeg gazde vaditi pojačanim angažmanom oko slučajeva mita, korupcije i privrednog kriminala;

– u državi koje se bivši premijer – gazda gore spomenutog koji se, dok je ovaj gazdovao baš i nije previše isticao – može podičiti s dosijeom na kojem bi mu pozavidjeli i najveći mafijaši;

– u državi čiji se licemjerni predsjednik od optužbi za muljažu u korist prijatelja (i vlastitu?) nastoji izvući dezavuiranjem vođe nacionalne manjine čiji je tjednik objavio detalje cijele storije;

– u državi koja je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, braneći se kako – jeste, tamo je bilo hrvatske vojske ali ne po odluci Sabora (ali ni uz njegovo protivljenje!) pa država ne može bitit agresor – da bi kasnije isti taj Sabor mimo čije volje se navodno (uz mrtvačko ćutanje) sve radilo, u Deklaraciji o Domovinskom ratu (uz protivljenje jedne jedine zastupnice) nastojao opravdati sve što se kao mimo njega radilo, usput promovirajući vrijednosti rata koje je i u bajkama teško naći;

– u državi u kojoj još nitko nije osuđen za ratne zločine počinjene tijekom “Oluje” a slavodobitno očekuje oslobođene generale, koji – ako i nisu krivi po dijelovima optužnice aljkavo sastavljene od međunoradnog suda, ipak snose krivicu po nekim oslobađajućim i izostavljenim točkama;

– u državi gdje se preko volje, tek na pritisak izvana ili od organizacija civilnog društva, procesuiraju ratni zločini a ne jednom se prave sprdačije iz njih (recimo, dvadeset godina blesavljenja sa slučajem Koranski most);

– u državi u kojoj se godinama rušilo antifašističke spomenike, tolerira(lo) fašističke eskapade svećenika i kvazikulturnjaka, imenovalo ulice po ratnim zločincima i podizalo im spomenike,…;

– u državi koja godinama ništa djelatno, držeći fige u džepu uz pritisnutu ručnu kočnicu, ne radi u pogledu inicijative REKOM koja “zagovara osnivanje međudržavne (regionalne) i nezavisne komisije sa mandatom utvrđivanja i javnog iznošenja činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u nekadašnjoj Jugoslaviji , uključujući i sudbinu nestalih”, s građanima koji se ogromnim dijelom izjašnjavaju protiv iste;

– u državi koja je zakonom proglasila ratno profiterstvo kaznenim djelom koje ne zastarijeva, dok (bivši) predsjednik i premijerka sudjeluju u polaganju kamena temeljca – “domoljubnoj investiciji” – poduzeću jedne od najvećih potecijalnih mušterija istoga, spodobi koja je na vrijeme izvukla sredstva iz zemlje, izbjegavši joj platiti i porez na prodano vlasništvo;

– u državi gdje je samo potrebno pogledati članove bivših i sadašnjih vlada u „poduzetničkim“ i zatvorskim vodama, pa da se odmah shvati njena suština;

– u državi koja je protjerala oko 200000 nepoželjnih sugrađana u državu za koju je smatrala da im je primjerenija, a nekoliko stotina tisuća „istokrvnih“, nešto tolerantnije – na burzu rada i u instranstvo “trbuhom za kruhom”;

– u državi koja se deklarira demokratskom, a protiv volje velikog dijela građana sklapa po sebe nepovoljne, u međunarodnoj javnosti neviđene ugovore sa Vatikanom;

– u državi gdje ne znaš tko je prava vlast: klerikalistički Kaptol, desničarske stranke trenutno u opoziciji ili branitelji/“branitelji” sa skrivenim oružjem po tavanima i podrumima ili formalno sekularna Vlada, te koga od njih se ista više boji (dok u praksi svi oni – izmanipuliranim glasovima svjetine – opslužuju vlastite i interese kriminalnih krugova čiji su glasnogovornici);

– u državi u kojoj će te političari cenzurirati čim zazidani u “predziđe kršćanstva” (vjernici) i oni koji zazidavši ih ne daju da vide u kojem stoljeću žive, procijene da si uvrijedio njihovu duboko ukorijenjenu zatucanost. Gdje su civilizacijski standardi spali na tako niske grane da su umjetnici kojima se guše umjetničke slobode i pravo izražavanja, prisiljeni javno poručiti kako je ovako radio Hitler u Njemačkoj 30-tih.

-u državi gdje je prisluškivanje novinara maltene prirođeno svakoj vlasti od devedesetih godina novamo, a godišnje policija – tako bar tvrdi sinčić svoga tate (za njegove vlasti zadužen za špijunske poslove, inače oduvijek blizak tome fahu) koji se od njegove smrti uporno zalaže za deaveti…, pardon, detuđmanizaciju zemlje – izlista bez stručnog i parlamentarnog nadzora barem 40000 telefonskih razgovora. Jesu li i vaši među njima? Postanite novinar, veće su šanse da doznate;

– u državi na čijoj javnoj televiziji proustaški urednik – naslijednik prethodnika, dišućeg istim dahom – pušta prilog u kojem se ustaški koljač predstavlja kao „legendarni borac protiv partizana“. Ne bi bilo dosta mjesta za nabrajanje svih grijehova ovog medija pa se prisjetimo samo izvještavanja u slučaju Galić, smjene urednice Maje Sever zbog emisije u kojoj se branilo don Grubišića od napada Kaptola i neprofesionalno tendencioznih priloga urednice emisije „Slika Hrvatske“ na temu spolnog odgoja, u kojem se plasiralo hrpe neprosvjećenosti i gluposti te moralno dezavuirao rad pionira seksologije A.Kinseya. Treba li reći da su nakon ukidanja emisije, rečenu urednicu podržali Crkva i HDZ (stranka opasnih namjera!), a spomenutu je u audijenciju primio i poglavar „crkve u Hrvata“!

Daljnje i opširnije nabrajanje slučajeva iz dosijea koji opterećuje državu dok se ona u kvazipatriotskom autizmu svojih građana manje-više pravi kao da ni ne postoje, bi preseglo strpljenje autora i čitatelja, kao i kapacitete diskova servera na kojima se čuvaju prilozi s portala. Ipak, vrijedilo se podsjetiti makar sićušnog djelića zbivanja i u njima učestvujućih sudionika, jer vrijeme nagriza ljudsko sjećanje mrveći ga kao što vjetar, voda i atmosferilije to čine i sa najtvrđim stijenama. Prisjetimo se kako se sve te kvazidržavice formirane nakon krvavog raspada Jugoslavije uživaju samodopadno nazivati pravnim državama. Državama zasnovanima na zakonima. Kao da NDH i Treći Reich nisu bile u istom smislu također pravne države.

Razmotrimo malo međusobno povezani trolist pravda – moral – pravo, u kojem svaka naredna proizlazi kao oblik nadgradnje prethodne komponente. Osjećaj pravde svojstven je svakoj jedinki a one ga neće uvijek podjednako tumačiti u konkretnim slučajevima. Proizlazi iz duboke intimne povrijeđenosti čovjeka koji smatra da mu je učinjeno nešto nažao, nešto krivo, što ne zaslužuje svojim ponašanjem ili djelovanjem. To je u svojoj osnovi subjektivni doživljaj, koji različiti sudionici u činu koji se procjenjuje kao pravedan ili nepravedan ne moraju na isti način procjenjivati. Evolucija socijalnih odnosa dovela je do spoznaje o društvenoj prihvatljivosti ili neprihvatljivosti pojedinih ljudskih djelovanja. Uzimajući u obzir njihove pozitivne aspekte, formiran je moral – danas prevladavajući tzv. humanistički moral – koji postaje nešto objektivnija definicija pravednosti. Smatramo da je pravedno ono što je moralno, a moralno isto što i pravedno. Na neki način to postadoše istoznačnice. Službenom kodifikacijom moralnih pravila i primjenom na konkretne slučajeve stvara se od morala pravda. Kako je nemoguće u članke zakona pretočiti sve što čovjek osjeća kao pravedno ili nepravedno, a još manje za svaki od mogućih slučajeva propisati odgovarajuću sankciju (život je obuhvatniji i raznolikiji od pisanih paragrafa) prečesto se dešava da nešto dosuđeno po pravdi (zakonu) ne smatramo i pravednim. Erozija morala često se dešava u društvu, na prvi pogled sama od sebe, ali do nje u nekoj mjeri dolazi i uobličavanjem moralnih konvencija u pisane paragrafe. Dok pravnici i političari pravnom državom nazivlju onu koja funkcionira prema nepristranim zakonima, u svijesti moralnih ljudi država je pravna u onoj mjeri u kojoj je i moralna. Moral, kao društvena (ili, božanska za vjernike) kategorija u očima ćudorednih ljudi daleko nadmašuje zakon (pravo). Kad prekršiš zakon savjest može ostati čista, jer ne znači da si bilo što loše – izuzev onog što zakonik kaže – učinio; prekršiš li duboko u dušu usađeno moralno pravilo, možeš imati doživotnu parnicu sa svojim najvećim i najnepristranijim sudijom – savješću. Dakako, ako je posjeduješ. Ljudi nastoje slijediti zakone kako ne bi dospjeli na sud, dok onaj vrhovni sudija čući duboko u njima, procjenjujući njihova djelovanja, spreman da se javi kad ga i ponajmanje očekujemo. Na pitanje Ahmeda Nurudina („Derviš i smrt“, Meša Selimović) zapletenog u preispitivanje nerazmrsivog klupka vlastitog straha, dužnosti prema bogu i ljubavi prema bratu:

„A kako treba živjeti? Bez reda, bez cilja, bez svjesnih namjera koje nastojimo da ostvarimo?“.

odgovara njegov sugovornik Hasan:

„Ne znam. Dobro bi bilo kad bismo mogli odrediti cilj i namjere i stvoriti pravila za sve životne prilike, da uspostavimo zamišljeni red. Lako je izmisliti opšte propise, gledajući iznad glava ljudi, u nebo i vječnost. A pokušaj da ih primijeniš na žive ljude, koje poznaješ i možda voliš, a da ih ne povrijediš. Teško ćeš uspjeti.“

„Zar Kur’an ne određuje sve odnose među ljudima? Suštinu propisa možemo primijeniti na svaki pojedini slučaj.“

„…Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo. Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha.“

„Onda da živimo u grijehu?“

„Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje.“

„I što treba da činimo?“

„Ne znam.“

Da li to ova rulja mojih sugrađana, poput Ahmeda Nurudina upletenih u vrtlog – kao sudionici ili gledatelji – zla koje ih je obuzelo, ne zna ili u strahu ne želi išta učiniti? Sugrađana, kojih je više moguće dobiti na ulicu u obranu „svoga“ jezika koji im se navodno otimlje, negoli svog imetka koji im je stvarno otet? Koje u većem broju dozovu na trgove generali oslobođeni po pravu ali ne i pravdi (moralu), negoli empatija spram tisuća njihovih sugrađana iz propalih, orobljenih tvornica i poduzeća, bačenih u bijedu i neizvjesnost preživljavanja. Koje će Crkva, litanijama nesklapnim sa znanstvenim spoznajama, zastarjelima gotovo prije no su i nastale, izvesti na pokazivanje nezadovoljstva a kruljenje u želucu i glad tuđe djece prikovati unutar „sigurna“ svoja četiri zida, dok i njih same ne zahvati. Ako primjeri poput ranije navedenih jesu, ako je pravni sistem države takav kakav jeste, ako su građani takve ovce da ni ne moraju frizeru na šišanje jer to bolje rade njihovi pastiri – jeli to banditska država? Je li to (neo)ustaška država? Ah, Ustav! – svetrpeći papir popunjen praznim frazama koje poprimaju ono značenje što im ga život udahne. Ovakvo ili onakvo, etičko ili licemjerno, u skladu s narodnim željama (što automatski ne znači moralnost) ili pak s potrebama probisvjeta koji si preuzeli da u njegovo ime zadovoljavaju vlastite potrebe. Zamislivši se nad primjerima, netko bi naslov ovog državnog kanona i ne pročitavši ga, mogao početi sricati, kao U-stav. Kontinuitet svih vlada uz sudjelovanje pripadnika prethodnih režima i nevoljkost da se obračuna sa njihovim, za sve poštene ljude očiglednim kriminalnim aktivnostima, omogućuje legitimnost ovog pitanja. Naravno, ne treba tvrdokorno i neelastično odmah u kontekstu ovog upita tražiti nove Jasenovce, Jadovna ili Stare Gradiške; ta sve se mijenja. I nacisti su postali neonacisti, fašisti neofašisti, zašto ustaše ne bi dodale prefiks neo? Posebno u svjetlu činjenice kako se putovalo po Americi i Kanadi skupljajući ustaški novac za naoružavanje i rušenje bivše države. „Ma nismo mi ustaše“ – branitelji su brzi na jeziku koliko i na oružju. Pa ni od antifašizma se baš niste pretegnuli – dodao bih ja. A što smo onda? – pitat će treći, najbrojniji. Možda samo licemjeri, u vlastitu jazbinu sklonjeni čekajući da prođe nevera, a ona pusta, sve jače i jače duva i puše, puše i duva toliko jako da je otpuhnula i tragove morala kod većine. Nit’ imaju pravnu državu, još manje onu pravednu a i savjest su dali džabe – valjda u ruke onima kojima predadoše i svoja materijalna bogatstva.

„Što se desilo? U što se pretvorilo naše junaštvo?U stidno prezanje pred sovinim hukom, pred jačim glasom, pred nepostojećom krivicom. Ne vrijedi tako živjeti. U zubima sam sablju nosio plivajući preko rijeke, u tršćaku puzio na trbuhu željno osluškujući disanje neprijatelja, na pušku nalijetao ne zaustavljajući se, a sad se plašim pljesnivog sejmena (pandur). Avaj, tugo golema, nešto se desilo s nama, nešto se grdno desilo s nama, smanjili smo se a nismo to ni primjetili. Kad smo se to izgubili, kad smo to dopustili?“ (ibid.)

Prebrojimo li sve uhljebljene „državotvorce“ i generale koji su bili sposobni osigurati svoju ali ne i budućnost države, te one od oba soja koji su završili po zatvorima, na tisuće „branitelja“ zaslužnih bar u jednom kao i pravi branitelji – za očuvanje svojih privilegija (makar pola njih već skoro dva desetljeća, u najboljoj radnoj dobi i sposobnosti, živi od mirovina, neki i od dvojnih) nameću se konstatacije. Ako narod nema, a uglavnom svi čelnici njegovi su uspjeli osigurati budućnost svoju i obitelji si za hohoho vremena (hvala bogu, jelte), onda zakon očuvanja jasno govori od koga su se namirili. I dok se taj jadni, prosječni narod, prosječne inteligencije, bez posla, kruha i budućnosti ne pita tko im je sve to ukrao, vodi on uporno donkihotsku borbu oko navodnih kradljivaca jezika, braneći svoju „svetinju“, prozivajući one koji im je kao žele oteti. Jezik, toliko zajednički za sve narode regije da zajedničkiji ne može biti, kao što ni svetinja nije već naprosto alat kojim se služe svi – od podprosjeka do nadprosjeka, od bitanga i kriminalaca do licemjernih i moralnih intelektualaca, od vaše sestre, šefa i konobarice do dobitnika najznačajnijih društvenih priznanja. Jeli lopata kojom su se gradile piramide svetinja, ili to može biti samo piramida, ili – još točnije – ljudska sposobnost i ingenioznost koja ju je izgradila? Jeli da Vincijev kist svetinja ili to možemo reći tek za njegove slike, kao što ćemo tako nazivati Michelangelove skulpture a ne dlijeto kojima ih je klesao ili klavir na kojem su nastajale Bachove fuge i kantate. Ni hrvatski, ni srpski, ni bosanski, ni crnogorski „jezici“ (obične varijante zajedničkog jezika kojim se jako dobro razumijemo – tako dobro da smo spremni čak i apriorno tumačiti podtekst govornika „drugog“ jezika) nisu nikakve svetinje! Ali, za one koji vole taj sakrosanktni pojam, mogli bismo tako označiti „Na Drini ćupriju“, „Derviša i smrt“, „Glembajeve“, „Gorski vijenac“ i niz tvorevina uobličenih alatom zvanim – jezik. A napose se ponositi njihovim autorima, majstorima koji se njime znaše služiti vještije od zagovaratelja im na čijim su neprestano ustima, dok puške i kame istovremeno skrivaju iza leđa! Pa, dok čekam zamišljeni referendum s pitanjem dali je država ustaška ili banditska ili nešto treće – možda s potpitanjem, jeli ljudima pamet izvjetrila iz glave ili tamo nikada nije ni stanovala – zadržavam pravo na vlastito mišljenje i njegovo slobodno iznošenje. Farizeju, poltrone, hipokritu i licemjeru! – kreketnut će prvo oni lično upoznati s ovim osobinama. Pa što onda nisi u svojim primjerima imenovao ljude koje prozivaš, već sve nešto neki, te ovi, te oni, te ovakvi, te onakvi,… Moguće zato što se bratija osigurala zakonima u obrani svoje časti koje ni nemaju (jeli moguće obraniti nepostojeće?), pa je prije vjerojatno da oni mene dobe na sudove u kojima ordiniraju kriminalni im pobratimi, negoli da ja doživim presude protiv njih. Moguće, zaista. Ovo je zemlja neizmjernih mogućnosti. Amerika za balkanoamerikance koji su se snašli, iz socijalizma preuzevši tek onu „Snađi se druže!“ (pa kad se snašli, odbacili i ono – druže).

Ne volim ni jednu državu, pa i za svoju ne bih dao ni djelić vlastita života. No, kad me već pitate (pitali ste, zar ne, ili sam samo neoprezno brzoplet?) ona bivša mi je – u sjećanju, dakako – draža od sadašnje. Ne u smislu da bih želio živjeti u pobratimstvu sa njenim četnicima, ustašama i balijama koji bi se u konačnici ponovno poklali mimo ćuteće inertne većine, baš kao što ne volim živjeti sa svojim ustašama (dok „referendumom“ ne dokažu da to nisu), ali hipotetsko bratstvo i jedinstvo – ma i samo na papiru – draže mi je od realne krvi na bajunetu. Svojevremeno ste u hrvatskim javnim pisoarima nailazili na grafit: „Svaka država ima svoje lopove, samo naši lopovi imaju svoju državu!“. Što ćeš demokratičnijeg i opštijeg narodnog izražavnja. Samo, jebeš ti sve to, kad naši ustoličeni lopovi ne pišaju po javnim klozetima (a i inače, sere im se što ljudi misle), a kad im se i pripiški – mokre po vlastitom narodu!