Kratka analiza stanja u SDP, SDU, NS …itd….

Povezani članci

• Posljednji mostarski boemi
• Igor Serdar: Isti, isti, pa opet isti…
• Partizanska pobjeda na ustaškoj kapi
• Dragan Markovina o hapšenju Zdravka Mamića: Da, o njemu je riječ
• Genocid
• Identitet

U Bosni i Hercegovini ne funkcionira parlamentarna demokratija, zato što se politički i društveni sustavi još uvijek nisu uspjeli izdići iz pretpolitičkog stanja. U ovakvoj situaciji je razumljivo da je teško ostvariti idejni i ideološki pluralizam. Samim tim u Bosni i Hercegovini i nema političkih partija u pravom smislu. Uslijed toga, rukovodstva političkih partija i organizacija su postala u stvari obične interesno povezane skupine.

Dr. sc. Salmedin Mesihović

U Bosni i Hercegovini su već decenijama dominatne forme političkog, društvenog, ekonomskog pa i kulturnog djelovanja one koje proističu iz zastupanja interesa tri konstitutivne nacije, zahtjeva neoliberalizma, pozicija vrlo aktivnog pritiska i miješanja sa vanjske strane i potreba koruptivne hobotnice. Opcija koja bi trebala da stoji nasuprot navedenim tendencijama je ljevica. Zato je i potrebno izvršiti analizu stanja na našoj „ljevici“ i „lijevom centru“ u oba sektora djelovanja: stranačkom i nestranačkom.

Socijaldemokratska partija BiH (SDP BiH) sa svojom dobrom organizacionom mrežom, kapacitetima, prihvaćenim i proklamiranim idejama i nadasve tradiciji je trenutno jedina politička organizacija koja bi mogla da adekvatno i uspješno reagira na pitanja koja se tiču suvremene Bosne i Hercegovine, i to u širokom spektru od onih koja se  bave bosanskohercegovačkim jedinstvom pa do izgradnje socijalne i demokratske države. Međutim, kao što to trenutna praksa djelovanja SDPa BiH pokazuje, negdje nešto ne štima. Prisutno je potpuno odsustvo nekog strateškog promišljanja, što se najbolje vidjelo na primjeru koalicija, kao što su na federalnom nivou prvo „platforma“, a zatim „četvorka“, a na državnom nivou dvije verzije „šestorke“. Toliki nivo proizvedene konfuzije ima katastrofalni efekat na tradicionalno biračko tijelo SDPa BiH. To se jasno vidjelo na primjeru općinskih izbora; gubitak općine Novi Grad se nikako ne može kompenzirati dobijanjem općine federalno Trnovo (koje se sastoji od par sela i bez gradića Trnovo). Sva turbulencija političkog košmara koji je nastupio lošim strateškim (pa i taktičkim) potezima odveo je SDP BiH u opoziciju u dva kantona u kojima ima ubjedljivo najviše birača →sarajevskom i tuzlanskom. Mnogi dobri kadrovi su potrošeni u ovoj priči, jer su se „borili“ po naputcima lošeg strateškog promišljanja. SDP BiH već godinama uopće ne pokazuje ni idejno – ideološku prepoznatljivost. Ali pošto je ovo prisutno u svim strankama, onda se taj nedostatak SDPa BiH skoro i ne primjećuje. Posebna su priča kadrovska rješenja. Osobno poznajući dosta ljudi iz struktura SDPa BiH, mogu odgovorno tvrditi da većina SDP premijera, ministara, gradonačelnika i načelnika općina spada u red dobrih, odgovornih i marljivih ljudi. Međutim, njihovo djelovanje je imalo taj vrlo negativni ograničavajući efekat koji je nastupao uslijed loših strateških procjena i interesa samoga stranačkog vrha. Najveći kadrovski problem SDPa BiH su bila kadrovska rješenja u upravnim i nadzornim odborima, kao i na mjestima direktora javnih preduzeća i javnih ustanova. Na tom primjeru SDP BiH se pokazao vrlo sličnim SBiH (koja je već umiruća) i SDAu. Glavni uzrok, sa najviše odgovornosti za trenutno stanje i djelovanje SDPa BiH, se nalazi na samom njegovom vrhu. Taj vrh je već 16 godina nepromjenjen, što je nezamislivo u bilo kojoj modernoj ljevičarskoj stranci. Pa i da je neki vijak u određenoj mašini toliko godina ostajao nezamjenjen, došlo bi do zamora materijala. Upravo zbog toga conditio sine qua non opstanka SDPa BiH je suštinska zamjena toga vijka, naravno u skladu sa partijskim procedurama i samo unutar legalnih partijskih institucija. Ovakav stav imam puno pravo izreći, jer sam bio delegat na kongresu SDPa BiH iz 1997. god., kada je dr. sc. Zlatko Lagumdžija pobijedio dr.sc. Nijaza Durakovića. Moj glas je išao prvospomenutom, iz jednostavnog razloga što je, po meni, to tada bilo bolje rješenje. Ovaj preobražaj unutar Socijaldemokratske partije BiH mora riješiti i još bitnu pojavu, a to je šutnja i mirenje sa trenutnim stanjem većine članova predsjedništva i glavnog odbora SDPa BiH. Naravno, kada se nađu u nekom neoficijelnom društvu, tada su oni često vrlo otvoreni. Drugačija je pozicija znatnog broja intelektualaca (izvan bilo kakvih stranačkih struktura) koji djeluju sa pozicija koje su iste ili slične sa načelima formalnog programa SDPa BiH. Njihov glas je u javnosti prilično izražen i uglavnom dobronamjerno kritičan prema potezima partijskog vrha. Paralelno sa kadrovskim „provjetravanjem“, potrebno je raditi i na oblikovanju idejnih postavki Socijaldemokratske partije BiH, kako bi se izgradio njen identitet koji bi u javnosti bio u potpunosti prepoznatljiv. Sa takvim preciznim definiranjem bi se spriječilo stvaranje neprincipijelnih i interesnih koalicija i partnerstava. Naravno, te postavke ne smiju biti sektaške ili ograničavajuće nego bi bile duboko prožete demokratizmom, uvažavanjem drugog mišljenja i dopuštale pluralizam u idejama ljevice. Jedino bi se tako moglo zaustaviti sadašnje samodestruktivno ponašanje unutar SDPa BiH.

Na prostoru uglavnom sarajevskog kantona djeluju još dvije manje stranke koje se isto smještaju u lijevi centar i ljevicu. Riječ je o Socijaldemokratskoj Uniji BiH (SDU BiH) i Našoj Stranci (NS). Obje stranke su uglavnom sastavljene od dijelova SDPa BiH koji je postojao na svome najvećem vrhuncu (pobjeda na općinskim izborima 2000. god.). I njihovo glasačko tijelo poglavito čine razočarni birači koji dolaze iz tradicionalne glasačke mase SDPa BiH. To se javno vidi po tome što su obje stranke proporcionalno jačale u periodu 2010. – 2012. god. u odnosu na to kako je SDP BiH slabio. Tako su doživjele i relativno dobar uspjeh u sarajevskom kantonu na izborima održanim prošle godine. I onda su učinile strateški promašaj, koji će se sigurno izučavati u politologiji, kao nešto što ne treba činiti u političkoj areni. SDU BiH je ušla u koaliciju sa SDA i više manjih stranaka i nezavisnih poslanika, čime je stvorena „sataraš“ sarajevska kantonalna vlada. Radi par pozicija u jednom kantonu, SDU BiH će izgubiti dobar dio glasaća i pokazati da isto tako nema nikavu idejnu platformu djelovanja. Značajan broj ljudi je glasao za SDU BiH, jer se nije slagao sa koalicijom SDP sa SDA, Čardžićem, Radeljašom i sl. A poradi svoga glasa su dobili koaliciju SDA sa SDU. Čardžićem, Radeljašem, Backovićem i nekim nezavisnim poslanicima (koji su inače izabrani sa liste SDPa). Manje otvoreno, i više proračunatije je djelovanje NS, koja se ne želi u tolikoj mjeri u javnosti kompromitirati. Ta pozicija „tihog lovca“ (silent hunter) koji čeka pogodnu i najmanje kompromitiranu poziciju kako bi iskočio iz zaklona i „ulovio“ željene pozicije i sinekure isto ne daje nikakvo ohrabrenje razočaranim SDP-biračima. Posebno „lovište“ Naše stranke je formiranje gradskog vijeća. Njihov prijedlog za gradonačelnika ostavlja otvorene nedoumice u kojem će se pravcu odvijati političko profiliranje Naše stranke.

Komunistička partija BiH (KP BiH) koja djeluje u oba entiteta, je jedna dosta minorna stranka, koja je najviše ostala zapažena u javnosti po tome što je na prošlogodišnjim izborima podržala SDA kandidate.

U Republici Srpskoj stanje sa ljevicom je dosta jednostavnije. Savez nezavisnih socijaldemokrata je u potpunosti postao privatno vlasništvo Milorada Dodika. Sa ljevicom nema više nikakvih dodirnih tačaka, i izgleda da ni samom SNSDu taj nedostatak i formalnog pozivanja na ljevičarske ideje ustvari uopće i ne smeta.  Socijalistička partija za razliku od SNSDa, još uvijek se bar formalno poziva na načela ljevice ili lijevog centra. Naravno, praktično djelovanje i socijalista je potpuno različito od proklamiranog i kada stvaraju koalicije, uglavnom sa nezavisnim socijaldemokratima, više se drže toga koliko i koje će pozicije dobiti, nego šta im je činiti sa udjelom u vlasti. Posebno pitanje vezano za ove dvije stranke, je da se one smatraju primarno zaštitnicima interesa samo jednog entiteta i jednog od tri BH naroda. „Ljevičarske“ stranke sa sjedištem u Sarajevu, se još uvijek (bar teorijski i formalno) smatraju bosanskohercegovački opredjeljenim i multi…itd… Nezavisna socijalistička partija je znatno manja stranka, sa uglavnom lokalnim značenjem. Oni bi se u neku ruku mogli posmatrati i kao stvarno stranka lijevog centra. Međutim, još je rano to tvrditi jer, osim na lokalnom nivou (u Foči), oni još uvijek nisu bili ni blizu učešća u stvarnoj vlasti. Tek i ako se domognu nekih stvarnih djelića vlasti (kao što je to slučaj sa ostalim „ljevičarskim“ stranaka), na osnovi njihovog ponašanja u tim okolnostima, mogli bi se izvlačiti i neki zaključci. Kao i „ljevičarske“ stranke sa sjedištem u Sarajevu, i NSP se smatra bosanskohercegovački opredjeljenim i multi…itd…

Nestranački politički milje se u Bosni i Hercegovini izražava na dva načina i to: preko NVO sektora i preko vanstranačkih političkih organizacija. Zanimljivo je da se veći dio NVO i nestranačkih političkih organizacije više – manje poziva na ideje koje pripadaju lijevom centru i ljevici općenito. Međutim, i tu vlada ne samo iznimna šarolikost, nego i ljevičarski formalizam. Skoro sve NVO organizacije ustvari djeluju tako što bi se prikačile na neki vanjski ili domaći financijski izvor. Zato je dobar dio NVO sektora usmjeren samo na neko konkretno pitanje, čime taj NVO sektor djeluju na čisto pragmatičnim načelima, bez ikakvog teorijskog prisupa. Što se tiče vanstranačkih političkih organizacija, koje se pozivaju na ljevičarske ideje (uglavnom sa radikalnim prizvukom), njih u Bosni i Hercegovini ima veliki broj. Gotovo sve su minorne, sa samo par mlađih članova i njihov utjecaj je u potpunosti zanemarljiv. Za razliku od NVO sektora, koji promovira praktičnost, nestranačke političke organizacije su u potpunosti mali teorijski klubovi koje vide raznorazni samoproglašeni mali „marksi“, „engelsi“, „lenjini“, „staljini“, „maocetungi“ iz naših sokaka. U tim klubovima se teoretizira do besvijesti, uglavnom pokušavajući da teorije koje se odnose na XIX. st. prikažu kao nešto što je moguće primjenjivati i u kontekstu XXI. st. Zato je teško i procjeniti koliko bi iz NVO sektora i nestranačkih političkih organizacija proizašla neka artikulirana ljevičarska teorija praktičnosti ili praksa u teoriji. Jedini pozitivni izuzetak predstavlja mostarska ANTIFA (odnosno Antifašistička akcija), koja sa skoro praznim budžetom ostvaruje i vidljive rezultate u gradu sa vrlo teškom, zategnutom situacijom, i koji po stupnju podijeljenosti podsjeća na Belfast.

1. III. 2013. god. u Sarajevu.