Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati kada mene ne bude, zapisao je Siniša Glavašević, trajni simbol grada pred njegovom i svojom sudbinom. Siniša Glavašević njegov heroj, njegov glas, kojeg ubiju iznova svake godine svojim ignoranstvom. Prema njemu, prema gradu, prema njegovoj poruci iz razorenog grada za koju ne žele da se sazna.

Tko će čuvati moj grad, zapitao se tada Siniša, kao da proročanski gleda svoj grad u budućnosti. Vukovar iz mraka mogu iznijeti samo djeca. Samo novi naraštaji neopterećeni avetima prošlog grada, grada koji je nestao da bi se zauvijek urezao u našu kolektivnu memoriju. Jer nema leđa jačih od mojih i vaših, zapisao je Siniša u ratnom vihoru, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.

Od mladenačkog šaputanja kojem se nadao Siniša Glavašević, dvadeset i devet godina kasnije, dakle danas, nije ostalo gotovo ništa. Njegov grad, grad iz njegove vizije, grad obnovljen i iznešen iz mraka, danas je ranjiv i umoran, upravo onako ranjiv kakvim ga je vidio Siniša. Jer gradom Vukovarom ne odzvanja dječja vriska, niti se čuju mladenačka šaputanja. Vukovar je grad koji je obnovljen da bi bio spomenik, a ne grad. Njegovi parkovi, klupe na kojima su još urezana ista imena, nisu zamišljeni da bi primili prve poljupce kako je to poetski opisao Glavašević, već su tu da budu obična kulisa. Kao kulisa koju u kazalištu namjeste radnici pred kakvu premijernu dramu. Kada dolaze političari da se slikaju na njoj, da izgovore stare i otrcane fraze. Da bi na toj bini spomenuli sve, osim Siniše Glavaševića.

Uložite u budućnost, govorio je Siniša, jer je vaša prošlost razorena i iz nje nemate više ništa. Uložite u djecu, jer samo su ona budućnost, uložite u ljude koji će podizati tu djecu, dajte im da žive, rade i stvaraju.

No prošlost je razorena prošlosti, ali je itekako dobrodošla budućnosti, ovoj i ovakvoj budućnosti, u kojoj će se ova zemlja sjetiti Vukovara na jedan dan i kojoj će Vukovar kao grad poslužiti za jedan dan, da bi ga ponovo prekrila magla i zaborav. A grad, za nj ne brinite. On je sve vrijeme tu i svama. Grad koji postoji i ima smisla samo u jednom.

Ako u tom gradu žive djeca.

Tko čuva danas Vukovar, dvadeset i devet godina nakon Siniše Glavaševića?

Vukovar koji je voljom pojedinaca postao trajni spomenik sa svojim pripadajućim kulisama. Vukovar kojem parkovi služe da bi dočekali jednom godišnje političare, koji će iznova i iznova obećavati gradu grad. Ali grada nema bez mladenačkog šaputanja. Grada nema bez vriske djece i školskih igrališta. Grada nema, ako taj grad služi samo kao kulisa jedne predstave koja se odigrava jednom godišnje, da bi kazalište ponovo prekrila tišina. Tišina koja pada maglom na grobove i humke. Tišinom koja pada nad škole i ulice, parkove i igrališta.

Dobrodošla budućnost Vukovara danas je samo forma bez sadržaja.

Kome ostaviti grad?

Iza lijepih kulisa, kažu neki ljepših čak i od vremena prije rata, skriva se brižno istina o Vukovaru, kao simbolu novovjekog stradanja, stradanja njegove mladosti. Jer grad koji je stradao prije dvadeset i devet godina, nastavlja stradati i danas, kao što nastavlja stradati Slavonija, zbog onih kojima su puna usta Vukovara i grada, a sam su taj grad i zemlju ubili – dvaput. Kao što su Sinišu ubili dvaput. Skrivajući njegov glas koji odzvanja praznim ulicama Vukovara, praznim ulicama Hrvatske koja pamti njegov glas, njegov vapaj.

Ponosite se Vukovarom? Zašto se ne ponosite Sinišom Glavaševićem?  Zašto vam toliko smeta istina? Jer vam Vukovar treba jednom godišnje.

Jer se Vukovar kao grad ponosi gradom samo u studenom kada ga se sjetite. Kada vam treba. Za vaše političke svrhe. A gradom se ponositi treba kada se iz njega čuje dječja vriska. Dječja vriska i mladenačka šaputanja. A Siniša im nikada nije trebao, kao ni istina. Jer istina nije uvijek svima istina.

Morate iznova graditi.

Tim riječima upozorio je Siniša Glavašević svoju buduću Hrvatsku.

I svoj grad. Jer grad je samo grad ako se u njemu daju i primaju prvi poljupci. Grad je samo grad ako se u njegovim izlozima ogledaju zagrljena djeca. Mladost. Inače taj grad postaje obična jednokratna kulisa. Kulisa za još jednu tragediju ovog naroda. Možda i veću od razaranja onomad. Jer ima li većeg razaranja od grada koji se napusti kada na njega ne padaju granate? Ima li većeg razaranja grada od spoznaje da ga djeca zauvijek napuste i bez da ih je netko potjerao? Ima li većeg razaranja za grad od razaranja njegove budućnosti? Jer ga je netko označio gradom prošlosti, pa mu je nadjenuo takvu ulogu.

Grad – to ste vi, govorio je Siniša Glavašević vjerujući kako će se grad kao grad obnoviti, i kako će njegovim ulicama odzvanjati ponovo vriska djece. No prošlost koja se trebala trajno konzervirati za potrebe politike nije i ne može Vukovar iznijeti iz mraka. Vukovar iz mraka može iznijeti samo dječja vriska.

No tko je odgovoran upravo za tu dječju vrisku? Tko je odgovoran za budućnost Vukovara?

Djeca grada Vukovara nigdje ne putuju.

Ustvrdila je to u danima prije masovne komemoracije grada prošle godine Suzana Kačić Bartulović, profesorica Ekonomske škole u Splitu. Ponukana dirljivim pismom vukovarske kolegice, profesorica iz Splita pokrenula je inicijativu u koju se uključio i sam župan Blaženko Boban, najavivši kako će osigurati potrebna sredstva, da djeca Vukovara posjete Split.

Treba li uopće spomenuti kako je inicijativa stopirana, a ravnateljica škole Suzanu Kačić – Bartulović prijavila je Etičkom povjerenstvu. Djecu Vukovara i danas nitko neće spomenuti, nitko ih neće pozvati na more, nitko već sutradan neće misliti na njih. Jer se od Vukovara odustane već sutradan. Kada se pospreme kulise, slože preklopne bine, a predizborn karavana krene drugamo.

Kome ostaviti grad?

Odustajem od traženja pravde, istine, Odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega za neki dobar početak, ili neki dobar kraj, riječi su Siniše Glavaševića koje i dan danas tako bolno odzvanjaju ulicama praznog Vukovara. Grada monumentalnog spomenika našem besmislu. Jer zemlja kao i grad nemaju budućnost kada se svi odreknemo sebe i prepustimo sebe, grad, budućnost, djecu ljudima koji su danas pohodili Vukovar držeći ruke na srcu. Političarima ili ravnateljima, svejedno. Najgore onima kojima taj isti grad i njegova tragedija služe za političku promidžbu. Aktualni trenutak. Zat će takvi iznijeti Vukovar iz mraka? Zar će takvi obnoviti sve naše razorene prošlosti, i uništene budućnosti?

Svoju smo djecu i njihovu budućnost prepustili takvim ljudima, i to je ono najstrašnije.

Jer tko će Vukovar iznijeti iz mraka doli nas koji smo spremni na život, a ne na smrt? Tko će Vukovar iznijeti iz mraka doli nas koji smo spremni živjeti, a ne sudjelovati u igrokazima života? I na koncu, tko će obnoviti sve naše razorene prošlosti, ako ne naša djeca koja će se jednom sa svojih putovanja vraćati na svoja školska igrališta i na svoje klupe da bi nastavila mladenačka šaputanja čineći grad?

Tko doli nas samih koji shvaćaju što je zapravo grad. Grad, kako ga je vidio Siniša Glavašević. Grad koji je sve vrijeme bio u svima nama.

 Samo skriven, da ga krvnici ne nađu.