ENG
Katolička crkva i hrvatska država: „Stanje nacije“ u ime Oca i Sina i Duha Svetoga
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Izdvajamo
- Smiješno je i kad mons. Josip Bozanić danas zbori o siromaštvu ne bi li se populistički ulagivao vjernicima jer, eto, on suosjeća s vjernim „hrvatskim narodom“ koji ubija „nenarodna, zločinačka“ vlast. On je ispravan i čist, vjerska, moralna i svaka druga savjest svog stada, a ne zna koliko kuna njegov zagrebački vjernik mora izbrojiti za tramvajsku kartu. Ima vlastitog vozača, luksuzni automobil i tjelesnu zaštitu. Moglo bi čak biti i bogohulno, a neuvjerljivo svakako jest, kad baš takav dobrostojeći izabranik govori o siromaštvu građana i upire prstom na krivce. Biskupi ne znaju što je siromaštvo niti su ikad znali, jer ga nikad nisu iskusili na vlastitoj koži. Možda tek zakratko, dok su se u praskozorje kršćanstva skrivali po katakombama.
Povezani članci
Zašto zagrebački nadbiskup mons. Josip Bozanić, kad već rado u svojim homilijama politiku povlači za rep, nema petlje kazati imena „nacionalnih junaka“ koji su gurali RH u propast i građane bacili na prosjački štap? Recimo, ime Oca Domovine (sic!) Franje Tuđmana, rodonačelnika današnje bijede i beznađa? Tko je drugi omogućio predratnim monterima centralnoga grijanja, vodoinstalaterima, birtijskim harmonikašima, vozačima šlepera i autobusa, kojekakvim emigrantima, lažnim političkim uznicima, čak i kriminalcima… preko (ratne i poratne) noći dogurati do multimilijunera?
Piše: Marijan Vogrinec
Ne da vrag mira „svetom“ smrtniku kardinalu mons. Josipu Bozaniću, nadbiskupu zagrebačkom. Ne da, pa ne da. Svako malo pikne ga užarenim trozubom, pa on naglavačke zaroni u politikantski vir. Ostanu namreškana čela dobrom dijelu iskrenih katolika. Onima neiskrenim ne, jer im nije ni stalo do toga što je kardinalu na umu, a nevjernici i agnostici ionako ne drže do nabrijanih filipika. Zašto namreškana čela? Pa zato, što je plahim jaganjcima na misnom slavlju stalo do molitve u intimi susreta sa Svevišnjim, a ne do politikantskog pametovanja glava pod mitrom. Svevišnjeg jedino štuju u ovom neprijateljskom intervalu svog boravka u materijalnom svijetu. Nije im do neprirodne kakofonije s oltara, koja im diže tlak grubim sunovratom u dnevni žrvanj političke krvne osvete i medijskih prijetnji recesijskim i moralnim sudnjim danom.
Od profesionalnih se visokih duhovnika, osobito u teškim trenucima kakav je sada u Bijednoj Našoj, ne očekuje širenje defetizma i produbljivanje očaja. A mons. Bozanić ne propušta homiliju, otkako „komunjare“ vode RH, iz koje neće odapeti političku strelicu prema Markovom trgu. Za dlaku manje prema Pantovčaku. Učinio je to ovih dana i u propovijedi za euharistije na Trgu Republike Hrvatske u Šibeniku, u povodu proslave sv. Mihovila, zaštitnika toga grada i Šibenske biskupije.
„Dokle toliko iscrpljivanje hrvatskoga čovjeka, da je toliko zabrinut za budućnost svoje djece?“ – citira Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije kardinalove riječi, na biskupijskomu internetskom portalu. „Dokle ćemo slušati izvještaje o zatvaranju radnih mjesta i rastu broja nezaposlenih? Dokle ćemo trpjeti da se gazi život, od začeća, i čovjekovo dostojanstvo do smrti? Dokle ćemo gledati kako se olako postupa s javnim dobrom i šalje nedvosmislena poruka: ako nama nije do njih stalo, zašto bi bilo i drugima?“ Vjerski medij dodaje nadbiskupovu „zabrinutost za hrvatsku sutrašnjicu jer trenutna situacija ne obećava mnogo“ te kako je „upozorio na razne ideologije koje truju obitelji, iskrivljuju povijest, te materijalno i duhovno osiromašuju hrvatski narod“.
Poslovična apstrakcija
Poslovično općenit i apstraktan govor zagrebačkog nadbiskupa uobičajeno pati od istog sintaktičko-semantičkog defekta: politikantstvo populističkog tipa. Kardinal ima pravo vidjeti zbilju u RH na osobit način i, dosljedno svom uvjerenju, izbjeći otvoreno imenovati predmet/e kritike. Neprimjereno je, pak, vlastito nezadovoljstvo i netrpeljivost pripisivati i drugima. Tko kaže da vjerni jaganjci, koji ga silom prilika moraju slušati, misle isto što i on o aktualnim „komunjarama“ na vlasti ili o uzrocima/akterima zbog kojih se zajedno s Bijednom Našom već četvrt stoljeća utapaju u sve dubljoj gospodarskoj, društvenoj i moralnoj kloaki.
Na osnovi kojih je to vjerodostojnih pokazatelja zaključio kako je na djelu „toliko iscrpljivanje hrvatskog čovjeka“? Što znači „toliko“? Koliko? Tko je „hrvatski čovjek“ među građanima RH da je mons. Bozanić zabrinut samo za njega? Samo Hrvat ili i čovjek druge nacionalnosti? Tko „iscrpljuje hrvatskog čovjeka“, koji je napokon „svoj na svomu, s hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu, s hrvatskom lisnicom u hrvatskom džepu“? Iscrpljuje li ga samo zadnje (uskoro) tri godine vlast SDP-ove uistinu nesposobne koalicije plus tri godina Račanovo stolovanje u Banskim dvorima ili je iscrpljivanje počelo još 1990.ih Tuđmanovim preuzimanjem državnih uzda? Na osnovi koje statistički relevantne ankete zaključuje da je „hrvatski čovjek“ toliko „zabrinut za budućnost svoje djece“?
Tko prisiljava zagrebačkog nadbiskupa slušati (medijske) „izvještaje o zatvaranju radnih mjesta i rastu broja nezaposlenih“? Molitvenik i Biblija uvijek su mu pri ruci! To vrijedi i za svakog vjernika poimence, ako ne želi biti informiran o „stanju nacije“. Ako pak želi, što je normalno u globalnom selu digitalnog doba, kardinal Josip Bozanić je zadnji koji bi time morao razbijati glavu. Pogotovo ne u homiliji! Nije njegovo suditi o tomu što vjernici (ne) žele slušati i sugerirati kako je ispravno slušati. Politikantski diskurs njegove propovijedi, koja u tom dijelu nema veze s duhovnim životom „hrvatskog naroda“ i njegovim polivalentnim političko-ideološkim sklonostima, primjetno balansira na tankoj žici neistine i hiperbole.
Tko „gazi život od začeća, i čovjekovo dostojanstvo do smrti“, da bi to bio hamletovski problem kakvim ga prikazuje „Crkva u Hrvata“? Gdje? Kako? Zašto? Ako je to istina, zašto već nije reagirala međunarodna zajednica? RH je potpisnik svih relevantnih konvencija u civiliziranom svijetu, kojima se uređuju ključna pitanja ljudskog života i dostojanstvo čovjeka od začeća/rođenja do smrti. Gaženje života i ljudskog dostojanstva je najveći krimen, zapisan i kažnjiv i po hrvatskim zakonima. Kakvu i čiju istinu sugerira mons. Bozanić u šibenskoj propovijedi? Zašto opet uopćava: „dokle ćemo trpjeti?“ Množina! Mi ćemo trpjeti? Svi? Svi vjernici zajedno s njim ili i svi nevjernici, inovjerci, agnostici?
Prvo: ona, on i ono unutar članstva nadbiskupove religijske udruge građana, popularne „Crkve u Hrvata“, nisu isto što i mons. Bozanić niti moraju, po naputku, uvažavati vjerske/njegove razloge za trpnju. Otkud mu pomisao da bi sve katolike u Bijednoj Našoj, ili makar većinu, netko (Marsijanci, sekularna država?) uopće želio ili mogao prisiliti na trpnju, zato što taj netko možebitno „gazi život, od začeća, i čovjekovo dostojanstvo do smrti“? Zagrebački nadbiskup jako dobro zna da postoje, čak i među katoličkim vjernicima, ozbiljni i nepremostivi prijepori o tomu kada počinje život – začećem ili rođenjem. Pa je i „trpnja“ relativna stvar.
U Europi i ostatku svijeta različite su državne prakse u odnosu na pobačaj i zakonsku zaštitu ljudskog života. Je li mu ikad itko izračunao koliko Hrvatica katolkinja na mjesec svjesno obavi pobačaj? Mimo zakona svoje vjere i volje cijele Rimske kurije na čelu s papom Franjom! Koliko praktičnih katolkinja iz vjerski rigidnijih zemalja odlaze u inozemstvo obaviti pobačaj!? To su žene činile stoljećima: od onih s plemićkih dvorova do ubogih kmetskih potleušica u kojima se odbijalo od usta ne bi li pretili biskup ubrao desetinu. Katolička crkva povijesno ima previše smrdljivog putra na glavi da bi njezini svećenici imali moralno i svako drugo pravo arbitrirati u privatnim životima ljudi. Jedno su vjerske dogme i kanoni u sklopu duhovne forme, a nešto sasvim drugo prirodna ljudska potreba: preživjeti. Sada i ovdje.
Neće nikomu napuniti tanjur ni umilostiviti ovršitelja čvrsta vjera kako nas je On obećao (!?) spasiti od podzemnih crva i sumpornog Lucifera, za ručicu odvesti u vječni raj, čim zaklopimo oči. Uvjet za raj: otprilike sedamdesetak i kusur godina vjernik je obvezan plaćati lemuzinu u raznim inačicama, gutati hostije, moliti se do iznemoglosti i, nadasve, bespogovorno biti životno pokoran biskupu!
Lijepo bi bilo od beskrajno u Čovjeka zaljubljenog, svemoćnog Spasitelja kad bi makar na sekundu strugnuo pogledom po „hrvatskom narodu“ koji „trpi, gleda i sluša“ sekularne zulume, strašnije i od najgorih u barbarskim najezdama. Kardinalova je radna/profesionalna dužnost, sklopljenih ruku i pogleda uprtog u nedogledne visine, zavapiti: „Bože dragi, zašto dopuštaš da se 60.000 djece u Bijednoj Našoj tiska ispod praga siromaštva!?“ Unicefova statistika odnosi se na 2012. godinu, pa se može pretpostaviti da ih je danas najmanje 10.000 više!
„Domoljubi“ s pedigreom
Komotno je i neodgovorno pričati bajke o istočnom, zapadnom, južnom, sjeverozapadnom i kakvom sve ne grijehu fetusa u majčinoj utrobi (jer „život počinje začećem“), a otirati trostruke masne brade za stolovima koji se svijaju od svega obilja. Tusta tijela valjati u zlatu, svili i kadifi, a držati lekcije o siromaštvu.
Što mons. Bozanić zna o „olakom postupanju s javnim dobrom“ i „slanju nedvosmislenih poruka: ako nama nije do njih stalo, zašto bi bilo i drugima“? Je li mu providnost došapnula da „njima“/“nama“ nije stalo? Zašto se ustručava reći imena političara, ratnih profitera, režimski podobnih „tajkuna“, dijela ratnih i civilnih vođa, „velikih domoljuba“ i slične bratije, koja se enormno obogatilo na imovini hrvatskih građana. Među ostalim, krčmeći u bescjenje strancima i javno dobro, pa žitelji RH danas – što reče zagrebački nadbiskup – uistinu iscrpljeni, „gledaju, slušaju i trpe“? Morao bi kardinal, da ima petlje kazati imena, početi taj niz gurača Bijedne Naše u propast, a građana na prosjački štap, imenom Oca Domovine (sic!) Franje Tuđmana!
Tko je omogućio „domoljubima“ s pedigreom doratnih montera centralnoga grijanja, vodoinstalatera, birtijskih harmonikaša, vozača šlepera i autobusa, kojekakvim emigrantima i teroristima, nedoučenim srednjoškolcima, lažnim političkim uznicima, čak i kriminalcima… preko (ratne i poratne) noći dogurati do multimilijunera? Do časti, slasti i vlasti. Pardon, do aureola narodnih junaka, giganata praktičnog katoličanstva, alfa ženki i mužjaka u nacionalnom čoporu! Osvrnite se oko sebe, u svakom ćete selu odmah prepoznati te ljude! Najglasniji su. Najbolje potkoženi. Koje su stranke nepokolebljivi bojovnici? Zna se.
I dok je tomu tako, nema tko ugrožavati katolike u zemlji u kojoj su „domoljublje“ i „vjera“ kerozin za privilegije i blagostanje, osim dijela nesavjesnog klera. Zato je zagrebačkom nadbiskupu milija ezopovština od okrutne istine, kojoj nije sklon. Istinom ne bi pogurao svjetonazorski „masovni pokret“ radi zamjene SDP-ove koalicijske vlasti desničarskom skupinom „domoljuba“. Jer, „komunjare“ su u tri godine, proizlazi iz kardinalove propovijedi, u prošle tri godine gospodarski, društveno i moralno uništili državu 87 posto katoličkih vjernika! Od stoljeća sedmog! Je li istina da su uništili već uništeno? Nije, ali nema veze. Na galge s onih 13 posto bijelih vrana, krivaca za svu nesreću „hrvatskog naroda“ u prošlih četvrt stoljeća „ostvarenog tisućljetnog sna“! Katolici nisu sudjelovali u zlu!?
Desničari u RH, s kojima „Crkva u Hrvata“ zdušno puše u isti politikantski rog, opet posežu za olinjalim obrascem tuđe krivnje otprije osamdesetak godina. Tada je austrijski maler s komičnim brčićima izmislio holokaust radi „konačnog rješenja“, jer je oko 500.000 Židova „životno ugrožavalo“ 67 milijuna Nijemaca! Histerija je eksplodirala u masama: „Smrt Židovima, živio Hitler!“
Onaj pak njegov revan NDH-epigon Ante, „bezodvlačno“ je u provali dokazane podrepaške „inteligencije“ i „nacionalne svijesti“ dao copy-past naredbu svojim doglavnicima i bezglavnicima kako bi već 11. travnja 1941. taj obrazac „konačnog rješenja“ imao biti primijenjen na Srbe, Židove i nepoćudne Hrvate u onom patrljku „nezavisne“, koji nije morao darovati Talijanima i Mađarima. „Crkva u Hrvata“ – u liku tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa mons. Alojzija Stepinca – i tom se crnom nesretniku odmah zavukla pod skute: pozvala je kler na suradnju s ustaškom paradržavom i cisternama svete vode prionula „dragovoljnom“ prevođenju tisuća ljudi na katoličku vjeru.
„Crkva u Hrvata“ jednako se, u liku tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa mons. Franje Kuharića, godine 1990. zaletjela pod Tuđmanove skute, s dvojicom visokih svećenika u izvršnoj vlasti, sjedila uz njegov tron u svakom obilju, paradirala u prvim redovima sa svim HDZ-ovim ministrima, gledala in vivo nacionalnu tragediju pljačke, grabeži i materijalne, društvene i moralne devastacije zemlje – i šutjela! Katastrofalno, sramotno šutjela! Tek je Kuharićev nasljednik mons. Josip Bozanić svojedobno nešto promucao o „grijehu struktura“, što je silno razbjesnilo već ozbiljno bolesnog Tuđmana. Sasvim bez razloga, jer ta mlitava kritika i nije imala oštricu. Zašto da Crkva pljuje u tanjur iz kojega jede? „Hrvatski narod“!? Ma, dajte najte, što bi rekli naši Zagorci – bajke za malu djecu!
Smiješno je i kad mons. Josip Bozanić danas zbori o siromaštvu ne bi li se populistički ulagivao vjernicima jer, eto, on suosjeća s vjernim „hrvatskim narodom“ koji ubija „nenarodna, zločinačka“ vlast. On je ispravan i čist, vjerska, moralna i svaka druga savjest svog stada, a ne zna koliko kuna njegov zagrebački vjernik mora izbrojiti za tramvajsku kartu. Ima vlastitog vozača, luksuzni automobil i tjelesnu zaštitu. Moglo bi čak biti i bogohulno, a neuvjerljivo svakako jest, kad baš takav dobrostojeći izabranik govori o siromaštvu građana i upire prstom na krivce. Biskupi ne znaju što je siromaštvo niti su ikad znali, jer ga nikad nisu iskusili na vlastitoj koži. Možda tek zakratko, dok su se u praskozorje kršćanstva skrivali po katakombama.
Prema Unicefovom istraživanju, o čijim se rezultatima ovih dana raspravljalo na sjednici Vijeća predsjednika RH za socijalnu pravdu, te 2012. godine u kojoj je lijeva (!?) Kukuriku koalicija počela vladati, svako peto dijete predškolske dobi u Bijednoj Našoj zatečeno je kako živi ispod praga siromaštva. Četrdeset posto nije ni svaki drugi dan imalo obrok s mesom ili ribom. Svako treće dijete u dobi do šest godina obitavalo je u vlažnim i skučenim prostorima, 65 posto ih je iz siromašnih obitelji živjelo na selu, a 45 posto nije imalo svoj krevet; 68 posto obitelji korisnika socijalne pomoći nije imalo dovoljno novca za hranu svojim predškolcima, a 30 posto ih nije imalo pedijatra u bližoj okolici… Gotovo četvrtina mališana živjela je u obiteljima u kojima nitko nije zaposlen.
Nepodobna istina
„Nedopustivo je da Hrvatska u 21. stoljeću postane zemlja u kojoj mjesto rođenja djeteta i ekonomski status njegove obitelji trajno određuje i ograničava ne samo mogućnost učenja i obrazovanja nego i sva prava života i razvoja djeteta“, kazao je predsjednik RH Ivo Josipović. „To su pravo na zdravlje i adekvatnu pedijatrijsku skrb, zdravu prehranu, na slobodno vrijeme, na igračke, kulturne aktivnosti. Jednom riječju – pravo na sretno djetinjstvo.“
Valjda bi slomio jezik da zagrebački nadbiskup kaže istinu, kad već poteže politiku za rep u svojim homilijama, tko je i zašto, u čijem interesu, 1990-tih godina tako postavio RH po obrascu „divljeg kapitalizma“ da se danas građani drastično dijele i razlikuju po životnom standardu, svjetonazoru, političko-ideološkim sklonostima, raznim besmislicama novokomponirane nacionalističke mitologije… Tko je i zašto raskrčmio sve što je Hrvatska vrijedno prenijela iz SFR Jugoslavije: od tvornica, poljoprivrednog zemljišta, dokapitaliziranih banaka, telekomunikacijskog sustava do turističkih resursa, energetskih potencijala i uskoro najvrednije cestovne infrastrukture? Komu je u interesu da građani Bijedne Naše nemaju posla, kopaju po kontejnerima, da ih iznuđuju strane banke i rade bez plaće ili za crkavicu stranih vlasnika trgovačkih lanaca?
Ta uistinu veleizdajnička rabota nije samo krimen sadašnje lijeve (!?) SDP-ove koalicijske vlasti ni isključivo jedne stranke (iako je na HDZ-u glavnina „grijeha struktura“ zbog 18-godišnjeg vladanja državom) ili jedne vlade. U tom zlu, koje izgledno prijeti eutanazijom „ostvarenom tisućljetnom hrvatskom snu“, pozamašan je udio krivnje i „Crkve u Hrvata“. Katolički vjernici to znaju kao i ostali građani Bijedne Naše, pa im ne treba kardinal Josip Bozanić prodavati politikantski rog za svijeću. Na izborima se vidi koliko 87 posto katoličkih birača vjeruje svojim crkvenim „očevima“. Prekasno je sada mons. Josipu Bozaniću pametovati: „Grijeh ne pripada stvaranju, nego rastvaranju“. A tko griješi?
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
