ENG
Johnova vjerska policija protiv Andrijinih „pedera“
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Izdvajamo
- Hrvatska je, kakva god bila, a nije cvijeće u međunarodno vrtu napredne civilizacije, ipak prerasla stanje svijesti koje će zakonski zabraniti pobačaj, Katekizmom i četirima evanđeljima zamijeniti Ustav, izbaciti zdravstveni odgoj i Darwina iz škola te dopustiti Vincentu Johnu Batarelu, Željki Markić i sisačkom biskupu Vladi Košić voditi državu. Ako ta družba misli drukčije, a jamačno misli, neka se okuša na izborima. Uspjeh je unaprijed zajamčen. Politički mainstream dvospolac HDZ-SDP je odavno potrošen, a biračko tijelo 86,2 posto statističkih katolika - uz neznatnu kozmetiku Božje pripomoći - ne može omanuti. I da hoće.
Povezani članci
Foto: D. Kovačević
LGBTQI manjinci su normalni ljudi. I katolici, i ateisti, i agnostici, i inovjerci, žive sami, u obiteljima ili partnerstvima, što je njihov izbor, zaposlenici su ili nezaposleni, klijenti banaka… U njihove građanske slobode i ljudska prava ni sam Bog ne smije dirati, kamoli jedan Vincent John Batarelo, kojekakve ad hoc vjerske policije, zahtijevajući ovakve i onakve zabrane svega i svakog tko im „ide na jetra“. I autoru ovih redaka, a nije jedini, „idu na jetra“ takvi što nepozvani ulaze u tuđe živote i modelirali bi ljudske sudbine, narode i države po svome, ali dopušta im izreći što misle, ako time nikom ne nanose štetu. To je demokratski način da im se ostavi sloboda na margini društvene zbilje, gdje će se u neznatnom krugu istomišljenika baviti sami sobom
Marijan Vogrinec
Vjerska policija, neki je na društvenim mrežema imenuju – katolibanskom (katolički talibani), opet je bila na djelu ne bi li građanima dotočila koju čašu žuči na božićno-novogodišnja slavlja, poremetila im blagdanski mir i priprijetila. Bila je to, zapravo, točka na i svjetonazorskog egzorcizma samozvanih čuvara obitelji, vjere, nacije i tradicije, koji sve napastnije medijskim i, štoviše, uličnim performansima militantno istjeruju Nečastivog iz sekularističkih duša žitelja zemlje za čije se izdaju vlasnike. Simpatični Andrija iz Erste banke već više od dva mjeseca video spotom poručuje sa središnjeg zagrebačkog Trga bana Jelačića svekolikoj tv i inoj javnosti da Hrvatska treba ljude koji vjeruju u sebe. Akcentira to evergreenom „Tvoja zemlja“ domoljuba Vice Vukova, čije zdravo poštenje nikakav političko-svjetonazorski sitnež nije mogao kupiti ni 1971. u SFRJ/SRH niti 1991. u RH. Vjerska policija se okomila na Andriju.
Političko-svjetonazorski sitnež s tzv. radikalne/konzervativne desnice, koji ni udružen ne prelazi 10 posto biračke potpore, već dugo križarski vojuje protiv demokratskih vrijednosti, ljudskih prava i sloboda što ih proklamira sekularna svijest. I u Hrvatskoj i u svijetu. Vjerska policija je odmah po Andrijinom tv-zovu ljudima koji vjeruju u sebe bijesno skočila na zadnje noge i bacila se na inkvizicijski progon Erste banke i medija koji su se drznuli objaviti plaćen marketinški video spot, gdje se pojavljuju i osobe iz manjinske LGBTQI zajednice. Katolibanskoj svijest dijela katoličkog klera i svjetovne desnice ne može ni zamisliti, kamoli otrpjeti to da se ersteovski uplavljeni Andrija usudi „pederima“ i inim LGBTQI „degenericima“, jelte, ponižavati svjetonazor i vjerske zasade u RH gdje se – izračunali statističari popisom stanovništva 2011. godine – čak 86,2 posto građana izjasnilo katolicima?
Dvojbena javna prođa
Sveprisutan kolovođa klerikalno-konzervativne udruge Vigilare (lat. biti budan, bdjeti) Vincent John Batarelo jamačno nije među Andrijinim ljudima kakvi trebaju Hrvatskoj prepoznao sebe i svoje sljedbenike, pa je – valjda radi kontinuiteta vlastite prosinačke prakse ataka na sekularnu svijest i slobodu društvenog djelovanja, kakvu ratoborno upražnjava osobito od 2013. godine – iskoristio predbožićno-novogodišnje blagdane ne baš zavidne 2017. za neosnovani napad na video spot Erste banke i neizravan poziv na bojkot te moćne austrijske novčarske ustanove. Nije toliko problem u Johnu Batarelu, australskom doseljeniku u RH s ementalerskim poznavanjem hrvatskog jezika, koji se sa šeficom udruge U ime obitelji Željkom Markić nadmeće za poziciju prve ikone tzv. konzervativne (kontra)revolucije, jer mu javno zauzeće prati medijski podsmijeh, žestoki otpor na društvenim mrežama i ignorancija većine vjernika.
Foto: Sisačka biskupija
Problem je, dakle, ne u Vincentu Johnu Batarelu ili udruzi Vigilare, jednoj od 60.000 najrazličitijih u RH, nego u državi koja se ustavno proklamirala sekularnom, a trpi da joj jedan čovjek u svoje i ime izvjesne skupine sljedbenika diktira dominantan (sic) svjetonazor, način života građana, marketinška pravila poslovnog oglašavanja, etičke vrijednosti, dizajnersku slobodu… i čak tumači misli, želja i potreba katoličkog naroda samo zato što mu neke pojave u javnom životu, kaže – „idu na jetra“. Nije malo onih i među praktičnim vjernicima, kamoli šire, kojima „idu na jetra“ i Batarelo, i Vigilare, i Željka Markić, i U ime obitelji, i njihova klerička logistika zajedno s njihovim idejama, inicijativama i akcijama radi direktivne svjetonazorske, vjerske i nacionalne „čistote“. I što onda? Nitko zdravog razuma ne zahtijeva progon tih ljudi ili zabranu djelovanja, koje ionako ni politički niti dominantno svjetonazorski nema javnu prođu.
Građanima sviklim/obaviještenim o stečevinama civiliziranog društva digitalnog doba „idu na jetra“ 40-dnevne zombi skupine što mrmljaju očenaše i zdravomarije ispred bolničkih ginekologija, odvratne slike unakaženih fetusa i protupobačajne babaroga parole, nevjerojatni primitivizam s predbračnih crkvenih tečajeva o naravnoj kažiprst-čaša-voda-hladnjak metodi planiranja obitelji s predbračnih župnih tečaja, poruke s tzv. duhovnih obnova o muško-ženskim ulogama u obitelji, izmišljotine o tzv. rodnoj ideologiji kad treba braniti žene od nasilja, supremaciji vjerskog/nadnaravnog nad ovozemaljskim, kojekakve pro life javne ekshibicije, peticije, hodnje, čak tužbe, itsl. A isti ti, koji nepozvani, katolibanski ulaze u ljudske živote, prešućuju učestale pojave „pastirske“ pedofilije, pederluka, politikantstva i lopovluka među navodnim moralnim i vjerskim uzorima katoličkom narodu. Vjernici ne kriju masovno uvjerenje o tome kako treba razlikovati kler i Crkvu od samog Boga.
Nije osobita novost to što su sada Erste banka i njezina marketinška maskota Andrija dopali Batarelove ljute nemilosti. Godine 2013. su bile mete za svjetonazorski odstrel velika telekomunikacijska kompanija Tele2 zbog marketinški inventivnog video spota s crnom ovcom Gregorom u crkvi te trgovački lanac obuće Shooster zbog „odvratne reklame kojom ne postavljate urbane trendove, već ponižavate dostojanstvo žene i muškarca, a našu djecu izlažete hiperseksualizaciji“. Gregor u crkvi, pred oltarom, zgražao se Vincent John Batarelo, „to je svetogrđe, vrijeđanje i Boga i vjernika“. Crna ovca u crkvi, dakako, ima u video spotu svoje marketinško-komunikacijsko zašto i zato, ali nema blage veze ni s kakvim vrijeđanjem bilo koga niti namjerom Tele2 da to (u)čini. Svejedno, valjda po onoj pametniji popušta, kompanija je povukla spot, kao i trgovac Shoostar svoj. No, propustili su retorički replicirati načelniku vjerske policije.
Zašto bi Gregor u crkvi značio uvredu/svetogrđe kad je Bog i njegov tvorac, a Crkva legitimno imenuje vjernike stadom, ovce i jaganjci su raison d’être bitne kršćanske simbolike, kler sam sebe ponosno naziva pastirima i beziznimno je – uključivo samog zemaljskog zastupnika sv. Petra – opskrbljen pastirskim štapovima? Čak zlatnim, jer Bog zna kakva mu je kovina najmilija, a ljudska je povijest kao magistra vitae poučila ne samo kršćane čemu služe štapovi, prutovi, batine i tako te alatke. Također, zašto bi Shooster „odvratnom reklamom“ ponižavao „dostojanstvo žene i muškarca, a našu djecu izlagao hiperseksualizaciji“ kad upravo poštivanje dostojanstva kupaca uvjet uspješnog poslovanja, a prodaja cipela djeci nema ama baš nikakve veze s njihovom hiperseksualizacijom.
Foto: Pixsell / Autor: Nikola Cutuk
Hiperseksualizacija mladeži (sve mlađe dobi) – ako se o tome uopće može govoriti kao o abnormalnoj pojavi na koju utječu čak i trgovci cipelama (sic) – i činjenica da se raspada svaki treći (i) crkveno sklopljen brak, bit će više problem Crkve i njezine neučinkovite indoktrinacije srednjovjekovnim doktrinama među djecom, mladeži i obiteljima, nego Shoostera. Čemu „izborni“ (sic) vjeronauk u školama, raspela po jaslicama, vrtićima, bolnicama, policijskim i vojnim objektima, vojarnama, policijskim upravama, masovna vjerska promidžba u medijima (osobito na svim programima javne kuće HRT-a) i gdje god se čovjek okrene, ako su proklamirane vjerske dogme zadnja rupa na svirali ne ateistima, agnosticima i inovjercima, nego 86,2-postotnoj katoličkoj većini? Zbog koje statističke činjenice neki tendenciozno proglašavaju RH – katoličkom državom (sic).
I Otac i Sin i Duh Sveti
A to odavno nije ni Irska u kojoj danas svaki peti katolik ide jednom tjedno u crkvu na misu, a takoreći jučer – prije nego je javnost saznala za jezive pedofilske skandale u sakristijama, sadistička iživljavanja „svetih ljudi“ nad djecom i čak ubojstva – misama je nazočio najmanje svaki drugi vjernik. Otkad Crkva više nema dominantan utjecaj na državu, Irska je u samo desetak godina postala gospodarski i društveno razvijena destinacija, privlačna kreativnoj mladeži iz cijelog svijeta. I Hrvatima, itekako.
Otkako je Katolička crkva izašla iz „komunističkog mraka“ i, zahvaljujući predsmrtnom samovlasnom dealu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i tada pape Ivana Pavla II., koji je „volio Hrvate“ (sic) – zbog četiriju parazitskih tzv. vatikanska ugovora? – izgubila je vjerodostojnost u vjerničkom narodu. Postala je državnom crkvom na apanaži iz državnog proračuna, jer ju neprirodno, htjeli-ne htjeli, Tuđman ih nije pitao, financiraju svi građani: katolici, ateisti, agnostici, inovjerci… Katolička crkva usto uživa milijun drugih materijalnih povlastica kakve nema ni jedna vjerska zajednica u RH. Uz takvu sveprisutnu Crkvu u katoličkoj državi (sic) „bogobojaznih“ žitelja, Hrvatska se nije nikad prije – ni za najgušćeg „komunističkog mraka“, čak – tako dnevno raspadala u praktičnoj bezbožnosti.
Nikad prije nije u ovoj zemlji zabilježeno toliko maloljetničke delinkvencije, kriminala odraslih, droge, alkohola, korupcije, nemorala, nepotizma, socijalne bijede i državne neosjetljivosti, političke kameleonštine, čak iksti broj ratnih i zločinaca protiv čovječnosti koji su s krunicama oko vrata ubijali, silovali, premlaćivali, pljačkali, palili tuđe crkve i domove, „humano“ preseljavali… Božja volja? A onda je Božja volja da im i Otac i Sin i Duh Sveti sve oprosti i pripusti ih preko porte sv. Petra u Kraljevstvo nebesko, gdje će zajedno sa svojim žrtvama blagovati nektar i ljubav anđeosku.
Batarelo i ini tzv. konzervativni (kontra)revolucionari ni abera o ulozi Crkve glede i u svezi, o klerikalnoj suodgovornosti za zbiljske rak-rane društva, gdje je asekularna politika dopustila Crkvi i najvišem kleru prekoračiti granicu dopuštenog svjetovnog zauzeća te nekontrolirano/samovlasno uredovati tuđim životima i oktroirati vjerske, nacionalne i vrijednosti „hrvatske tradicije“. Vjera je postala moda u RH kao prije biti vlasnikom crvene knjižice, ma koliko je ta moda životno – demode. Vjeronauk kao ex cathedra je dosadan nastavni predmet, osim kad vjeroučitelj kojeg je izabrala Crkva a zaposlila država u javnoj školi na plaći svih poreznih obveznika, poučava katolički podmladak kako se katolički pravovjerno političarima Vesni Pusić i Stjepanu Mesiću odrubljuju glave, nabijaju na kolac i bacaju u smeće, kako se katolički pljuje na Srbe i Bošnjake… Crkva i kler nevjerodostojniji su danas, nego ikad u doba najcrnjeg „komunističkog mraka“ kada je bilo „zabranjeno“ biti vjernik.
Neki se dan predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak, katolik od glave do pete i dobar poznavatelj Crkve iznutra, žestio u izvrsnoj emisiji „Ekumena“ (HTV) još izvrsnijeg urednika i voditelja Augustina Bašića zbog toga što kler više nije s vjernicima tamo gdje oni žive, izvan crkve, nego birokratski sole pamet ljudima iz raskoši svojih župnih i biskupijskih ureda, pametuju homilijama s oltara, razbacuju se kancelarijskim milosrđem koje ne suosjeća s dnevnim patnjama, nedaćama, strahom i socijalnom bijedom politički prevarenih/izigranih tzv. malih ljudi… „Izađite van, među narodom vam je mjesto, kao što ste činili u komunizmu“, grmio je Čičak. A ima jedan pametan i među virovitičkim vjernicima omiljen mlađi gvardijan, fra Rozo Brkić mu je ime, za čije se euharistije traži „karta više“, za kojega se otimaju mladenci i obitelji koje žele krstiti djecu… „U crkvi su svi vjernici, majka te rodila“, iskren je fra Rozo, „no budi takav i izvan nje, ne pravi se onakvim kakav nisi.“ Prevedeno, ne glumataj vjeru.
Negdje je greška, ali ju batarelizam i batarelisti ne priznaju. Znaju za nju, ali kao da ne znaju. U militantnom sekularizmu je sva tragedija, obranaško je danas stajalište iste one svijesti zbog koje je povijesna gromada Martin Luther još 31. prosinca 1517. prikucao preokretnih za civilizaciju 95 teza na vratima crkve u Wittenbergu. I Vincent John Batarelo oštrookim instinktom determinira „krivce“. Nakon što je pregazio Tele2 i Shoostera, sljedeće, 2014. godine se opet u predbožićno-novogodišnje doba oborio na dizajnerski domišljato kreiranu englesku skraćenicu Xmas na ulicama i trgovima u Zagrebu i drugdje u RH, jer da je „Isus Krist istjeran iz svog rođendana“. Dizajneri su kreirali Xmas (ili Xtemass) od engleske riječi Christmas (Božić) i dijela riječi -mas, koji vuče korijen od staroengleskog pojma latinskog podrijetla za misu. Kakav Xmas, mora biti ili engleski Christmas ili hrvatski Božić, bio je kategoričan, jer će tako Isus ostati „u svom rođendanu“, a njemu i istomišljenicima srca na mjestu.
Godine 2015. Vincent je John Batarelo jamačno bio zauzet nečim znatno važnijim od križarske vojne internetom protiv zlih svjetonazorskih heretika, pa su i Božić i Nova godina prošli u miru, bez njegovih ljutitih intervencija. Iako je nemoguće da nije nikog ili ničeg bilo što bi mu „išlo na jetra“. Barem koliko nedužni Gregor, jako iscipelareni Shooster i dobrodušni dizajneri Xmasa. Ali, evo 2016., evo kasnih prosinačkih dana, evo Batarela i tzv. ProLife jarana: traže neopozivu ostavku/smjenu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić. Teško im je „sjela na jetra“, jer je glasno ustala – što joj i jest zadaća za koju joj porezni obveznici daju plaću – protiv kampanje za zabranu pobačaja „Želim živjeti“, gdje su uznemiravali javnost gnjusnim plakatom s fotografijom žene u visokoj trudnoći i maloumnom porukom „Dok vi slavite Božić, mene moja mama planira ubiti“.
Prvo, nijedna mama nigdje na svijetu ne ubija svoje dijete i, drugo, u plakatiranom stupnju trudnoće s trbuhom do zuba ne rade se pobačaji ni u potaji, kod babe Mare na kuhinjskom stolu. Ćorav je posao to govoriti takvima koji se ne srame u koloni po jedna gurati preko Markovog trga u Hrvatski sabor dječja kolica napunjena kutijama s peticijom za zakonsku zabranu pobačaja. Treba dopustiti Vincentu Johnu Batarelu i Željki Markić, svećenicima, časnim sestrama i toj družini istomišljenika odlučivati (sic) o tuđim trudnoćama, a ne trudnicama, jedinim vlasnicama svog tijela? To i država mora uvažavati. I amen. Nikakav Tomás de Torquemada i njegova viđenja ljudske slobode nemaju što tražiti u ustavno sekularnoj, građanskoj, a ne vjerskoj Hrvatskoj – vidi čl. 41, st. 1. Ustava RH – na početku 21. stoljeća.
Tko kome „ide na jetra“?
Vjerska policija Johna Batarela osobito je gađala uništa prosvjedom protiv Andrije i njegovih prijatelja iz manjinske LGBTQI zajednice u video spotu Erste banke, 2017. godine. Čovjeku koji je rođen, školovan i odrastao u demokraciji, multikulturnom i na svaki način multi australskom društvu, gdje je multi zapravo raison d’être napretka te zemlje-kontinenta, u RH „ide na jetra politička korektnost“ Erste banke „Super je što postoji više banaka u Hrvatskoj tako da ne trebam držati svoj novac i surađivati s Erste bank“, zapisao je na svom FB profilu. Batarelov je osobni, a ne javni problem to što mu i zašto, ako „ide na jetra“, odnosno hoće li držati novac u banci ili u slamarici. Koga briga? Erste banka ima nekoliko inačica „sporne“ reklame i nije željela povući onu što Batarelu „ide na jetra“. I zašto bi? Tko je Batarelo prema novčarskom divu?
Zašto se LGBTQI manjinci ne bi smjeli pojavljivati ne samo u video spotu Erste ili bilo koje banke, odnosno na svakom javnom mjestu? Ti ljudi nemaju ni jedno građansko pravo manje od kanadskog doseljenika u RH Vincenta Johna Batarela i bilo kojeg njegovog istomišljenika. Samo trknuti u glavu drže „pedere“ gubavcima koje se mora deratizirati, nastranima i bolesnicima koje je Crkva stoljećima torquemadazirala i lomačama i mlinskim kamenom oko vrata, i užetom i četvorenjem konjskim silama… Odavno više ne smije. I ne smije joj se dopustiti da uopće pomisli kako – smije opet. Makar internetom. E, neće.
LGBTQI manjinci su normalni ljudi. I katolici, i ateisti, i agnostici, i inovjerci, žive sami, u obiteljima ili partnerstvima, što je njihov izbor, zaposlenici su ili nezaposleni, klijenti banaka… U njihove građanske slobode i ljudska prava ni sam Bog ne smije dirati, kamoli jedan Vincent John Batarelo, kojekakve ad hoc vjerske policije, zahtijevajući ovakve i onakve zabrane svega i svakog tko im „ide na jetra“. I autoru ovih redaka, a nije jedini, „idu na jetra“ takvi što nepozvani ulaze u tuđe živote i modelirali bi ljudske sudbine, narode i države po svome, ali dopušta im izreći što misle, ako time nikom ne nanose štetu. To je demokratski način da im se ostavi sloboda na margini društvene zbilje, gdje će se u neznatnom krugu istomišljenika baviti sami sobom.
Hrvatska je, kakva god bila, a nije cvijeće u međunarodno vrtu napredne civilizacije, ipak prerasla stanje svijesti koje će zakonski zabraniti pobačaj, Katekizmom i četirima evanđeljima zamijeniti Ustav, izbaciti zdravstveni odgoj i Darwina iz škola te dopustiti Vincentu Johnu Batarelu, Željki Markić i sisačkom biskupu Vladi Košić voditi državu. Ako ta družba misli drukčije, a jamačno misli, neka se okuša na izborima. Uspjeh je unaprijed zajamčen. Politički mainstream dvospolac HDZ-SDP je odavno potrošen, a biračko tijelo 86,2 posto statističkih katolika – uz neznatnu kozmetiku Božje pripomoći – ne može omanuti. I da hoće.
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
