ENG
Je li Hrvatska neoustaška država?
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
Hrvatska je, to je barem pametnijima vidljivo, ušla u EU ne po kriterijima postavljenima pred nju, već “po babu i po stričevima”, odnosno političkom voljom krupnog kapitala koji zaokružuje svoje lovište. Iako je EU područje manje-više formalne, kapitalistički shvaćene demokracije – sam sam se zalagao za pristupanje RH u tu asocijaciju. Ne iz nekih razvojnih ili “uzvišenih” razloga kojima su domaće elite šopale narod da pridobiju njegove glasove na referendumu za pristupanje (koji je završio s bijednih 66.27% za), već s razloga što je hrvatska radnička klasa (kao i ona s područja regije) izgubila svoj identitet, političku i socijalnu svijest o svom statusu, te bila ekonomski popljačkana. Rezon je bio da će u okružju politički profiliranijeg zapadnoevropskog radništva – koje mic po mic tijekom povijesti pridobiva svoja radna i općeljudska prava i zna ih rezolutnije čuvati od exYu radništva – možda prije povratiti izgubljene osobine. Zanemarimo li ekonomske kriterije srozane najvećim dijelom pljačkaškim pohodom “branitelja” na svoj narod, a manjim dijelom svjetskom ekonomskom krizom, politički, pravni i duhovni profil novostvorene države nikako ne može izdržati usporedbu s većinom članica EU. Jeli slučajno što se već u prvih nekoliko dana nova članica unije spotakla o svoj pravni sistem, kada uzmemo u obzir niz neriješenih ili ad infinitum procesuiranih slučajeva ratnih zločina, likvidacija sindikalnih vođa ili političkih oponenata iz vlastitih redova, da ne spominjemo banalne slučajeve pravdašenja zbog “meje” i sličnih svakodnevnih razmirica “mejaša” koji se razvlače godinama pa i desetljećima? Možemo se u tom kontekstu prisjetiti i novčanih kazni koje je RH bila prinuđena podmiriti, kad je u očajničkom koraku traženja pravde bila od pojedinaca tužena pred Evropskim sudom u Strasbourgu. O moralnom i političkom profilu spodoba koje su zasjedale na čelu Ustavnog i Vrhovnog suda, nije potrebno razglabati. Sve je to Komisija EU zadužena za pristupne pregovore imala na umu odredivši monitoring Hrvatske, dok ne ispuni pred nju postavljene uslove (što je ona samo formalno učinila) glede slobodnog tržišta, korupcije, pravosuđa i manjinskih prava.
Je li Hrvatska neoustaška država ili nije? Da je kapitalistička – jeste, da nije socijalna – nije, da je nacionalistička – je, i sve će joj to jednog dana doći na naplatu, no ostavimo to vjerovnicima koji će jednog dana na svoj način podnijeti račun kome bude potrebno. Pokazatelji koji ilustriraju aktualni položaj antifašizma i antifašista spram poražene ideologije u Drugom svjetskom ratu, čine pitanje smislenim. Nije moje dokazivati ili negirati ovu tvrdnju, već je na državi da svojim političkim i pravnim sustavom u praksi – vrhovnom kriteriju istinitosti – pokaže suprotno, pri čemu su bitne samo činjenice a ne sladunjave poslanice političke i vjerske vrhuške. Dok to ne učini – što joj baš pretjerano ne uspijeva – pitanje ostaje visiti u zraku, bez jasnog odgovora. Dakako da Jasenovac i slična stratišta bazirana na rasnim i etničkim osnovama više ne postoje (a nije da ih nije bilo tokom prošlog rata), no treba imati u vidu kako ni jedan neofašizam nije isti kao onaj koji mu je uzor. “Tempora mutantur”, a tome se i svijet i neofašizam prilagođavaju. Da budemo bliži odgovoru na dilemu o karakteru suvremene hrvatske države, razmotrimo neke činjenice u usporedbi sa ne toliko konzistentnom ali ipak ne manje postojećom ustaškom ideologijom, posebice realizacijama njenih premisa. Pođimo od osamostaljivanja hrvatske države, na koje pravo se elite neprestano pozivaju kao zapisano u Ustavu SFRJ iz 1974. godine – što je sasvim proizvoljno tumačenje. Naime, u preambuli spomenutog najopćenitijeg zakona bivše države piše ovo:
“Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakoga naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, na temelju svoje slobodno izražene volje u zajedničkoj borbi svih naroda i narodnosti u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji, a u skladu sa svojim povijesnim težnjama,…” (Ustav SFRJ iz 1974. godine, str. 3)
Daklem, jasno je vidljivo da se pravo na otcjepljenje daje narodima a ne republikama! Ne bismo jahali na interpretacijama ovog stavka korištenima u svrhu legalizacije čina razdruživanja – eufemistički zvane secesije – kad se istovremeno ne bi negirao slijedeći stavak upisan u prateći Ustav SRH:
„Socijalistička republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive.“ (Ustav SRH iz 1974, opće odredbe), poništen odlukom Hrvatskog Sabora godine 1990., kada su Srbi od „srpskog naroda u Hrvatskoj“ preko noći pretvoreni u nacionalnu manjinu – tako im na neki način oduzevši konstitutivnu ulogu (nigdje izraženu tim riječima) iz bivše države. Očito je prema tome da se elita, koja je milom i silom radila na „razdruženju od SFRJ“, nekih ustavnih načela – ovisno kako joj je odgovaralo – držala (sukladno svojoj interpretaciji), a onih koje joj nisu odgovarale, poništila. Da ne raspravljamo o člancima Ustava bivše države (definiravši je kao socijalističku, s društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju) koji čak nisu ni izrijekom poništeni, već je to učinjeno bezobzirnim procesom tranzicije bez da se ikoga išta pitalo. Prisjetimo se referendumskih pitanja:
– Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?
– Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?
Evidentno je da se narod nije pitao o promjeni društvenopolitičkog uređenja, da ne spominjemo izigrano obećanje o kulturnoj autonomiji hrvatskih Srba i svojevoljno određivanje što su to „sva građanska prava“ nacionalnih manjina. Naknadno je, doduše, u Ustav ubačena fraza o „povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi“, no o tome su već odlučivale netom instalirane elite, bez ikakve konzultacije naroda (što ne znači da bi se stvari drukčije odvijale, jer – ovce su ipak samo ovce. Zato ih „pastiri“ i vodaju kako im se prohtije). Potpitanje ovog odlomka bi bilo, zašto se recimo zadržao status konstitutivnosti triju bosanskohercegovačkih naroda? Očito je svatko, zavisno od vlastitih potreba i aktuelne situacije, uzimao ili odbacivao ono što mu je odgovaralo. Prema tome, pozivanje na Ustav SFRJ u cijelom procesu raspada Jugoslavije gubi svaku doslijednost, logičko opravdanje i legitimnost. Ipak, zaključak je nepobitan – ostvaren je najvažniji Pavelićev cilj. Ova konstatacija naprosto registrira činjenicu, bez obzira na njene interpretacije. No, zadržimo se ukratko na navodnom neupitnom pravu svakog naroda da formira svoju nacionalnu državu, zabludu koju podržavaju i mnogi ljevičarski teoretičari. Države se tijekom svekolike ljudske povijesti – bile one nacionalne ili višenacionalne – nikada nisu formirale vođene nekim „neupitnim pravom“, već isključivo interesom ekonomskih i političkih elita svog vremena, koje su vlastite interese znale dobro upakirati u šarene omote da pridobiju narod za svoje ciljeve. Jer, čovjeku nitko ne daje neka „neupitna“ prava, on si ih sam uzima i proglašava takvima. Dakako da to ne vrijedi samo za Hrvatsku.
Slijedeće je pitanje, kakva je to država ostvarena? Prema Ustavu RH – demokratska, socijalna i još štošta, ako je suditi prema preambuli:
„sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.“,
pa dodamo li tome još pozivanje na odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske nasuprot bivše NDH te definirane sekularnosti novonastale države, čovjek može duboko uzdahnuvši razmišljati koliko je sve to u korespondenciji sa stvarnošću. Nepovredivošću privatnog vlasništva – u usporedbi sa provedenom pljačkom, prije koje baš i nekako nije vrijedila; deklariranim antifašizmom – u usporedbi za tolerirajućim fašističkim tendencijama i rušenjem preko polovine antifašističkih spomenika; socijalnom pravdom – naspram disproporcionalne raspodjele društvenog bogatstva; vladavinom prava – nasuprot već opisanoj karikaturi pravne države; nacionalnom ravnopravnošću – u poređenju sa lingvističkom segregacijom srpske manjine i latentno prisutnim odijem spram Roma; mijašanjem katoličke Crkve u politička pitanja – protivno deklariranoj sekularnosti, da ne nabrajamo dalje. Jedna od nakana ustaškog pokreta bila je eliminacija ćirilice s teritorija hrvatske države, što je konačno uspješno provedeno 1990-te ukidanjem dvopismenih natpisa na svim društvenim institucijama – od državnih službi do kolodvora i putokaza, sve to praćeno negiranjem opstojnosti zajedničkog jezika i ustrajavanjem na jezičnom purizmu karakterističnom za NDH. Mada je Ustavnim zakonom propisano pravo manjinama da u mjestima gdje participiraju sa više od trećine stanovništva imaju pravo na dvojezične i dvopismene natpise (što se u slučaju talijanske manjine u Istri provodi više negoli uspješno), slučaj ćirilice u Vukovaru govori kako je – barem za sada – s uspjehom apsolvirano još jedno ustaško načelo. Eliminacija iz biblioteka oko 2 milijuna knjiga srpskih autora i onih sa – za novu elitu – nepoćudnim ideološkim sadržajem, bili su samo popratna manifestacija procvjetalog jezičnog revizionizma.
Ustaše su nastojale na kapitalističkom društvenopolitičkom sustavu sukladnom nacističkim i fašističkim režimima tadašnje Njemačke i Italije, uz velikodušnu klerikalnu podršku „Crkve u Hrvata“. Tko uviđa reperkusije aktuelnih ugovora Hrvatske i „Svete stolice“ na privredni, politički i društveni život zemlje, povezanost Crkve sa desnicom te njeno uplitanje u politički život – ma bila država i formalno proglašena sekularnom – nije daleko od pomisli na klerikalizaciju zemlje. Gdje biskupi grme s oltara podržavajući najgore konzervativne stavove, dajući podršku organizaciji desničarskih manifestacija protiv formalno legalno izabrane aktuelne vlasti, ostaje nam samo da potegnemo paralelu sa – mislili smo – davno iživljenom prošlošću. Povijesni revizionizam snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu, podržavan s oltara i s najviših crkvenih položaja, postao je dominantna tendencija onih koji bi izgubljeni rat na bojnom polju naknadno htjeli dobiti u knjigama. Zločini fašista i domaćih izdajnika se minoriziraju ili relativiziraju, dok se „Križni put“ – partizanska osveta nad poraženom vojskom koja je još desetak dana nakon završetka rata bojevala, ne htijući položiti oružje – tretira se kao „najveća tragedija u povijesti hrvatskog naroda“, umjesto da to bude ustaški genocid nad Srbima, Romima i Židovima, popraćen moralnim krahom velikog dijela tadašnje nacije – njezinom himbenom šutnjom. Kad jednom potoneš u blato, teško se odande izvući, dokazuju i intelektualni potomci negdanjih zločinaca.
Ostaje, s humanističkog stajališta, najvažnije pitanje. Ustaški ideolog Mile Budak – ministar bogoštovlja i nastave, zatim ministar vanjskih poslova te poslanik u Berlinu – je nakon osnivanja NDH formulirao načelo rješavanja “srpskog pitanja” u državi, prema kojemu je trebalo “trećinu pokrstiti, trećinu protjerati i trećinu pobiti”. Daklem, morala je u NDH ostati tek trećina pokatoličenih Srba privedenih “superiornoj zapadnoj civilizaciji”. Prema predratnom popisu stanovništva, Srbi su činili 12.2% hrvatskog stanovništva, dok je po poslijednjem (iz 2011-te) njihov udio 4.36%. – u dlaku prema ustaškim planovima! A zato nije ni trebao Jasenovac, jer – zaboga – ipak smo se “civilizirali” (unatoč brojnih neprocesuiranih ili farsično procesuiranih zločina, čak i na Haaškom sudu). Zar ne drži konstatacija V. Ivančića iz jednog članka, kako Srbi ma i aposteriori mogu naći djelomičnog razloga za pravdanje svoje pobune iz ljeta 1990-te, u strahu da se ne ponovi prošlost – sudbina koja ih je zaista zadesila u “humanijem” pakiranju? Unatoč Miloševićevoj politici, i baš usprkos njoj, domaća elita nije pridobila hrvatske Srbe za svoje planove – i to ne zbog svoje nesposobnosti, već upravo namjerno, jer je bila protkana ljudima ustašonostalgičarske orjentacije s dominantnim utjecajem na politiku i svjetonazor (Šušak, D. Crljen – bleiburški pregovarač, V. Nikolić, V. Vukojević, sudac Vuković i drugi, uz neizbježnog Tuđmana koji je pogazio mladalačke ideale, ako ih je ikada i imao), suludim idejama o pomirenju svjetonazora (fašizma i antifašizma) praktički realiziranima u potiskivanju antifašizma, te kompleksom manje vrijednosti koji se ponajviše očituje u veličanju kulta bana Jelačića. Koji je svojom vojskom „radio čuda“ po Evropi, uz prešućivanje činjenice da su ogromnu većinu te vojske činili srpski Krajišnici. Ni jedna vlast – hadezeovska kojoj to nije odgovaralo jer je upravo na takvim idejama gradila utjecaj, a koalicijske jer su umirale od straha, što upozorene sudbinama pojedinaca koji su se javno suprotstavili, što vječitim sumnjičenjem svog domoljublja, a što uslijed vlastite kolaboracije u pljačkaškim poduhvatima – nije do danas učinila odlučni rez koji bi stanje stvari vratio u civilizacijsku normalu. Upravo zato Hrvatska ni nije drukčija nego što jeste, na sramotu svojih političkih elita nesposobnih da u dvadesetak godina stvore suvremenu demokratsku državu, i većine svojih građana koji to toleriraju.
Gdje je u svemu tome hrvatska policija, pitamo se? Izgleda, na prvim branicima protudržavne djelatnosti, rekli bismo čak i puzajućeg državnog udara, u čemu ih podržava lažljivi fašistoidni lider netransformirane fašističke i kriminalne organizacije – HDZ-a. Umjesto da štiti – ne bismo rekli državni poredak, jer po našem mišljenju ona mora štititi sigurnost građana i njihova prava u skladu sa postojećim zakonima, ona i sama učestvuje u njihovu kršenju. Dok petorica saučesnički drže ljestve, mirno gledajući kako šesti skida zakonito postavljene dvopismene natpise koje bi po odluci vlade trebali štiti, dotle ih “Crni Marko” logistički podržava svojim lažima, a TV stanice se snebivaju “kako je to uopće bilo moguće uz policijsku zaštitu”, te intervjuiraju dotičnog “domoljuba” tretirajući ga poput najvećeg heroja a ne notornog kriminalca inkorporiranog u policijski sustav. Krasno, pod zaštitom smo drotova koji ne poštuju zakone koje moraju provoditi! Svojedobno objavljenoj kritici hrvatske policije možemo dodati – sasvim prirodno, sukladno njenom sastavu – samo nove, pridruživši im kritiku kolebljive vlasti koja u strahu podilazi ekstremistima umjesto da ih nemilosrdno zakonski procesuira. Prisjetimo se samo plakata s početka rata koji su naveliko deklarirali kako se dragovoljci ne bore za privilegije već samo brane svoju zemlju, kad mnoge od njih već i ondašnji medijski prilozi denunciraju u pljačkaškim pohodima na tuđu imovinu. Pitate li se, kako je moguće da od realno procjenjenog viška oko 100-150 hiljada kvazibranitelja, nakon objave javnog registra biva prijavljeno svega tridesetak njih kao lažnih? Izuzimajući strah običnih građana, ni stvarnim učesnicima rata nije u interesu prijaviti ih (iako bi oni to ponajbolje mogli), kako bi sačuvali vlastite privilegije i pozadinski utjecaj na procese u zemlji, računajući na prećutnu (a ponekad i javnu, poput prijetnji vladi i podrške Specijalne policije svojim vukovarskim kolegama) potporu policije i vojske. Sve u svemu, podsjeća li suvremena hrvatska policija na modernu djelatnost u službi svih građana, ili organizaciju u kojoj se uhljebio dobar dio kriminalnog taloga društva? Jasno, uvijek je u rezervi već izlizano objašnjenje za maloumnike: sve su to samo pojedinačni slučajevi! Od zločina državnih službenika koji su u ratu u ime države vršili ratne zločine, nasilnog iseljenja iz vlastitih stanova, dinamitiranja antifašističkih spomenika, preko filmskih zapisa masovnog pustošenja napuštenih srpskih domova, privatizacijske pljačke etc. Jasno je kako je svaki delikt djelo konkretnih pojedinaca, i nije u tome začkoljica. Ona leži u činjenici da ih je država što poticala, što tolerirala, a ne može (ili ne želi!) već dvadeset godina izaći na kraj sa tim „pojedincima“!
To je tek dio pitanja koja potiču razmišljanja o mogućem neoustaštvu RH. Ispada da je na ovaj ili onaj način – sredstvima limitiranim odnosom snaga u promijenjenim svjetskim odnosima – RH realizirala sve važnije ciljeve ustaškog pokreta sem aneksije (dijelova) BiH, samo uvjetno odustajući od Hercegovine do eventualnog raspada susjedne države, kada bi – nema nikakve sumnje – ponovno aktualizirala to pitanje. I dakako, napuštajući tutorstvo nad Bošnjacima, Pavelićevom muslimanskom „cvijeću hrvatskog naroda“. Iskreno rečeno, ni jedna mi država nije draga (smatram je tek servisom koji građanima mora osigurati uslove za život bez suvišnih problema) – uključivo onu bivšu i sadašnju. Ne patim od sindroma domoljublja, zamagljivanja osjetila i pameti čim vidim crveno-bijele kockice, a još manje imam sluganske porive prema njoj. Niti sam je sanjao „od stoljeća sedmog“. “Domoljubnim” kritičarima koji unezvjereno vitlaju zastavama pjevajući himnu i prozivaju autora, dok istovremeno javno gaze ustavom propisana načela svoje države navlačeći odore nacionalnih junaka, da citiram odredbu iz članka 38, Ustava RH:
“Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.”
Dajući tumačenje članka kao slobodu izražavanja njima podobnih misli i stavova, ne slute kako time daju vlastiti odgovor na naslovno pitanje. Ponovimo; nije do autora da dokazuje jeli RH ili nije neoustaška država. To može dokazati samo ona svojim konkretnim i odlučnim potezima, koji za sada nisu baš pretjerano vidljivi, sem na uglavnom deklarativnoj razini. Malo je previše “koincidencija” da ne bismo smjeli gajiti skepsu. A dok to ne dokaže nek ostane zdravo, uz ove prostore desetljećima aktuelni pozdrav:
“Smrt fašizmu – sloboda narodu!”
Autor/ica 👤Ladislav Babić
