JEDEM SUSHI, A TI PUSHI!

Povezani članci

• TRAŽI SE TETA ZA RAD U POLITIČKOM VRTIĆU
• Kilava država na žetone i žetončiće
• Tužbalica za Lakijem
• Pse ubijaju, zar ne? Kaja je uginula sa ekserom u glavi
• Prljave igre
• Petar Jeleč: Josipović u konglomeratu loših politika

Novu formu za promociju političkog (i drugog) snobizma smislio je uvaženi hrvatski novinski komentator. Uvaženi komentator u svoj hiperdizajnirani dom dovodi birana politička grla, tamo im se u naletima serviraju birana jela koja spravljaju birani kuhari najboljih zagrebačkih restorana, domaćin sve to podlijeva biranim vinima, a zatim birane akcente iz razgovora uz jelo i pilo prenosi čitateljima „Jutarnjeg lista“ u rubrici „Salon Davora Butkovića“.

Prošle nedjelje u Butkovićevu domu objedovali su predsjednik Socijaldemokratske partije Zoran Milanović i predsjednik Hrvatske narodne stranke Radimir Čačić. Kuhali su Moto Mochizuki i Mario Starman iz restorana „Takenoko“. Na jelovniku se našla kolekcija sushija i sashimija (predjelo), janjeći file u woku (glavno jelo) i carpaccio od ananasa (desert). Servirane su četiri vrste vrhunskih sortnih vina, čije nazive navodimo uz preporuku da ih ne čitaju mlađi od 18 godina: Deutz Brut Classic Champagne (aperitiv); G. H. von Mumm, Riesling Classic 2008. Rheingau (uz sushi i sashimi); Roxanich, Cabernet Sauvignon 2006., zapadna Istra (uz janjetinu); Borden, Bijeli Pinot 2008., ledena berba (uz ananas).

Publici „Jutarnjeg“ zacijelo su curile sline od rafinirane muževnosti i decentnog hedonizma opozicijskih prvaka. Naročito je bilo poučno svjedočiti – makar preko novina – kako vođa socijaldemokrata znalački žvače prijesne delicije japanskog podrijetla, upozorava na dramatične socijalne prilike u zemlji i čudi se kako njegov liberalni kolega nema pojma da se uz sirovu ribu pije bijelo vino, nego je – neupućen u problematiku – očekivao pivo. Butković je dosta zadovoljan držanjem obojice, veli da ono upućuje na „solidnu gastronomsku kulturu lijevoliberalnih političara“.

U jednom trenutku, dok guta slastan zalogaj sashimija, Čačić konstatira da prometna nesreća u Mađarskoj – u kojoj je prouzročio smrt dviju osoba – „srećom“ nije naštetila njegovoj političkoj popularnosti. „Znam da zvuči gotovo nevjerojatno, ali utvrdili smo da sam najveći rejting ikad u mojoj političkoj karijeri postigao nekoliko tjedana poslije nesreće“, kaže i vilicom nabada novi komadić perfektno začinjenog ribljeg mesa.

Potom diskretno mljacne i rezimira: „Srećom za mene, najnovije činjenice o nesreći pokazuju da uistinu nisam kriv.“ Magla je, naime, bila gusta, automobil ispred njega vozio je previše sporo, kad ga je spičio u punoj brzini on nije bio pod utjecajem alkohola, mada je ovo vino doista, doista izvrsno…

„Dapače“, ubacuje se u razgovor Milanović, nazdravljajući čašom u kojoj se zlati Riesling Classic Rheingau, „ljudi koji su stradali nisu bili vezani“. Dok socijaldemokrat blagoslivlja nepca obilnim gutljajem i mućka ga po ustima da pojača efekt, puštamo ga na bis: „Dapače, ljudi koji su stradali nisu bili vezani“!

Butković na to reagira tvrdnjom da u sushiju i sashimiju (ovo sh može biti i š, ali sh ima svjetski štih) „prirodno dominiraju blijede fete tora, tunine potrbušice, najcjenjenijeg dijela tune plavoperke“…

Mislite li da je na stvari neumjesno i pomalo morbidno preseravanje trojice neiživljenih skorojevića – ozbiljno griješite. Baš naprotiv, birani predstavnici vladajuće klase samo demonstriraju čitateljima visoke standarde „kulture življenja“ i dobroga ukusa. Pokazuju im kako se ostvaruje savršeni sklad između savjesti i želuca. Poučavaju ih tajnama užitka, finim manirama i pravilnom rukovanju priborom za jebanje.

Tko god navrati u Butkovićev gastro-politički „Salon“ neće požaliti: na meniju su mrtve tune i mrtvi ljudi. Smrt, ne treba ni napominjati, prvorazredne je kvalitete, dvostruka, mađarska, berba 2010.

                                              x x x

 Prije nekoliko godina Željko Kerum, današnji gradonačelnik Splita, a tadašnji veletrgovac i najbogatiji čovjek u gradu, kupio je skupocjeni automobil tipa maybach, navodno za 650 tisuća eura, i izložio ga u staklenom izlogu svoga trgovačkog centra, tako da ga općinstvo može razgledati, svakoga dana od 8 do 20 sati. Vozilo je raspolagalo elitnim performansama: 5500 kubika, 550 konjskih snaga, vrhunska tehnologija upravljanja, sjedala obložena volovskom kožom, digitalni sustav navođenja, ugrađeni televizor, bar, hladnjak…

Dva visokotiražna hrvatska dnevna lista na naslovnim su stranicama tada objavila vijest da je splitski poduzetnik „kupio najskuplji auto u Hrvatskoj“. Naslovnice su sadržavale i oveće fotografije elegantne bijele limuzine s vlasnikom koji kraj nje pobožno pozira, modno prilagođen izgledu prometala: bijele hlače, košulja raskopčana do pupka, debeli zlatni lanac, crne naočale, kilogram do dva gela u kosi…

Novine su ovu demonstraciju klasne nadmoći donijele bez trunčice ironije, zdušno sudjelujući u inicijacijskom procesu pohlepnoga poduzetnika. „Slobodna Dalmacija“, primjerice, masnim je naslovom obavijestila javnost da je „Željko Kerum s maybachom ušao u svjetsku elitu“, budući da je taj maybach „najekskluzivniji automobil iz Mercedesove obitelji“ i „jedan od samo dvjesto takvih u svijetu“.

Štoviše, lako je pretpostaviti da je Kerum i posadio svoju limuzinu u izlog prodajnoga centra samo zato da bi tim činom namamio novine, koje će onda oglasiti njegov svečani „ulazak u svjetsku elitu“ (operacije je utoliko obrnuta od one kojom „Jutarnji“ i Butković vabe opozicijske prvake da se predstave publici uz jestive statusne simbole), te su masovni mediji, bez imalo kritičke zadrške, preuzeli funkciju izloga trgovačkog lanca: klijentela kojoj se nudi „roba“ znatno je brojnija, a tzv. sustav vrijednosti što se tako promiče – sadržan u samome činu ponude – potpuno je isti.

Nekoć anonimni bogati trgovac, polupismen i na granici mentalne retardiranosti, bolje je od mnogih prepoznao karakter suvremenih masovnih medija i umio ih uvjeriti da ga preobraze najprije u javnu osobu, potom u neprikosnovenu medijsku zvijezdu, a uskoro i u pripadnika „elite“ svjetskog renomea. Par godina kasnije premoćno je dobio izbore za gradonačelnika, ispravno shvativši da su procedure predstavničke demokracije vrlo slične principima šopinga u supermarketu, osobito ako imaš skoro neograničen – i pritom još besplatan – oglasni prostor u novinama.

Danas, u fazi dekadencije, dok temeljito uništava grad kojim vlada – s dobrim izgledima da nastavi dok od njega ne ostane kamen na kamenu – Kerum je s novinarima u permanentnom konstruktivnom ratu, iz kojeg obje strane, kako se čini, izvlače vlastite profite. Gradonačelnik, s mučeničkom maskom žrtve „zlonamjernih napada“, svako malo nekog od žurnalista ljubazno uputi „u pičku materinu“, ili ga „nabije na kurac“, ovisno kako je toga dana raspoložen, a ovi to mazohističkom pedanterijom prenose čitateljima – pošto se publici igrokaz neobično sviđa, a k tome se pruža prilika za strasno navijačko opredjeljivanje – te s mnogo dramske tenzije upozoravaju javnost na dosadašnje razmjere katastrofe i ozbiljnu društvenu opasnost koja se uglavila u demokratski poredak.

Kratki revizorski izvještaj o historijatu tog odnosa, međutim, sasvim je nedvosmislen: da nije bilo (takvih) medija – ne bi bilo (takvog) Keruma – ne bi bilo (takve) štete. Ima utoliko nečeg dirljivo perverznog u naporu s kojim tiražna hrvatska glasila žigošu splitskoga moćnika kao samoniklog štetočinu. No ovaj, makar se morao rukovoditi intuicijom kretena, dobro zna zbog čega se ta moć nije zadržala samo u ekonomskoj sferi: nešto više od pola milijuna eura ulupanih u nabavku blistavog bijelog maybacha, koji će zatim po logici stvari završiti na naslovnicama malograđanske štampe, bilo je prvo i presudno ulaganje u njegovu političku karijeru.

                                              x x x

Bitna razlika između Zorana Milanovića i Radimira Čačića s jedne strane, te Željka Keruma s druge, u tome je što su prva dvojica uvjerena da se od trećega bitno razlikuju. Oni su čak opčinjeni mišlju da će se – time što su za potrebe medijske prezentacije u jednom obroku požderali i polokali solidan broj mjesečnih radničkih plaća – ukazati kao sušta suprotnost prostaku koji izlaže svoj skupi automobil u izlogu dućana. Posve su sigurni da će demonstriranjem finih manira i delikatnim izborom statusnih obilježja uspješno maskirati vulgarnost svojih intencija.

Međutim, Kerumov primitivizam i njihova profinjenost imaju istu egzibicionističku podlogu – potaknutu medijski zadanim pravilima igre – i smjeraju na sličan učinak kod armije prinudnih voajera. Milanović i Čačić, pod stručnim navođenjem Butkovića, bit će bez sumnje zgroženi Kerumovom navadom da se razmeće ispijanjem šampanjca uz ćevape s lukom – što je u krajnjem pitanje stila i probavnog trakta – no najvažnije je da oni s jednakom razmetljivošću daju do znanja da to ne čine. Očigledna suprotnost tek je pirotehnički aspekt njihove identičnosti. U pravu je Guy Debord, prvi analitičar društva spektakla, kada tvrdi da „ljudi više naliče svom vremenu nego svom ocu“.

Smisao je u jasnom utvrđivanju distance, pa odatle posvemašnji manjak stida kod statusnih provokacija i agresivnih isticanja klasnih atributa: puk mora imati stalan i detaljan uvid u razmak koji ga odvaja od ovozemaljskih bogova. Privilegirani ne uživaju toliko u onome što oni imaju koliko u onome što ostali nemaju. Njihova stvarna radost proizlazi iz spoznaje da je ono što posjeduju većini onemogućeno. Zbog toga puk – okupljen kroz drage čitatelje i drage gledatelje – mora biti nazočan kod obrednoga raspolaganja zemaljskim blagom, u protivnom je puni užitak u tekovinama blagostanja uskraćen, a mediji će se već pobrinuti da to predstave kao rezultat nasušnih voajerskih potreba onih kojima su pogodnosti nedostižne.

Istina je da prinudni voajeri, nakon što su probitačni egzibicionisti posvojili infrastrukturu i zadali kriterije „društveno prihvatljivog“, drugoga izbora i nemaju, pa se, panično bježeći od golog očaja, masovno prepuštaju čarima svoga statičnog položaja i uglavnom dopuštaju da ih se uvjeri kako je ono što im je nametnuto rezultat njihova izbora. Staklo na izlogu, avaj, neprobojno je koliko i prozirno; vladajuće klasa osigurava udaljenost nudeći bliski uvid u nedohvatljivo.

Osnovna uloga današnjih masovnih medija je da stimuliraju pasivnost konzumenata, kako bi ovi – s prividom samoinicijative u svom dobrovoljnom žrtvovanju – dali presudni doprinos reprodukciji postojećeg stanja. Zato vođa socijaldemokrata može demonstrativno tamaniti sushi i istodobno držati plačni traktat o socijalnim nepravdama, lišen rizika da će se to javno prepoznati kao degutantni nesporazum, a sam gost malograđanskog „Salona“ prokazati kao bezočni demagog. Što je to nego ona Kerumova sočna psovka, čiji se stvarni sadržaj krije ispod retoričke figure? Da nije cinične medijske zaštite lako bi izbila na površinu: Jedem sushi, a ti pushi!

Revijalni segment politike, osnažen ideologijom „kulture življenja“ koja cvate u doba općeg siromaštva, ionako je postao jedini uistinu relevantan, i vrlo je važno da – zbog održavanja one distance i ubijanja želje za postavljanjem neugodnih pitanja – imamo dobar pogled na reprezentativni dio intime vladajuće klase, od satova i jahti uspješnih mužjaka do kolekcija donjeg rublja parlamentarnih zastupnica, za što su se specijalizirali tzv. ženski magazini. Pobuna voajera još nije na vidiku. Pushioničari se ponašaju u skladu s očekivanjima. Policija za svaki slučaj drži teren pod nadzorom.

A ako se između svih tih ekskluzivnih jestiva, vozila i plovila poneki uprosječeni čitalac i dalje pita „A gdje sam tu ja?“, valja ga kršćanski razriješiti iluzija: pred izlogom ili pod kotačima, dragi moj, pasivno živ ili aktivno mrtav. Čitaš novine ili se na druge načine ne miješaš u vlastitu sudbinu. Čak i ako te guzonjinih par stotina podivljalih konja dokrajče na autocesti, nema razloga za brigu širih razmjera: servira li se kvalitetan medijski ručak, onaj koji je tu (samo zato) da te gazi, bit će u prilici da – pred onima koji su tu (samo zato) da ga gledaju – staloženo podrigne i kaže kako nije kriv.