JA SAM IVO ANIĆ – SPLITSKI ORIĐINAL

Izdvajamo

• Ne družimo se. Užasavamo se druženja. Druženja su skupa i nepredviđeni trošak na našim karticama. Frustriraju nas pričesti, krizme i vjenčanja. Jer više ne možeš pokloniti ljubav, knjigu ili ploču, već moraš priložiti novac kojeg nemaš. Druženja nam više nisu užitak, već problem. Problem koji će vam neupitno sjesti na račun devetog u mjesecu, a plaća sjeda obično petnaestog. Pa se usiljeno pravimo da smo razdragani što vidimo stare prijatelje, njihovu djecu, dok smo zapravo užasnuti jer znamo što nas čeka za mjesec dana.

Povezani članci

• Pešić: Velika je greška što smo rasturili Jugoslaviju
• Zapadni Balkan 2019: Gura li EU države Zapadnog Balkana u ‘zagrljaj’ Rusije?
• Gi Ferhofštat:Apel predsednika Tadića Srbima sa severa Kosova je stigao suviše kasno
• Svetislav Basara:Devedesete se vraćaju na velika vrata
• Goldstein: “Nadasve je ružna poruka da ulice u Mostaru i danas nose imena ustaša Mile Budaka, Ante Vokića i Mladena Lorkovića”
• Paralelne institucije

Ono što nam svima nedostaje jest neophodna dimenzija života, a to je sjećanje. Uspomene. Nama su sjećanja i uspomene zabranili. Nama su izbrisali djetinjstva, nama su izbrisali mladost.

Ignoranstvo. Ignoranstvo je svijet u kojem živimo. Sustavno, orkestrirano, namjerno. Ignoranstvo pod krinkom domoljublja.

Smeta mi da živim u društvu koje se srami svoje mladosti. Smeta mi da živim u društvu ljudi čija djeca žive u neznanju kako su im i na koji način roditelji odrasli. Društvo smo neznanja. Na svim poljima, jer neznanje počinje od memorije.

Kada je brišete, brišete književnost svog doba, muziku, kulturu. Takve praznine znanja ne daju se nadomjestiti. Pa smo izgradili društvo neznanja. I što je najgore, našoj djeci ostavili te praznine. Da se nose s njima. Našim prazninama u memoriji.

Društvo smo koje je prigrlilo vremenom kič jer nije upoznalo izvrsnost. Nije upoznalo talent. Čudimo se što nam djeca slušaju? Današnje društvo ima averziju prema svemu što ga pokušava zaustaviti. Tu neman koja se izrodila iz našeg srama prema djetinjstvu, mladosti, zemlji u kojoj smo odrasli.

Zaustaviti?

Zašto današnje društvo ima averziju prema svemu što ga pokušava zaustaviti? Zaustavljanje od mahnitosti znači sagledavanje. Sagledavanje sebe i svijeta u kojem živimo, a to današnje društvo ne želi. Zaustavljanje od mahnitosti. Zašto današnje društvo njeguje površnost?

Zato što postoji generacija koja se sjeća vremena i društva koje nije bilo površno. Društva koje nije bilo  prilagođeno bankama i konzumerizmu, već čovjeku. Danas kada me upozoravaju kako nismo imali benzina, kave i jogurta, ja im kažem da smo, zato što nismo imali vremena da biramo sto vrsta kave, benzina i jogurta, imali vremena da se družimo, da stvaramo društvo, kulturu, muziku, da živimo. Život kakav bi trebao biti. Život sa frižiderom koji služi jednokratnoj svrsi, da imamo vremena istrčati van, na sunce. Ne na ono umjetno u trgovačkom lancu.

Kako se danas družiti kada moraš trčati kupiti jedan od pedeset vrsta jogurta?

Danas živimo u društvu koje zabranjuje da je bilo što bilo prije njega. Današnje društvo nas uvjerava kako je jedino moguće i najbolje. Sve prije bio je mrak i kameno doba.

 Danas je zločin pamtiti.

Danas je zločin sjećati se. Zločin je iti preusmjeriti pozornost sa mahnitog dočeka mizerne plaće na elektronsku karticu koju ćemo istog časa mahnito provući u lokalnom trgovačkom lancu da napunimo frižider. Da stvorimo iluziju kako smo ispunili svrhu svog postojanja. Napuniti frižider, to je postala svrha našeg postojanja. Naša zbilja.

Ne družimo se. Užasavamo se druženja. Druženja su skupa i nepredviđeni trošak na našim karticama. Frustriraju nas pričesti, krizme i vjenčanja. Jer više ne možeš pokloniti ljubav, knjigu ili ploču, već moraš priložiti novac kojeg nemaš. Druženja nam više nisu užitak, već problem. Problem koji će vam neupitno sjesti na račun devetog u mjesecu, a plaća sjeda obično petnaestog. Pa se usiljeno pravimo da smo razdragani što vidimo stare prijatelje, njihovu djecu, dok smo zapravo užasnuti jer znamo što nas čeka za mjesec dana.

Banke u našem društvu ne lome koljena kao nekad stari dobri utjerivači dugova. Danas vas banke zamrznu. Tako da nemate karticu koju možete mahnito provlačiti. To je najveći strah. Strah gori i od smrti. Da budeš ovršen, pa da nemaš karticu za izabrati jogurt. U društvu kojeg su nam zabranili bio je samo jedan jogurt. I mlijeko u kesi. Ako ga nije bilo na polici, dobio bi komad kruha premazan mašću i bio si jednako sretan. Sretan jer imaš vremena. Vremena za život, za prijatelje, obitelj. Danas pokušavaju da radimo od devet do pet. Da imamo samo toliko vremena da mahnito otrčimo u trgovački lanac. Nordijski kapitalizam sa ljudskim licem odgovorio je na tu pošast opijanjem vikendom.

Zaborav.

Zločin je preusmjeriti pozornost na takav svijet. Čitav sustav upregnut je da se pokrene ako netko reagira i otvoreno kaže da je bio sretniji i bez jogurta i bez benzina i bez kave. Jer je imao vremena. Vremena za ljude koji nisu imali isto. Taj zločin novog sjećanja odgaja nam djecu. Bez kartice nema života. Bez markice nema života. Bez mobitela nema života.

Taj apsurd dovodi do pokretanja mehanizma koji prati ljude koji se pokušavaju sjećati, pa usporediti. Ako su ti ljudi oformili grupu, to gore. Sustav mora reagirati. Svojim poslušnim vojnicima. Koji će iskoristiti kolektivnu traumu rata da stigmatiziraju ljude koji ne pristaju na novo sjećanje.

Trebaju li postojati takve zajednice? Zajednice ljudi koje ne pristaju na poželjnu formu da se ne sjećaju bolje prošlosti. Jer nema većeg poniženja u životu od krivotvorenja vlastite prošlosti. Vlastite mladosti.

Neki ljudi jednostavno nisu spremni na to. Da se na taj način krivotvore. U društvu krivotvoritelja jedino su oni originali. No, društvo koje još uvijek ne može oteti Split, Split će te ljude po staroj našoj navadi radije krstiti – oriđinalima.

I to je ta bitna razlika današnjice. Što su originali postali oriđinali. Da bi me razumjeli, oriđinali nikada nisu htjeli postati to u Splitu. Opirali su se koliko su mogli naravno. Ta divota izvrnute stvarnosti u kojoj živim dala mi je tu mogućnost apsurda. Da želim i hoću nastaviti tu svetost oriđinala u Splitu. Ljudi na margini koji su upozoravali kakav nas svijet čeka. I zato hoću biti i svjesno jesam.

Splitski oriđinal. Rugajte mi se ljudožderi.