Ivo Anić: Zašto je Doktor Šandor najveći nogometni sudac Jugoslavije

Autor/ica 👤Ivo Anić 29.8.2023. u 17:14

Povezani članci

Nakon jedne od čudnijih utakmica smiješne lige HNL , u smiješnoj državi Hrvatskoj, a povodom najsmješnijeg valjda u svemiru suđenja pod pokroviteljstva HNS-a od strane glavnog suca Ante Čuline, oglasio se mlađahni trener Hajduka Mislav Karoglan. Takvo suđenje podsjetilo me na mrsko doba Jugoslavije, prokomentirao je Karoglan na što se digla poprilična prašina. Ispostavilo se na kraju, barem što se tiče reakcija, kako je Karoglan sve aktere te smiješne utakmice mogao usporediti sa lopovima, konjokradicama ili nesposobnim uhljebima, no spomenute Antu Marića (koji je pogođen upaljačem u glavu, pa potom stolicom ali to očito nije bitno), kao i Antu Čulinu iskreno je više zaboljela usporedba sa arbitrima rahmetli Jugoslavije nego da im je Karoglan opsovao oca ili majku.

Iskreno uvrijeđen našao se i Bruno Marić, inače predsjednik Komisije nogometnih sudaca koji je radi te izjave i prijavio Mislava Karoglana okarakteriziravši je kao skandaloznu i kao uvredu iznad koje nema gore. Tendenciozno suđenje u Koprivnici tako je dobilo sasvim novu i neočekivanu dimenziju, pa smo saznali da mlađahne trenere, suce i predsjednike njihovih komisija više uvrijedi mrsko „doba Jugoslavije“ ako ih netko stavi u taj kontekst, nego sumnja u sabotažu jedne utakmice na račun najvećeg kluba u Hrvata, no u kolektivnoj memoriji takvih ljudi dalje od takve matrice nismo ni očekivali. Kada ste zahvalni kotač u mašineriji koja izdašno egzistira u zemlji koju moramo smatrati boljom, sudački pravednijom i loptački uspješnijom, tada možemo razumjeti da vas kontekst može uznemiriti do te mjere, kao što je uznemirio močvaru zvanu HNS.

No taj verbalni incident koji je još jednom prokazao hrvatsku shizofreniju naspram bolje i pravednije prošlosti mene je osobno dirnuo do te mjere da sam se sjetio možda najljepše crtice iz svog djetinjstva, a ona se vezala upravo za nogometno suđenje, i za suce bivše države u kojoj sam odrastao i formirao se kao čovjek. U tom vremenu mraka koje se danas tako olako ozloglašava nastojeći učiniti ovo danas što imamo superiornijim, mi djeca Jugoslavije odrastali smo uz daleko profesionalniju, daleko kvalitetniju i daleko popularniju ligu nego će ova smiješna danas ikada biti. Moj Hajduk iz Splita bio je važan dio te lige i pripadao je velikoj četvorci koju su činili Zveza, Partizan i Dinamo. O suđenju i sucima i tada dalo bi se razgovarati, ali ja pamtim jednoga koji je zauvijek osvojio naša srca i za života postao ikona u mom gradu, ali i ikona tog kudikamo boljeg i pravednijeg vremena. Vremena u kojem je sport, kao i arbitraža vezana za isti, bio usmjeren na ideju da odgaja, ne da se na njemu profitira. Tako je barem bilo u nižim ligama, posebno u onim malonogometnim koje su bile pod pokroviteljstvom Saveza, ali ligama iz kojih su pokazat će se kasnije izašli svi veliki nogometaši tog vremena.

Moj prvi susret sa nogometnim sucem Ivanom Prkićem, kasnije poznatijim kao Doktorom Šandorom Romanom iz kultne radio emisije“ Trta Mrta“ pokazao se sudbonosnim kako za moj sportski, tako i za moj formativni razvoj u tim godinama. Doktora sam upoznao te iste godine u dvorani na Gripe, u kojoj su stasali tada golobradi Dino Rađa i Toni Kukoč, i upravo od Doktora smo saznali kako se na Gripama stvara ekipa Jugoplastike koja će pokoriti bivšu državu. U ta vremena Jugoplastika je bila pri vrhu, ali nikada na vrhu. Za tadašnju momčad igrali su Željko Jerkov, igrao je još i Damir Šolman, Ivica Dukan koji će kasnije postati skaut Bullsa, i Vilfan, Slovenac koji nam je svima košarku zauvijek upisao u srca. No mlađi kadeti Jugoplastike koji su tada još bili na klupi bili su ono na što nam je naš Doktor ukazivao. Doktor Šandor bio je štićenik Centra Juraj Bonači u Splitu. Centra koji i dan danas u mom kvartu okuplja osobe sa mentalnim oštećenjima, invalidne osobe ili osobe sa Down sindromom. Doktor Šandor odrastao je u toj školi, ali nama koji smo pohađali školu niže, „Đordano Borovčić – Kurir“ nikada nije na pamet padalo da našeg Doktora na bilo koji način omalovažavamo. Kao ni zemlja u kojoj smo odrasli, njen nogometni i sudački savez, koji je našeg Doktora smjestio u svoju instituciju i kao sucu sa licencom dao mu pravo i stimulaciju da sudi niželigaške malonogometne utakmice i turnire. Tog dana igrali smo važan susret sa mrskom „Zlatom Šegvić“ osnovnom školom sa kojom smo igrali u finalu. Naravno da nismo spavali čitavu noć, i naravno da su nas već izjutra kao glavne zvijezde dočekali naši navijači. Čitava naša škola koja je došla na taj povijesni susret, ponavljam pod pokroviteljstvom FSJ koji je tada pokrivao i malonogometne turnire. Ivan Prkić, kao glavni sudac izašao je na teren sa tip – top ispeglanim sudačkim dresom, crvenim i žutim kartonima zakačenim za unutarnji džep crnog dresa i Ivan Prkić sudio je taj povijesni susret koji sam ja provodio na klupi kao rezervni golman maestralno kako je samo on mogao i znao.

Ivan Prkić dosudio je sedam penala od kojih su tri poništena zbog reakcija suprotnog tima, Ivan Prkić poništio je tri potpuno reguralna gola, i dosudio jedan koji nije ni vidio, niti se zbio, ali su mu sugerirali da je lopta prošla crtu. Ivan Prkić tu je sudbonosnu utakmicu izbalansirao do te mjere da više nikoga i nije zanimao rezultat već samo ono što što se zbivalo kada bi naš Doktor uhvatio zviždaljku i dosudio prekršaj na igraču koji se sam srušio izvan šesnaesterca.

Taj veliki okršaj završio je samo na način kakav je i mogao. Utakmica je u regularnom vremenu ostala 10 : 10, a prilikom izvođenja penala naš se vratar ozlijedio i ja sam stao na gol. Odbranio sam prvi udarac koji je Doktor poništio jer sam se kretao na crti, odbranio sam i drugi ali od prečke što je Doktor sudio kao reguralan gol, i kod trećeg sam nespretan kakav već jesam – slomio ruku.

Šandor Romano/foto Tom Dubravec / CROPIX

Doktor Šandor Romano, alijas Ivan Prkić, jedan od najvećih nogometnih sudaca bivše države Jugoslavije, prekinuo je meč i na rukama me odnio sa terena do najbližeg auta, sa mnom onako u crnom dresu otišao na hitnu, i prošao taj dan sve moje suze, prvi gips i nazvao mi roditelje da dođu po mene. Sa mojim Doktorom, najvećim živućim sucem bivše države od tog dana postao sam prijatelj. Sa ushitom je čitav Split isčekivao njegova legendarna javljanja sa Olimpijskih igara u Calgaryu, neponovljive izvještaje sa Ludih noći u Splitu, kao i komentare na aktualna politička i sportska događanja u Splitu. Kako to obično biva kod takvih ljudi, raspadom Jugoslavije našem je Doktoru život pošao po zlu, izgubio je i one male prihode od tadašnjeg Saveza Jugoslavije, a država Hrvatska, Bruno Marić i Mislav Karoglan nisu našli za shodno da takve stručnjake, takve nogometne suce od formata zaposle u svom društvu. U državi Hrvatskoj, kako su nam objasnili Mislav Karoglan i Bruno Marić, takvi ljudi i stručnjaci nisu dobrodošli. Valjda ih previše podsjećaju na mračna vremena u kojima je suđenje kao uostalom i sve drugo, bilo usmjereno na sport i sve ono dobro što proizlazi iz nega, a ne na politiku.

Doktor Šandor Romano, najveći živući sudac bivše Jugoslavije, danas kao i zadnjih trideset godina živi u bijedi i hrani se u pučkoj kuhinji. Najveći sin sudačke organizacije FSJ, junak našeg djetinjstva i našeg grada, danas je zaboravljen od svih, i sa suzom u oku prisjeti se tih nevjerojatnih vremena kada je sudio nama malim delikventima da bi od nas napravio ljude. Moj Doktor ne krivi nikog, posebno Mislava Karoglana i Brunu Marića. I jednog i drugog se ne sjeća, kako i bi kada im nikada nije sudio, i Doktor Šandor nema u svom srcu ni mržnje niti predrasuda prema bilo kome. Kada se zagrlimo i sretnemo, sjetimo se tih slavnih vremena kada su suci bili ljudi, a nogomet samo igra u kojoj pobijedi onaj koji vrši veći pritisak na suca.

I bude mi nekako toplo oko srca kada ga vidim. Mog Doktora koji onako otrcan i sada već u poodmakloj dobi ima više ponosa i više ljudskosti od svih Karoglana i svih Marića ovoga svijeta. I jedan i drugi nikada to neće razumjeti, kao što i jedan i drugi nikada neće biti takvi ljudi. Ljudi koji su davno ušli u legendu koja i do dana današnjeg nije izblijedila u Splitu. Legendu koja je u radio emisijama prva valjda u povijesti nogometa imala napredne statistike ( tko je koliko pretrčao, koliko visoko skočio po loptu ili koliko snažno imao šut), legendu koja je činila moj Split tako posebnim i svojim, ali i legendu koja je znala jednog rezervnog golmana odnijeti na rukama do hitne da mu stave gips.

Za takvo nešto trebate biti čovjek i za takvo nešto trebali ste izgleda odrasti u mraku.