ENG
Humanizam, ili ritualno ubijanje nade?
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
Foto: Flickr
U prenesenom smislu, mi još čekamo Spasitelja, mada je on jednom bio među nama i sve nam objasnio. Kad dođe, ako dođe – hoćemo li ga ponovno razapeti, a onda opet tisućljećima očekivati njegovo pojavljivanje kako bismo perpetuirali naše ritualno ubijanje nade? Najparadoksalnije je, što nećemo ni biti svijesni kako razapinjemo sami sebe.
Piše: Ladislav Babić
Vjerojatno je ispravna konstatacija da se pojedine faze evolucije naprosto ne mogu preskočiti, a ako se to pokuša vraća se kao bumerang uzurpatorima postepenih promjena društva. U času pobjede jugoslavenske socijalističke revolucije Jugoslavija je praktički predstavljala predgrađansko društvo, sa prvim klicama formiranja građanske klase (oko 3/4 stanovništva Kraljevine Jugoslavije živjelo je na selu, blizu 50% nacionalnog dohotka je stvarano u poljoprivredi, a manje od 20% poticalo je iz industrije [1]). Kao da to nije bilo dovoljno, izašla je iz mješavine oslobodilačkog i građanskog rata te socijalne revolucije, kao jedna od najteže pogođenih evropskih zemalja, ne samo po broju žrtava već i uništenoj infrastrukturi. Na to je trebalo nakalemiti nasade marksizma za kojega se ionako predviđalo da će pobjedu prvo odnijeti u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, preuzimajući njihova dostignuća kako u materijalnom razvoju tako i u implementiranim ljudskim pravima, podižući ih na jedan viši nivo. I sam Marx priznaje da je kapitalizam u povijesnom smislu predstavljao napredak u razvoju društvenih odnosa, što bi suvremenom čovjeku trebalo biti evidentno. Prihvatimo stoga da svaki društvenopolitički sistem evoluira dok ne zapadne u nerazmrsivo klupko suprotnosti, prvenstveno u ekonomiji odnosno proizvodnim odnosima, koje uslijed suprotnih zahtjeva proizvođača i vladajuće ekonomske elite ne može otpetljati. Tada nastaje vrijeme koje zahtjeva suštinsku promjenu, zamjenu staroga i preživjelog – učahurenog u klupko vlastitih parcijalnih interesa iz kojeg se ne može iskobeljati – nečim novim, otvorenim za zahtjeve većine članova društva. Nastupa čas za strukturalnu promjenu društvenih odnosa.
Građansko društvo je doživjelo i preživjelo dva teška degenerativna skretanja, degenerativna u sasvim suprotnim smislovima. Jedno regresivno – fašizam – kao izrođenje ideoloških premisa kapitalističkog građanstva dovedenih do ekstremnog nacionalšovinizma, ideje građanskog društva shvaćenog kao okupljanje oko nacionalne ideje na etničkim, čak i rasnim osnovama, uz istovremeno preziranje različitih ali i njima srodnih nacija. Drugo – boljševizam – predstavljalo je preuranjeni i to sasvim pogrešni pokušaj implementacije marksističkih ideja, u nerazvijeno građansko društvo koje još nije sazrelo za prevazilaženje premisa na kojima se tek uspostavljalo. Ideja klasne solidarnosti koja bi bi pobjedom revolucije ukinula klasnu podijeljenost društva na principima ekonomske, političke i socijalne ravnopravnosti. U svojoj osnovi, mogli bismo tvrditi kako su obje ideje izrođene uslijed istog razloga. Jer im je falila “sol”, začin ljudskosti – humanizam, empatija koju je nemoguće ugraditi u teoriju. Marksizam je sam po sebi teorijski nadmoćan kapitalizmu, a nadasve njegovoj ekstremnoj devijaciji – fašizmu. U teorijskom smislu je humaniji, ali je propao zbog nedostatka praktične empatije, humanističke povezanosti ljudske vrste u svakodnevici, bez čega predstavlja naprosto čistu mehaničku konstrukciju od koje se očekuje da joj se ljudi prilagode, umjesto obrnuto. Obje ideje su naprosto pokušaji mehanističke konstrukcije društva, gdje se unaprijed, neovisno o stvarnim karakteristikama njegovih atomarnih elementata – ljudskih bića – propisuje ovakav ili onakav okvir njihova djelovanja. Objema fali ono što je Isus propovjedao, da bi njihova teorija zaživjela – fašistička nikad, jer ni sasvim teorijski nije posjedovala taj humanistički začin – a socijalistička tek uz nju. Implementacija socijalističke ideje bez spomenutog začina moguća je samo tako dugo dok se ideje ne nađu u srazu sa konkretnim karakteristikama bića, koje uvijek povrh kruha traži i pogače, iscrpljujući tako svoj pokretački naboj i postajući sasvim jalove floskule i teorijski pamfleti, izvan korelacije sa stvarnim stanjem društva. Upravo taj iracionalni zahtjev – realan po svojoj opstojnosti u karakteru čovjeka – doprinjeo je raspadu biše države, umjesto da se unapređuje sistem i sve više prilagođava čovjeku (valja napomenuti kako je to jugoslavenski samoupravni sustav pokušavao, u konačnici bezuspješno. Takvi pokušaji itekako ovise o rasporedu svjetskih političkih silnica, a ne samo o volji onih koji ga se poduhvaćaju.). Kapitalizam upravo i uspijeva prikačivši se na trenutni stupanj evolucijske nedovršenosti ljudske biti. Većina negdje duboko u sebi skriva malog Napoleona ili velikog pohlepnika, koji samo čekaju izbiti na površinu, a onda ih više brine vlastita od sudbine onih na kojoj grade svoju. Ne svjedoče li tome primjeri političara koji se vladaju poput malih bogova, ili stotine potkoženih intelektualaca kojima je u aferi Forex nekoliko besprizornih, ali tipova inteligentnijih od svih oštećenih zajedno, zorno i bolno pokazalo što su i tko su. Koje vrijednosti u životu su odabrali, za što su se odlučili između imati i biti. Tolerancija, empatija i solidarnost, više su izuzeci koji se iskazuju u posebnim prilikama (elementarne katastrofe, teške nesreće ili boleštine,…) negoli svakodnevna pojava, i kao takve se dobro uklapaju u bezosjećajnu bit kapitalizma, svojim povremenim izbijanjem naizgled ublažujući tu njegovu karakteristiku. A kada veliki tajkun pokloni u dobrotvorne svrhe ogromnu svotu, uglavnom možete biti sigurni da to ne čini zbog vlastite potresenosti stanjem sirotinje, već zbog odbitka od poreza. Stanje društva se ne rješava povremenim parcijalnim izljevima humanizma, što svakako može ponekom i pomoći, nego njegovim sistemskim, globalnim promjenama na korist svih njegovih članova. Ali! Realni čovjek je takav kakav jeste; kako onda njemu prilagoditi nešto što ga teorijski nadilazi, u smislu da on to u praksi nije sposoban (sem zanemarivog broja utopijskih etičkih idealista) apsorbirati? U ovom trenutku nikako, što ne znači da su vrata zanavijek zaključana.
Dva su puta kako izaći iz ovog naizgled socijalnog i psihološkog ćorsokaka. Jedan je, prihvatiti realni egoizam jedinki kao trenutno vladajuću evolucijsku karakteristiku njegovu, i u skladu s darvinističkom borbom za opstanak uzeti u njoj ućešće kojeg je rezultat penjanje po društvenoj i ekonomskoj hijerarhiji, ili pad u ponor. Grabi, grabi i još više grabi – u se, nase, podase, a nadasve za se – ili skončaj kao životinja nesposobna osigurati vlastiti opstanak a kamoli pride i onaj svoje obitelji. To je put liberalnog kapitalizma koji što više minorizira regulatornu funkciju države, svodeći je tek na toliko da ona ipak očuva od (iz)umiranja elitama ipak nasušno potrebnu radnu snagu. Koji teška srca pristaje na iznuđene reforme koje diraju njegovu bit – suštinsku ekonomsku nejednakost očitovanu u vlasništvu nad materijalnim dobrima, nekima nasušnim za puko preživljavanje a drugima za uživanjem u dobrobitima života kakvoga oni zamišljaju za se. Drugi je put onaj humanistički, koji ljude tretira kao jednakovrijedne “božje stvorove” (za vjeru u to nisu potrebni ni Bog ni religija), sa podjednakim pravom na očuvanje ljudskog dostojanstva, koje nije samo teorijska i metafizička konstrukcija već se realno mora očitovati u zadovoljavanju njihovih svakodnevnih potreba, više no dostatnim samo najobičnijeg biološkog preživljavanja. Kako izabrati između ova dva načina, na koji način birati između ova dva puta? Teorija, ma kako bila razvijena i puna uzvišenih obećanja, tu ne može pomoći. Osnovni kriterij izbora leži duboko u ljudskoj duši, i jedino ako se odatle uspije iskobeljati na svjetlo dana može nam jamčiti ispravan izbor. Stremiti biti čovjek, u čitavoj svojoj još nerealiziranoj zalihi potencijala skrivenih u njegovoj dubini, ili naprosto samo postojati kao biološko biće, to je suštinsko pitane na koje tek humanistička etika može dati odgovor. Rekao je Andrić u prigodnom govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost:
“Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke, svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek”:
Samo, plivati se može na razne načine i svi nas oni mogu održati na površini uzburkanog mora života. Osnovna je dilema, odabir stila (etike) koji će biti usklađen sa onim što duboko u sebi – dok nastojimo ne potonuti zauvijek na samo dno – nose ti plivači kroz život. Čini se kako je jedini izlaz u humanističkoj evoluciji vrste kao cjeline, i svakog od nas kao njenog dijela. Ona može biti ubrzana obrazovanjem, ali ga ono – tu sol ljudskosti – ne može nadomjestiti (valja napomenuti da je obrazovanje u kapitalističkim društvima ustrojeno upravo u korist opsluživanja i održanja samog sistema). Može samo ubrzati put do njenog poimanja i inkorporiranja u psihološki, socijalni i biološki temelj ljudske duše. Umjesto da u srcu nosi zmaja, čovjek se mora transformirati u zmaja sa srcem – sa ljudskim, humanim, toplim, empatičkim srcem koje će svakoj teoriji biti upravo onaj kvasac koji će sterilne aksiome s papira implementirati u svakodnevicu, u ljudski život. U prenesenom smislu, mi još čekamo Spasitelja, mada je on jednom bio među nama i sve nam objasnio. Kad dođe, ako dođe – hoćemo li ga ponovno razapeti, a onda opet tisućljećima očekivati njegovo pojavljivanje kako bismo perpetuirali naše ritualno ubijanje nade? Najparadoksalnije je, što nećemo ni biti svijesni kako razapinjemo sami sebe.
P.S.
Dakako da je i prije Isusa, kao i poslije njega – uključivo današnjicu – bilo osoba koje su propovjedale osnove stvarne humanističke etike. Lako je prosuditi s kolikim uspjehom. Jedno Zlatno tele samo je zamijenjeno drugim, kojega – zbog ljudskog obličja koje su mu pridali – većina vjernika ne percipira takvim. Oni svoja klanjanja svijesno ne doživljavaju kao idolopoklonstvo nerealiziranih molbi i zahtjeva, ali ga takvim nepogrešivo dijagnosticira svakodnevna praksa tijekom više od dva tisućljeća. Zašto molbe upućene objektu obožavanja nikako da se realiziraju? Iz jednostavnog razloga, što je sasvim krivo shvaćena poruka: „Ja sam put, istina i život!“. Ona nije obećanje da će Netko izvan nas rješavati i riješiti naše probleme. Nju treba shvatiti kao – „saopćio sam vam istinu i dao smjernice (pokazao put) kojih se trebate držati u životu“. Ako svijet ne sluša taj savjet i ne ide tim putem, onda oni koji ustrajno i bezuspješno ponavljaju poruku, poput prvačića koji bez razumijevanja verglaju napamet naučenu pjesmicu, moraju prvo preispitati sebe sama. A, sasvim je očito kako nekima odgovara da ovčice stoljećima bleje fraze bez njihove praktične realizacije u životu. Dok raja očekuje spas „odozgo“, žednih pogleda uprtih u nebesa, mnogo je lakše operirati prostranstvima zemaljskim u priskrbljivanju potrepština za slasti zemaljskog života. To bi barem bivši „Jugovići“ mogli lako shvatiti. Filozofe pak, sem drugih filozofa, malo tko ozbiljno uzima u obzir.
Autor/ica 👤Ladislav Babić
