Hrvatska u maskirnoj odori, a ugroze nema

Izdvajamo

• Paralelna militarizacija društva i naoružavanje na račun osiromašenih poreznih obveznika provode se u Srbiji, koja je 2011. profesionalizirala vojsku te također ukinula obavezni vojni rok. No, kao i RH, šalje pozive svojim građanima radi obnove vojnih evidencija, vježbi pričuve, kupuje ili dobiva na poklon iz Rusije i Bjelorusije borbene eskadrile (MIG-29), raketne sustave SS-300, itsl. Njihov susjed, pak, BiH, gleda ratničke plesove „koji nisu prijetnja nikom“, sluša eho zloslutnih bubnjeva s obiju strana Dunava, a neki stranački čelnici retorički se pitaju „zašto su Hrvatska i Srbija počele regionalnu utrku u naoružanju“. Kamo to vodi? Opet u krvoprolića i nove osvete na Balkanu?

Povezani članci

• Markov Trg bio je poput dvorišta kaznionice u Lepoglavi za vrijeme podnevne šetnje
• Božica Jelušić: PJESMA O KRAJU SVIJETA
• Mrakoplovi
• Aleksandar Vučić demolirao politički Zagreb
• POSLJEDNJA RIJEČ TEHNIKE BIHAĆKE INDUSTRIJE RASHLADNIH APARATA
• Heni Erceg: Oficiri s ružom

Foto: Pixsell/Ivica Galović

Budući da RH nema novca za jednogodišnji ili barem višemjesečni vojni rok kakav se prakticirao još koju godinu poslije Domovinskog rata, ipak je skucano četiri milijuna kuna za četverodnevne/desetodnevne igre rata. Kažu vojni profesionalci i vladajući političari, zlu ne trebalo. Pozvali su u maskirne odore i pod oružje 18.000 tzv. razvrstanih vojnika, dočasnika i časnika, pričuvnika u dobi do 55 godina na smotriranje – užasnih li neologizama, jezičnih novotvorina: pričuvnici, smotriranje… – eda bi se izabralo 9000 vojnika za sastavljanje šest pješačkih pričuvnih pukovnija: u Zagrebu, Osijeku, Karlovcu, Puli, Splitu i Dubrovniku. Do kraja godine, predviđeno je, pozvat će ih se još 3000

Marijan Vogrinec

„Sustav domovinske sigurnosti jamčit će građanima da Hrvatska u bilo kojem trenutku može čvrsto odgovoriti na bilo koju ugrozu i opasnost“, kazao je obrambeni ministar Damir Krstičević u saborskoj raspravi o Konačnom prijedlogu Zakona o sustavu domovinske sigurnosti, koji će uskoro biti prihvaćen. Samo nekoliko dana poslije počela je realizacija surogata kontroverzne i javno osporavane zamisli predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović o odmrzavanju obveze služenja vojnog roka. Budući da država nema novca za jednogodišnji ili barem višemjesečni vojni rok kakav je imala još koju godinu poslije Domovinskog rata, ipak je skucala nekih četiri milijuna kuna za četverodnevne/desetodnevne igre rata.

Kažu vojni profesionalci i vladajući političari, zlu ne trebalo. Pozvali su u maskirne odore i pod oružje 18.000 tzv. razvrstanih vojnika, dočasnika i časnika, pričuvnika u dobi do 55 godina na smotriranje – užasnih li neologizama, jezičnih novotvorina: pričuvnici, smotriranje… – eda bi se izabralo 9000 vojnika za sastavljanje šest pješačkih pričuvnih pukovnija: u Zagrebu, Osijeku, Karlovcu, Puli, Splitu i Dubrovniku. Do kraja godine, predviđeno je, pozvat će ih se još 3000.

Ministar Krstičević bolje od ikog u trenutnom vojno-političkom mainstreamu zna što znači ona Titova „Radimio kao da će sto godina biti mir, pripremajmo se kao da će sutra biti rat“. Na toj je dokrini, razrađenoj mrtvački skupim i neučinkovitim (kad je zatrebalo) sustavom općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ),  iškolovan na Vojnoj akademiji JNA u Beogradu do čina potporučnika i rujna 1991. zapovjednika voda Kraljevačke brigade JNA. Portal Republika.eu je objavio 6. srpnja 2016. tajne dokumente SIS-a od 22. srpnja 1993. iz kojih proizlazi da je Krstičević bio oficir u Srbiji za najžešće agresije jugoslavenske vojske i četnika na Podunavlje i Vukovar, a ne u HV-u od lipnja 1991., kako navodi u životopisu.

Umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs lani je u srpnju o tome dojavio pismom HDZ-ovoj Domoljubnoj koaliciji, ustvrdivši da je Krstičević „nečastan čovjek“. Sud za ratne zločine BiH u Sarajevu, navodno, ima u ladici tzv. dosje Krstičević, gdje se tvrdi nešto znatno opasnije: zapovjedna odgovornost za 181 ubijenog srpskog civila rujna 1995. u Mrkonjić Gradu i ine navodno ratne zločine njegovih vojnika iz Četvrte gardijske brigade HV-a u akcijama „Maestral“ i „Južni potez“. Za lanjskog susreta u Međugorju s ministricom obrane BiH Marinom Pendeš (HDZ BiH) imao je debela sigurnosna jamstva i zaštitu tamošnjih Hrvata. Tjedan dana ranije nije se usudio doći u Sarajevo na sastanak ministara obrane država članica Obrambene suradnje srednje Europe (CEDC), jer ga je tajna služba SOA upozorila da bi mogao biti uhićen. U Orašju je tih dana lišeno slobode 10 bivših pripadnika HVO-a zbog navodnih ratnih zločina nad srpskim civilima u Bosanskoj posavini.

I te didaskalije s ratničkog pedigrea hrvatskog ministra kvalificiraju ga za sve što pacifisti i socijalno osjetljivi građani prepoznaju kao neumjesnu, neopravdano skupu militarizaciju društva koje puca po gospodarskim, društvenim i moralnim šavovima. A proamerički jastrebovi Kolinda Grabar-Kitarović i ministar Damir Krstičević, ne pitajući koliko košta i na čiji račun, igrali bi se rata. Tuđu djecu bi gurali u pogibelj, a poreznim obveznicima izbijali i zadnju lipu iz džepa zbog izmišljanja kojekakvih ugroza koje nemaju veze sa zdravim razumom. Kupovali bi eksadrile višenamjenskih borbenih aviona (najvjerojatnije 12 debelo rabljenih američkih F-16), američke helikoptere (zasad dva Black Hawka), rakete, njemačke haubice, vagone streljiva i granata, dizali građane s radnih mjesta pod oružje…

Ratne sjekire i ples oko vatre

Za čije babe zdravlje kad Hrvatsku nitko ne ugrožava niti joj prijeti. Naprotiv, sama se ratoborno gura pod američko-njemačka zapovjedništva u Poljsku i Litvu protiv „ruske agresije na EU“ (sic), u Afganistan radi zaštite američkih korporativnih presizanja i geostrateškog interesa na Bliskom i Srednjem istoku…

Je li projekt državne/nacionalne sigurnosti zapravo preimenovana reciklaža sustava koji je legendarni Maršal transponirao i modernizirao iz širokog, pobjedničkog vojno-političkog pokreta Narodnooslobodilačke borbe 1941.-1945.? Reciklaža koju sinergijski guraju za ostavku uvijek spreman (bildanje vojnog proračuna, kadroviranje u Podravci, požari u Dalmaciji…) ministar Damir Krstičević, što mu nekako spada u opis posla, i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj to izvan ratnog stanja nije u opisu posla. Premijer Andrej Plenković, čini se stidljivo, samo daje pozadinski klik bučnom iskopavanju ratnih sjekira i plesnom cirkusu uz vatru i bubnjeve. Krstičević je više od ikog – izuzme li se bivšeg visokog također oficira JNA Davora Domazeta-Lošu, sada „teoretičara“ geostrateških ugroza i kojekakvih ne samo protuhrvatskih zavjera – kvalificiran za tzv. koncepciju naoružanog naroda.

Foto: predsjednica.hr

Titove su Teritorijalna obrana kao vojna i Civilna zaštita kao sinergijska građanska komponenta bile mila majka i imale smisla u blokovsko-hladnoratovskoj podjeli svijeta, za razliku od nekih ekstremno trknutih režima danas (npr. sjevernokorejskog), gdje je sav narod uvojničen u državi-vojarni, a militarizam način života. Bijedna Naša danas je svrstana (EU, NATO) nasuprot Ruskoj Federaciji te ostatku globusa, koji ne simpatizira ni SAD niti njegovu žandarsko-udarnu šaku NATO. Svrstanost pak ne bi smjela biti ni minimalan/kolateralan razlog za agresivnu militarizaciju Bijedne Naše. Zabrinjava to kad visoki HDZ-ov dužnosnik – suočen s novinarskim pitanjem nije li razumnije suzbijati glad u zemlji i jačati gospodarstvo, nego u teškoj oskudici trošiti novac na vojsku i oružje – bez imalo srama i zdravog razuma odgovara u tv-kameru da je „najvažnija nacionalna sigurnost“. Sic. Ne zna što govori.

To kaže i Kim Jong-un kad maloumno gradi dalekometne rakete s možda nuklearnim glavama, koje će mu jamačno eksplodirati pod stražnjicom prije no što uopće stigne pritisnuti gumb za „uništenje mrskog neprijatelja“ s one strane Pacifika. Ni Hrvatska ne oskudijeva svojim ratobornim kimovima, pa je stvar zrelosti civilnog društva da im se na vrijeme suprotstavi i uvjerljivo ih skloni na mjesta s kojih nikom neće nanijeti zla. Tim prije, jer takvi već mic po mic obigravaju oko dugmadi masovnog zla.

Centar za mirovne studije (CMS) suprotstavio se aktiviranju obaveznog vojnog roka u RH „popularizacijom vojske i militarizacijom društva“, što bi građane stajalo „300 do 400 milijuna kuna godišnje i štetilo nacionalnim interesima, kao što su modernizacija obrazovanja, smanjenje nezaposlenosti i društvenih nejednakosti“. U priopćenju za javnost, CMS tvrdi da bi cjelovita reforma školstva koštala oko 300 milijuna kuna, ali HDZ-ova vlada „nema“ tog novca, pa je reforma na čekanju. Za pripremanje rata ima novca? Ako nema, ministar Krstičević je smjesta spreman na neopozivu ostavku. Sic. I tko zna što još. „U Hrvatskoj“, navodi CMS, „u kojoj je nezaposlenost mladih među najvišima u Europskoj uniji, umjesto da se novac ulaže u rješavanje tih problema, mladima se nudi vojni rok.“

Nakon ukidanja obaveznog vojnog roka 2008. godine zbog nedostatka novca i profesionalizacije Oružanih snaga, zemlja je ostala na oko 16.000 profesionalnih i kilavo naoružanih/opremljenih vojnika. Po mišljenju sigurnosnog analitičara Mate Laušića, tih je 16.000 profesionalaca – u okolnostima kad nema ni aktivne pričuve niti ročnika, kao drugi i treći ešalon obrane u slučaju potrebe za borbenim djelovanjem – jedva dovoljno za prihvatiti prvi udar agresora. „To što smo članica NATO-a“, ističe Laušić, „ne znači da se ne moramo sami braniti u slučaju napada. Pod zaštitom NATO-a smo u onoj mjeri koliko u njemu participiramo, a to je vrlo malo.“ On je za to da RH ustroji kvalitetan sustav obrane, jer „mlade koji nisu prošli vojnu obuku ne možemo mobilizirati budući da ne znaju ništa“.

Ugledni stručnjak za međunarodnu sigurnost Mirko Bilandžić upozorava na to da „pitanje vojnog roka ne smije biti političko ni politizirano, već politički i nacionalni konsenzus utemeljen na preciznim izračunima i strateškim ciljevima“. Bijedna Naša danas nema u tzv. civilnoj društvenoj niši nikakvu ni sigurnosnu niti vojnu izobrazbu. „Ako se ne postigne nacionalni konsenzus, ako ne bude socijalne podrške i o ciljevima, ishodima i tipu vojnog roka, možemo se suočiti s otporom i masovnim ‘prizivanjem savjesti’“, kaže Bilandžić. Aktualnom pozivu na tzv. smotriranje (sic) se, koliko je javnost mogla saznati, odazvalo oko 70 posto pozvanih, a navodno se samo šezdesetak uhvatilo priziva savjesti, pa će svojih četiri ili 10 dana smotriranja na razini bojne, u Gašincima, odslužiti – civilno. Ne u vojničkoj odori i s oružjem.

Inače, ministar Krstičević opravdava tu vrst militarizacije za oko 20.000 razvrstanih pričuvnih vojnika sigurnosnom potrebom suprotstavljanja cijelim nizom ugroza od prirodnih katastrofa, poplava, požara, potresa… do terorizma, izbjegličkih valova i, naravno, vojne agresije. Jasno je kao dan da RH nema razloga strahovati ni od kakve vojne opasnosti iz susjedstva, kamoli iz udaljenijeg svijeta, a teroristima nije zanimljiva zemlja iz koje vlastiti narod bježi trbuhom za kruhom i međunarodno je beznačajna u svakom smislu. E sad, zbog prirodnih katastrofa, požara, potresa, poplava, itsl. ne osnivaju se – pa ni pručuvne! – pješačke pukovnije. Vojska može i mora pomoći u tim okolnostima, to nije sporno, ali za te izvanredne slučajeve postoje civilne službe i institucije koje je vlada dužna odgovarajuće ustrojiti i opremiti.

Paralelna militarizacija društva i naoružavanje na račun osiromašenih poreznih obveznika provode se u Srbiji, koja je 2011. profesionalizirala vojsku te također ukinula obavezni vojni rok. No, kao i RH, šalje pozive svojim građanima radi obnove vojnih evidencija, vježbi pričuve, kupuje ili dobiva na poklon iz Rusije i Bjelorusije borbene eskadrile (MIG-29), raketne sustave SS-300, itsl. Njihov susjed, pak, BiH, gleda ratničke plesove „koji nisu prijetnja nikom“, sluša eho zloslutnih bubnjeva s obiju strana Dunava, a neki stranački čelnici retorički se pitaju „zašto su Hrvatska i Srbija počele regionalnu utrku u naoružanju“. Kamo to vodi? Opet u krvoprolića i nove osvete na Balkanu?

Šest pješačkih pukovnija

„Ravnoteža u naoružanju u državama potpisnicama Daytonskog sporazuma nije narušena niti je bilo koja od njih premašila limite koji su tim dokumentom postavljeni“, kazao je u parlamentu zamjenik ministrice obrane BiH Boris Jerinić. „Regionalni limiti za oružje za Hrvatsku, BiH, Srbiju i Crnu Goru propisani su za tenkove, topništvo većih promjera, oklopna vozila, borbene zrakoplove i jurišne helikoptere. BiH ima 79 posto od dopuštenog broja tenkova, Hrvatska 57, Srbija 49 posto, a Crna Gora ih uopće nema. Topovi u posjedu Oružanih snaga BiH su na 91 posto propisane kvote, Hrvatska ih ima 92 posto, a Srbija 64 posto. Hrvatska u borbenom zrakoplovstvu ispunjava dopuštenu kvotu s manje od 20 posto, a Srbija je na 35 posto. Dojam o utrci u naoružanju u regiji ostavlja činjenica da Hrvatska i Srbija moderniziraju svoje vojske, što je suvereno pravo tih država.“

SDP-ov zastupnik Denis Bećirović se ne slaže s Jerinićevim objašnjenjem. I nije jedini. „U tijeku je intenzivno naoružavanje susjednih država i očito kršenje aneksa Daytonskog sporazuma“, tvrdi Bećirović te napominje da je narušena regionalna ravnoteža u naoružanju, odnosno da „imamo utrku u naoružanju“.

Kako bilo, tek, Ministarstvo obrane RH diže šest pričuvnih pješačkih pukovnija, što će reći da će, osim 16.000 profesionalaca, imati još toliko vojnika koji na mobilizacijski poziv mogu odmah stupiti u akciju. Najveći dio ih već vježba (dnevnica je 150 kuna), obnavlja/usavršava vojna znanja i sposobnosti stečene za odsluženja obaveznog vojnog roka, za dragovoljnog odsluženja, djelatne vojne službe ili Domovinskog rata, a takva će se smotriranja pričuvnika provoditi i sljedećih godina. Tijekom listopada i studenoga 2017. je predviđena i obuka zapovjednog kadra na područjima Splita i Zagreba.

Foto: kastela.org

„Pričuvna komponenta Oružanih snaga ima namjenu i zadaću zajedno s djelatnim sastavom“, objašnjavaju u MORH-u, „sudjelovati u obrani teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti RH, pridonositi međunarodnoj sigurnosti i dati potporu civilnim institucijama u sklopu zaštite i spašavanja u slučaju katastrofa, protupožarne zaštite, traganja i spašavanja, itd. Pričuvnici koji su zaposleni, a pozvani su zbog izvršenja vojne obveze, zadržavaju prava iz radnog odnosa, što je regulirano Zakonom o radu.“ Kako će RH pridonositi međunarodnoj sigurnosti? Tako što će na zahtjev SAD/NATO-a braniti bilo koji američki interes bilo gdje u svijetu, a sve će biti spakirano u celofan mirovne misije ili misije odvraćanja agresora. Sic. U prvom je slučaju, zasad, primjer Afganistan, a u drugom Poljska i Litva.

Krstičević je naglasio Hrvatskom radiju kako je najvažnije da se država napokon počela sustavno baviti sigurnošću: „Prva stvar koju smo odradili upravo je bila da nakon 15 godina donesemo Strategiju nacionalne sigurnosti. Strategija je kvalitetan ishodišni dokument nakon kojega smo pristupili izradi Zakona o domovinskoj sigurnosti. Danas imamo nove ugroze, rizike s kojima se suočava svako moderno društvo, pa tako i hrvatsko. Vrlo nam je bitna sinergija, povezivanje svih sposobnosti države i upravo je to poanta tog zakona – uključivanje privatnog sektora, civilnih udruga, udruga građana, braniteljskih udruga pa i samih građana. Upravo iz partnerstva za sigurnost proizlazi sustav domovinske sigurnosti koji smo već imali u Domovinskom ratu“.

Politički analitičar i dugogodišnji urednik raznoraznih medija Denis Kuljiš 14. je lipnja 2017. kolumnom „Što je besmisleno u Strategiji nacionalne sigurnosti, a što opasno u Zakonu o domovinskoj sigurnosti“ u Jutrnjem listu pokopao i Strategiju, i Zakon, i vladu i samog ministra Damira Krstičevića koji to štivo kao obavezu nudi javnosti. Jer, „Strategija nacionalne sigurnosti neobavezno je trućanje od kojeg nikoga neće zaboljeti glava. No, zamisao Sustava domovinske sigurnosti puno je teži slučaj, jer je propuštena prigoda da se prema doktrini ujedinjene komande objedine komunikacije i zapovijedanje te pun nadzor teritorija u realnom vremenu“. Već se u preambuli Strategije, primjećuje Kuljiš, „općenitosti sudaraju, hvataju u kolo i plešu tautološki can-can“, pa citira frazetine kojih se – čak i terminološki nepreimenovanih – ne bi postidio neki osrednji predavač s nastave moralno-političkog vaspitanja kakvu su bivši fazani ili gušteri morali slušati po vojarnama JNA. I kakve se Damir Krstičević naslušao, da je nikad neće zaboraviti.

„Gomila besmislica koje samo na prvi pogled djeluju kao suvisle sintagme“, piše Kuljiš. „Malo uznemirava jedino ideja da će se Republika Hrvatska osim obrambenih aktivnosti na svom teritoriju skrbiti i o pripadnicima hrvatskog naroda na tuđem. To izgleda kao pretekst za neku vojnu intervenciju u Burgenlandu. Ovaj tekst nije sastavio potpredsjednik Vlade, Damir Krstičević, nego mu ga je podmetnuo stručno-redaktorski tim, koji predvodi jedan psiholog, neko vrijeme vojni izaslanik u Velikoj Britaniji. (…) Iz cijele Krstičevićeve karijere ne vide se neka postignuća u teoriji i ‘nadgradnji’. Sa Strategijom je malo izletio, jer je odjednom stekao preveliku samostalnost – sam bira surdnike, a ovi se nisu pokazali doraslima. Vojničkim rječnikom moglo bi se reći da su mu ‘nasapunali dasku’, ali ne iz zlobe, nego zbog nesposobnosti.“

Tragedija vatrogasaca na Kornatima (koju država namjerno ne želi razjasniti), pa ovog ljeta katastrofalni požari u Dalmaciji najočitiji su dokaz da „u Hrvatskoj ne postoji elementarna komunikacija između različitih podsustava, a nekmoli ono što se prema doktrini ujedinjene komande, ‘C na treću’, zahtijeva, naime, Communications, Command and Control znači – objedinjene komunikacije i zapovijedanje te pun nadzor teritorija u realnom vremenu. Kod Kornata nije bilo moguće povezati vatrogasce, policiju, ratnu mornaricu, lučke kapetanije i civilni, najjači komunikacijski sustav (GSM, mobilnu telefonsku platformu), jer svi raspolažu zasebnom i inkopatibilnom opremom, koja se nabavlja, naravno, u posebnim postupcima javne nabave“. Ta je antistrategij copy-past formulom prebačena u zakonske paragrafe.

„Ujaci“ jamstvo nacionalne sigurnosti!?

„Drugim riječima“, analizira Denis Kuljiš, „ne mijenja se ništa, sve ostaje isto, samo što se ta vreća brokava sad zove ‘Domovinska sigurnost’. Jedinstven slučaj u povijesti svjetskog zakonodavstva – inicira se legislacija koja u preambuli unaprijed sebi odriče bilo kakav efekt i smisao. Članak 6. (u Konačnoj verziji članak 7., op. a.) više nije šaljiv: ‘U okviru sustava domovinske sigurnosti mogu biti angažirane pravne osobe posebno važne za obranu, udruge građana, udruge proizašle iz Domovinskog rata, kao i druge pravne osobe koje zbog svojih općih i posebnih sposobnosti mogu biti potpora sustavu domovinske sigurnosti u provedbi aktivnosti i zadaća od značaja za nacionalnu sigurnost’. Tko će tu angažirati koga? Ministar obrane Glavaševu sekciju paradnih crnokošuljaša (ili Keleminčeve ‘crnce’ s Trga bana Jelačića – op. a.) koji tada od skupine jebivjetara iz birtije postaju dio Oružanih snaga?

Ili će se udruge proizašle iz Domovinskog rata odlukom nekog od nedefiniranih šefova Domovinske sigurnosti proglasiti za rezervni policijski sastav? Pa zar nismo imali dovoljno sranja s paravojnim odredima i martolozima kad su merčepovci, opremljeni iskaznicama specijalne policije, išli u kaznene ekspedicije i otimali bogate Srbe? I kako će na to gledati europske instancije, kad se ta notorna glupost i ondje pročuje?“ Gledat će kao i dosad. Ako ista poltronska sorta bez nacionalne svijesti i elementarne socijalne osjetljivosti bude i dalje prepuštala Bijednu Našu – a hoće! –  neokolonijalnim zelenašima, uredno plaćala milijunsku (u eurima, dakako) članarinu Bruxellesu i skakutala na svaki mig iz SAD/NATO-a, na Glavaš-Keleminčeve „ujake“ se nitko neće ni obzirati. Sve ostalo nije važno.

Kao što trenutne državne vođe RH nije sram masovno tjerati mladež i sredovječne već građane u maskirne odore i pod oružje, a sami su kukavički izbjegli čak i redovno i obavezno odsluženje vojnog roka. Da se i ne govori o aktivnom sudjelovanju u ratu, s puškom u ruci, na prvim crtama obrane domovine u kojoj sada uživaju slasti i masti na tuđoj krvi, tuđoj nacionalnoj svijesti i srčanosti. „Narod voli hrvatsku vojsku, vojnim rokom bi se oružane snage popularizirale i učinile atraktivne mladim ljudima i novim generacijama koje se ne sjećaju Domovinskog rata“, citirali su Boris Rašeta i Ivan Pandžić 2. veljače 2017. na portalu 24sata demagogiju premijera Andreja Plenkovića koji niti je izložio vlastiti život za „hrvatsku stvar“ niti se kasnije stavio na raspolaganje domovini služenjem obaveznog vojnog roka.

Foto: balcanicaucaso.org

„Upravo s njim na čelu“, pišu, „pola Vlade bi trebalo odvojiti mjesec dana preko ljeta za druženje u nekoj vojarni s ostalim golobradim mladićima. I naučiti osnove obrane, postupanja u kriznim situacijama, kako rukovati oružjem, a ne propucati sam sebe. Pola ljudi koji vode ovu državu nikad nije bilo u vojsci. Prvi je premijer Andrej Plenković koji je ratno iskustvo i obuku mogao skupljati samo igrajući igrice na Playstationu. Kada je 1988. godine napunio 18 godina upisao je Pravni fakultet. Tada nije bilo lagano izbjeći služenje vojnog roka kao iza 2000. godine. Prema našim informacijama, kao mladić je Plenković oslobođen služenja vojnog roka jer je imao problema sa srcem iako se s druge strane danas uvijek može pohvaliti igranjem košarke. (Kao i onaj „teški srčani bolesnik“ Mladen Naletilić Tuta, zapovjednik zloglasne Kažnjeničke bojne HVO-a, što je „umirao“ na zagrebačkom Rebru, a nakon što je ipak izručen Haagu, tamo je igrao – košarku! Radi liječenja, ha? – op. a.).

Iz Vlade su nam potvrdili da nije služio vojni rok, ali navode drugi razlog. I to nakon malog nesporazuma u prvom odgovoru. ‘Premijer Plenković nije služio vojni rok zbog urođene anemije’ – poručeno nam je iz odnosa s javnošću Vlade. Iako je anemija obična slabokrvnost, navode da se radi o različitoj vrsti. Plenković dolazi iz imućne i utjecajne obitelji, majka mu je bila upravo primarijus kardiologije (‘lekarka u JNA’, znali su ga podbadati ekstremni desničari, op. a.), a on je svoj put umjesto u vojsci našao u stalnom obrazovanju.“ I bildao ga diplomatskom karijerom.

Podjednako kao trenutna predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović koja, doduše, nije morala služiti vojni rok ni – iako „domoljupkinja“ bez premca, od glave do pete, od „nacionalne svijesti“ do hitra jezika – uzeti pušku u ruke i otputiti se u Domovinski rat. Bila je dovoljno zrele dobi da je mogla i jedno i drugo, ali, eto – nije. Zato sada samo što ne spava u maskirnoj odori, s uzijem pod jastukom. Valjda ju tresnulo grizodušje? Sic. Umjesto nje, mostovka i liječnica Ines Strenja-Linić, predsjedničina zemljakinja s Grobinšćine, svih je četiri godine provela na najtežim ličkim bojišnicama. I time se ne hvali niti ikog tjera pod oružje. Zato njezin stranački šef Božo Petrov, psihijatar s mostarskom diplomom i neostvarenim svećeničkim pozivom, nije bio stasao (rođen 16. listopada 1979.) za ratnog dragovoljca, ali jest za služenje vojnog roka. No, nije se stavio domovini na raspolaganje zbog – „problema s vidom“. Iako ne nosi naočale niti se po ičem vidi da ima poteškoća s čitanjem. A da se uhvatio priziva savjesti…?

„Gospođa Grabar Kitarović nije, naime, imala ni jedan racionalni motiv da propagira uvođenje opće vojne obveze“, objašnjavao je Ivan Violić 19. lipnja 2017. u Telegramu razmjere predsjedničine vojne nekompetencije. „Njeno se ime još bar dvije godine neće naći na izbornim listićima, niti se, po Ustavu, ona smije kandidirati za predsjednicu HDZ-a, da bi joj taj cijeli cirkus s vojnim rokom mogao donijeti bilo kakvu očiglednu korist.

Pa ipak, predsjednica Republike bila se pretvorila u glavnu zagovornicu ponovnog uvođenja vojne obveze. Predsjednica Republike i vrhovna zapovjednica Oružanih snaga, iz dana u dan strastveno je zagovarala jednomjesečno ili dvomjesečno obvezno služenje vojnog roka. Kad su vrhovnoj zapovjednici govorili da se za mjesec ili dva ne mogu svladati elementarna znanja o oružju i taktici, da ne spominjemo fizičku spremu, predsjednica je uzvratila jednom od svojih legendarnih, posve trumpoidnih izjava. Gospođa Grabar Kitarović kazala je, doslovno, sljedeće: ‘Barem će ti mladi ljudi naučiti kako izgleda kad se dižete u pet ujutro’.

„Letu štuke, letu avione…“

Predsjednica je, dakle, nešto tako ozbiljno i kompleksno kao što je opći vojni rok poistovjetila s moralkom iz bivšeg društveno-političkog sustava u kojem je ona odrasla, i u kojem je, doista, cijeli proizvodni život počinjao u šest, a društveni i trgovački u sedam ujutro. Pa je smatrala da će hrvatska mladež biti bolja, ako se postmaturanti nauče dizati u pet ujutro. Da ne govorimo o svim ostalim, uistinu nevjerojatnim bedastoćama njenog plana za četverotjedni, šestotjedni ili osmotjedni vojni rok. (…) Nije li puno učinkovitije eventualni povećani proračun za obranu potrošiti na visoku tehnologiju umjesto na djecu koja se u napuštenim vojarnama, tijekom ljetnih praznika, pokušavaju igrati vojske.

Kad je, pak, riječ o predsjednici Republike ona se doslovno očajnički želi svidjeti što većem broju ljudi. Skoro svi njezini potezi usmjereni su postizanju cilja sviđanja: gospođa Grabar Kitarović u Rijeci je antifašistkinja, u Zagrebu miče Titovu bistu iz Ureda predsjednika (ali je prebacuje u Kumrovec da ne bi naljutila Titove obožavatelje), dok je u Dalmaciji vatrena Hrvatica. Kao što je i vatrena zagovornica obveznog vojnog roka, dok joj se čini da bi obvezni vojni rok mogao utjecati na rast njezina rejtinga (koji je ispod trećine rejtinga njezina prethodnika Ive Josipovića iz SDP-a, op. a.). U stvarnosti, Kolinda Grabar Kitarović i na ovom se primjeru pokazuje kao najsmješnija i najnevjerodostojnija hrvatska državnica još od Milke Planinc…“

S tom „sitnom“ razlikom što jugoslavenska/hrvatska željezna lady, rođena u obitelji vatrenog radićevca, utamničenog jer je vrijeđao kralja Aleksandra I. Karađorđevića, uopće nije bila – smiješna. Dapače. Za njezinog je političko-državničkog uspona u SR Hrvatskoj redatelj Veljko Bulajić snimio kultni partizanski film „Kozara“ (1962.), s dojmljivim glazbenim brojem „Letu štuke, letu avione…“ Tko bi rekao da će taj song 55 godina kasnije – kad bi premijer Plenković i predsjednica RH Grabar-Kitarović za njega uopće znali – biti tako poučan državnim militantima u Bijednoj Našoj. S obzirom na vojno-akademsku JNA diplomu ministra Krstičevića, krajnje je rizično tvrditi da on nije gledao „Kozaru“ i čuo kako letu štuke, letu avione… I koliko zla siju ispod sebe.