Hrđa na političkoj savjesti

Izdvajamo

• Valja u tom smislu uzeti ozbiljno alarmantno upozorenje glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona u uglednom britanskom listu The Guardianu: „Bojim se da će doći do najgoreg, političke krize velikih razmjera prouzročene sve većom društvenom nestabilnošću, slabljenjem vlada i stanovništva nezadovoljnog gubitkom vjere u čelnike i vlastitu budućnost. Gospodarska kriza je najviše pogodila najsiromašnije zemlje i u tim se zemljama stvari ruše alarmantnom brzinom“. Bijedna Naša spada među te zemlje, osiromašene krivnjom vlastitih nesavjesnih vođa koji infantilno već 25 godina, na štetu svojih sugrađana i njihove djece - pogoduju kapitalističkom diktatu, kojem su u naravi moć i novac, a ne čovjek. „Gladna djeca i kod nas žive iza vrata susjednog stana“, medijski je apel, koji bi morao dirnuti samu srž savjesti svakoga od nas.

Povezani članci

• MIROLJUBIVA JUGOSLAVIJA I MILITANTNI NASLEDNICI: Otac kreator mira, sinovi ratni huškači
• Kome treba ovakva Crkva?
• Afera s donacijama: World Vision pokušao povući 13,3 miliona KM namijenjenih za pomoć BIH
• Luksemburg: Nastup pjesnikinja sa Balkana
• Hrvatsko buđenje iz velikosrpskog sna
• U Ždrel(c)u dosade (3)

Foto: Flickr

Metastazirajuće siromaštvo, destrukcija moralnih i vrijednosti socijalne države, reduciranje ljudskih prava i sloboda pogodovanjem tržišno-profiterskoj grabeži bacili su obitelj na koljena i krajnje ugrozili položaj djece i mladeži. Budućnost društvenog podmlatka prepušta se slučaju. S katoličkog oltara i političkih govornica rone se krokodilske suze nad činjenicom da bijela kuga u Bijednoj Našoj godišnje uništi grad veličine Knina, Trogira, Poreča ili Slatine

Marijan Vogrinec

Darfur i Eritreja su u Vukovaru, u Križevcima, u okolici Koprivnice… I drugdje po Bijednoj Našoj. I po velikim gradovima i po zaseocima bogu iza nogu, gdje je električna žarulja zadnji put svijetlila prije 25 godina, kada su je ugasili prvi ratni rafali zamračenog razuma. Ne treba ići u Afriku, gdje volonteri iz cijelog svijeta vatrogasno treniraju humanost. Pretovaruju iz promidžbenih UN i USA vreća ustajalu rižu i grah u koji ni žižak neće; uče higijeni mlade majke koje jedva nešto pojedu jednom u tri dana, u Kongu procjepljuju djecu test-vakcinom… Eto i u RH darfurskog, eritrejskog, kongoanskog… jada, siromaštva i gladi. Na svakom koraku i u sve strašnijim razmjerima. Ne treba ići u Afriku. Dovoljno je pogledati kroz prozor i vidjeti tko i koliko često prekopava najbliži kontejner sa smećem ili koliko je ljudi u redu pred pučkom kuhinjom.

Zastupnički više nego desetkovan, „Visoki dom“ je upravo odslušao – onako rutinski kao uvijek u takvim prigodama, i na pola nesavjesnog uha – izvješće pravobraniteljice za djecu Ivane Milas Klarić o radu njezine službe u prošloj godini. „Časni zastupnici“ su ga prihvatili, a što bi drugo, jer ih ni prihvaćanje niti odbijanje još jednog od milijun sličnih svežnjeva papira – ni na što ne obvezuje.

Pravobraniteljica je pokupila svoje krpice, a medijske „profesionalce“, kakvi već jesu, ionako zanima uobičajeno, radi tv-dojma, trač-šamaranje uvijek istih politikantski nadrkanih prznica „novog HDZ-a“ (novog?- sic) i SDP-a i, dakako, neizostavnog nezavisnjaka, laburističkog disidenta Branka Vukšića. Istinska, a ne papirnata životna drama djece masovno bačene na sami rub društvenog interesa opet je ostavljena za neka nova jalova izvješća i prigodna žalovanja nad crnim brojkama i zabrinjavajućim trendovima. Je li pravobraniteljica za djecu, kao uostalom sav birokratski institut pravobranitelja ovog i onog, zapravo surogat demokratske nemoći građanskog društva pred političkom voljom i interesom?

Pronatalitetni milijuni

Može biti, jer državna činovnica s plaćom u rangu pomoćnika ministra, ma kako se važnim pitanjima bavila, ne može u ovom sustavu ni na što bitno utjecati. Tek tematski sastančiti, primati i otpravljati stranke, putovati, dogovarati „projekte“ (danas se i svaki drek naziva „projektom“!) i, dakako – pisati izvješća. A to je tek: biti začuđeni gledatelj u areni za krim-političke vratolomije!

Metastazirajuće siromaštvo, destrukcija moralnih i vrijednosti socijalne države, reduciranje ljudskih prava i sloboda pogodovanjem tržišno-profiterskoj grabeži bacili su obitelj na koljena i krajnje ugrozili položaj djece i mladeži. Baš ironijom društvene zbilje u Bijednoj Našoj, koja je zbilja više plod domaće političke nezrelosti, gluposti i povodljivosti, nego vanjske prisile, problem budućnosti djece i mladeži prepušta se slučaju. Ili „ljudima nahvao“ (Marin Držić), koji s katoličkog oltara ili političke govornice rone krokodilske suze nad činjenicom da u Bijednoj Našoj godišnje umre desetak tisuća ljudi više, nego što se rodi djece. Do 2050. godine, zdvaja ugledni demograf Anđelko Akrap, Hrvatska će (opstane li uopće do tada makar i formalno kao država!) imati jedva 3,5 milijuna žitelja! Bijela kuga izjeda društvo u samoj njegovoj srčiki.

„SDP-ova vlast je kriva!“ – bjesnio je ovih dana pred kanadskim Hrvatima šef „novog HDZ-a“ Tomislav Karamarko. „Zbog njih se iselilo iz zemlje više od 100.000 uglavnom mlađih i školovanih ljudi. Hrvata ne smije 2050. godine biti 3,2 nego 5,5 milijuna!“ Odlično. Imat će se tko od „naših“ voziti Dalmatinom bude li imao u čemu i pripusti li ga strani vlasnik na Bechtelov umjetni asfalt.

Karamarko se hvali da ima sve (ne)moguće programe za brzopotezno – kaže, u prvih šest mjeseci, povjeruju li mu birači na prevrtljivu riječ – prepraviti Bijednu Našu u hrvatsku Švicarsku ili barem hrvatsku Norvešku. Eto, hvali se i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, hrvatski dio Jadrana krije više ugljikovodika, nego Sjeverno more i, što RH ne bi bio Norveška!? Samo još dlaka nedostaje do blagostanja: tu naftu i plin treba otkriti. Doduše, ni Karamarkove preporodne programe još nitko nije vidio (ni neće!?), ali zašto mu ne vjerovati da ima i učinkovit program za natalitetno uskrsnuće nacije. Uključujući „žurnu i odlučnu“ amputaciju zla u kojem sada žive djeca i mladež. Nije se valjda Karamarko najeo ludih gljiva kad je čak na drugoj strani globusa bubnuo fantastičnu brojku o 5,5 milijuna Hrvata 2050. godine. Skroman i samozatajan u svemu, kakav već jest, nije želio otkriti adute pronatalitetne politike „novog HDZ-a“. Ako dođe na vlast.

No, neprijatelj ne spava, pa su oni s debelim podočnjacima već ujutro navodno znali o čemu se zapravo radi. Kažu, „novi HDZ“ se busa u plava domoljubna prsa da ima 240.000 članova. Sve nacionalno svjesnih, inteligentnih i psihofizički zdravih duša. Koji, kao i njihova političko-ideološka maskota Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman ne žele čuti za partizane – daleko im kuća! – niti su ikad bili u posjedu crvene knjižice sa srpom i čekićem usred zvijezde petokrake. Dušu dali kao genetski materijal za natucati 5,5 milijuna uistinu pravih Hrvata do 2050. godine! E sad, da ih se barem 120.000 baci na krevetni posao – za primjer pronatalitetno nesavjesnim sugrađanima, osobito onima iz SDP-a s partnerima – pa uspiju godišnje napraviti po jedno dijete, računica je blistavo jasna.

U idućih 35 godina ZNA SE hopa-cupa u krevetu, eto još 4,2 milijuna kmečećih u pelenama Hrvata. Točno koliko je sada žitelja Bijedne Naše, s preostalih manje od tri posto Srba i drugih manjinaca!

Da ostalih nešto više od tri milijuna žitelja samo servisira status quo, da svih 35 godina samo održava ravnotežu između novorođenih i umrlih, zajamčen je uspjeh pronatalitetne revolucije „novog HDZ-a“. Bijedna bi Naša 2050. godine imala više stanovnika (čak „čistih Hrvata od stoljeća sedmog“!), nego Srbija i Crna Gora žitelja zajedno! Ako se Srbi s dna kace u svojoj domaji i fanovi vojvode Andrije Mandića u Crnoj Gori ne dosjete ukrasti hrvatsku pronatalitetnu formulu i njome suzbijati u zametku – svoju bijelu kugu. Vražja je to napast imati tlo i planirati mu proširenje, a sve više manjka krvi.

No, kud’ ćeš veće sreće na hrvatskoj političkoj (ultra)desnici od božanstvenog prizora: milijuni dječjih kolica u bojama nacionalne šahovnice, može i s crvenim početnim poljem, razmiljeli se po selima i gradovima! I tako iz godine u godinu, daleko, daleko u sretnu budućnost. No,ima tu jedna problemska kvaka: gdje i kako zbrinuti tolike armije klinaca i klinceza!? Eeee, tu bi mogla najučinkovitije uskočiti tzv. Crkva u Hrvata. Natalitetno-mortalitetno jako zauzeta/zabrinuta za budućnost „hrvatskog naroda“. Dosad samo na homilijarnom jeziku…

Nema razloga da se kardinal i biskupi ne prilijepe za Karamarkovu 5,5-milijunsku fatamorganu, pa ju učine realitetom. Imaju i volje, i logistiku i, što je najvažnije – novca u izobilju. Recimo, da pronatalitetno ulože makar trećinu od onih blizu milijarde kuna godišnje, što raznim kanalima otječe iz džepova poreznih obveznika za servisni trošak vjere u život vječni. Poslije smrti, dakako. Na slast i mast ovozemaljske težine osuđeni su samo božji duhovni poslovođe na ovom svijetu, kojem je Drugi vatikanski koncil promidžbeno ukinuo status doline suza. Valjda zato što je tajna služba Kraljevstva nebeskog, konspirativno, dojavila 1962. papi Ivanu XXIII. da će Svevišnji ubrzo pretvoriti dolinu suza u dolinu smrti i paklenski nesnosnih muka za svjetsku sirotinju. Osobito će djeci, ženama i nemoćnoj starčadi zagorčati život kao da je svaki kriv za sto istočnih grijehova.

SDP hoće-neće

Dakle, umjesto u bogomolje i slične pronatalitetno beskorisne bunkere, kojih se u 25 godina namnožilo u Bijednoj Našoj blizu 1000 i još im nema kraja, već bi i tek trećina crkvene kune omasovila i ubrzala gradnju jaslica, vrtića, osnovnih škola, igraonica, dječjih igrališta, odmarališta na moru i u planinama, dječjih i školskih dispanzera, objekata za zabavu, kulturu, sport i rekreaciju… Ta bi kuna više od milijarde Očenaša, Slava ocu i Zdravih Marija, svih raspela po jaslicama, vrtićima i školama, po bolnicama i sudnicama… pridonijela zdravom psihofizičkom razvoju narodnih uzdanica. Eeee, kako bi uzlazna natalitetna krivulja učas probila plafon demografskoga grafikona, a gospodin bi se Akrap raspametio od sreće.

A da biskupi, predvođeni HBK-om i zauzetim za opće dobro kardinalom Josipom Bozanićem, odluče još i kojim namjenskim novčićem potaknuti proizvođače da snize nenormalno visoke cijene dječjih potrepština, eeee, Kaptol i Bijedna Naša tjednima bi bili šlagerska vijest svih svjetskih medija. Buknuo bi natalitet u Hrvata, neviđeno bi profitirala pronatalitetna politika. Crkva ne bi ni osjetila kunu-dvije manje od prodaje svijeća, svetih sličica i vjerskih promidžbenih materijala niti bi se morali skratiti konvoji šlepera iz Kine, prekrcanih vjerskom svijetlećom i običnom bižuterijom za katoličke štandove od Međugorja do Fatime… Crkvena blagajna ne bi ni osjetila kunu-dvije manje od lemuzine, naknada za krštenja, vjenčanja, pogrebe, prve pričesti, krizme, posvećenja kuća i stanova uoči Sveta tri kralja, naručene mise…, a koliko bi se pomoglo u suzbijanju bijele kuge! Kad već celibat (formalno!?) brani „pastirima“ pronatalitetno općini, ne brani im mašiti se za džep – pronatalitetno.

SDP i da hoće, nema šanse pokrasti programsku ideju o pronatalitetnom hopa-cupa u krevetu već i zbog notorne činjenice da u članstvu ima tek oko 40.000 duša. Po obrascu za „novi HDZ“, do 2050. godine bi mogao napuniti tek 700.000 dječjih kolica. No, i to bi bilo nešto. Kad bi bilo, ali neće. Na djelu je u RH tragična činjenica da minus u natalitetu zbriše u Bijednoj Našoj cijeli jedan grad veličine otprilike Knina, Trogira, Slatine ili Poreča. Oko 10.000-11.000! Isto toliko djece gladno dolazi u školu ili jednom tjedno pojede nešto kuhano, a 60.000 ih živi ispod granice siromaštva. Oko 95 posto predškolskolaca ne može provesti tjedan dana odmora izvan svog doma.

Država ništa ili čini vrlo malo u praktičnoj zaštiti svog podmlatka, najugroženijeg upravo siromaštvom, radnom i socijalnom nesigurnošću obitelji, porastom pedofilije, opasnostima na internetu, alkoholom, drogama, noćnim izlascima te sve izrazitijim iskorištavanjem djece u političkim kampanjama. Čak šatoraškim i stranačkim performansima te javnim vjerskim prenemaganjima Katoličke crkve. „Unicefovo istraživanje govori o povećanju broja siromašne djece za 4000 ili 10 posto, a najugroženija su djeca s teškoćama“, tvrdi pravobraniteljica Ivana Milas Klarić. „Oko 60 posto te djece prijavljuje da im nedostaje novca za hranu, 39 posto djece u gradu ne ide u vrtić, četvrtina ih živi u kućanstvu gdje nitko ne radi. Siromaštvo se najviše osjeti u obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi.“

Hrvatska ima novca, ali ga neodgovorni političari rasipaju ili kradu, sektaški preusmjeravaju radi osobne ili stranačke koristi, politički trguju… DORH, Uskok, sudovi zatrpani su milijunskim aferama i muljanjima novcem poreznih obveznika. Mediji dnevno ubijaju živce javnosti kapitalnim slučajevima Ive Sanadera, Petra Čobankovića, Božidara Kalmete, Nadana Vidoševića, Damira Polančeca, Milana Bandića, Marine Lovrić-Merzel… Lokalnim, pak, šerifima ni bog niti vrag ne mogu stati za vrat, a kako bi onda sam-samcat Dinko Cvitan. Od njegovoga izbornog obećanja da će im stati za vrat, jednom zauvijek, malo se dosad vidjelo. Hrvatska ima oko 280 milijunskih kapitalaca, a – svi pošteni. Nitko od njih u zatvoru, osim nesretnog Sanadera. Zašutijelo se čak o izvjesnom Zagrepčaninu s tek nekoliko tisuća kuna mjesečnog prihoda i stanom od 56 četvornih metara, koji posjeduje na računu u Italiji 92 milijuna eura (oko 700.000 kuna) ušteđevine na koju je za 2014. godinu ubrao 14 milijuna kamate! Otkud mu? Zašto nije platio porez?

Školske vlasti RH, zbog štednje (sic), nemaju ove godine, kao lani, 169.579,70 kuna za glinene kipiće i ceremoniju dodjele Oskara znanja najboljim đacima s državnih natjecanja, pa su pokušali uskratiti ta priznanja. Kad je izbila bruka, našlo se genijalno rješenje za samo – 20.000. Centar za odgoj i obrazovanje djece s teškoćama u razvoju iz Čakovca ponudio se da će njegovi učenici izraditi kipiće, a HAZU je besplatno ponudio reprezentativno predvorje Strossmayerove zgrade na Zrinjevcu. Svečana podjela Oskara znanja u najvišem hramu znanja u državi! Ali, zašto je bivši ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje godinama šakom i kapom rasipao toliki novac „kojega školstvo nema“?

Stotine tisuća školskih kuna otišle (i dalje nemilosrdno odlaze!) u vjetar, a ni on niti ministar Vedran Mornar nemaju suvislog komentara. Ima li ga kakav sud koji štiti džepove poreznih obveznika od ljudi što misle da su građani krave muzare!? Škola siromašna k’o crkveni miš, a milijuni lete i za (ras)pakiranje ispitnih testova državne mature, koju i inače svake godine prate neviđeni skandali. Ove godine zaredali jedan za drugim, zamračili silan novac, a nitko kriv. Bivša HDZ-ova prosvjetna ministrica bez dlake na jeziku Ljilja Vokić kazala je tim povodom na HRT-u da je na državnu maturu potrošeno u nekoliko godina više od 300 milijuna kuna, a nitko živ ne zna je li taj iznimno stresni eksperiment i za jotu poboljšao upise na fakultete. Ona drži da nije. I ima pravo.

Alarm Ban Ki-moona

Školstvo i sve gori materijalni/egzistencijalni položaj djece i mladeži nisu jedina područja u kojima se nesavjesna birokracija ponaša prema milijunima poreznih obveznika kao da su nevidljive lipe što ih trgovci ne izvraćaju na blagajnama, već zaokružuju cijenu naviše. Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, piše Jutarnji list, platio je 2012. godine 5,5 milijuna kuna (ras)pakiranje materijala za državnu maturu, 2013. tek 3,5 milijuna, a 2014. godine 1,7 milijuna kuna. Ove godine je poništen natječaj (i trošak od 1,9 milijuna), jer su se žalile dvije tvrtke (jedna je šatoraškog kolovođe Josipa Klemma), koje nisu prošle na natječaju javne nabave. Dakako, spor će se nekako riješiti, državna matura se privodi kraju, ali ostaje gorak okus u ustima i gadno zujanje u ušima kad se vidi taj bahat odnos prema svotama javnog novca od kojih boli glava.

I onda, kažu, nema za djecu, kriza je, pa što hoćete, svi traže, a nema se… Pa, gledajte, siromaštvo i bijeda zahvatili su cijeli svijet. Hrvatska, zar ne, nije nikakva iznimka. Sve je to točno, ali to malo sirotinje kojom još raspolaže Bijedna Naša, valja povjeriti socijalno savjesnim ljudima, pa ni u najvećem siromaštvu – makar djeci neće nedostajati. Ne smije se dogoditi da dijete ide gladno u školu, da u roditeljskom domu nema topli obrok i barem skromnu odjeću i obuću. To, što je cijeli svijet u gospodarskom i moralnom sranju, valja pitati za zdravlje arhitekte neoliberalne, kapitalističke i korporativne gladi za profitom i agresije kapitala na nehumanom tržištu. Taj Divlji zapad znak je da kapitalizam nije najbolji ni zadnji mogući izum u povijesti ljudskog roda. Dapače.

Valja u tom smislu uzeti ozbiljno alarmantno upozorenje glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona u uglednom britanskom listu The Guardianu: „Bojim se da će doći do najgoreg, političke krize velikih razmjera prouzročene sve većom društvenom nestabilnošću, slabljenjem vlada i stanovništva nezadovoljnog gubitkom vjere u čelnike i vlastitu budućnost. Gospodarska kriza je najviše pogodila najsiromašnije zemlje i u tim se zemljama stvari ruše alarmantnom brzinom“. Bijedna Naša spada među te zemlje, osiromašene krivnjom vlastitih nesavjesnih vođa koji infantilno već 25 godina, na štetu svojih sugrađana i njihove djece – pogoduju kapitalističkom diktatu, kojem su u naravi moć i novac, a ne čovjek. „Gladna djeca i kod nas žive iza vrata susjednog stana“, medijski je apel, koji bi morao dirnuti samu srž savjesti svakoga od nas.