Houllebecqova utopijska vizija pakla

Povezani članci

• Antiheroji globalnog straha
• VM BIH: 11. juli, dan osvete nakon bune protiv dahija
• Doris Lesing 1919-2013
• LEPA BRENA I ČETIRI JAHAČA APOKALIPSE
• Korupcija guši državu, a politici je do performansa
• Nacionalizam, najefikasniji mehanizam za samouništenje

Foto: Reuters/W.Rattay

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Roman “Pokoravanje” Michela Houllebecqa ne prestaje izazivati kontroverze. Posebice je to učestalo nakon napada na magazin Charlie Hebdo u Francuskoj budući da je ovaj roman označen islamofobnim. Houllebecq je zbilja imao javne istupe kojima je islam nazivao najidiotskijom od svih religija i slično. No, kako razdvojiti francuskog skandal majstora Houllebecqa od pisca Houllebecqa? Jednostavno: pročitati roman “Pokoravanje”. Tek tada će se vidjeti da je malo ko od onih koji ovaj roman nazivaju islamofobičnim taj roman zaista pročitao. “Pokoravanje” nije roman kojim je Houllebecq prevazišao sam sebe, ali je roman kojim je Houllebecq pisac koji ne može kontrolirati jezik ućutkao Houllebecqa ksenofobnog skandal majstora.

Funkcionalni stereotipi

Naracija Ulebekovog romana je bazirana na političkim zapletima, plošnom slikanju likova koji su tu samo da ispune funkciju u romanu (da budu vjerni dokazatelji onoga što je na aktantskom nivou projicirano) i na mnoštvu stereotipa. Iako djeluje kao roman koji je sagrađen na binarnoj opoziciji Zapadni svijet – islamski svijet, Houllebecqov roman je sazdan na nečemu drugačijem. Na obratnju hijerarhija i to na tri nivoa. Pri tome u Houllebecqovu romanu plošnost itekako ima funkciju: obrtanje hijerarhija i zrcalno prikazivanje stereotipa kako o Europi tako i onome što se u aktuelnom trenutku mnije pod nazivom islam. Pripovjedač je ujedno i glavni lik – rezignirani univerzitetski profesor kojemu još samo afere sa studenticama razbijaju dosadu. Doktorirao je na Uismansu, vrijeme provodi u ljubovanjima sa studenticama i u intelektualnim pregalaštvima sa svojim jednako dokonim kolegama. Politički moment u romanu je onaj u kojem Muslimansko bratstvo ima ozbiljnu političku moć u Francuskoj i to (izbori će pokazati) s tendencijom jačanja. Već u samom početku romana, monotoniju razbijaju djevojke “magrebljanke”, pokrivene koje slušaju predavanja kod njega. Kako naracija odmiče, one će iz perifernog dijela amfiteatra (i naracije) polako dolaziti do njegovog središta. Ovdje se, možda najbolje, vidi deridijanska ideja središta kao funkcije. Upravo u simultanim procesima pomijeranja središta naracije i raz-središtenja europske ideje će biti situirana napetost koja motivira radnju romana.

Sve u svemu obrtanje hijerarhija i promjene središta se u romanu ostvaruju na tri razine: razina intelektualne Europe (ovdje se roman na momente nameće kao ironijski), razina političkog ostvarenja Euroarabije (kao prostornog fenomena koji obuhvaća preplitanje Europe i onoga što se u kolokvijalnom govoru u Francuskoj podrazumijeva pod Arabijom: Tunis, Maroko i Turska). A baš je to noćna mora svih ksenofoba. Treća veoma važna je razina tijela i roda.

Foto: buybook

De Sad iz Le Penove avlije

Ulebek na zanimljiv način slika francuske akademske institucije koje umiru birokratizacijom obrazovanja u kojoj je bitan broj naučnih radova iz uske oblasti pa tako postoje stručnjaci koji su doktorirali na nekom pjesniku i njihovo je “naučno djelovanje” ograničeno doslovce na pet-šest pjesmuljaka. Otuda se roman može čitati i kao drama jezika koji je omeđen i neprestano kontroliran francuskom akademskom tradicijom. Primjerice, glavni lik je doktorirao na Uismansu. Kada pripovjedač govori o svom vrhunskom intelektualnom dostignuću, roman se otvara ka mogućnosti ironijskog:

“Intelektualni vrhunci mog dotadašnjeg života bili su pisanje doktorske disertacije i objavljivanje knjige; od svega toga bilo je prošlo već više od deset godina. Intelektualni vrhunci? Ili samo vrhunci? U to doba osećao sam se opravdanim. Sve što sam otada napravio bili su kratki tekstovi za Žurnal de diznevjemist i, katkad tek, znatno češće, za Književni magazin, kad bi se neki aktuelni događaj poklopio s mojom užom specijalnošću. Tekstovi su mi bili jasni, britki, briljantni; bili su, generalno, hvaljeni, a urednici su voleli i to što poštujem rokove i nikad ne kasnim. Ali da li je to bilo dovoljno da bi jedan život bio opravdan?”

Roman dakle promišlja smijuriju europskih akademskih institucija koje su kao kolijevka svega onoga što se smatralo Europom potonule u desničarenje, seksizam i samodovoljnost. U njima je nestalo vizije.

Reći da se sve događa u vrijeme kada u Francuskoj jača utjecaj Muslimanskoga bratstva značilo bi reducirati smisaoni horizont romana. Da li se sve događa u vrijeme kada je ojačalo Muslimansko bratstvo ili su učmalost, seksizam i isključivost europskih akademskih institucija doveli do toga da sve više ljudi traga za alternativom koja će biti nova, drska i pružiti ideju smisla?

Muslimansko bratstvo je, od samog početka romana, aktivni sudionik svih političkih procesa i predviđa mu se pobjeda na izborima. Od te tačke naracija se počinje razvijati, naizgled reproduciranjem sterotipa. Suštinski obrtanjem svih hijerarhija. Pri tome Houllebecq u roman upisuje neke stereotipe o muslimanima, one stereotipe i strahove koji su dio mainstream medijske scene u Evropi.

No, prividni binarizam Europe i islama se narušava uvođenjem instance trećega koji je naizgled marginalan u tekstu, ali se implicira da bi baš taj treći mogao stajati iza svih procesa. Treći je Rusija uvedena u roman na dva vrlo zanimljiva načina. Prvo u vrijeme de facto rasula francuskog građanskog društva, kada nasilje vlada ulicama o tome se šuti. Međutim snimci nasilja su dostupni na RuTubeu, ruskom video servisu. Osim toga, glavni lik se susreće s glasinama da identitetske pokrete (ekstremne pokrete Francuza) finansiraju Rusi. Tu se naracija prvi put otvara ka obrtanju hijerarhija. Koliko god paradoksalno izgledalo, te se hijerarhije i grade i obrću na čudnovatom principu. Zapravo bi se ovdje mogao promišljati teorijski problem: je li postojanje hijerarhija uslov njihovog obrtanja? I šta bi bilo kada bi se hijerarhije prosto rasule?

Na primjeru romana: svaka od skupina teži homogenizaciji (muslimani, katolici, Jevreji – njegova djevojka Mirijam priča o tajnim sastancima Jevreja u domu njenih roditelja – ljevičari, desničari, a to je najistaknutije kod pripadnika identitetskog pokreta). No, koliko god one težile homogenizaciji, toliko se de-homogenizacija uvlači u njih kako bi uopće mogli opstati. Na ovom principu je sazdana napetost unutar svakog od aktanata koja naraciju izvlači iz banalnosti priče o Europi i islamu koji se isključuju.

Reproduciranje stereotipa u obrtanju hijerarhije se čini nužnim za naraciju jer su ti stereotipi uslov prvotne hijerarhije. Temeljna osa romana su, dakle, dvije hijerarhije koje proizvode i isključuju jedna drugu u isti mah.

Houllebecq zapravo prikazuje fundamentalnu nehomogenost svojih aktanata koji i unatoč tome i baš zbog toga teže homogenosti. Tako su muslimani podijeljeni na Muslimansko bratstvo koje participira u vlasti Francuske, Arape koji zaposijedaju sveučilišta i selefije koji su u stalnom sukobu s Muslimanskim bratstvom. Europa je podijeljena na ljevičare i densičare koji zapravo na momente liče jedni drugima (“brutalnu” smrt ove opozicije najavljuje glavi lik u romanu), ali i na pripadnike identitetskog pokreta. Pri tome su pripadnici Muslimanskog bratstva bliski s europskim političkim mainstreamom, dok su pripadnici identiteskog pokreta bliski sa selefijama. Mainstream političke moći prikazane su zrcalno sa svojim “podzemnim” dodacima. Vrlo zanimljiva stvar je da ovo u romanu nije dato kao eksplicitni podtekst nego nešto što se saznaje, tajnim kanalima od ljudi poput muža akademičarke Marie-Fransoaz koji je radio za obavještajnu službu Francuske.

Ulebek u romanu propituje desničarske narative o tome kako će ljevica, jer je inkulzivna, ojačati muslimane pokrete političkog islama u Europi. Zapravo, ako su muslimani onakvi kakvim ih opisuje desnica u svojim ksenofobnim konstrukcijama, desnica se pokazuje kao europski antipod svemu onome što opisuje kod muslimana. I dalje bi se moglo izvoditi proomišljanje, ne širi li desnica stereotipima o islamu mržnju prema samoj sebi. Odnosno, nije li islamofobija kojom se islam predstavlja kao nazadan i patrijarhalan u savremenoj Europi zapravo šizofrenija europske desnice?

Topografije pokorenih

“Pokoravanje” je roman koji se gradi na jednoj vrsti suptilne prostorne inverzije koja služi obrtanju povijesne hijerahije. Na samom početku romana razgovara se o tome kako Arapi na Bliskom istoku otvaraju replike univerziteta: Sorbone, Oksforda… Istovremeno se insistira na tome da zemlje magreba pokoravaju Francusku (koja je, je li, nekada pokoravala njih). Naracija se prostorno realizira na dva nivoa. Na nivou “životnoga svijeta” u kojem boravi glavni lik: Pariz (i šire Francuska, Brisel, Sorbona), kafane, stanovi i univerzitet; i na nivou globalnih politika (izmiještanjem modela najpoznatijih svjetskih sevučilišta u arapski svijet i širenjem Europske unije zemljama magreba čime se u naraciji zasniva politička forma tzv. Euroarabije). Inverzije kojima se služi Houllebecq su u ovom dijelu jasne: naprimjer dok se na Bliski istok premiještaju najpoznatija svjetska sveučilišta u Pariz se premiještaju djevojke s burkama (koje usput slušaju predavanja o “opscenim piscima”). No, ne predstavlja li ovaj trenutak anticipaciju zamjene mjesta Istoka i Zapada? “Opozicija” Europe i islama se postavlja na jedan vrlo provokativan način: nije ni aksiološka ni epistemološka, nije čak do kraja ni politička. Na kraju, to i nije opozicija nego razlika koja je uz to još i procesna sa stalnim izmjenama prostornih obrazaca i ideoloških pozicija. Ovome svjedoči činjenica i da Muslimansko brastvo nema čvrstu političku poziciju (ideološku da, i to je veoma bitna distinkcija) već naprosto manevrira unutar političkog prostora. Procesnost je zasnovana na rušenju stereotipa (to je jedini stereotip koji se ruši, ostali se podražavaju zbog funkcioniranja naracije) o hermetički zatvorenom islamu i otvorenom europskom društvu. Dok su muslimani sa Muslimanskim bratstvom otvoreni za sve što može doprinijeti njihovom jačanju, dotle je Europa otjelovljena u svojim akademskim građanima zatovrena, otuđena i samodovoljna. Prostornim inverzijama koje smo naveli događa se fundamentalni obrat romana: proces pokoravanja (kao polisemičan pojam) označava proces u kojemu Evropa postaje kolonijalizirana, čak i dalje, Europa postaje Orijent sa svim stereotipnim implikacijama ovog pojma. Ovome svjedoči jedna odlična slika iz romana: Redži, rektor Univerziteta na kojem radi glavni lik prelazi na islam i ubjeđuje ga da je “islam stvoren da pokori svijet”. Iz romana bi se moglo iščitati jedno veoma temeljito pitanje: je li Europa iscrpila svoje mogućnosti?

U skladu s procesima “pokoravanja” događa se temeljito preispisivanje prostora i na unutrašnjem planu Europe. Pariz i Brisel su značajno izmijenjeni gradovi a unutrašnji prostori sveučilišta su potpuno preobraženi (pripovjedač čak insistira na tome da su “Arapi uveli red”).

 Skandal tijela u ćutnji

Postoji, međutim, mjesto u romanu gdje se Houllebecqovo reproduciranje stereotipa ne završava nikakvim obrtanjem hijerarhijskih nizova nego prostom supstitucijom. To je pitanje famoznog položaja žene.

Glavni lik postavlja opoziciju u romanu: seksualno privlačne studentice koje boje njegov horizont nasuprot nekoliko pokrivenih magrebljanki koje sjede u perifernim dijelovima amfiteatra. Vidjet će se da u romanu ženska tijela imaju dominantu ulogu u procesima uključivanja i isključivanja; i u zapadnoj civilizaciji i u islamskom svijetu one su samo sinonim za jouissance samozadovoljne muške civilizacije. Otuda ne treba da zavara različito poimanje ženskog tijela: zapad kako je dat u romanu ženi tobože daje slobodu, islamski svijet je tobože štiti od napasti. U oba slučaja radi se zapravo o različitom poimanju jouissance koja se na zapadu mnije kao neka vrsta seksualne slobode u kojoj se žensko tijelo podređuje slasti trenutka i dominantnom politikom tobože slobodnih ženskih tijela označava vlastiti civilizacijski teritoriji. U islamskom svijetu se žensko tijelo podređuje temeljnom jouissanceu koje je u pokoravanju. Na zapadnom horizontu, tijelo se situira kao amblematski simbol kojim trula europska civilizacija ubjeđuje sebe da je slobodna. Ovdje je zanimljivo spomenuti jednu činjenicu. Redži piše knjižicu o islamu. I tvrdi da je “sreća u pokoravanju”. Tu se začinje temeljni obrat europske civilizacije “prije i poslije muslimana”. Sreća više nije u slobodi (nije li propast Europe oslikana u romanu zapravo iscrpljenje svih mogućnosti slobode). Umjesto za slobodom Europa počinje tragati za pokoravanjem mnogo otvorenije nego što je to bilo u prošlosti. Ovo posljednje zato što je druga strana svake tobožnje borbe za slobodu bila čežnja za liderstvom koje je jedna vrsta pokoravanja. Nije li Europa budućnosti sa svojim samozadovoljnim univerzitetima, intelektualnim pregalaštvima, mrtvim aktivizmima i suludim ekonomskim saltima zapravo poželjela otvoreno pokoravanje koje će u svemu tome “zavesti red”?

Houllebecqova gotovo pedofilska slika Redžija čija se premlada supruga igra u hodniku u Hello Kitty majci zapravo zrcalna slika glavnog junaka čiji su objekt želje mlade brucošice u konversicama.

Budući da se uz pitanje žene odmah vežu stereotipi o porodičnom životu i njih Houllebecq funkcionalizira i slika razliku porodičnog života kod muslimana nasuprot njegove samoće i načina na koji su umrli  roditelji glavnog lika, posebno majka (umrla dok je on bio odsutan, sahranjena u zajedničku grobnicu i njemu je stigla opomena da je mora ekshumirati i sahraniti ili će biti kremirana).  Glavni lik zarobljen u samoći, koja se na trenutke nameće kao čisto odsustvo, osjeća strašnu čežnju za “redom” i ima simpatije prema desnici. Kroz taj lik naslikana je Europa koja pruža čovjeku mogućnosti samoće, seksualnosti koja je naizgled van zakona, intelektualnog pregalaštva… Ali šta ako čovjek poželi nešto drugo?  Houllebecqov glavni lik govori iz pozicije patrijarhata (čak eksplicite govori za sebe da je patrijarhalan) prije nego li islamofobije.

Michel Houellebecq. Photo: Rex Features

Na kraju romana, uporedo s ubjedljivim preuzimanjem institucija (i univerziteta) od strane Muslimanskog bratsva i glavni lik prelazi na islam. Vrlo je zanimljivo da pripovjedač o tome govori u futuru. Zapravo, futur postaje jedini glagolski oblik od odluke o konvertiranju do kraja romana.

“Obred preobraćenja vrlo je jednostavan; odigraće se, verovatno, u Velikoj pariskoj džamiji, tako je bilo praktičnije za sve. S obzirom na moj relativan značaj, obredu će prisustvovati i rektor lično ili, u najmanju ruku, jedan od njegovih bliskih saradnika. Nije unapred propisano koliko ljudi treba da prisustvuje; biće tu, svakako, i nekoliko običnih vernika, džamija se za takve prigode nikad ne zatvara, bilo je to moje obznanjivanje pred novom muslimanskom braćom, pred onima koji su mi jednaki pred Bogom.

Hamam će, pre podne, biti specijalno otvoren za mene, obično, inače, muškarci nemaju pristupa; odeven u penjoar, prolaziću kroz duge hodnike s kolonadama i zasvođenim tavanicama, zidova ukrašenih izrazito finim mozaicima; a onda ću u jednoj manjoj sali, takođe ukrašenoj minuciozno izrađenim mozaicima i okupanoj plavkastom svetlošću, pustiti mlaku vodu koja će dugo, veoma dugo teći po mom telu, sve dok ono u jednom trenutku ne bude pročišćeno. Potom ću se obući, već sam pripremio bio novu odeću; ući ću onda u jednu veliku dvoranu, namenjenu za verske obrede.

Oko mene će zavladati tišina. Slike sazvežđa, supernova, spiralnih maglina prolaziće mi kroz glavu; slike izvora, takođe, i beživotnih, netaknutih pustinja, velikih šuma u koje ljudska noga gotovo da nije kročila; malo-pomalo, i ja ću stupiti u veličanstveni kosmički poredak.

A zatim ću, smirenim glasom, izgovoriti sledeću formulu, koju sam naučio fonetski: „Aš-hadu an la ilaha ila lahu va aš-hadu ana Muhamadan rasululahi.” Što, tačno, znači: ‘Svedočim da nema nijednog drugog božanstva do Boga, i da je Muhamed prorok Njegov’. I onda će sve biti gotovo; ja ću, od toga časa, biti musliman’’

Od toga časa, zapravo, neće se dogoditi ništa drugo do li prelaska glavnog lika iz jednog poretka u drugi: iz poretka koji je u romanu prikazan u rasulu, u smisaoni poredak koji je načinjen tako da se čini da korespondira s kosmosom. Baš zbog toga (ovdje bi se moglo zasnovati lacanovsko čitanje romana) on u konvertiranju u islam vidi novu priliku kakvu je njegov otac našao u zasnivanju zajednice s drugom ženom. Na kraju pripovjedač zamišlja kojom će ga od studentica pod burkom oženiti (one su sada većina) i vrlo biranim riječima bez radosti, bez tuge i ushićenja opisuje novi život koji ga čeka. I, iako se može činiti da je prelazak u “novi život” novi početak kojima se u stereotipnom poimanju svijeta hrli s radošću, ipak je posljednja rečenica romana vrhunac rezignacije onoga što je ostalo od europskog čovjeka. “Neću imati za čim da žalim” označava fundamentalnu nemogućnost čovjekove slobode. Svi snovi o slobodi su bili samo snovi o novom poretku. Izvan poredaka nije moguće izaći.