Heroji statusa quo

Izdvajamo

• Jer ovdje klasno pitanje nikad neće zaista biti na dnevnom redu dok se ne raskrsti s nacionalizmom, niti će ga kao takvog, potpuno odijeljenog od patriotskih i nacionalističkih paradigmi, itko od nacionalističkih elita uopće uvažiti kao sugovornika, a kamo li kao realnog protivnika.

Povezani članci

• Klub navijača Red Army organizuje 6. tradicionalni februarski turnir
• Crveni, plavi i zeleni u nestajanju
• Alan Pejković: Svi putevi vode iz Sarajeva i Banjaluke
• Sastanci sa Dodikom postali “frustrirajući” za američkog ambasadora
• 8. mart – Dan sjena
• Parlament FBiH danas glasa o (ne)poverenju vladi

Jednako kao i u slučaju Nenada Veličkovića, Begoviću je i s Ćurkom jasno kako obojica jesu, i to će i ostati relevantne intelektualne i kulturne činjenice, što s njim sigurno neće biti slučaj. Stoga se, napadajući ih zaštićen udobnošću nacionalističke svjetine, pokušava ogrebati bar za djelić pozornosti i malo ulične slave.

Zanimljiv se fenomen događa u ovdašnjem analitičkom svijetu. Iako ovdašnja društva, vođena od strane nacionalista i obilježena nacionalističkom paradigmom, konstantno žive u agoniji dugoj već više od 25 godina, oko čega se svi slažu, nitko ništa ne poduzima da se to promijeni. Kad se taj pokušaj pak dogodi, a on nužno mora doći s ljevice, bude spremno dočekan na nož, uz uvijek istu prozirnu argumentaciju. To su optužbe za uvijek suspektno jugoslavenstvo i nedostatak klasne svijesti. Autori takvih tekstova su heroji statusa quo, uvijek spremni žugati na stvarnost, a istovremeno na straži da se kakva alternativa ne bi slučajno pojavila. Ovdje ćemo se pozabaviti s dvije reakcije ovog tipa kojima je popraćena Jahorinska deklaracija. To su pisanja Filipa Mursela Begovića i Elisa Bektaša. Pored navedenog paradoksa, koji izvor pronalazi u trajnom nedostatku hrabrosti da se suštinski izlože bijesu nacionalističkih masa, ono što upada u oči je intelektualna bijeda argumentacije, iza koje očito stoji uvjerenje o tome ako se dovoljno puta ponovi neviđena glupost, ona će postati neosporna. Kako je nužan pratilac ovakvog tipa samouvjerenosti denuncijacija ad hominem, tako bilježimo bizarne situacije u kojima neostvareni anonimci, poput izvjesnog Filipa Mursela Begovića uzimaju sebi za pravo da procjenjuju intelektualne kapacitete nekoga kao što je Nerzuk Ćurak. Iako je svakome razumnom jasno da više znanja i razumijevanja bosanskohercegovačkog društva ima samo u jednoj knjizi koju je Ćurak napisao, no što će ih ikad biti u Begovićevim pogromaškim tekstovima, to potonjeg ne sprečava u vlastitim inkvizicijskim nastojanjima. Odgovor na pitanje zbog čega je to tako bio bi previše banalan, zadržimo li se isključivo na ničim utemeljenoj samouvjerenosti potkapacitiranih ljudi. Dublji razlog krije se u nečemu čega su Begović i njemu slični savršeno svjesni. Jednako kao i u slučaju Nenada Veličkovića, Begoviću je i s Ćurkom jasno kako obojica jesu, i to će i ostati relevantne intelektualne i kulturne činjenice, što s njim sigurno neće biti slučaj. Stoga se, napadajući ih zaštićen udobnošću nacionalističke svjetine, pokušava ogrebati bar za djelić pozornosti i malo ulične slave. Nije puno, ali čovjeka veseli. Vratimo se sada Begovićevoj rudimentarnoj logici i pokušajmo zanemariti skromnost izričaja, koju pokušava predstaviti kao stil, kamuflirajući vlastitu nepismenost. Begović dakle istovremeno pozdravlja odluku hrvatske inačice SDP-a da se ne pridruži sličnom okupljanju, dok se zgraža nad nedostatkom klasne retorike u deklaraciji. Uvjerljivost ovakve argumentacije leži u činjenici da taj hvaljeni hrvatski SDP nije spomenuo radnike od 1990. godine. Ali to kod njega nije problem. Pravo je pitanje zašto autor sebi dozvoljava ovakve rupe u logici? Ponajprije zato jer ga bilo kakva artikulacija istinske antinacionalističke pozicije suštinski nervira, a kako je ispravno prepoznao da toga u hrvatskom SDP-u odavno nema, poslužio se radnicima i klasnim pitanjem kao smokvinim listom za skrivanje vlastitih motiva. Izrazito domišljato, da bi riječ rekao.

Njegov bojovni sudrug Elis Bektaš  otišao je i korak dalje, otvoreno ismijavajući jugoslavensko nasljeđe i imputirajući mi nekakav politički i kulturološki kolonijalizam. Temeljna razlika između ove dvojice je u količini pretencioznosti. Dok Begović pamfletskim pristupom etiketira ljude, bez suvišne potrebe da išta suvislo objasni, Bektaš nas pokušava uvjeriti u vlastitu širinu i obrazovanje, zapasavši od Franje Asiškog do Alberta Camusa. Nešto slično radio je Franjo Tuđman u ‘Bespućima povijesne zbiljnosti’, tražeći pomoć autoriteta za svoje pretenciozne brljotine. Da bi nas uvjerio u što? U to da je ljevica protivnik svih vrijednosti individualizma, da je bilo kakvo oslanjanje na jugoslavensku lijevu tradiciju u startu promašeno i da je za kapacitete jednog čovjeka previše da se bavi problema dvaju tako udaljenih društava kao što su hrvatsko i bosanskohercegovačko. Ideš. Bilo je već takvih slučajeva da ljudi uzimaju sebe kao mjerilo svih stvari, ali da drugima zamjeraju to što ne žele funkcionirati unutar granica postjugoslavemskih država -već prelazi u politički koncept. Koji se, jednako kao i u Begovićevom slučaju maskiraju hinjenom brigom za radništvo. Što naravno ne znači da obojici nije jasno da je na ovim prostorima jedina istinski subverzivna misao ona antinacionalistička i ona koja inzistira na pozitivnom nasljeđu jugoslavenske ljevice. Jer ovdje klasno pitanje nikad neće zaista biti na dnevnom redu dok se ne raskrsti s nacionalizmom, niti će ga kao takvog, potpuno odijeljenog od patriotskih i nacionalističkih paradigmi, itko od nacionalističkih elita uopće uvažiti kao sugovornika, a kamo li kao realnog protivnika.