GLAD ZA ZBILJOM I BIJEDA MEDIJA

Povezani članci

• Serbian family tree
• VIDI SE IZ SVEMIRA, ALI NE IZ BANSKIH DVORA
• Tužilaštvo istražuje zašto radi zapečaćena krečana u srednjoj Bosni​​​​​​​
• POŠTUJMO SVAKU ŽENU – IZBACITE JAJA I MLIJEČNE PROZVODE IZ PREHRANE
• O “Deportaciji” tek će se pričati
• Stotine građana u Sarajevu traži pravdu za Dženana Memića i Davida Dragičevića

Godinama se vraćam istim knjigama, podcrtanim i pomalo ofucanim od listanja i nošenja u torbama, vrećicama, među mojom putničkom prtljagom. Nisam u tome jedina i jedinstvena, znam, upravo stoga i navodim taj podatak. Jedna od takvih kultnih i neizbježnih knjiga je PREPISKA Arijadne Efron i Borisa Pasternaka 1948-1957. Knjigu je prevela Vera Zogović, objavio “Veselin Masleša” u Sarajevu, a pred sam rat poklonila mi ju je draga i suptilna Azra Begić, s njenim nepogrješivim ukusom za knjige, slike, te povremeno ljude koje vrijedi imati u prijateljskoj skupini.

Mnogo sam naučila iz te knjige, potresala me do suza u ponovljenim čitanjima, izazivala nelagodu, želju da ispravljam nepravde, da poginem za istinu, da život posvetim altruističkim i karitativnim ciljevima, a nadasve – da se suočim sa zbiljom, golom, tužnom, turbulentnom, nakrivo postavljenom, tegobnom, ali neporecivo-jedinom koju imamo i koju dijelimo s našim bližnjima.
Naime, nesretna kćer Marine Cvetajeva, koja se na pravdi Boga našla u sibirskom progonstvu, iskupljujući tko zna čije grijehe i zloslutne zablude, imala je krajnje istančan osjećaj za vrijednost svakoga dana u ljudskom životu, svake poklonjene prigode da učiniš dobru stvar, zamijetiš jedan lijep detalj u svojoj okolini, zabilježiš riječ, pokloniš trenutak pažnje nekome tko za njom u tvojoj blizini gladuje.
U neljudskim uvjetima gladi, pritiska, teškog fizičkog rada, poniženja, studeni, bolesti i strepnje za goli život u situaciji gdje mora priznati da joj je “od užasa osiromašio rječnik”, ona svakodnevno nalazi snage pisati, bilježiti, oduševljavati se slikama prirode, bilježiti utiske o pročitanom, slagati memorijske fragmente iz proteklog života i sve to upućivati na Pasternakovu adresu, gledajući u njemu svjetlo na kraju tunela, vezu s majkom i svojom mladošću izgubljenom u vihoru. Noću pere jedinu haljinu, suši je ispod madraca, štedi na hrani da bi kupila papir i tintu, preživljava na goloj nadi i piše, između ostaloga:  “Gomila sitnih poslova koji iziskuju mnogo truda i pažnje, ne lišava me sve izrazitijeg osjećaja krivice i odgovornosti što ništa učinjeno nije ono pravo, što to nije to, i što zapravo nikome i ne služi. Svakodnevni život proždire biće, i sve bude kao današnja kiša, nepotrebna ovom močvarnom tlu, a k tome još i ovako ružna!”.

S preciznim poimanjem onoga što je vrijedno, nužno i korisno, Arijadna Efron nam posreduje glad za zbiljom, za onom pravom ljudskom stvarnošću, nabijenom izazovom i mogućnostima, pred kojom “duša ispravlja hrptenjaču” i cijelo biće postaje spremno i sposobno oblikovati svijet po svojoj mjeri. Upravo za tom i takvom stvarnošću, gladujemo mi, danas i ovdje, u našem svijetu koji klizi po kosini u svoj zakoniti ponor. Želimo čuti o bližnjima, imati uzore, pratiti one najhrabrije, obdarene vizijom, energijom, lucidnošću i altruizmom. Želimo ih sresti ili barem znati da postoje, poznavajući ih u nekoj virtualnoj formi i varijanti.

Tada palimo televizor, radio, otvaramo novine. O, užasa, o bijede, o efemernosti! “Ispraznost, ispraznost, sve je ispraznost, i ništa nema novoga pod Suncem!” zavapio bi Propovjednik. Poroci, zloća, kurvarluk, hajdučija, krvožednost, pohlepa, zločin prema čovjeku i prirodi, svakodnevna su naša “podvorba” na umrljanim medijskim zdjelama i tanjurima.To su junaci našega doba, to je naše ljudsko jato! Prljavo, odvratno, antipatično, s vonjevima dna i kužnim zadahom onoga što Huxley zove SADNESS, BADNESS, MADNESS, iliti Žalost, Podlost, Ludost. Ne postoji dobra vijest, ne postoje ljudi koji život posvećuju znanosti, umjetnosti, zajednici, ne postoje sveci, dobri studenti, genijalni inovatori, predestinirani kreativci, mudraci i duhovnici, ne postoje djeca u čiju bismo pamet i duševnost položili ključeve naše budućnosti.

Zašto ne postoje? Jer ih nema u medijima, besprizorni su, nevidljivi i nezanimljivi. Oni ne prodaju novine, ne povećavaju broj tv-pretplatnika. Dosadni su i suvišni. Štoviše, kvare onu “medijsku sliku” stvarnosti, koja je toliko bijedna, isprazna, pokvarena i degenerična, da se za nju UOPĆE NE ISPLATI BORITI.

Treba sve prepustiti rasulu, treba ubrzati kraj. Efronova je definitivno bila u krivu: HRPTENJAČA DUŠE ne postoji, to je samo starinska literarna figura.