Drago Bojić: Presude su važne zbog žrtava. Zločincima ne znače ništa

Izdvajamo

• Žrtvama, njihovim bližnjima i svima koji su očekivali snažniju osudu Karadžićevih i republičko-srpskih zločina, ostaje strpljivo zalaganje za istinu i pravdu, oslobađanje od zlopamćenja i odustajanje od svakog oblika nasilja. To je najprimjereniji odgovor na zločine i u tome je i najveći poraz zločinaca i najsnažnija osuda njihovog zla!

Povezani članci

• Viktor Ivančić: Mrak na konac
• Esad Bajtal: MISA U SLAVU ZLOČINA I ZLA
• Klaonica hadezeovaca
• “FIN DE PARTIE”
• Slobodan Dukić: Ognjena zemlja
• Džabe ste se krečili

Zločinci i oni koji ih podržavaju uglavnom se nikad ne kaju i nikad ne priznaju zločine. Zato je i ova presuda važna ponajprije iz perspektive žrtava jer je potvrda njihovog nevinog stradanja i njihove humanosti

Piše: Drago Bojić

Teško da postoji presuda koja bi bila adekvatna zločinima za koje su odgovorni političko i vojno rukovodstvo Republike Srpske i Radovan Karadžić kao najistaknutiji u lancu republičko-srpskih zločinaca. Da se Haški sud više vodio humanošću, pravednošću i empatijom za žrtve i njihova stradanja, presuda bi odlučnije i snažnije osudila i zločinca i njegove zločine. Zato su razočaranost i ogorčenje prvostupanjskom presudom Haškog suda razumljiva reakcija žrtava, njihovih najbližih i uopće humanih ljudi. I ova presuda, kao i neke druge, pokazala je da se sudska pravda više vodi političkom korektnošću nego pravednošću, više pravnim standardima nego etičkim principima.

Ipak, važno je da je Radovan Karadžić osuđen za genocid u Srebrenici, za višegodišnje teroriziranje Sarajeva, za etnička čišćenja, za druge zločine protiv čovječnosti koja je kreiralo i provodilo političko i vojno vodstvo Republike Srpske. Presuda je pogotovo važna što utvrđuje odgovornost ondašnjeg vojnog i političkog rukovodstva Republike Srpske za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini. Iako se mnogi u Republici Srpskoj i Srbiji ne slažu s presudom i umanjuju težinu zločina o kojima se u presudi govori, ostaje činjenica da je presudu donio međunarodni sud i da će ona, ako takva ostane, zauvijek obilježiti Republiku Srpsku kao prostor zločina i etničkog čišćenja – kao veliku grobnicu nevinih žrtava koje vapiju za pravdom.

U našim društvima (kolektivima) je uobičajeno i normalno da se podržavaju ratni zločinci i zato je bilo za očekivati da će tako biti i u slučaju Radovana Karadžića, iako svakoga mora zabrinjavati činjenica da najsnažnija podrška Radovanu Karadžiću dolazi od najviših političkih instanci u Republici Srpskoj i Srbiji. To pokazuje da se srpske političke elite – od tvoraca te politike do njezinih sadašnjih protagonista, zagovaratelja i simpatizera – ne žele susresti s vlastitom kolektivnom odgovornošću. Tako podržavaju onu istu ideologiju koja je dovela do rata i krvoprolića i koja svih ovih poratnih godina onemogućuje oslobođenje srpskog naroda iz ratnog mentalnog sklopa. Kada Milorad Dodik kaže da nijedna presuda, pa ni ova izrečena Radovanu Karadžiću, „neće umanjiti značaj i snagu Republike Srpske“, time izriče svoju osobnu i dominantnu kolektivnu podršku zločincima u Republici Srpskoj i zločinima na kojima je taj entitet nastao.

Zločincima i onima koji ih podržavaju, presude i kazne ne znače puno. To općenito vrijedi za sve narode na ovim prostorima koji zla pripadnika svojih kolektiva umanjuju i opravdavaju i ljudskim i „božanskim“ razlozima, slaveći svoje zločince kao heroje i svece. Teško će presude i kazne, pa bile one i najveće, to promijeniti dok se ne dogodi individualna i kolektivna katarza, dok se ne preuzme kolektivna odgovornost za stradanja ljudi čiji se krici prolamaju diljem ove zemlje.

Zločinci i oni koji ih podržavaju se uglavnom nikad ne kaju i nikad ne priznaju svoje zločine. Zato ova presuda nije toliko važna iz perspektive zločinaca i njihovih obožavatelja, već prije svega iz perspektive žrtava jer je potvrda njihovog nevinog stradanja i njihove humanosti nasuprot nehumanosti i krvoločnosti zločinaca. Dug je i težak put do društvene i moralne pravde, ali do toga nas jedino mogu dovesti žrtve i njihova humanost, a ne zločinci i njihovo zlo.

Žrtvama, njihovim bližnjima i svima koji su očekivali snažniju osudu Karadžićevih i republičko-srpskih zločina, ostaje strpljivo zalaganje za istinu i pravdu, oslobađanje od zlopamćenja i odustajanje od svakog oblika nasilja. To je najprimjereniji odgovor na zločine i u tome je i najveći poraz zločinaca i najsnažnija osuda njihovog zla!