Drago Bojić: Pad u ambis neljudskosti

Izdvajamo

• U Srebrenici je strahovito puno pretrpljeno, isplakano i ispaćeno i to se nastavlja i dalje pred našim očima. Tko to niječe, niječe zapravo sve ono što je humano, osporava i svoju vlastitu humanost, niječe se kao čovjek. Samo nas pijetet prema žrtvama i suosjećanje s njihovim najbližima ponovno vraća među ljude i spašava od bestijalnosti i barbarstva.

Povezani članci

• DOGOVOR JOŠ VAŽI: Jebo materijalnu bazu, daj da se pokoljemo zbog duhovne nadgradnje
• Oblaci su nad ovim zemljama sve gušći: opet će krvave kiše
• Roko Markovina: A moglo je i moralo biti drukčije!
• BH novinari: Podjela javnih medija na nacionalnoj osnovi je neprihvatljiva
• Radomir Lazić: Uvijek ostaje jedan čopor
• BiH: Non-paper je živući

Puno je Gatalovih tekstova, stavova i mišljenja koji prepadaju nehumanošću, ali njegovi tekstovi o genocidu u Srebrenici i stradanju Bošnjaka u velikosrpskoj akciji čišćenja Podrinja podsjećaju na mefistofske pamflete nacističkih, ustaških i četničkih majstora propagande da se opravdaju zločini i zločinci

Piše: Drago Bojić

Ljudsko biće sadrži u sebi mnoštvo čudovišta koja se oslobađaju pri svakoj povoljnoj okolnosti, kaže na jednom mjestu francuski sociolog Edgar Morin, našoj javnosti poznat po kritičkim pismima „ocu modernoga velikosrpstva“, Dobrici Ćosiću. Tih „povoljnih okolnosti“, smatra Morin, nikad ne nedostaje izopačenim ljudima, onima što su zagušili svoje savjesti, prihvatili opće moralno posrnuće kao svoje i zaodjenuli se u barbarstvo.

Čovjek raspolaže neiscrpnim rezervoarom zla i uvreda, pa kad nekoga želi teško uvrijediti onda vrijeđa mrtve, nevino ubijene, koristi „povoljnu okolnost“ smrti, jer zna da su upravo tu ljudi osjetljivi i ranjivi. Mrtvih ljudi nema, nezaštićeni su, ne mogu se braniti, izručeni su na milost i nemilost živima. Može ih se vrijeđati, mrziti i prezirati, opravdavati njihova stradanja i zlurado se naslađivati njihovim najbližima koji tuguju za njima.

Svako obilježavanje obljetnice genocida u Srebrenici prati poricanje genocida, vrijeđanje mrtvih i živih i monstruozno solidariziranje sa zločincima. Kad to čini grupa nacionalno ostrašćenih i nacionalizmom opijenih „zavetnika“, to, nažalost, i ne začuđuje u društvu posvemašnjeg potonuća u etničku mržnju. Ali kad to čine intelektualci, novinari, književnici, predstavnici medija i politike, učitelji vjere, svećenici, dušobrižnici, onda se to posrnuće u ambis neljudskosti ne može prepustiti zaštitničkoj ignoranciji i šutnji prezira. Ove godine je u tome, čini se, najdublje potonuo mostarski književnik i obraćeni republičko-srpski novinar, poskokovac i politički herceg-bosanac, Veselin Gatalo.

Puno je Gatalovih tekstova, stavova i mišljenja koji prepadaju nehumanošću, ali njegovi tekstovi o genocidu u Srebrenici i stradanju Bošnjaka u velikosrpskoj akciji čišćenja Podrinja podsjećaju na mefistofske pamflete nacističkih, ustaških i četničkih majstora propagande da se opravdaju zločini i zločinci. Gatalove tekstove objavljuje portal Studentskog centra Sveučilišta u Mostaru (Pogled.ba) što ukazuje da se urednici tog portala slažu s njegovim stavovima i što je još jedan pokazatelj stanja ne-duha na tom sveučilištu. Pa i nakon što su mu neki, vjerojatno sjećajući se njegove mostarske epizode socijalno angažiranog alternativca, dobronamjerno pokušali „otvoriti oči“ i ukazati na monstruoznost njegovih stavova o Srebrenici, poslije čega bi se razuman čovjek bar postidio i zašutio, ako se već ne bi javno pokajao, on se ne zaustavlja i tone sve dublje u nečovještvo.

Već spomenuti sociolog Morin smatra da su okrutnost i bešćutnost nešto najužasnije u ljudskom biću. Okrutnost može proizlaziti iz nedostatka, iz viška ili iz zločinstva. Nedostatak može biti rezultat neosjetljivosti, ravnodušnosti, neznanja, nesvjesnosti, mentalne zaostalosti. Višak se manifestira kao neumjerenost popraćena nerazumnošću, uvjerenjem da posjedujemo dobro ili da smo posjedovani od dobra. Čini se da se i manjak i višak spajaju kod negatora genocida u Srebrenici i uopće kod ljudi koji žele umanjiti, relativizirati ili zanijekati ljudsku patnju i koji ne pokazuju nikakav pijetet prema žrtvama i nikakvu osjetljivost za one koji pate.

Treća vrsta okrutnosti proizlazi iz zločinstva i odnosi se na one koji su direktno odgovorni za stradanja ljudi, za maltretiranja, silovanja, masakre, ubijanja i kojima je zlo postala druga narav – suština njihove egzistencije. Patnje žrtava i njihovo nevino stradanje kod zločinaca i zlih ljudi stalno pojačava njihovu mržnju i okrutnost, jer ih nevinost žrtava, nesreće i tuge njihovih najbližih stalno podsjećaju na zlo koje su učinili, s kojim se poistovjećuju i koje opravdavaju. To ih dodatno razdražuje, razbješnjuje, dovodi do patološkog ludila, pa umjesto priznanja zločina i kajanja, oni se nastavljaju svirepo iživljavati nad mrtvima vrijeđajući njihove najbliže.

Nehuman i nemilosrdan odnos prema mrtvima drugih, puno govori o ljudima, o njihovom nekarakteru. Takav odnos prema nevino ubijenima ne prati nažalost samo Srebrenicu, nego sva ljudska stradanja u ovoj zemlji i na ovim prostorima. Odsutnost elementarne ljudske osjetljivosti za patnju drugih, vjerojatno je i najbolnija i najužasnija karakteristika bosansko-hercegovačkog ali i svih društava, etničkih zajednica i pojedinaca u regiji. Deklarativnog a lažnog, praznog i nepoosobljenog humanizma je previše, empatije gotovo da nema.

Neki će se možda i solidarizirati s patnjom ljudi u raznim dijelovima svijeta, ali će posve ravnodušno i hladno šutjeti o patnji koja se dogodila ili događa u njihovoj blizini, koja pogađa njihove susjede, za koju su i sami odgovorni. Lakši je kozmopolitski humanizam pokriven uzvišenim načelima morala i religije, nego konkretna solidarnost u vlastitoj kući, na poslu, u vlastitom selu ili gradu. Lakše je patetično i neobvezatno suosjećati s nepoznatim ljudima iz dalekoga svijeta nego s ljudima koji žive među nama i koje svakodnevno susrećemo. Moguće je primjerice suosjećati s nastradalim ljudima u Srbiji, Hrvatskoj, Turskoj ili nekoj drugoj „dragoj“ zemlji, i istodobno negirati genocid u Srebrenici, ismijavati stradanja ljudi, mrziti i prezirati i mrtve i žive.

U svojim Razmišljanjima o židovskom pitanju, pokušavajući shvatiti zašto ljudi mrze i preziru Židove, francuski filozof Jean-Paul Sartre na jednom mjestu zapisuje i ove užasavajuće riječi: „Neki čovjek može biti dobar otac i dobar muž, savjestan građanin, profinjen i načitan, filantrop, i k tome, antisemit. Može voljeti ribolov i ljubavne užitke, biti tolerantan kad je riječ o religiji, prepun velikodušnih ideja o stanju domorodaca u središnjoj Africi i, k tome, mrziti Židove.“ Kako bolna i uznemirujuća dijagnoza patološke mržnje koja proizlazi iz razorenog uma i ugašene humanosti.

Čovjek može biti dobar i bolji, ali je i ponor čovjekova zla u koji može upasti nesaglediv. Da, moguće je biti uljuđen i ljubazan građanin, i istodobno prezirati patnje ljudi. Moguće je u javnosti hiniti velikodušnost, otvorenost za druge, podržavati dobre ideje i sudjelovati u građanskim inicijativama, i istodobno mrziti i prezirati druge i drugačije. Moguće je biti obrazovan, društveno angažiran intelektualac i opet patološki mrziti druge. Moguće je živjeti mirnim porodičnim životom, poštivati društvene konvencije, posjećivati izložbe, koncerte, predstave, i opet mrziti druge. Moguće je biti član akademskih zajednica, književnih društava, čitati dobru literaturu, slušati kvalitetnu muziku, i opet mrziti druge. Moguće je deklarativno zastupati građanske, socijaldemokratske, liberalne ideje, zauzimati se za prava ljudi i prava životinja, i opet prezirati i mrziti druge. Sve to mogu u sebi spajati ljudi pogažene ljudskosti i izopačenog uma, oni što su ugušili svoju savjest i koji bestidno uživaju smišljajjući kako napakostiti nekome. Patnja nikoga ne čini boljim, ali solidarnost u patnji drugoga mjera je humanosti.

Mi s drugim ljudima, kaže na jednom mjestu katolički teolog Karl Rahner, ne dijelimo samo politiku i profanu povijest – „povijest propasti“, nego i „povijest spasenja“ u kojoj svi ljudi pripadaju jedni drugima, u kojoj nitko nije beznačajan i u kojoj je svatko za svakoga važan i odgovoran, u kojoj teret krivnje i milosti svatko nosi ne samo za sebe nego i za sve druge ljude. Što je u jednom čovjeku pretrpljeno, isplakano i ispaćeno, to je za sve ljude od odlučujuće važnosti. U Srebrenici je strahovito puno pretrpljeno, isplakano i ispaćeno i to se nastavlja i dalje pred našim očima. Tko to niječe, niječe zapravo sve ono što je humano, osporava i svoju vlastitu humanost, niječe se kao čovjek. Samo nas pijetet prema žrtvama i suosjećanje s njihovim najbližima ponovno vraća među ljude i spašava od bestijalnosti i barbarstva.