Dragan Markovina:Suton jednog grada

Povezani članci

• Željko Pavićević: Zemlja paradoksa
• Otvorena izložba “PREKO” prof. Arlete Ćehić u Mostaru
• FUREŠT PERE
• Kamo ide Crkva u Hrvata?
• EKO-WORKSHOP I MODNA REVIJA
• Bajtal: Dodik – samoodbačeni sagovornik

Anonimni Danijel Vidović, koji je iz te svoje anonimnosti izvučen kao nitko i ništa, čovjek bez ikakvog javnog ugleda i djelovanja kojim bi zaslužio počast predsjedanja Gradskim vijećem Mostara, bizarnom odlukom jednog HDZ-a, da bi onda pod nikad dovoljno rasvijetljenim okolnostima, stekao prosvjetljenje i prešao u drugi HDZ, svaki put iznova nalazi za shodno iskazati svoj nacistički svjetonazor, kontinuirano njegujući proustaške sentimente u svakom javnom iskazu.

Taj očito ambiciozni mladić tako se još jednom okomio na nesretni 14. februar, dan oslobođenja Mostara od fašizma, nazivajući ga spornim datumom čije obilježavanje ne bi pridonijelo pozitivnom ozračju u gradu. Teško je ustvrditi što pristojnog čovjeka prije tjera na povraćanje; činjenica da je jedan takav lik, neskriveni fašist i anonimus, predsjednik gradskog vijeća, da k tome nalazi za shodno popovati u javnosti, vrijeđajući inteligenciju ili da za to ne snosi nikakve posljedice.

Dragi predsjedniče gradskog vijeća i šetaču između stranaka, lijepo Vas molim da prestanete vrijeđati inteligenciju građana. Naime, nedostatak pozitivnog ozračja u gradu, posve slučajno koincidirao je s početkom javnog djelovanja Vaše stranke. Negdje se to pozitivno ozračje zagubilo u dubinama Neretve u studenom 1993. godine, a pomalo i u sablastima Bulevara i Šantićeve, koloni poniženih koji su kroz Liska ulicu protjerani iz svojih domova i njihovih očeva sakupljenih na stadionu. Zanimljivo, ti zločini Vam očito ne smetaju dok svečano obilježavate kojekave obljetnice vojske koja ih je proizvela.

Nadalje, tko ste uopće Vi da sebi uzimate za pravo govoriti u ime cijelog jednog naroda pa spremno izjavljujete da je taj dan za Hrvate dan mučeništva i stradanja. Ja npr. smatram taj dan, danom slobode, koju očito više nećemo tako brzo iskusiti i odričem Vam pravo da govorite u moje ime. I jedan Ante Zuanić, mostarski gimnazijalac i partizan, koji je trebao biti ubijen 1942. da bi mu Vaša stranka 51 godinu kasnije oduzela ulicu, također je bio Hrvat. Iste nacionalnosti bili su i Ivan Krndelj, Vladimir Nazor, Karlo Batko i Josip Broz Tito uostalom. Ljudi koji su u antifašističkoj borbi itekako sudjelovali.

A kad se već pozivate na deklaraciju Vijeća Europe, zašto zaobilazite činjenicu da je ta ista Europa u koju upirete poglede utemeljena na antifašističkim vrijednostima i na antifašističkoj borbi. Koja nije neka imaginarna informacija sa zapada, već borba jugoslavenskih partizana protiv zločinačke Hitlerove marionete NDH. One iste države, za kojom Vi očito žalite, a o čijem karakteru Vam može posvjedočiti i sudbina još jednog mostarskog Hrvata, velikog intelektualca Ilije Jakovljevića, inače HSS-ovca, ubijenog u Jasenovcu. Uzmite njegovu knjigu „Konclogor na Savi“ i pokušajte nešto iz nje naučiti.

I da zaključim. Naravno da je zločin brutalno smaknuti ljude, bez suđenja i bez dostojnog pogreba. No to nikako ne mijenja karakter antifašističke borbe i radost slobode koju je Mostar tog 14. februara (veljače) dočekao, kao ni činjenicu da je ona omogućila da me kao pripadnika našeg naroda nije toliko sram zbog zločina Pavelićevog režima.