Dragan Markovina: Riječko-kninski incidenti i shvaćanje demokracije

Izdvajamo

• Što postaje dodatni problem u svjetlu već navedene činjenice kako je bilo samo pitanje dana u kojem će verbalnu agresiju zamijeniti izravno fizičko nasilje. Imajući u vidu sve navedeno lako je zaključiti kako ključni problemi hrvatskog društva ne leže u neoustaškim ekstremistima, niti u aktivizmu Olivera Frljića i preostalih rijetkih donkihota koji pokušavaju ukazati na stvarnost u kojoj egzistiramo. Temeljni problem društva je istinska nespremnost njegovih političkih, društvenih i medijskih elita da se suoče s nasljeđem nacionalističke politike iz devedesetih godina. U čijim posljedicama zbog tog ne suočavanja i dalje živimo. Pri čemu je najzanimljiviji koncept lijevo-liberalnog krila političke scene, koje trenutačno, ne samo što ne razgrađuje takvu vrstu nasljeđa, nego spremno sudjeluje u izgradnji mita o Tuđmanovom dobu. Svim činjenicama usprkos.

Povezani članci

• Cenzura na bosanski način
• Povratnica Muniza Oprašić iz Višegrada: Otplaćuje “dug” podstanarima za koje nije ni znala
• Ivana Kekin: Domoljublje je otet pojam, napunjen kičastim riječima i nacionalističkom mržnjom
• Sramotne poruke protiv izbjeglica u Splitu
• Mrtvi zid
• Što je krivo rekao Aleksandar Vučić?

Temeljni problem društva je istinska nespremnost njegovih političkih, društvenih i medijskih elita da se suoče s nasljeđem nacionalističke politike iz devedesetih godina.

Piše: Dragan  Markovina

Temeljni problem svih događanja vezanih uz proslavu Oluje u Kninu i luđačko ponašanje u Rijeci vezan je uz pitanje osnovnog razumijevanja demokracije. Dok se u temelju demokratskih sustava s jedne strane nalazi ideja pravne države koja onemogućava teror većine nad manjinom, demokracija kakvom je doživljava kompletna hrvatska desnica s druge strane, odnosi se na mogućnost da većina zavede izvanredno stanje, proglašava vječne istine i radi što god poželi. Takva vrsta shvaćanja jasno se iskazala na pitanju referenduma o istospolnim brakovima, nakon čega je možemo uočiti u gotovo svim bitnim društvenim prijeporima. S obzirom da takvo shvaćanje malo koga može iznenaditi, jasno je kako razloge ovakvoj manifestaciji ludila, kakvo je viđeno na Thompsonovom koncertu u Kninu i na riječkim ulicama, treba tražiti negdje drugdje. Najjednostavnije govoreći, u momentu u kojem službena politika počne propagirati pozive za jedinstvom i uzgajati koncept neupitnih istina sve postaje moguće. Od takvog stanja svijesti do toga da mainstream mediji preuzmu ulogu huškačkih tabloida i potpiruju netrpeljivost, tek je mali korak. Koji naravno svoj cinični vrhunac doseže u tobožnjem zgražanju nad pisanjem tabloida u Srbiji. Što Slobodna Dalmacija nije propustila učiniti, posve ignorirajući vlastitu tabloidnu ulogu koja je umnogome utjecala na riječka događanja.

Pogledamo li bilancu jučerašnjih okupljanja na kojima se, kako u Kninu, tako i u Rijeci zazivalo mržnju prema jednom narodu, postat će nam jasnija odgovornost države u svemu što se dogodilo. Način na koji se pripremala proslava dvadesete godišnjice Oluje, u kojem nije bilo mjesta za razumijevanje pozicije nedužnih civilnih žrtava, niti ikakve refleksije prema činjenici da je dobar dio kuća na tom prostoru još uvijek neobnovljen, kao i da brojni povratnici žive bez ikakvih infrastrukturnih uvjeta i nije mogao uroditi nikako drugačije, osim ustaškim skandiranjem na Thompsonovom koncertu. Posve gubeći iz vida činjenicu da toleriranje takve atmosfere stvara oajećaj tjeskobe među brojnim građanima Knina, gradske vlasti su im zapravo poslale jasnu poruku kako im do njih u pravilu nije niti stalo. Što se pak tiče onoga što se događalo u Rijeci, a kulminiralo je fizičkim napadom na novinara Hrvoja Šimićevića, nije se dogodilo ništa što se nije već najavljivalo mjesecima. Najjasnije prilikom performansa na otvaranju Riječkih ljetnih noći. No to nije spriječilo pojedine, navodno liberalne autore da na lokalnim riječkim portalima za ovu vrstu ludila okrive Olivera Frljića koji, po njima, bez ikakvog razloga izaziva incidente. Vrijedi se zapitati kamo je ovo društvo stiglo, kad nije u stanju podnijeti čak niti očajnički vapaj za dijalogom, a kamo li suštinski dijalog. Odgovor koji bi se na to pitanje logično nametnuo sigurno nije onakav kakav veći dio ovog društva želi čuti. Odgovornost policije je u svemu tome ogromna. Umjesto da momentalno prekine okupljanje ljudi koji su nasilni, prijete i služe se ustaškim pozdravima, oni u konačnici liječe posljedice vlastitog ne djelovanja. Što postaje dodatni problem u svjetlu već navedene činjenice kako je bilo samo pitanje dana u kojem će verbalnu agresiju zamijeniti izravno fizičko nasilje. Imajući u vidu sve navedeno lako je zaključiti kako ključni problemi hrvatskog društva ne leže u neoustaškim ekstremistima, niti u aktivizmu Olivera Frljića i preostalih rijetkih donkihota koji pokušavaju ukazati na stvarnost u kojoj egzistiramo. Temeljni problem društva je istinska nespremnost njegovih političkih, društvenih i medijskih elita da se suoče s nasljeđem nacionalističke politike iz devedesetih godina. U čijim posljedicama zbog tog ne suočavanja i dalje živimo. Pri čemu je najzanimljiviji koncept lijevo-liberalnog krila političke scene, koje trenutačno, ne samo što ne razgrađuje takvu vrstu nasljeđa, nego spremno sudjeluje u izgradnji mita o Tuđmanovom dobu. Svim činjenicama usprkos.