Don Quijote de la Dubrovnik msgr. Mato Uzinić, tko je Sancho Panza?

Izdvajamo

• Nije Crkva žrtva seksualnih bolesnika ili homoseksualaca, pa joj treba gledati kroz prste jer se zlo infiltriralo u čednu vjersku zajednicu, nego je ona povijesno leglo zla. I mora ga sama iskorijeniti ili će - nestati s društvene scene. Baš kao što je i nastala prije dva milenija, pobila unutar svojih redova vlastite „heretike“ te ognjem i mačem zapasala globalan prostor: prijetnjom, ubojstvima, paleži, pljačkom, silovanjima bez svake mjere, čak incestom na papinskoj razini (npr. obitelj Borgia), inkvizicijskim genocidom, koji su papinim blagoslovom predvodili španjolski dominikanci... Sve što nastane mora i nestati, temeljni je prirodni zakon, pa ni Bog - kojega je izmislio čovjek - nije iznimka. Ljudi nisu budale, svijet znanstveno/spoznajno zrije, život se mijenja u svakom smislu prema sve novim i novim potrebama.. Kraljevstvo nebesko se već digitaliziralo, a Eva i Adam svakih se par mjeseci propituju za novi model pametnog telefona. Ni u komunikaciji s Bogom više nema labavo.

Povezani članci

• Iz štampe izašla nova knjiga Tomislava Jakića
• (NE)PRIHVATLJIVA CIJENA PREDIZBORNE KAMPANJE
• 50 godina od sloma Praškog proljeća: Kako je rock pobijedio ruske tenkove i zašto je Kundera bio u krivu?
• Halil Džananović: SREBRENIČKI RULET
• Ratni krimi film „2. MAJ“ još uvijek traje
• Minijatura o hrvatskom novinarstvu

Foto: DubrovnikNet 

„Jasno je tko su jedine prave žrtve u svim seksualnim skandalima Katoličke crkve – to su svi oni ljudi, često maloljetnici, koje su popovi zlostavljali i silovali“, jedina je točna, prava i dugoročno zabrinjavajuća dijagnoza masovnih pedofilskih zločina napaljenih „pastira“, na koju bez dlake na jeziku i „razumijevanja“ upozorava kolumnist Indexa.hr Gordan Duhaček. Svećenici Katoličke crkve i njezine strukture su počinitelji. Ako dopustimo da svoju krivnju i odgovornost svaljuju na druge, „postajemo sudionici u popovskom silovanju žena i djece“. Ugledni dubrovački biskup msgr. Mato Uzinić oštro je ovih dana ustao protiv pedofilije i licemjerja u redovima tzv. Crkve u Hrvata ne zato da se pravi važnim, moralno boljim/čišćim od svojih kolega u „pastirskim“ haljinama ili hrabrijim, jer se usudio javno progovoriti o čemu svećenici uglavnom šute ili si nešto mrmlja u bradu kad ih javnost pita za moralno zdravlje, već zato da se osvijesti sva pogubnost pedofilije i licemjerja za budućnost vjerske sljedbe kojoj vjerodostojnost kopni kao gruda snijega na dlanu 

Marijan Vogrinec

Za tzv. Crkvu u Hrvata, dokazano, ne postoji „pastirska“ pedofilija, seksualno maltretiranje djece, čak časnih sestara i „zabludjelih“ ovčica iz župnog stada koje u potaji valja izvesti na pravi put, agresivno politikantstvo s besprimjernim upadima u svjetovno/državno dvorište, licemjerje na entu, nekršćanski privatni život i svako drugo stramputičarenje istim onim sotonskim prostorima, što ih ljutito nedjeljom i blagdanima anatemizira u oltarskim homilijama. Ni kriminala u Crkvi, jelte, nema. Svaka lipa milodara i „dragovoljnog“ harača od posvećivanja obiteljskih domova, krštenja, vjenčanja, pogreba, prodaje vjerske bižuterije, tiskovina svake vrsti, itsl., dakako, potpuno je transparentna porezničkom sitnozoru. A kad stasiti svećenik s ljubavnicom na prigodnom mjestu u banci mazne 10 milijuna kuna na (pre)prodaji crkvenog zemljišta na atraktivnom mjestu u južnoj Dalmaciji, crkveni mu se oci prave grbavi. Nema nikakve štete.

Baš kao što Dinamovi „upravljački“ aparatčici tvrde da zagrebački nogometni klub nije pretrpio nikakve štete u valjda (sic transit) politički montiranoj aferi u kojoj pravosuđe prvostupanjski tereti Zdravka (6,5 godina zatvora) i Zorana Mamića (četiri godine) da su uz unosnu asistenciju „vatrenih“ Luke Modrića i Dejana Lovrena ukrali Dinamu više od 100 milijuna kuna. Mamići pobjegli – Zdravko u rodni BiH, a Zoran na Bliski istok – Dinamo „nema štete“, a Bijedna se Naša može slikati u korupcijsko-duginim bojama koje odavno više na zapadnom Balkanu nisu nikakva nepoznanica. Katolička crkva, međutim, godinama i desetljećima, pače stoljećima – tvrdoglaveći na celibatu i ne priznajući svojim „pastirima“ i „pastiricama“ da su ljudi s potrebama kao i zadnji/a u „stadu“ – ne samo krije gnjusne zločine, ne sankcionira ih niti prijavljuje policiji nego prešutno relativizira temeljne vjerske dogme, s „pastirskim“ zavjetima Bogu.

Nakon pravog tsunamija otkrića ovih dana o pedofilskim/seksualnim zločinima klera u SAD-u, Latinskoj Americi, Australiji i, praktično, najkatoličkijim zemljama u Europi, kao što je Irska, gdje se i licemjerje klera u vezi sa zataškavanjem ljušti poput lažne pozlate, jedan od nedvojbeno najmoralnijih i najrazumnijih biskupa Katoličke crkve u RH dubrovački msgr. Mato Uzinić ostavio je javnost bez daha neuvijenom, izrazito britkom osudom licemjerja „pastirskih“ kolega u vlastitoj domovini kad su posrijedi ne samo pedofilija nego i nekršćanski osobni život ljudi koji bi morali biti uzor vjernicima. A nisu. Ruglo su vjernicima i sramota za međunarodnu vjerslu zajednicu, koja okuplja oko 2,2 milijarde kršćana na svim kontinentima, među kojima 1,2 milijarde katolika.

Istina, Uzinićev tekst o licemjerstvu klera i svećeničkoj pedofiliji, objavljen ovih dana na službenim internetskim stranicama Dubrovačke biskupije, uslijedio je nakon više uzastopnih osuda tih besprimjernih zločina, kojima je istupio u javnosti sam papa Franjo i prije i poslije svog „pastirskog“ posjeta Irskoj, ali i nakon više takvih slučajeva koji su u posljednje vrijeme zgrozili hrvatsku javnost. Napaljeni popovi u poznoj dobi nasrću na djevojčice i dječake, Crkva ih ne prijavljuje policiji niti po kratkom postupku izbacuje iz svojih redova, a zavjet roditeljske šutnje ili dječji osjećaj krivnje/sramote daje krila tim mantijašima. Neki su seksualni manijaci s „pastirskim“ štapovima – kao nedavno u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i masovno u SAD-u, Irskoj i drugdje po svijetu – razlobličeni tek u poznim godinama „služenja Bogu“, jednom nogom već u grobu, pa je jako relativno kakvu će žrtve dobiti satisfakciju. Jest da je seksualnih delinkvenata nekontroliranih svjetovnih strasti/poroka bilo otkad je i samog kršćanstva, odnosno da se to donedavno i nije uzimalo kao zlo, ali to ne bi smio biti niti jest razlog da svjetovno društvo ne ukori Crkvu zbog licemjerja i propusta i protiv seksualnih manijaka u kršćanskim haljinama ne poduzme najoštrije mjere. Kao protiv ubojica i ratnih zločinaca, odnosno najtežih kriminalaca.

Izmotavanja i frazersko muljanje

Uzoran i omiljen u svojoj sredini i široj, čak nevjerničkoj javnosti, na način baš kako je mudri papa Jorge Maria Bergoglio prihvaćen u međunarodnoj zajednici, dubrovački biskup msgr. Mato Uzinić bez fige u džepu, alibi-izmotavanja ili frazerskog muljanja otvoreno tvrdi da se Katolička crkva u Bijednoj Našoj ne suočava vjerodostojno i kako Bog zapovijeda ni s pedofilijom u svojim i šire crkvenim redovima niti s licemjerjem. Svoj je papreni diskurs uvodno ilustrirao citatima iz Svetog pisma i Rječnika biblijske teologije o licemjerima, osobito religioznim, što njegovim opservacijama daje težinu ozbiljne osude „pastirima“ i „stadu“ nepriličnog ponašanja prema drugima/slabijima i kvazivjerničkog privatnog života. „Osuđujući ovakvo ponašanje, Isus želi upozoriti nas, svoje učenike, da ne bismo i mi bili licemjeri poput farizeja, odnosno da ne bismo bili oni koji će svoju vjeru i vjersku praksu živjeti na jedan način ondje gdje ih se vidi, osuđujući i odbacujući one (kao što je dio klera u RH tražio ekskomunikaciju iz Crkve svih, ne samo HDZ-ovih, političara koji su podržali ratifikaciju Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru, op. M.V.) koji tako ne čine, a na drugi način ondje gdje ih se ne vidi“, napisao je msgr. Uzinić, i poentirao:

„Nažalost, čini se da mi u Crkvi nismo ozbiljno shvatili to Isusovo upozorenje. To ide dotle da bismo mogli reći da smo i mi, kad kažem mi onda osobito mislim na nas koji u Katoličkoj Crkvi imamo vodeću ulogu, postali svojevrsni sinonim za licemjerje. Kako drukčije razumjeti skandale koji posljednjih godina potresaju Katoličku Crkvu, a kojima se u medijima osobito intenzivno bavimo posljednjih dana? Ne ulazeći u procjenu nekih navoda koji su posljednjih dana podigli prašinu, a s potpunim povjerenjem u papu Franju i njegova nastojanja koja su osobito bila glasna u njegovim nedavnim irskim susretima, želio bih samo reći da je upravo licemjerje ono što nas je spriječilo u odlučnom suočavanju s ovim problemom u Katoličkoj Crkvi i što nas sprječava u konačnom razračunavanju s njim. Licemjerje je i razlog zašto se u Katoličkoj Crkvi više primjećuje taj problem nego li u drugim vjerskim zajednicama i organizacijama, a što ide sve dotle da smo mnogima mi katolički svećenici postali sinonim za pedofile. I sâm sam u nekoliko navrata mogao osjetiti posljedice takvog poistovjećivanja. Iako mi je ovo teško prihvatiti i na neki način se osjećam i sâm kao žrtva, s velikom većinom dobrih katoličkih svećenika i biskupa koji vjerno i predano vrše svoje svećeničko poslanje, ovo ipak donekle mogu razumjeti.“

Naime, primjećuje zauzeti dubrovački biskup msgr. Uzinić, u javnosti se stječe dojam da upravo kler, koji svima drugima drži moralna predavanja, „prikrivajući pedofiliju u Crkvi i opredjeljujući se za zaštitu zločinaca, a ne žrtava, sebi i svojima“ dopustio i dopušta „najgore moguće oblike nemorala“. Biskup je uvjeren da većina svećenika nema ništa s pedofilijom u svojim redovima niti podržava prikrivanje/zataškavanje tih zločina, ali isto tako ne dvoji da „ima onih koji su imali i imaju“ veze sa seksualnim napastovanjem djece. „Papa Franjo ovo licemjerje kojim se prikrivala pedofilija u Crkvi, kao i neka druga devijantna ponašanja svećenika, s pravom označava pojmom klerikalizmom“, ističe msgr. Mato Uzinić. „Jer što li je drugo nego klerikalizam, a s njim i licemjerje, misliti da je svećenicima dozvoljeno nešto što drugima nije? I što li je nego klerikalizam i licemjerje zloporaba moći i zlostavljanje savjesti i toleriranje spolnog zlostavljanja za koje je papa Franjo na početku mise u Dublinu od Boga tražio oprost? To je ponašanje koje je Isus najviše osuđivao, a i danas osuđuje po evanđelju koje nam je naviješteno, ali i, usuđujem se i to reći, po osudi suvremenog svijeta, osobito medija, koji s pravom u Katoličku Crkvu i nas njezine službenike upiru prstom tražeći odgovore. Najčešće različite medije zbog toga prokazujemo kao one koji nas ne vole. Možda je to i istina. No ja bih u ovoj stvari, koliko god da se ponekad imao drukčiji doijam, a imao se ne zbog njihovih izvještaja nego zbog našeg licemjerja, želio istaknuti njihovu pozitivnu ulogu.“

Mediji su pomogli Crkvi, smatra biskup, da istini pogleda u oči: „U glasu medija, kao i općenito u glasu današnjeg svijeta i vremena, Bog sve nas u Katoličkoj Crkvi, a posebno nas posvećene osobe, svećenike i biskupe, uključujući i Svetog Oca, poziva na obraćenje.“ Problem, istina, nije samo problem tzv. Crkve u Hrvata, ali to ne izuzima njezin kler od odgovornosti. Msgr. Uzinić tvrdi da je u RH u tom smislu učinjeno više, nego drugdje u svijetu, iako je bilo teško susresti se sa žrtvama i zatražiti od njih oprost. „U tome traženju oprosta, koji je nažalost dosta kasnio, prednjačili su i prednjače papa Benedikt XVI. i papa Franjo“, ističe dubrovački biskup. „Ovome treba dodati i druge važne korake, poput promjene procesnog prava u Katoličkoj Crkvi koje je postalo puno djelotvornije i jasnije, ali i otvorenosti za suradnju s državnim vlastima koja nije uvijek i svugdje bila na zadovoljavajućoj razini.

Bojim se, međutim, da uz sve korake koje smo poduzeli i poduzimamo u borbi s pedofilijom u Crkvi, kao i s drugim oblicima nemoralnog ponašanja među posvećenim osobama, svećenicima i biskupima koji nisu spojivi s onim što propovijedamo i što bismo trebali živjeti, još uvijek nismo dovoljno sazreli za onaj odlučni korak koji sve može promijeniti, a on je izbacivanje iz Katoličke Crkve bilo kakvog oblika licemjerja. A bez toga koraka svi ostali su, koliko god da su važni, nedovoljni. Bez toga se ništa bitno neće promijeniti. S tim se može promijeniti sve. Božji zakoni i uredbe, koji su farizejima Isusovog vremena bili povod licemjerju, nisu dani da bismo njima spočitavali drugima njihove nedostatke nego da bismo ih sami cjelovite – niti što dodajući, niti što oduzimajući – vršili i tako poživjeli. Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost, poručuje Mojsije. Slično kaže i sv. Jakov.“

Hrvatska biskupska konferencija – unutar koje msgr. Mato Uzinić predsjeda Vijeću za život i obitelj – dosad nije reagira na oštar javni istup svog člana, što može, ali i ne mora biti znakovito. Međutim, njegov je istup protiv pedofila u svećeničkim haljinama i protiv klerikalnog zataškavanja tih zločina izazvao velik, pozitivan odjek u javnosti baš kao što je i svjetska javnost pozitivno reagirala na Papine osude i oštre mjere u ostatku svijeta budući da se ugled Katoličke crkve rapidno topi. Dakako, to ne znači da će aktualna protupedofilska kampanja definitivno iskorijeniti to zlo iz bogomolja, ali i mali napredak ogromno je postignuće u odnosu na crnu prošlost. Makar i mala, ali ipak nekakva satisfakcija žrtvama koje su bile prisiljene desetljećima šutjeti o nasilju i nasilnicima, koji se općenito postavljaju kao arbitri vjerničkim obiteljima u tri ključna područja njihove slobode – pri novčaniku, stolu i krevetu. I zato Crkva pribjegava svim vrstama psiholoških pritisaka, zlorabeći alate dogme i autoriteta, služi se mentalnim nasiljem i sakramentalnim ucjenama, što reče pjesnik: od kolijevke pa do groba.

Katolicizam – državna vjera

Hrvatska biskupska konferencija, ako ćemo pravo, niti ima petlje niti bi bila u pravu reagvećeničkim haljinama i u svjetovnim odoramairati/suprotstaviti se tvrdnjama msgr. Mate Uzinića. Ne zato što nema zašto ni čime opovrgnuti njegove ključne teze o opasnoj truleži u toj internacionalnoj udruzi vjerujućih građana – pod nazivom Katolička crkva – nego i zato što ne reagira ni na opasno politikantstvo nekih svojih ultraradikalnih članova (npr. sisačkog biskupa Vlade Košića, injsl.) kad neovlašteno pokušavaju arbitrirati u striktno svjetovnim pitanjima, a nisu ovlašteni vjernički odvjetnici. Tzv. Crkva u Hrvata ima debelog putra na glavi kad su u pitanju problemi glede i u svezi Istanbulske konvencije, prava žena u odnosu na mušku supremaciju, pobačaja, zdravstvenog odgoja u školama, tzv. rodne ideologije, LGBTQI manjinskih sloboda… Sve ono u tom smislu što je radikalno katolička Irska promijenila – izabrala je i deklarirnog homoseksualca za premijera – a papa Franjo nedavno ishvalio i opravdao, Bijednoj Našoj prijeti da će biti primorana ozakoniti. Pod pritiskom svojih katoličkih fundamentalista i usvećeničkim haljinama i u svjetovnoj odjeći.

Foto: Patheos

Bojazan dubrovačkog biskupa o još „nezreloj svijesti za pozitivne promjene u Crkvi“ nije bez osnove. U Bijednoj je Našoj, krivnjom promiskuitetnih državnih vlasti, jako prisutan ratoboran katolibanski val sa Zapada, koji koristi sve moderne, digitalne i ine alate za oktroiranje konzervativne svijesti, pravila ponašanja i načina života ljudi, što nisu valjali ni u sâm osvit kršćanstva, još manje za inkvizicijskog pogroma prije pola milenija, a najmanje danas i pogotovo sutra. U toj konstelaciji je pedofilija puki prdež u vjetar, pa nije bez vraga to da se osobno papa Franjo zauzeo izdići Crkvu gotovo sa samog dna. Osim valjda samo u Bijednoj Našoj, gdje je katolicizam postao gotovo obavezna državna vjera, od vrtića i osmoljetke do vojske i državnog vrha, Crkvi ne raste popularnost. Dapače. No, i hrvatska katolička zbilja naoko je pozitivna: između dvaju prošlih popisa stanovništva, u RH je 200.000 katolika manje, pa…

Kolumnist portala Index.hr Gordan Duhaček nedavno je komentirao „novo dno Katoličke crkve“ na koje se, eto, pobrinuo strovaliti svoju „posvećenu“ (sic transit) družbu američki katolički biskup Robert Morlino, ustvrdivši u otvorenom pismu javnosti da su za klerička silovanje djece krivi homoseksualci. Morlino je pobjesnio zato što je pravosuđe u saveznoj američkoj državi Pennsylvniji napokon energično uzelo na zub najnovije seksualne skandale degeneričnih mantijaša. „Vrijeme je da priznamo kako postoji homoseksualna subkultura unutar hijerarhije Katoličke crkve, koja unosi veliki razdor u Gospodinovu vinogradu“, citira Duhaček rečenog američkog biskupa. „Nauk Katoličke crkve jasno ističe da homoseksualna sklonost nije grešna sama posebi, već je intrinsičan poremećaj na način da čini svakog muškarca koji je njome trajno zahvaćen nesposobnim za svećeničku službu. Nadalje, odluka da se prakticira ova poremećena sklonost toliko je težak grijeh da vapi u nebo za osvetom, osobito kada uključuje iskorištavanje mladih ili ranjivih osoba.“

Američki kolega po „posvećenoj“ haljini msgr. Mate Uzinića, ali nedorastao visokoj razini intelektualne/ljudske/vjerske svijesti uzoritog Dubrovčanina, u svom je diskursu relativizirao odvojenost homoseksualnosti od pedofilije, tvrdi Duhaček, „implicirajući da je jedina razlika između seksualne orijentacije i psihičkog poremećaja to što je homoseksualnost ‘sada kulturno prihvatljiva’, dok je pedofilija ‘javno osuđena’. Homoseksualnost je dodatno opisao kao devijantnu“. Puna šaka brade da je Morlino jedini ili barem među rijetkima u Katoličkoj crkvi, ali i u laičkoj javnosti – sve do nekih egzemplara s akademskim/znanstvenim titulama – koji ima tako nakazna stajališta i koji omalovažavaju značenja pedofilskih zločina i popratnog licemjerja u Katoličkoj crkvi. U Bijednoj je Našoj cijeli pokret koji se upinje iz petnih žila nametnuti krivnju LGBTI osobama za nakazna ponašanja, a njihovu seksualnu orijentaciju i rodna opredjeljenja drži bolešću koju treba iskorijentiti – svim sredstvima. Po uzoru na neke trknute zemlje, čak i nedopuštenim i u RH i u civiliziranom svijetu. Recimo, tipa katoličke Irske, gdje su pedofilska zvjerstva među svećenicima i časnim sestrama teškom tminom sramote i notornog zločina, čak sadističkim ubojstvim djece, trudnica, „osramoćenih“ žena, zamračila sve donedavnu prošlost zelene zemlje sv. Patrika.

Preozbiljan je problem o kojem se msgr. Mato Uzinić ohrabrio javno progovoriti, za razliku od biskupa i nadbiskupa koji toleriraju, štite ili u krajnjem slučaju premještaju seksualne zločince u druge župe kad ih se dohvate mediji, a njihovom zaslugom nevoljko i – policija/pravosuđe. Papine intervencije protiv pedofila, zazivanje Božjeg oprosta te izrazi sućuti sa žrtvama silovanja grozničav su pokušaj spašavanja svega što se još spasiti dade, jer ugled i značenje Crkve u društvu drastično erodira čak i u sredinama/zemljama, gdje je vjerski život bio na prilično visokoj razini. Za mnoge od teško korodiranih moralnih vrednota katoličke hijerarhije i vjerske moralke već je kasno – od blata, truleži i smrada se ne dâ načiniti zlatan broš, Jedino je rješenje ono msgr. Uzinića, za koje ispravno drži da tzv. Crkva u Hrvata za njega još nije zrela: odlučni korak koji sve može promijeniti, a on je izbacivanje pedofila i svakog oblika licemjerja iz Katoličke crkve. Nema tu: druga župa i opet među djecu ili pak blagodat svećeničkog staračkog doma na Ksaveru. Samo drastična kazna. Za primjer, da se napasnik češe dok je živ, i tegli svoju sramotu pred Bogom i ljudima.

Nije Crkva žrtva seksualnih bolesnika ili homoseksualaca, pa joj treba gledati kroz prste jer se zlo infiltriralo u čednu vjersku zajednicu, nego je ona povijesno leglo zla. I mora ga sama iskorijeniti ili će – nestati s društvene scene. Baš kao što je i nastala prije dva milenija, pobila unutar svojih redova vlastite „heretike“ te ognjem i mačem zapasala globalan prostor: prijetnjom, ubojstvima, paleži, pljačkom, silovanjima bez svake mjere, čak incestom na papinskoj razini (npr. obitelj Borgia), inkvizicijskim genocidom, koji su papinim blagoslovom predvodili španjolski dominikanci…  Sve što nastane mora i nestati, temeljni je prirodni zakon, pa ni Bog – kojega je izmislio čovjek – nije iznimka. Ljudi nisu budale, svijet znanstveno/spoznajno zrije, život se mijenja u svakom smislu prema sve novim i novim potrebama.. Kraljevstvo nebesko se već  digitaliziralo, a Eva i Adam svakih se par mjeseci propituju za novi model pametnog telefona. Ni u komunikaciji s Bogom više nema labavo.

Crkvene dogme i homofobija

„Pritom uopće nije upitno“, tvrdi kolumnist Indexa.hr Duhaček, „da među klerom ima i onih koji jesu homoseksualci, kao što nije upitno da je među ustašama bilo mnogo onih koji su Hrvati, ali to ne znači da treba izjednačavati ustaše i Hrvate. Homoseksualci koji se odlučuju postati svećenici i fratri posebna su sorta koju proizvodi baš katolička homofobija čije su oni isprva žrtve, da bi se kroz pridruživanje Crkvi pretvorili u počinitelje protiv vlastite slobode i ravnopravnosti. Odgojeni u većini u katoličkim obiteljima i unutar takvog homofobnog habitusa, oni su od malena inficirani najstrašnijom internacionaliziranom homofobijom te su prepoznavanje vlastite homoseksualnosti smatrali smakom svijeta. Pristupanje Crkvi im se pak čini kao način da zatome vlastitu homoseksualnost jer je ne mogu prihvatiti, oni dakle imaju posve nezdrav odnos prema svojoj homoseksualnosti i seksualnosti uopće, što je još jedna karakteristika učenja Katoličke crkve, koja svaki seks koji nije unutar heteroseksualnog braka sa svrhom začetka smatra pogrešnim, a osuđuje čak i masturbaciju.“

Crkvene dogme i homofobna diskriminacija milenijima sustavno generiraju patologiju dijela klera, koju je gotovo nemoguće iskorijeniti, pa – koliko god bio indikativan, na mjestu i, valjda, poticajan i crkvenim i svjetovnim vlastima – javni angažman vrijednog dubrovačkog biskupa msgr. Mate Uzinića imat će ishod Don Quijotovih juriša na vjetrenjače. Teško da će se u sadašnjoj konstelaciji odnosa i u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i u truloj društveno-političkoj zbilji Bijedne Naše naći ikog tko bi mu želio biti Sancho Panza. Disfunkcionalna država u kojoj se ni vlastiti građani ne osjećaju dobro nije zrela čak ni – iznjedriti jednog štitonošu, Sancha Panzu. Sic transit.

„Jasno je tko su jedine prave žrtve u svim seksualnim skandalima Katoličke crkve – to su svi oni ljudi, često maloljetnici, koje su popovi zlostavljali i silovali“, jedina je točna, prava i dugoročno zabrinjavajuća dijagnoza masovnih pedofilskih zločina napaljenih „pastira“, na koju bez dlake na jeziku i „razumijevanja“ upozorava Gordan Duhaček. „Katolička crkva, njeni predstavnici i njene strukture, pak su počinitelji. I baš zato im ne treba dozvoliti da svoju krivicu i svoju odgovornost isporučuju na neku drugu adresu. Jer ako to dozvolimo, onda i mi postajemo sudionici u popovskom silovanju žena i djece.“ Msgr. Mato Uzinić nije zapisao svoj vapaj žednog u pustinji zato da se pravi važnim, moralno boljim/čišćim od svojih kolega u „pastirskim“ haljinama ili hrabrijim, jer se usudio javno prokazati zlo i u tzv. Crkvi u Hrvata o kojem njezin kler uglavnom šuti ili si nešto mrmlja u bradu kad ga javnost pita za moralno zdravlje, već zato da se osvijesti sva pogubnost pedofilije i licemjerja za budućnost vjerske sljedbe kojoj vjerodostojnost kopni kao gruda snijega na dlanu.