Dok ne pukne ora!

Povezani članci

• P R O L A Z
• Preči put
• “Skup razuma” istovremeno u Zagrebu i Splitu
• REKONSTRUKCIJA GLAVE ANDREJA PLENKOVIĆA
• Brendovi koji su ponos BiH: Sarajevo Film Festival
• Boris Dežulović: Međunarodni natječaj za Drugi Domovinski rat

Zašto je tako teško promijeniti sistem koji se ne sviđa većini državljana, građana, stanovnika svijeta? U svakom sustavu izvjestan postotak ljudi nađe svoju egzistencijalnu nišu, u koju se ukotvi i pusti korijenje. Njima je dobro, dok ostatku – većini ili manjini, ovisno o zdravlju samog sustava – je kako jeste. Ako spadate u manjinu, rovarite kako biste prilagodili okolnosti sebi u prid. Većina se tome, dakako, oštro protivi – ali držeći se “demokratskih” navada, tako dugo dok ne ugrožavaju njihov položaj i ostaju samo na izljevima mudrosti po časopisima, portalima, javnim tribinama ili demonstracijama pred sjedištem vlade, sve to blagonaklono tolerira koristeći kao propagandnu poruku pred svijetom: “Pogledajte nas, mi predstavljamo uzor demokracije ostatku svijeta!”. No, čim malo zagusti, tu su organi represije – policija, vojska, specijalci, tajni agenti,…, u koje se ugrožena manjina ili većina, listom pouzdaje. Naravno, kad su naoružani najsofisticiranijim oružjima, sve navodno u obrani od vanjskih neprijatelja. A ako su i “unutrašnji”, vlast ih vrlo lako poveže sa stranim snagama koje „nastoje destabilizirati naš uzor demokracije“. Sva ta naoružana svojta (kojoj smo za naoružanje svi mi odvojili) u službi je tekuće vlasti, a ona pak – to je i miševima jasno – podupire onu ekonomsku elitu, ako već i sama većinom ne dolazi iz nje. Ima li u demokratskim parlamentima pripadnika radnika i seljaka, ili im interese zastupaju njihovi samozvani branioci? Eto, ispred moje kuće već danima dežura policija koja štiti vlasnika teniskih terena, tajkunčića u odnosu na još veće ribe, ali ipak iz istoga miljea. Radi to bez “mojeg” odobrenja a za moje pare, mada bih ja dotičnom teniskom gazdi preporučio da za novce u kojima pliva unajmi u te svrhe privatne zaštitare! No, ne – moj i vaš novac troši se na tog jadnog stupića društva koji je bog te pitaj kako došao do svojega bogatstva.

        No, pokrala nas elita koliko god, ipak ih je nedovoljno da sačuvaju svoje ukradeno bogatsvo; ukradeno direktno ili na perfidan način oteto od radničke klase. Bez organa represije, oni bi pali kao zrele kruške kad narod to zahtijeva. Ali, tko to čini to društvo, navodno na braniku zaštite ustavnog poretka a u stvarnosti tek u zaštiti društvenih (ekonomskih) elita? Tko su ti plaćenici, i za koliku to lovu oni brane njih – manjinu – od nas – većine? To je upravo najžalosniji dio cijele priče. Jer, oni nisu do naši sinovi i kćerke, braća i sestre, koji su za sitan novac – reda veličine par stotina eura – spremni tući i pucati na sloj iz kojega su potekli, kako bi navodno osigurali stabilnost društva, a u stvari svoj položaj strvinara koji se hrane otpacima bačenim im ispod stola! To su već odavno zaključili revolucionari, te svaka ozbiljna revolucija koja računa na uspjeh nastoji agitirati među vojnicima i policijom, kako bi ih pridobila za svoje ciljeve. Na žalost, to čini i vlast pa je samo pitanje, za čim će se oni pojagmiti: za etičkim idealima većine ili za povišicom od par desetaka postotka. Dok ne pukne ora, te im iz pendreka u mozak dospije spoznaja o svom ponižavajućem položaju u društvenoj raspodjeli moći i sredstava (a potom i o položaju većine koju brane od manjine svojih gospodara), svakodnevno se pokazuje što prevladava. Kažem, dok ne pukne ora!

P.S.

Stvar je ipak donekle kompliciranija, jer se u krizama toj oružanoj škvadri pridružuju  i oni koji ih plaćaju, oni koji su za dolazak na vlast dijelili narodu oružje, da bi ga nakon stabilizacije novog režima povukli u sigurna skladišta. Jer, tko zna – u narod se nikad ne možeš pouzdati!