Civilizacija na ispitu savjesti

Izdvajamo

• Tri milijuna iseljenika nakupilo se nasuprot Grčkoj, spremnih za seobu na Zapad, a masa i dalje raste, buja poput vulkana pred strahotnu erupciju. Tisuće i tisuće migranata, spremnih i umrijeti u stampedu i morskim valovima, svakodnevno se prelijevaju četirima glavnim pravcima preko južnih granica u Uniju. Očaj na strani koja vonja po najboljoj nafti na svijetu, tjeran višestoljetnom tlakom, bahatošću i gramzljivošću, došao je na naplatu. Sve je izmaklo kontroli i više nitko ne zna što će biti sutra. A pacifistički idealisti još pričaju bajke o tome kako smo svi jednaki i kako je ovaj plavi planet svima jedini dom, kako svi imamo pravo doći pod krov. Gruba zbilja, međutim, ima dozlaboga nakazno lice. Neljudsku ćud groznog mutanta iz incestuoznog odnosa boga i vraga.

Povezani članci

• Zlatko Lagumdžija: Pošaljite oba helikoptera na Ameriku!
• Predrag Lucić: Minut šetanja za Zorana
• Vuk Perišić: Denuncijacija i nacija
• Državni neprijatelj br. 1
• Zoran Pusić: Ako krvoloke motiviraju propovijedi, nešto je dubinski krivo u djelovanju Crkve
• Ruljizam

Foto: Flickr

Iseljenički je požar izvan kontrole zdravog razuma i još se razbuktava. Budućnost Stare europske dame je upitna i zbog njezinih internih boleština, od eurozone do strategije zajedništva, pa joj može biti samo još gore. Ne nazire se kraj neizvjesnosti i strahu, a suočena je sada s invazijom iz sasvim drukčijeg sociokulturnog i mentalnog kruga. Je li Europa kadra kvalitetno parirati povijesnom izazovu?

Marijan Vogrinec

Naprosto je nevjerojatno koliko ljudi, čak i u smrtnim, najtežim okolnostima mogu biti neljudi. A toliki svemoćni milosrdnici iz napućenog panteona nebesnika, osobito triju najvećih vjera s istog izvora koje drže u praznovjernom zaptu dvije trećine čovječanstva, puštaju umirati i paklenski se zlopatiti baš milijune kojima je zajamčeno tzv. kraljevstvo nebesko. Ma kako se nazivalo u kršćanstvu, islamu i judaizmu. Ne može biti da postoji bog kojem se živo fućka nad oceanom nesreće i migrantske, humanitarne katastrofe. Doduše, papa Franjo je ohoho prije ostalih licenciranih božjih veleposlanika nešto apelirao, molio, upozoravao o sirotinjskoj tragediji koja razdire svjetsko tkivo poput srednjovjekovne kuge. Ali, nisu ga uzimali ozbiljno ni Otac i Sin i Duh Sveti niti političko-vojno-korporativni prvaci Zapada, čije su zemlje, pa i oni sami, izravni, neposredni, najveći krivci za sve zlo što je, eto, vjerskim ekstremizmom i masovnom seobom naroda zaprijetilo uništenju suvremenog društva i dostignutog stupnja civilizacije.

Dok mediji iz minute u minutu, danonoćno, zgražaju globus pojedinostima o jednoj od najvećih ljudskih tragedija nakon Drugog svjetskog rata, nitko ne spominje zračna, morska i kopnena prometala koja bi na izvanrednim linijama morala prevoziti milijune nesretnika s krajnjeg ruba ljudskog dostojanstva na trajno zbrinjavanje u SAD, Njemačku, Veliku Britaniju, Francusku, Rusiju, Italiju, Australiju i tako neke povijesno suzaslužne, savezničke im destinacije, što su sudjelovale u implementaciji najgoreg zla na blisko-srednjoistočnom i afričkom tlu. Točno se znade tko, zašto i odakle bježi glavom bez obzira, odnosno tko je kriv da su toliki ljudi, čak cijeli narodi, bešćutno bačeni u glad, bijedu, vjersku mržnju, plemenske sukobe, ratno istrjebljenje…

Debele imperijalne guzice s (pre)bogatog Sjevera, 70 godina na ratnoj poštedi, čak se ni neugodno ne meškolje zbog masovne tragedije. Misle, neka se utapaju u iseljeničkom moru vlasti gotovo isto tako sirotinjskih, gospodarski uništenih i politički ucijenjenih balkanskih i zemalja bivšeg Istočnog lagera. Koje su se našle na iseljeničkoj ruti prema bogatom Zapadu i morale bi, očekuju gazde EU-a, za neku dodatnu vreću eura pomoći reaktivirati svoju povijesnu obrambenu ulogu Antemurale Christianitatis (Hrvatska kao „predziđe kršćanstva“, protiv osvajačkih prodora Osmanlija/islama u Europu). Sintagma je prvi put spomenuta 10. travnja 1494. u pismu hrvatskog plemstva, kojim sa sabora u Buhaću traži pomoć pape Aleksandra IV. i njemačkog cara Maksimilijana, a potom 1519. u pismu pape Lava X. hrvatskom banu Petru Berislaviću. „Predziđe“ se odnosilo i na Ugarsku, Poljsku i još neke kršćanske zemlje na udaru islamskog pohoda u Europu.

Upravo su te zemlje opet zahvaćene žestokim iseljeničkim pohodom i opet iz pretežno islamskog dijela svijeta. „Predziđe kršćanstva“ na Balkanu zatečeno je silinom i masovnošću događaja i nije sposobno osigurati nesretnicima u tranzitu ljudski prihvat, smještaj, minimum hrane, vode, higijenskih potrepština. Uzroci i posljedice spontanog/osmišljenog (?) egzodusa s Jugoistoka na Zapad nitko još nije uzeo u ozbiljno razmatranje, iako su općepoznate neke ključne činjenice političko-geostrateško-ekonomske prirode.

Foto: Flickr

Presađivanje smrti

Imperijalno/korporativna presizanja Zapada, kojem vojna filijala NATO čuva bokove i leđa te, opsjednut „podrazumijevajućim“ neprijateljstvom, ratoborno reži, izaziva velikog Ruskog medvjeda, uništila su osnovne uvjete čovjeka dostojnog života u vlastitoj domovini. Val masovnog iseljavanja kritično je zahvatio Siriju, Afganistan, Pakistan, Irak, Libiju, Jemen, Nigeriju, Somaliju, Egipat… Uglavnom zemlje u kojima je Ujak Sam samovoljno, nepozvan i naoružan do zuba došao „presaditi demokraciju slobodnog svijeta“ i „širiti zapadne vrijednosti“. A to se ne radi tenkovima, marincima i F-16. Sada već i dronovima koji, avaj i na sramotu cvjetajuće vojne industrije, ne razlikuju nedužno muslimansko dijete od terorista imena Abu Bakr al-Bagdadi. Bespilotna umjetna inteligencija ubija sve odreda.

Kome se, ako nije iz avanturističke obijesti, napušta kućni prag, zavičaj, vlastita domovina da bi gologuz, čak s dojenčetom u naručju, bježati u neizvjesnu, nepoznatu i uglavnom negostoljubivu tuđinu!? Svi iseljenici ispovjedaju istu priču: prisiljeni su pobjeći iz pakla rata, spasiti svoju obitelj od gladi i smrti, omogućiti djeci život u sigurnosti, koliko-toliko dostojan čovjeka. Istina, iz tih se ispovijedi ne vidi tko uistinu bježi od smrti, a tko je možda poslan džihadistički presaditi smrt u nevjernička, europska dvorišta ljudi koji o toj smrti čuju samo iz medija. Migranti, svaki ponaosob, ciljaju zemlje i gradove u koje nastoje doći. Po svaku cijenu. Ne žele bilo kamo, ma kakva im se sigurnost nudi. Primjerice, u Albaniji, Bugarskoj, BiH, Poljskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Portugalu…

Njemačka će ih, recimo, zbrinuti oko 800.000, ali tamo želi barem dvostruko više iseljenika s Bliskog i Srednjeg istoga, Azije, Afrike… Vode cijele obitelji, s većim brojem male djece. Uglavnom su to ljudi mlađe i srednje dobi, u najboljoj radnoj snazi i izraženih vjerskih osjećaja. Različitih od kršćanske tradicije. Svi očekuju bolji život, na razini zapadnoeuropskog standarda, građanska prava i slobode. I sada, dođe takva obitelj na željeno odredište u Njemačkoj. Milijun je problema i za doseljenike i za domaćine od kojih je mnoge nemoguće riješiti na obostrano zadovoljstvo i kako je, apstraktno/teorijski, zamišljeno u međunarodnim papirima.

Useljeniku je neophodno dati krov nad glavom, posao, osigurati osnovne prihode od kojih obitelj može živjeti, omogućiti liječenje i školovanje djece, dopustiti mu njegovanje nacionalnih/kulturnih običaja i tradicija, zadovoljavanje vjerskih potreba, adaptaciju u domicilnoj zajednici, društvenu i socijalnu uključenost… Ne radi se o jednoj ili dvadesetak useljeničkih obitelji, nego stotinama i stotinama tisuća. Tu se ne radi o rješavanju Rubikove kocke, nego o iznimno eksplozivnom ljudskom problemu, koji teško da je zasad itko dorastao učinkovito riješiti. Lako je kazati da je rješenje u zemljama iseljavanja, gdje treba ukloniti zlo i omogućiti pristojan suživot u miru i društvenom napretku, pa se ljudi ne bi iseljavali. Ali…

Krvoločno (neo)kolonijalno divljanje unesrećenim ishodištem današnjeg migracijskog tsunamijana, radi prisvajanja tuđih zemalja, pljačke i porobljavanja im korijenje još u križarskim ratovima od početka drugog milenija. Osobito se kobnom pokazala imperijalna grabež za dijelovima raskomadanog Osmanskog carstva, „mrtvaca na Bosporu“, gubitnika u Prvom svjetskom ratu. Sasvim neprirodno, iskolčene su granice novih država, eksplozivnog bućkuriša naroda, plemena, vjera, sekti, jezika, kulturnih tradicija…, koje se kolonijalno izrabljivalo i upravljalo njima iz istih imperijalnih središta prema kojima sada, kolateralno, tutnji iseljenički tsunami.

A ta Europa, pupčano navezana na SAD/NATO, nosi neoprostiv krimen za sve što se događa i što će se još loše dogoditi. Ta imperijalna nepravda, koja radi nafte, plina i geostrateškog značenja Bliskog i Srednjeg istoka i dalje kobno širi jaz između prebogate kaste rockefellerske manjine (tzv. Sjevera) i presiromašne većine (tzv. Juga), rodno je mjesto ne samo svjetskog terorizma nego i isilovskog nasilnog povratka u šerijatski srednji vijek. Tim džihadističkim rukopisom, koji tzv. Islamska država ni ne krije, sigurno je osmišljen i iscrtan dio aktualnih iseljeničkih ruta prema Zapadu. SAD/NATO, Zapad i njihovi interesi/saveznici u svijetu (RH se podrazumijeva, jer je već ucrtan u crni zemljovid kalifata) glavni su teroristički ciljevi, pa iseljenička katastrofa ne mora biti isključivo humanitarni problem.

Foto: Flickr

Štono jučer i prekjučer, SAD/NATO i europski mu saveznici (Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija…) razorili su u krvi Afganistan, Irak, Libiju, silom su srušili nepoćudne im režime i naočigled svijeta ubili diktatore, ali legalne državne vođe Saddama Husseina (2006.) i Muammara al-Gaddafija (2011.) s najbližim suradnicima. Počinili su stravične, ničim opravdane zločine protiv čovječnosti o kojima nijemo svjedoče groblja milijuna zvjerski pobijenih civila. Sofisticirano zapadno oružje afganistanskim talibanima i sirijskim istamistima, koje je trebalo, kao, „istjerati“ Ruse iz Sirije, Libije i ostatka tog prostora, okrenulo se protiv zapadne civilizacije i same čovječnosti. Zapadni tvorničari oružja trljaju ruke.

Što se Rusa tiče, Ujak Sam i EU prdnuli su u vjetar. Kaubojština je maloumno zagadila geopolitički prostor na Bliskom i Srednjem istoku te u Africi, osobito na potezu uz Sredozemno more, gdje je život postao nemoguć. Na tom je prostoru nastao pakao kakav nije mogao zamisliti ni Dante Alighieri niti ga kao strašilo za prestravljivanje (prazno)vjernika izmaštati najdarovitiji licencirani božji posrednik. Krivci za taj pakao i terorističku renesansu ne znaju se izvući iz sranja u koje su se uvalili, pa vampiri nesreće opasno prijete svjetskom miru.

Tri milijuna iseljenika nakupilo se nasuprot Grčkoj, spremnih za seobu na Zapad, a masa i dalje raste, buja poput vulkana pred strahotnu erupciju. Tisuće i tisuće migranata, spremnih i umrijeti u stampedu i morskim valovima, svakodnevno se prelijevaju četirima glavnim pravcima preko južnih granica u Uniju. Očaj na strani koja vonja po najboljoj nafti na svijetu, tjeran višestoljetnom tlakom, bahatošću i gramzljivošću, došao je na naplatu. Sve je izmaklo kontroli i više nitko ne zna što će biti sutra. A pacifistički idealisti još pričaju bajke o tome kako smo svi jednaki i kako je ovaj plavi planet svima jedini dom, kako svi imamo pravo doći pod krov. Gruba zbilja, međutim, ima dozlaboga nakazno lice. Neljudsku ćud groznog mutanta iz incestuoznog odnosa boga i vraga.

Europa je u smrtnom strahu pred invazijom očajnika koji ruše i gaze sve pred sobom. Što učiniti? Kako postupiti? Čelnici EU-a su kao rogovi u vreći i jedino u čemu se slažu jest da se ne slažu kako postupiti. Unija ne uspijeva iznjedriti nikakvu proaktivnu strategiju u odnosu na iseljeničku krizu tolikih razmjera. Vođe EU-a misle da se neljudskost i povijesna krivnja daju otkupiti nekim novodobnim indulgencijama, prijetvornim ispovijedima (otpokoriš tri Očenaša i dvije Zdrave Marije, pa možeš po hostiju), novcem, a ne iskrenom zauzetošću za uklanjanje uzroka zla što goni ljude iz vlastitog doma. Na izvoru zla, ne posrednički i na daljinu. Ali, to pretpostavlja iskrenost, volju, vlastitu materijalnu i moralnu žrtvu. No, mentalni sklop zapadnih gospodara života i smrti očito nije na toj razini i zato se seobi naroda ne nazire kraj niti se zna kakve će posljedice snositi Europa.

Neonacistički divljaci

Mediji izvješćuju iz Bruxellesa da je Europska komisija početkom tjedna „odobrila 2,4 milijarde eura pomoći kroz šest godina za zemlje koje se teško nose s velikim priljevom imigranata, poput Grčke i Italije“. Italiji bi pripalo 500 milijuna eura, a Grčkoj 473 milijuna. Gazdama EU-a je sa zadrškom puknuo film, tek kada su shvatili da je vrag uistinu odnio šalu, a donio eskalaciju antiuseljeničkog bunta među vlastitim građanima. Recesija je ostavila duboke brazde, ponegdje još nije iskorijenjena, visoka je nezaposlenost i socijalno nezadovoljstvo, a pred vratima milijunska masa migranata. Sudar tih dviju činjenica znači eksploziju. Havarije prekrcanih ruzinavih plovila, dakle, tisuće utopljenika u sredozemnim dubinama i amazone kopnenih migranata iz Grčke, kroz Makedoniju i Srbiju, prema Mađarskoj i dalje na Zapad odjednom više nisu tek neugodna pojava za prijetvorne izraze žaljenja i sućuti.

Kad na otoku Lampedsi i obližnjem talijanskom kopnu više ni za prst nije ostalo mjesta u improviziranim plastičnim kampovima, a vlast u Rimu prijeteći povisila glas, Bruxelles se prenuo iz sramotnog sna. Francuski predsjednik Francois Hollande neobavezno priopćuje kako će njegova zemlja „učiniti sve“ ne bi li se povećali kapaciteti i pospješila učinkovitost zbrinjavanja migranata u Italiji i Grčkoj. Nije kazao: „Dobrodošli u Francusku, omogućit ćemo vam ljudski pristojan život“? A dobar dio iseljenika navire u EU upravo iz bivših francuskih kolonija i zemalja jakog francuskog utjecaja, pa čak i govore francuski. Nije to rekao ni David Cameron. Španjolci bi, vidi vraga, otpravili 3000 migranata u RH i Estoniju. Angela Merkel bjesni na svoje neonaciste, koji su do temelja spalili useljeničko privatilište. Njemačka će, kaže, prihvatiti oko 800.000 migranata i za te namjene odvojiti pola milijarde eura.

Britanski premijer izrazito je hladan i nemilosrdan prema sudbini iseljenika, a njemačka kancelarka ne zna što će s masovnim protumigrantskim javnim buntom svoje neonacističke desnice. Zaredale ulične tučnjave s policijom, vodeni topovi, vatra, bengalke… užas. Ratno stanje na ulicama i trgovima. Jedva se može zamisliti što će se događati, ako doista uđe u zemlju 800.000 migranata mahom tamnije puti i islamske vjere, sa ženama i djecom, u najboljoj životnoj dobi i naponu radne snage. Francuska tamnoputa, besposlena, diskriminirana i prenapućena predgrađa većinom besperspektivnih djevojaka i mladića koji „ne postoje“ u zemlji obilja povremeno buknu razbijačkom silinom.

Njemačka ljubav prema Turcima i drugim gastarbeiterima većinom muslimanima iskazuje se Molotovljevim koktelima na njihove nastambe i batinaškim prepadima, što je već odnijelo brojne živote. Čak djece u kolijevkama. Slovačka je obznanila da će, bude li trebalo, primiti manji broj migranata kršćana, a za muslimane nema mjesta. Kažu „uvjeta“, a pod tim se pojmom sve može naći, osim ljudskog suosjećanja i samaritanske potrebe pomoći bližnjem. Slovenija se potiho priprema prepriječiti put izbjeglicama, ako dođu s hrvatske strane. Najmoćnija i najbogatija zemlja svijeta. SAD, spreman je prihvatiti tek oko 1000 migranata, a idućih godina (!?) do 8000. Fućka se Amerima za posljedice svog kaubojskog udjela u stvaranju pakla u iseljeničkim zemljam i tragičnu sudbinu iseljenika.

Grčka, Makedonija i Srbija pregažene su. Kao i talijanski jug. Mađarska užurbano diže uz granicu sa Srbijom dvjestotinjak kilometara zida od bodljikave žice (pod visokim naponom, kao u Auschwitzu i Dachauu?) da kroz njega ne prođe ni iseljenička glista. Prihvatni centar u Preševu u Srbiji, uz granicu s Makedonijom, više nema ni hrane, ni vode niti osnovnih medicinskih i higijenskih potrepština. Blizu 100.000 migranata muva se Srbijom od juga do Subotice u nakani da prijeđu u Mađarsku i nastave put prema Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Norveškoj, Švedskoj… Beograd je okupiran, parkovi i u najstrožem gradskom središtu vriju poput mravinjaka. Građani donose hranu, vodu, ponešto odjeće…

Ako Mađarima uspije zapriječiti iseljenicima put kroz svoju zemlju – već šalju i vojsku na granicu – hoće li se kolone ljudi okrenuti prema Dunavu i Savi te se preliti u Hrvatsku? Bude li tijek događaja na srbijansko-mađarskoj granici kakav se pretpostavlja da će biti, je li moguć u RH grčki i makedonski scenarij? U obje te zemlje kriza je narasla do fizičkih sukoba s policijom i vojskom. Šok-bombe, suzavac, pendreci, bodljikava žica, opći rusvaj, krv i jauk… Strašno. Nepregledne kolone tumaraju na putu bez povratka, skupne pretrčavaju preko prometnica, naviru poljima i šumarcima, hodaju prugama, skrivaju se od policije, čuče po zabitnim mjestima, nose malu djecu na ramenima i u naručju… Kao u Indiji, vise u grozdovima sa željezničkih vagona, guraju djecu kroz autobusne prozore, ulaze u kamione, voze se taksijima…

Foto: Flickr

Hrle na Zapad. Nitko ne zna ima li tome kraja. Predstavnik Sirijske nacionalne koalicije dr. Jamal Assad kazao je televiziji N1 Hrvatska da je samo u prošlih godinu dana tu zemlju napustilo više od četiri milijuna ljudi. Je li Europa pred iseljeničkim potopom? Je li egzodus uistinu dio sotonskog plana tzv. Islamske države u nakani da razori Zapad, izazove Treći svjetski rat i uništi sve što se smatra „demokratskim, civilizacijskim vrijednostima slobodnog svijeta“? Nitko ne zna kako će izgledati svijet kada, kako i ako sve ovo završi.

Politikantska kakofonija

„Ova situacija kojoj sam bio svjedok na granici Makedonije i Grčke je strašna“, tvrdi dr. Assad. „Kriminalci iskorištavaju te nesretne ljude bez doma i domovine, prodaju im vodu za 10 eura. Ljudi bez hrane i vode opljačkani su na putu do slobode. Svatko tko je prodao stan u Siriji ima u džepu 5000 eura i bio je izložen svim načinima kriminala. Makedonska vlada nije bila spremna za val izbjeglica. Europa bi mogla pomoći time da zaustavi rat u Siriji, onda izbjeglica neće biti. Ali, svaka od bogatih zemalja ima tamo svoj interes.“

U Hrvatskoj politikantska kakofonija u odnosu na prijeteći/moguć iseljenički val. Retorika premijera Zorana Milanovića je suosjećajna: „Moramo biti ljudi, ako hoćete kršćani, muslimani, imati srca, dati od sebe, ne biti sitne gazde i sitni žicari. Tu se ne radi o vrećama kupusa, to su ljudi, ljudi koji su očajni, koji bježe iz teške situacije i ne možete ih dočekati pendrecima. Mi smo zemlja koja je, kad je bilo najteže, dobila tuđu pomoć i u skladu sa svojim mogućnostima, koje su male, ali postoje, spremni smo pomoći i to ćemo napraviti“.

Hrvatski Crveni križ skupio je već 10.000 eura pomoći građana iseljenicima, u stalnoj je vezi s Crvenim križem u Srbiji i Makedoniji te je poslao volontere u te zemlje. Državne zalihe hrane, lijekova, higijenskih potrepština, šatora i drugih smještajnih sredstava spremne su za upotrebu. Milanovićevi bliski suradnici ne detaljiziraju pripravnost za pomoć, ali tvrde da Vlada ima plan gdje će i kako dostojno zbrinuti oko 10.000 migranata. RH ima vrijedno humanitarno iskustvo: u kritičnim je okolnostima Domovinskog rata zbrinjavala više od 500.000 izbjeglica i prognanika. Planom EU-a, Hrvatska mora primiti 550 migranata. Ophodni brod HRM-a „Andrija Mohorovičić“, u sklopu EU-ove operacije Triton, već neko vrijeme spašava brodolomce, koji iz Libije žele na talijanski otok Lampedusu ili na Maltu.

Međutim, sramotno je da HDZ koristi iseljeničku tragediju u sebične predizborne svrhe. Dohvaćaju se čak i najteže ljudske nesreće ne bi li podmetnuo nogu SDP-u. Politikant izlizanih džonova od sprinta stazom Sanader-Kosor-Karamarko, Gordan Jandroković, „šamara“ na presici bliskog rođaka Milanovića demagogijom kako „Vlada nema nikakvu strategiju u odnosu na migrantsku krizu i zaštitu sigurnosti zemlje“. Netočno i neozbiljno. Vlada nije dužna niti joj pada na pamet referirati jednom Jandrokoviću, njegovom šefu Tomislavu Karamarku ili HDZ-u o onom što je dužnost činiti u sklopu upravljanja zemljom. Ni predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović nije se proslavila suosjećajnošću s tolikom ljudskom patnjom. Kazala je da iseljenička katastrofa stavlja RH „pred velike izazove“ (sic).

Od predsjednice RH se ne očekuje apstraktan govor. Što znače „veliki izazovi“? Grabar-Kitarović bi morala o tome znati više i konkretnije od premijera, jer je od srpnja 2011. gotovo do konca 2014. godine bila pomoćnica glavnog tajnika NATO-a Andersa Fogha Rasmussena za javnu diplomaciju. U tom je razdoblju NATO nemilosrdno haračio Bliskim i Srednjim istokom te uredovao po Africi. Za njezinog je mandata u tom ratobornom savezu ubijen (20. listopada 2011.) libijski vođa, pukovnik Muammar al-Gaddafi. Netko kome je Sjevernoatlantski savez isplatio, navodno, 760.000 eura plaće do odlaska na Pantovčak nije bio neobaviješten o svemu bitnom na prostoru koji se sada masovno iseljava.

Kao veleposlanica RH u SAD-u, nazočila je vojnim vježbama u bazi Američke nacionalne garde, što je indikativan presedan. Njezino djelovanje u SAD-u i NATO-u, o čemu se još ne znaju sve pojedinosti, neki analitičari dovode u vezu s izborom na dužnost predsjednice RH i ulogom koju ima odraditi na europskom Jugoistoku u korist zapadnih interesa. Indikativan je njezin pristran, negativan odnos prema Ruskoj Federaciji, krivnji za ukrajinski rat i Srbiji. Kao NATO-ova dužnosnica, naslikavala se na kijevskom Majdanu u vrijeme kad su američka CIA i NATO tajno pomagali rušenje bivšeg, legalnog, ali proruskog režima u Ukrajini.

Društvene mreže i dio medija u Hrvatskoj upravo su preplavljeni porukama mržnje prema iseljenicima, iako zasad zaobilaze RH. „Ti ljudi ne žele u Hrvatsku, nego u Njemačku, Finsku i Švedsku, civilizirane zemlje koje suosjećaju sa žrtvama rata i političkih progona“, tvrdi komentatorica Jutarnjeg lista Snježana Pavić. „Ne, ne zanima ih Hrvatska. Možda su čuli da je naša domovina najljepša zemlja na svijetu, u kojoj žive najgostoljubiviji ljudi na svijetu, ali iz njihove perspektive stvari izgledaju drukčije.“ Je li to i razlog zašto u RH već neko vrijeme opada broj azilanata? Za njih ovdje nema mjesta?

Predsjednik Istarskih demokrata i saborski zastupnik Damir Kajin preporučio im je s presice odlazak u „najbogatije zemlje svijeta – Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt, Emirate. Ne bježe tamo, jer je Saudijska Arabija podigla 950 kilometara zida, a mi zbog zida prozivamo Mađare“. Dr. Jamal Assad ističe da „nijedna arapska zemlja neće primiti izbjeglice“, a Kajin procjenjuje da će do kraja godine oko 40.000 izbjeglica doći u Hrvatsku. Vlast je pronašla mjesta tek za svakog četvrtog u prihvatnim centrima, u šatorima i bivšim vojarnama u Karlovcu, Dugom Selu, Varaždinu i Puli, dvorcu u Iloku…

Foto: Flickr

Urednik makedonskog dnevnog lista Večer Ognjen Čančarević tvrdi da su među izbjeglicama uglavnom obrazovani ljudi srednje klase koji govore engleski i francuski jezik, među njima su liječnici, odvjetnici, inženjeri i studenti. Makedonci im naplaćuju po 10 eura za vlak i autobus do srbijanske granice te 25 eura taksi. Tko ne može platiti, prisiljen je povećati masu za stampedo kroz žicu, policijske kordone, prepreke svih vrsta… Srbijanski „poduzetnici“ također deru izbjeglice: štruca kruha pet eura, mjesto u taksiju do mađarske granice 200 eura.

Dopisnik Jutarnjeg lista iz Bruxellesa Augustin Palokaj javlja da je „Europa spremna na nešto dosad nezamislivo: Unija je zbog terorizma i izbjeglica sve bliže suspenziji ili čak ukidanju Schengena“. Zemlje članice strahuju za sigurnost svojih građana. Belgijski premijer Charles Michel zaoštrava retoriku, Kaže, „schengensku slobodu kretanja koriste i teroristi, a to povećava opasnost od terorizma“. Islamski terorist Khazzani je baš u Bruxellesu nabavio automatsku pušku i tamo se neki dan ukrcao na vlak za Francusku. „Terorizam i imigraciju građani EU-a, prema anketama, sada identificiraju kao najveći problem, daleko veći od ekonomskih problema i nezaposlenosti“, piše Palokaj. „Prijetnje terorista i prijepori između država članica o zbrinjavanju migranata ozbiljno su doveli u pitanje opstanak režima slobodnog kretanja u EU.“

Požar i trava

Što su izbjeglice bliže svojim ciljanim odredištima, drama se u Uniji komplicira. Prijetnje tzv. Islamske države o „rušenju SAD-a i uništenju nevjerničke Europe“, crni zemljovid kalifata koji dopire u kršćansko srce Starog kontinenta znatno dublje od bečkog maksimuma Sulejmana Veličanstvenog, razaranje Tikrita i Palmire, odrubljivanje glava i šerijat – više nitko normalan ne može uzimati kao tek somnambulno trkeljanje psihičkih bolesnika i vjerskih fanatika. Što, ako je među 1000 izbjeglica samo jedan iz svjetske već mreže islamskih fanatika?

„Sve ovo čemu smo svjedoci je pomno isplanirano širenje“, komentira izvjesni Tvrtko Bošnjak na Facebooku. „Seoba naroda, fanatizam i stanje kojem nismo dorasli i kakvo svijet do sada nije vidio. Još gore od toga – zatiranje ove civilizacije. Europski gradovi, posebno oni kršćanske kulture, mogli bi doživjeti sudbinu Tikrita, Palmire… Nažalost, većina nije svjesna opasnosti koja nam dolazi, nekako smo sputani i impotentni, šah-mat pozicija. U teškoj zabludi smo. Kasnimo puno koraka. Nitko nije cijepljen protiv ove pošasti. Nema tipke undo kao na računalu. Siguran sam da je svako pomaganje i humanost u korist naše vlastite štete.“ Branko Gluščić se ne slaže:

„Mislim da to neće zaustaviti civilizacijske korake. Ovo je samo mali zastoj da se uoče pogreške. Civilizacija je pobijedila fašizam i komunizam, pa će i ovo. Poslije požara uvijek raste bolja trava.“

Kakva će, ako će uopće rasti trava? Živi bili, pa vidjeli. Iseljenički je požar izvan kontrole zdravog razuma i još se razbuktava. Budućnost Stare europske dame je upitna i zbog njezinih internih boleština, od eurozone do strategije zajedništva, pa joj može biti samo još gore. Ne nazire se kraj neizvjesnosti i strahu, a suočena je sada s invazijom iz sasvim drukčijeg sociokulturnog i mentalnog kruga. Je li Europa kadra kvalitetno parirati povijesnom izazovu?

Foto: REUTERS/Ognen Teofilovski