ENG
Cinizam i zvonici
Autor/ica 👤Dragan Markovina
Izdvajamo
- Iako je sve navedeno uglavnom poznato zainteresiranoj javnosti, ovakva vrsta uvoda nametnula se kao nužnost da bismo ovu ciničnu ideju lifta mira smjestili u kontekst kojem pripada. Naime, nakon što je u Mostaru izbio rat između Hrvata i Bošnjaka, koji u samom gradu nije predstavljao ništa drugo doli agresiju HVO-a prema bošnjačkom stanovništvu, koje je protjerivano iz vlastitih domova na istočnu stranu grada i odvođeno u sabirne logore, nakon čega je kao kruna čitave operacije planski i promišljeno srušen Stari most, čitava Katolička crkva u gradu i u Hercegovini se svrstala na stranu projekta Herceg-Bosne, bez ijednog disonantnog glasa, koji bi ukazao na monstruoznost čitave zamisli etničkog čišćenja i osvajanja grada.
Povezani članci
Pokušamo li čak biti blagonakloni pa uvažiti činjenicu da u ratnim okolnostima nitko nije bio spreman riskirati egzistenciju pa čak i vlastiti život da se suprostavi ludilu, iako je čitava mitologija kršćanstva sazdana upravo na takvoj Kristovoj žrtvi, suočit ćemo se s poražavajućim saznanjem da se do danas iz crkve nitko nije suočio s politikom Herceg-Bosne i njezinim posljedicama. To naravno isključuje franjevce Bosne Srebrene. Umjesto suočavanja s vlastitom, što aktivnom, što pasivnom ulogom u jednom zločinačkom projektu, crkva je sve napravila da bi simboličkim nasiljem dodatno traumatizirala ljude koji su se ni krivi ni dužni našli s druge strane. U tu su svrhu podignute i nova franjevačka crkva, sa zvonikom neboderskih gabarita, ali i križ na Humu i nikakvo nemušto negiranje te motivacije neće moći uvjeriti u suprotno nikoga tko ima išta u glavi.
Iako je Bosna i Hercegovina, to je bar očito svakome tko išta o toj zemlji zna, istinsko stanište paradoksa i cinizma svih vrsta, što je do te mjere izraženo da mnoge od tih stvari njezini građani uopće i ne primjećuju, ovih dana se pojavila vijest koja je čak i tako letargične građane morala pomaknuti iz ležišta. Vijest o tome da je u zvoniku Franjevačke crkve na mostarskom Bulevaru svečano otvoren lift, koji bi trebao služiti kao turistička atrakcija i kojeg su Franjevci prozvali liftom mira, u kojem će biti postavljen muzej posvećen miru i toleranciji toliko je zapravo smiješna, da nadmašuje njezinu monstruoznost.
Krenemo li od suhih činjenica suočit ćemo se s podatkom o tome da je crkva Sv. Petra i Pavla, nakon što je 9. svibnja 1992. pogođena zapaljivim granatama, u potpunosti izgorila te da se sve do okončanja rata u Mostaru nalazila praktično na prvoj liniji bojišta. Nakon okončanja rata sama je crkva odlučila potpuno uništiti vlastitu i gradsku kulturnu baštinu, tako što nije izvorno obnovila spaljenu crkvu, umjesto koje je podignula onu betonsku anomaliju koja ispoljava agresiju u prostoru na svaki mogući način.
Prije no što otvorimo pitanje zbog čega je to napravila, za nastavak priče je bitno napomenuti da je prekrasan park koji se nalazio ispred crkve i samostana dala opasati ogromnim dvometarskim zidom, izoliravši na taj način čitav kompleks od vlastitog okruženja, tj. od grada. Kako je takvo stanje tog objekta na snazi do danas, jasno je kako se taj moment izolacionizma i agresije prema prostoru nametnuo kao trajno stanje.
Iako je sve navedeno uglavnom poznato zainteresiranoj javnosti, ovakva vrsta uvoda nametnula se kao nužnost da bismo ovu ciničnu ideju lifta mira smjestili u kontekst kojem pripada. Naime, nakon što je u Mostaru izbio rat između Hrvata i Bošnjaka, koji u samom gradu nije predstavljao ništa drugo doli agresiju HVO-a prema bošnjačkom stanovništvu, koje je protjerivano iz vlastitih domova na istočnu stranu grada i odvođeno u sabirne logore, nakon čega je kao kruna čitave operacije planski i promišljeno srušen Stari most, čitava Katolička crkva u gradu i u Hercegovini se svrstala na stranu projekta Herceg-Bosne, bez ijednog disonantnog glasa, koji bi ukazao na monstruoznost čitave zamisli etničkog čišćenja i osvajanja grada.
Pokušamo li čak biti blagonakloni pa uvažiti činjenicu da u ratnim okolnostima nitko nije bio spreman riskirati egzistenciju pa čak i vlastiti život da se suprostavi ludilu, iako je čitava mitologija kršćanstva sazdana upravo na takvoj Kristovoj žrtvi, suočit ćemo se s poražavajućim saznanjem da se do danas iz crkve nitko nije suočio s politikom Herceg-Bosne i njezinim posljedicama. To naravno isključuje franjevce Bosne Srebrene. Umjesto suočavanja s vlastitom, što aktivnom, što pasivnom ulogom u jednom zločinačkom projektu, crkva je sve napravila da bi simboličkim nasiljem dodatno traumatizirala ljude koji su se ni krivi ni dužni našli s druge strane. U tu su svrhu podignute i nova franjevačka crkva, sa zvonikom neboderskih gabarita, ali i križ na Humu i nikakvo nemušto negiranje te motivacije neće moći uvjeriti u suprotno nikoga tko ima išta u glavi.
Kako je na koncu ispalo da je Stari most iznova izgrađen te da je čitavom svijetu jasno o koliko se fascinantnoj građevini i svjetskom spomeniku radi, došlo se do situacije u kojoj rijeke turista iznova dolaze u Mostar, ponajprije motivirani posjetom Starom mostu i Starom gradu.
I kako crkva na sve to reagira?
U zvoniku otvara lift da bi se ogrebala za dio turističke zarade i sve to skupa još kao u jeftinom vicu naziva liftom mira, očekujući izostanak bilo kakve reakcije. Što nam sve to govori o stanju svijesti u crkvi i kod hrvatskih političkih elita, ne treba posebno naglašavati.
Ne znam ima li Boga i nisam previše opterećen tim pitanjem, no ako oni u crkvi iskreno vjeruju u njega i u predstavu koju o njemu šire, vrijedi se upitati jesu li se ikad u proteklih 23 godine pogledali u zrcalo pa kroz prozor, na drugu stranu Bulevara i vrijedilo bi čuti odgovor što su u tom času promislili, ako su stvarno to i napravili?
No, što god od toga bila istina, u Mostaru se iz dana u dan pišu nova poglavlja za jednu obimnu povijest beščašća, koju nikakvi zvonici, političari lokalnog dometa i frustrirani nacionalisti neće moći izbrisati. Činjenice su, naime, čvršće od betona, pa makar i armiranog.
Foto: šg
Autor/ica 👤Dragan Markovina
