Četrnaesti februari

Povezani članci

• „Festival demokracije“ omča oko Plenkovićeva vrata
• Aluminij je dio HDZ-ove ratnoprofiterske mreže preko koje je od 1990-ih do danas u crne fondove izvučeno više desetaka milijardi eura
• Kako se stvarala RS – studija slučaja ubistva Miodraga Šušnice 1. dio
• Barcelona Gipsy Balkan Orchestra stiže u Muzički centar Pavarotti Mostar
• Međunarodni omladinski kamerni orkestar TÜRKSOY u Narodnom pozorištu Mostar
• U Mostaru se pretražuje jezero, moguća masovna grobnica sa stotinu žrtava

Stari most su, kao što znamo, srušili, 14. februar su izbrisali, Partizansko groblje, tek zahvaljujući njegovoj monumentalnosti nisu srušili, ali na tome aktivno rade, a svo to vrijeme, uglavnom uspješno ruše Velež, tjerajući ga u agoniju i nestanak.

Iako se u Mostaru vrijeme već odavno ne računa u kontinuitetu, jer živimo u novoj eri započetoj 6.4.1992., a konačno formiranoj 9.5.1993. godine, ovog se datuma još netko sjeća i nekima još uvijek nešto znači. Svakako puno više nego novokomponovano Valentinovo, kojeg smo usisali s dolaskom kapitalizma u ove krajeve. Nema ih još puno generalno, a i u Mostaru predstavljaju manjinu i daleki odjek jednog pregaženog vremena, no tu su i tu smo, mi koji znamo kako se u punom nazivu zvala ta Avenija koja se zadržala u govoru grada. A sve to i nakon svega, niti je malo, niti zanemarivo.

Nije ove godine okrugla godišnjica kao prošle pa da nas gađaju kamenjem pred Partizanskim, dok se na Rondou mirno slavi Valentinovo.

Prolazi tek jedan sumoran, kišni dan. Obična zimska nedjelja, koju lokalni portal bljesak.info, u najboljoj revizionističkoj maniri, dočekuje s viješću kako su na današnji dan 1945. godine partizani ušli u Mostar. Drugim riječima, nisu ga oslobodili, već tek ušli u njega. Otprilike onako kako u Vojnovićevoj ‘Dubrovačkoj trilogiji’, ‘Frančezi prohodu’.

To što ovdje nitko nije prošao, nego su Mostarci oslobodili svoj grad od fašizma, malo još koga zanima, a ako je toga i svjestan planski o tome šuti. Otvorila se i prigodna izložba u čast Veležovog ‘Februarskog turnira’, u Kulturnom centru, što sve skupa opet izgleda kao neki posljednji pozdrav sportskom simbolu grada.

Malo je toga ostalo za reći, što već nije rečeno i stotinu puta ponovljeno. Jednako kao što izgovoreno nema više tko čuti. Ono što nas temeljito dijeli od partizanske generacije i njihovog doba nije tek puki protok vremena, niti činjenica da živimo u nikad podijeljenijem gradu i dubinski razorenom društvu. Oni su se, naime, usudili sanjati, što je nama današnjima, prepunim cinizma i iskustva poraza, nepojmljivo i idealistično preko svake mjere.

No činjenica da su tog 14. februara oslobodili svoj grad, nakon što su prošli kalvariju neprijateljskih ofanziva i sva ta silna vješala na Musali, da su to napravili kao potpuni autsajderi, bez igdje ikoga i prepušteni sebi samima, govori nam puno više o našem vremenu, no što bi ikad mogli pomisliti. Naravno, samo ukoliko bismo se usudili sanjati. No dok se to ne dogodi, ako uopće, vrijedi ih se sjećati. S jedne strane zato jer su izveli jedinstven pothvat u povijesti, ispisavši univerzalnu i vanvremensku priču, s druge jer su nam omogućili nekoliko desetljeća civilizacijskog, industrijskog, intelektualnog i tehnološkog razvoja kakav se sigurno neće ponoviti i s treće jer sjećanjem pružamo otpor besmislu današnjeg vremena.

Zato ih sjećanje toliko i nervira. Suština svake revolucionarne vlasti, što ova hadezeovsko-sdaovska svakako jest sažima se u jedinstvenom poimanju vremena po kojem život i povijest postoje od njihovog ukazanja na zemlji i u vlasti. Sve prije toga je ili neprijateljska obmana, ili kičasti i sladunjavi nacionalistički mit koji se opire svakoj logici i mogućnosti dijaloga.

Da bi novi narativ bio čvrsto cementiran, s minimalnom mogućnosti da se dovede u pitanje ili makar problematizira, takva vrsta vlasti mora zauzeti sve javne institucije, čiji je jedini zadatak da isproducira novu elitu i stoji na braniku novouspostavljenih vrijednosti. To zapravo znači da ništa izvan toga nema pravo građanstva, jer predstavlja potencijalnu tempiranu bombu koja krhke mitove može jednostavno osporiti i čitavu strukturu dovesti u pitanje. Odgovor na pitanje zašto je to važno, prilično je jednostavan. Iz prostog razloga što aktualna nacionalistička paradigma, osim mitologije ništa drugo nije u stanju ponuditi. Što je jasno svakom građaninu koji realno ne zna kako preživjeti godinu, a takvi čine značajnu većinu. Ova potreba za monolitnošću i svakom vrstom idejne homogenizacije, naravno ponajprije ne trpi simbole, s obzirom na njihovu realnu subverzivnu snagu.

U prilog navedenom, bit će dovoljno posegnuti za tri simbola koja su presudno obilježavala Mostar prije navedenih nultih datuma iz ’92. i ’93. godine. To su Stari most, partizanska borba, personificirana u 14. februaru i Partizanskom groblju te Velež. Stari most su, kao što znamo, srušili, 14. februar su izbrisali, Partizansko groblje, tek zahvaljujući njegovoj monumentalnosti nisu srušili, ali na tome aktivno rade, a svo to vrijeme, uglavnom uspješno ruše Velež, tjerajući ga u agoniju i nestanak.

Vodeći računa o svemu nabrojanom i s punom sviješću o tome koliko je npr. Hitlerov režim utjecao na snove građana Njemačke, o čemu je sjajno pisala Charlotte Beradt u svojoj knjizi ‘Snovi pod Trećim Reichom’, više je nego jasno kako je za otpor ponekad dovoljno pamtiti i sanjati.