Belgopis: Stavelot, Ko-fol vodopadi i Banja Od Tri Slova

Autor/ica 👤Goran Sarić 22.4.2014. u 08:58

Povezani članci

Hotel

Sve do juče vrijeme je bilo prelijepo, sunčano, ali se noćas pokvarilo. Naoblačilo se, natmurilo, što bi Konjičani kazali: “Turija se naguzila”.

(Turija je selo na brdu iznad Konjica odakle nam često dolaze teške kiše. Ovdje, u Niskozemskoj, brda nigdje. Samo horizont, linija na kojoj se spajaju zemlja i nebo.)

Baš nemamo sreće! Doduše, još ne pada, pa put, tih skoro 250 kilometara do belgijskog mjestašca Stavelot u Ardenima, prelazimo po suhoj cesti. Cijelim putem slušamo holandski radio, tek pri kraju u “ždrijelo” playera stavimo CD francuske grupe Zaza – tek toliko da nas pripremi na susret s valonskim (francuskojezičnim) dijelom Belgije.

Zemlje piva, čokolade, pomfrita i komšijskih svađa. Da je umjesto pive – rakija, namjesto čokolade mesina, a namjesto frita da su pôle iz majčine rerne – eto bosanske “kopije” na (brdovitom) Zapadu!

Bez obzira što je ovo turistički kraj, odmah primjećujemo da je standard znatno lošiji od onog u “Made in NL”. Putevi puni zakrpa, lošija signalizacija, kuće manje i slabo održavane…

A priroda doista prekrasna! Već nas onako iz auta podsjeća na Zagorje, u kome smo prošlog ljeta proveli nekoliko prelijepih dana. Još se dobro sjećam dirljivog susreta sa “Tetom od meda”, njene tužne priče, i izvrsne medovine.

Hotel La Maison, u samom srcu Stavelota, smješten je u velikoj, otmjenoj kući iz 18. vijeka. Nedavno je renoviran, ali visoki, bogato ukrašeni plafoni tu i tamo su još uvijek načeti tragovima vlage. Gazda očito nema para za sve, a kad ga pogledam odmah mi je jasno i zbog čega: mrgud, skoro da te i ne gleda, a priča da ga ni rođena majka ne razumije. Nije taj za ovog biznisa! Ipak, komuniciramo na holandskom, što je već nešto u ovom, Flamancima nesklonom kraju. Čovjek se vremenom nauči da ni od koga ne traži baš previše.

Soba je prostrana, s udobnim krevetom, velikim starinskim, “bakinim” ormarom, brodskim podom i solidnim kupatilom. Mali je jedino tv, teško da ćemo iz kreveta moći čitati titl. No, tu je moja putnička zaliha vina i piva – u krevetu se, s knjigom u jednoj, a čašom u drugoj ruci, baš fino može cugati.

No, prvo nam valja nešto “pregristi”. Izlazimo napolje, pa preko malog, kockom popločanog trga na kome je parkirano dosta auta sa holandskim tablicama, odlazimo do kafića i restorana uz glavnu džadu. To je, kako mi se čini, žila kucavica ovog mjestašca. Restorančić, zalogajnica, kafić, picerija… Ispred svakog od njih nešto kibicera. Smiju se, šacuju auta u prolazu, dobacuju šoferima, mladi se ljubakaju…

Prolaznici su nerijetko malo zapušteni: neuredni, nepočešljani, nekako kao izlizani. Ovi muškarci i žene su, izgleda, zaboravili šta znači riječ: elegancija. (Eh, Sarajevo, “behara” ti tvoga, dvonožnoga!)

Naručujemo još jedan specijalitet porijeklom iz Belgije: čuveni (pom)frit, te frikandelu, a ja još i veliku kobasu. Žene (moja, ali i ona za pultom) me čudno gledaju. “Gladne mu oči, kao i obično”, lakonski odmahne rukom moja bolja polovica, i napusti prostoriju.

Klopa nije loša, ali je ipak najbolji Rochefort triple, 9,2 % procenata. Taman, slatkast, jak k’o zemlja! Eto zbog ovog sam veličanstvenog piva zapravo i došao u ove krajeve! Doduše, mogao sam ga piti i u Arnhemu, u nekom kafiću uz Rajnu, ali je ljepše ovako, u srcu Ardena. No, valja doista nešto i vidjeti, protegnuti noge…

“Tri Pa Jedan” muzej

Prvog dana imamo vremena još samo za Abdij van Stavelot, nekadašnji manastir iz sedmog vijeka. Tu ćemo, nadam se, u jedan mah ubiti nekoliko mušica. U njemu se, naime, nalaze čak tri muzeja: prvi je istorijski, o povijesti eparhije; drugi je posvećen velikom francuskom pjesniku Gijomu Apolineru (Guillaume Apollinaire), a treći trkačkoj stazi Spa-Francorchamps na kojoj se i dan-danas održavaju trke Formule 1. Ova pista je, ako je vjerovati nesrećnom Michaelu Schumaheru, najljepša od svih u svojoj kategoriji.

Četvrta, privremena, izložba je prava poslastica: “Bila jednom jedna 1914-ta”, koju u sklopu obilježavanja stogodišnjice od početka Prvog Velikog rata – organizuju sva tri muzeja zajedno.

Kao i većina velikih poeta, Gijom Apoliner bješe čudan svat. Majka mu je bila poljska grofica i avanturistkinja Agnes de Kostrovicki, a otac (navodno) italijansko – švajcarski diplomata koji ga nikad nije priznao.

Išao je u najbolje škole na Azurnoj obali i na drugim mestima. Avangardista od glave do pete, nakon završetka školovanja odlazi u Pariz, gdje se intenzivno druži s drugim umjetnicima-boemima na Monparnasu.

A kakva je Apolinerova veza sa Stavelotom? Pjesnik je krajem 19. stoljeća ovdje s majkom proveo nekoliko ljeta. I dok mu se “brižna mati” strasno kockala u kazinu u obližnjoj banji Spa, poetu je u Stavelotu obuzela druga, “prava” strast. Strefila ga Amorova strijela. Do, i preko ušiju se zacopao u lokalnu seljančicu Marije Dubois, i tu će nesretnu ljubav kao teški bagaž sobom nositi cijeloga života.

Ima lijepe simbolike što se izložba o Prvom svjetskom ratu održava baš (i) u njegovom muzeju. Apoliner se, naime, kao francuski soldat u njemu hrabro borio, pa čak je bio teško ranjen. Njegova smrt – umro je u Parizu, od napada španske groznice – kao da je označila kraj Velike bojne: umro je samo dva dana prije njenog kraja.

Čudak čije djelo vrvi od plodova pokvarene mašte i prljavih strasti, Apoliner je za sobom ostavio djela čudesne snage i ljepote. Dižući u njegovu čast u zrak čašu Rocheforta, prisjećam se jedne od njegovih najljepših pjesama:

LJUBAV, PREZIR, NADANJE

Privinuo sam te na svoje grudi kao golubicu
što je devojčica i ne sluteći guši
Privinuo sam te sa svom tvojom lepotom
s tvojom lepotom bogatijom no što su bila
sva nalazišta zlata Kalifornije u doba
zlatne groznice
I ispunio sam svu želju tvojim osmehom
tvojim pogledima i tvojim treperenjem
I savladao sam šta više zavladao sam tvojim ponosom
Dok te držah tako privijenu i dok si ti podnosila nad
sobom moju moć i moje vladanje
I već sam poverovao kako te svu stekoh ali to
je bila sam obmana
I sad živim sličan Iksionu što je milovao avet
oblaka oblikovanu na sliku i priliku one
što je zovu Herom ili još bolje nevidljivom Junonom
Jer ko može da uhvati ko može da obumji oblak
ko može svoju ruku staviti na prikazu
I kako se duboko vara onaj što još uvek misli
da je svoje ruke ispunio nebeskim plavetnilom
Već sam poverovao kako ti oduzeh svu tvoju lepotu
a stekao sam samo tvoje telo
Ali tvoje telo – jao! nije večito
I zatim telo je tek za uživanje
no ono je bez ljubavi
I sad eto uzalud pokušavam
da dotaknem tvoju nevidljivu dušu
Jer ona beži i svuda mi izmiče
kao klupko guja
što se raspliće