BEARA

Izdvajamo

• Ivica Đikić uradio je svoje iskupljenje i distancu, na nama je da svatko ponaosob, suočen sa užasom uradi u svojoj domeni sličnu stvar. Da je ispriča, da je prenese, da je posudi, ponudi ili preporuči, posebno mladim ljudima kojima udara u glavu fašizam u svim njegovim oblicima, a one koji se opasno poigravaju njim, rehabilitiraju ga ili ga relativiziraju duboko posrami i natjera na jebeno preispitivanje.

Povezani članci

• Slavimo li ili tugujemo gospodo?
• A da krenemo iz početka ili da ipak popričekamo?
• Inflacija političkog nerazuma razara bez pardona
• Drago Bojić: Izopačena lica religije
• Najbolji kad je najteže ili sve po 12
• Čovićev novi Audi je korak ka rješenju hrvatskog pitanja u BiH

Tada sam znao da knjiga koja leži u mojim rukama nije obična knjiga koju ću pročitati, preletjeti i kojoj neću raditi „uši“ da bih njene pasuse iznova pročitao i vratio se na njih. Tada sam znao, kao što to znam i danas da sam svjedok jedne iznimne večeri, sa majstorski od strane moderatora Lujanovića izabranim gostima, naratorima, kao i važnost lika koji je odabran kao figura oko koje se ispričala priča

„Ova knjiga je nastala iz pokušaja da se shvati neshvatljivo, da se pronikne u srž tame, i to tako da kao književnost bude lišena prisile da da praktični odgovor. Praktičnog odgovora nema za pitanje koje je postavila ova knjiga, kao što nema alternativne realnosti ili fikcije kojom bi se opisali stvarni događaji.“

Tim riječima je Ivica Đikić započeo predstavljanje svoje knjige „Beara“ u dupkom punoj dvorani Gradske knjižnice „Marko Marulić“ u Splitu. Kao sugovornike Đikić je odabrao dugogodišnje prijatelje Borisa Dežulovića i Predraga Lucića, a moderatora Nebojšu Lujanovića. Ivica Đikić rođen je u Tomislavgradu, a novinarstvome se počeo baviti 1994. u Slobodnoj Dalmaciji, da bi kao novinar i urednik tjednika „Feral Tribune“ postao jedan od najznačajnijih ljudi u neovisnom novinarstvu sve do njegova gašenja 2008. Do nedavno Ivica Đikić je bio urednik tjednika „Novosti“ i dobitnik je brojnih nagrada za svoje romane, publicističke knjige i novinarsko djelovanje. Ivica Đikić skroman je i divan čovjek, tih i nenametljiv, duboko predan svom zanimanju koje ne ističe, kojim ne maše niti kojim će vam se predstaviti. Ivica Đikić je, a upoznati ga možete kroz njegov rad, prije svega čovjek i na taj način je i pristupio svojem najnovijem romanu, kao čovjek suočen sa nezamislivim užasom.

„Shvatio sam usred dovršavanja jednog kratkog romana, da je dokumentarizam, sasvim lišen fikcionalnog, ili s fikcijom kao ekscesom, s romanaesknim elementima ugrađenima duboko u strukturu teksta i u pripovjedni pristup, zapravo jedini mogući način da napišem zaokruženu cjelinu o Srebrenici“, kazao je Đikić kao da se opravdava što njegov roman nije fikcija već važan i trajan dokument, dokument u kojem stoje godine rada i istraživanja, godine kontinuiranog praćenja sudskih vještačenja i procesa u Haagu. „Moja mašta konačno se predala pred nadmoćnom snagom onoga što se dogodilo“, pojasnio je Đikić i sasvim je jasno da se o Srebrenici jednostavno ne može pisati fiktivno, upravo zbog tog pojašnjenja. Stvarnost je u slučaju Srebrenice nadmašila bilo kakvu fikciju.

„Bilježio sam, pamtio, spremao, formirao fragmentirane slike i mrežu odnosa. Povremeno su me zahvaćali jednotjedni ili dvotjedni napadi frenetičnog traganja za dokumentima, svjedočanstvima, knjigama, mapama, biografijama, znao sam da moram pokušati razumjeti, u nekoj zaturenoj rečenici možda pronaći odgovor, i tim postupkom, dekonstrukcijom do elementarnih činjenica, doći do motivacije zločinaca.“

A sam nukleus priče dogodio se u Zagrebu 2005. godine kada je Ivica Đikić upoznao Tarika Samaraha, fotografa koji je svojom predanošću argumentirao genocid u Srebrenici i činjenično ga predstavio svijetu. Tarik Samarah Ivici je skrenuo pažnju na jedno ime koje se konstantno pojavljivalo i koje je bilo ključno za zaokruženu priču o zločinu. Na to ime iste godine skrenuo mu je pažnju Emir Suljagić koji je od 2002. do 2004. izvještavao o suđenjima na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu za sarajevski magazin „Dani.“

„Beara je bio glavni. Pukovnik Beara. On je bio mozak svega“, potvrdio je Ivici Emir i time vjerojatno zametnuo klicu iz koje će desetak godina kasnije izniknuti možda ponajbolji roman napisan u ovom desetljeću. Roman koji to nije po svojoj strukturi. Ali roman koji je trebalo napisati i roman koji je mogao napisati samo netko tko je svoj životni i radni vijek proveo u neovisnom i istraživačkom novinarstvu.

„Srebrenica mi se iz Tomislavgrada činila kao nekakav udaljeni svijet, nastanjen nekakvim dalekim ljudima“, kazao nam je Đikić, a ja sam se pokušavao prisjetiti što sam i čim sam se bavio tih dana vrućeg ljeta sredine srpnja 1995. godine dok je srpska vojska masovno ubijala bošnjačke zarobljenike iz Srebrenice. Kao student koji broji zadnje dane prije početka fakulteta i čeka poziv za redovno služenje vojnog roka vjerojatno sam se kupao na splitskim plažama i obijesno sa prijateljima tražio nevolje. Srebrenica je ostala kao toponim balkanskih zločina čije smo razmjere mogli samo naslutiti škrtim vijestima koja bi nas sporadično užasnula. Kao kolporteru „Feral Tribunea“ stvari su mi bile jasnije, kao što mi je bilo jasno da se zločini događaju simultano na svim stranama. No zločin Srebrenice bio je bez presedana i bio je po svojoj organizaciji, strukturi i razmjerima svavako najveći masovni zločin od Drugog svjetskog rata naovamo. Kao i Đikiću potpuno mi je bilo jasno kako će vrijeme prekriti te užase i kako će život nastaviti svoj linearni korak. Srebrenice bi se trebali sjetiti na komemoracijama jednom godišnje, na svoje Facebook profile jedared u godini trebali bi staviti slike potpore i ono neizbježno „da se ne zaboravi“ i to bi uglavnom bilo to. Iz tog razloga Ivica Đikić odlučio se za toliki rad i iz tog razloga pisac nam je pokušao skrenuti pozornost na Ljubišu Bearu. Ne iz razloga da se Ljubiša Beara zaboravi, već iz razloga da se Ljubiša Beara više nikada ne ponovi.

Tada sam znao da knjiga koja leži u mojim rukama nije obična knjiga koju ću pročitati, preletjeti i kojoj neću raditi „uši“ da bih njene pasuse iznova pročitao i vratio se na njih. Tada sam znao, kao što to znam i danas da sam svjedok jedne iznimne večeri, sa majstorski od strane moderatora Lujanovića izabranim gostima, naratorima kao i važnost lika koji je odabran kao figura oko koje se ispričala priča.

Od tog dana prošlo je mjesec dana.

„Beara“ je ležao na mom radnom stolu uz hrpu drugih knjiga koje čitam sporadično i literature koja mi je potrebna u svom svakodnevnom pisanju. Upečatljivu knjigu zelenih korica nisam se usudio otvoriti, na sličan način kao što se ne usudiš otvoriti kakav horor film koji imaš snimljen, pa čekaš nekakvu posebnu večer da ga pogledaš. A tu posebnu večer nekako podsvjesno stalno odgađaš, stalno je prebacuješ za kakav kišni termin u kojem nećeš imati pametnija posla i kao kod svakog horora to izbjegavanje je podsvjestan strah i krivnja, duboki osjećaj srama i krivice što se takav užas dogodio za tvoga života, a ti si se bezbrižno kupao ili pripremao ispite, ispijao kavu na suncem obasjanoj rivi. „Beara“ je toliko snažan i toliko potreban roman da ga nisam htio otvoriti dok u sebi ne savladam te demone. Iskupljenje je ono što radim svakodnevno i iskupljenje je jedino pošteno ako ga živiš, iz dana u dan.

„Ljubiša Beara krenuo je, poput većine, linijom manjeg otpora.“ Boris Dežulović iz svog bogatog iskustva kao novinar na terenu tih zlokobnih dana, pojasnio nam je o kakvom se profilu čovjeka radi. Ljubiša Beara naime shvatio je da će organizaciju smaknuća osam tisuća ljudi morati „odraditi“. Ljubiša Beara shvatio je to kao posao. Zapovijed koju treba izvršiti i za koju će dobiti pohvalu od svojih nadređenih. U ovom slučaju od Ratka Mladića koji je otvoreno, javno, govorio kako se bliži veliki dan za srpski narod i kako će srpsku Srebrenicu etnički očistiti od Osmanlija, od Turaka. Ljubiša Beara, ustvrdio je Dežulović, nije se razlikovao od svih pukovnika, majora, potpukovnika JNA iz tog razdoblja. Do jučer uvjereni čuvari bratstva i jedinstva, Jugoslavije kao cjeline, kotači u mehanizmu jedne vojske čije se naredbe po vokaciji službe bespogovorno trebalo slušati, tih su dana izgubili čvrsto tlo pod nogama.

I sam Dežulović u zadnjim danima Vukovara jasno je vidio što se događa. Krama, šljam među srpskim dobrovoljcima imao je većih ovlasti od tadašnjih pukovnika JNA koji su posve izgubili kontrolu, kako nad svojom vojskom, tako i nad dobrovoljcima koji su pristizali iz Srbije pijani i žedni krvi. Svoju slijepu poslušnost Ljubiša Beara zamijenio je dotadašnjim natčinjenima Ratkom Mladićem koji mu je jasno i glasno naredio da sprovede, organizira i osmisli ubijanje osam tisuća ljudi u roku od četiri dana.

Da je Ljubiša Beara shvatio svoj „posao“ odgovorno i ozbiljno govori i podatak koliko je u samoj organizaciji ubijanja uključio sve resurse do kojih je u tom trenutku mogao doći, koji su mu bili dostupni. Komunalne službe, vozače autobusa, smještaj zarobljenika po školama, odrede ubojica koji bi stvar trebali izvesti brzo i učinkovito, kao i same tehničke izvedbe oko kopanja masovnih grobnica, nabave alata i pomnog nadziranja izvršenja koje se trebalo odvijati simultano na više lokacija zbog moguće pobune samih zarobljenika.

Četverodnevni vrtlog adrenalina, alkohola, vreline, straha, mirisa krvi i baruta, odvijao se uz budan nadzor i koordinaciju Ljubiše Beare koji ni u jednom trenutku nije našao za bitno da uradi svoju retrospekciju, da se ispita nije li to što radi zločin i neće li jednom, kada sve završi odgovarati za taj čin?

Dežulović će nam opisati kako je vojnički um Ljubiše Beare vjerojatno funkcionirao tih dana. Ljubiše Beare koji je trideset godina ranije stajao na istom mjestu na kojem stojimo danas mi i razgovaramo o njemu. Naime, Ljubiša Beara u Splitu obnaša čin zapovjednika ratnog broda i upravo na mjestu današnje Gradske knjižnice mornarički časnici JNA imaju svoje svečane bankete i  proslave bitnih dana za tadašnju državu i njene oružane snage.

Ljubiša Beara hladno je i racionalno proveo smaknuće osam tisuća ljudi. Ljubiša Beara organizirao je, osmislio i na koncu egzekutorski izveo ubojstvo tolikog broja zarobljenika u tako kratkom vremenu praktički pred očima nizozemskih snaga UNPROFOR-a kojima se netom završilo suđenje na kojem su proglašeni nevinima.

„Zamislite osam tisuća i kusur olovaka koje poredane čekaju da ih polomite“, ustvrdio je Predrag Lucić nadovezavši se na priču. Zbilja, razmjeri tog zločina su zastrašujući, kao i njegova izvedba. Čak su i odredi ubojica sa srpske strane imali određene dvojbe i strah oko konzekvenci koje ih čekaju nakon rata. Ljubiša Beara promptno bi došao u obilazak te desetine i donio bi im nove uniforme i čizme.

Nakon tog „poklona“ desetine su nastavile ubijati.

„Cijeli moj život je borba da ukažem na takve stvari, stvari koje se na ovim prostorima konstantno ponavljaju i ponovit će se“, ustvrdio je Predrag Lucić. „Moja borba je konstantna jer znam, jer sam svjestan da će generacije naše djece stajati pred zarobljenicima vezanim žicom. Moja poruka institucijama je da uvedu Ženevsku konvenciju o ratnim zarobljenicima u školski sustav, da se djeca uče kako se sa ratnim zarobljenicima treba postupati i da jednom kada sve završi trebaju odgovarati za svoje postupke.“

Sam Đikić završio je svoje predstavljanje knjige da je osnovni razlog zašto je ona nastala poruka, poruka generacijama koje dolaze da među nama postoje Ljubiše Beare i da nas život na ovim prostorima vrlo lako može dovesti u situaciju u kojoj se našao Ljubiša Beara. Na nama je da iz ovakvih romana i knjiga izvučemo poruku. Stisnuo sam ruku Ivici i izašao u vruću kolovošku noć, istu onu sparnu noć kakva je bila noć 1995. u kojoj je Ljubiša Beara nad topografom Srebrenice birao stratišta i koridore kojima će komunalne službe prolaziti pokapajući leševe.

Nisam mogao disati.

Ljubišu Bearu prepoznao sam među ljudima u mojoj firmi. Ljubišu Bearu koji hladno ispisuje otkaze ljudima koji su cijeli svoj radni i životni vijek ostavili upravo u toj firmi. Ljubišu Bearu vidio sam jasno u svom okruženju. Organizirati masovno ubojstvo ili hladno masovno ugasiti jedan radni kolektiv, dovesti ljude pred čin da se sami ubiju, da im ne treba ubojica koji će ispaliti rafal praktički je potpuno isto. Ljubiše Beare su među nama, žive, hodaju, pravdaju svoja ubojstva lojalnošću, zapovjednom odgovornošću, lancem u kojem oni samo provode naredbe, zamisli i ne vide u tome ništa sporno.

Ivica Đikić napravio je veliki roman, ali sa sebe skinuo ogroman teret odgovornosti. Ivica Đikić potpuno je svjestan ako jednog mladog čovjeka koji pročita ovu knjigu natjera da razmisli, natjera da se preispita, da je učinio ono što mu je bila namjera. Da sebe spasi od užasa i da užas objasni. Ivica Đikić uradio je svoje iskupljenje i distancu, na nama je da svatko ponaosob, suočen sa užasom uradi u svojoj domeni sličnu stvar. Da je ispriča, da je prenese, da je posudi, ponudi ili preporuči, posebno mladim ljudima kojima udara u glavu fašizam u svim njegovim oblicima, a one koji se opasno poigravaju njim, rehabilitiraju ga ili ga relativiziraju duboko posrami i natjera na jebeno preispitivanje.

Ako ovo društvo iznjedri novog Ljubišu Bearu za to će svi takvi biti izravno odgovorni. Ako ovo društvo regrutira i odgoji barem jednog Ljubišu Bearu za taj čin biti će odgovorni svi u nizu, od ministra do onog galamdžije u lokalnom bircu koji veliča fašizam i pravda ga. Od profesora koje nije briga što im djeca uče do roditelja koji dopuštaju da im se takve stvari uči djecu.

Ivica Đikić je sa sebe skinuo taj teret moralne odgovornosti. Na nama je da uradimo isto. Da napravimo sve što možemo kako bi Ljubiša Beara postao izdvojen slučaj, nikako pravilo u svom svom užasnom ponavljanju.