SPLITSKI DIŠPET

Povezani članci

• Džeko: Hvala im na negostoprimstvu, ja ih jedva čekam u Zenici
• Povlači li se Đoković s teniskih terena?!
• Penzići trče na groblje, ne počasni krug
• POLEMIKA O PJESMI: „GDJE JE NESTAO ČOVJEK?“
• Nemiri & Nesanice: O fašističkom moralu u redovima Katoličke crkve
• Petrov izaslanik ili Božo znanstvenik

Kobe Bryant mogao je ući u legendu deset godina prije no što je postao službena ikona NBA. Bila je kasna večer u kući njegove obitelji u Los Angelesu kada su ga pozvali, kao sina poznatog košarkaša, da nastupi na juniorskom turniru.

Kobe je pristao i ostalo je povijest. Kobe je tog dana upisao pedeset koševa i dvadeset asistencija, no njegov klub, L. A. Wizardsi, ipak su  izgubili tog dana i mladi Kobe je naučio važnu životnu lekciju. Najbolji na svijetu se ne postaje sam, već najbolji na svijetu postaješ ako iza tebe stoje spartanci isti kao i ti.

Spartanci.

Zapamtite tu riječ jer je izuzetno bitna za mlade sportaše koji tek kreću u svoje profesionalne karijere.

Kobe Bryant te je večeri ušao u legendu. Izgubljeni trofej toliko ga je bolio i pekao da su ga kamere lokalne televizije zatekle iza utakmice u njegovoj školskoj dvorani kako rasura koš do tri sata ujutro. All night baby, all night, glasila je sutrašnja naslovnica lokalnih novina sa fotografijom mladog Kobea kako iza poraza trenira čitavu noć.

No vratimo se u sadašnjost.

Ustvari, nećemo se vratiti još malo. Pamtim Tonija Kukoča i Dina Rađu. Pamtim kada su prvi put izgubili utakmicu. Dva mlada juniora o kojima je pričao čitav Split, a moji susjedi na Gripama. Obojica su već tada bili slavni i jedna izgubljena utakmica protiv Olimpije iz Ljubljane nije nikom značila ništa osim njima dvojici.

Obojicu sam ih zatekao to jutro u osam sati na putu za školu za košom ispred dvorane Gripe. Trenirali su mahnito, kao Kobe onog jutra kada mu je izmakao najdraži trofej.

Tako se postaje Kobe, tako se postaje Dino, tako se postaje Toni Kukoč. Iza poraza se ne slavi, već trenira još jače i još žešće. Porazi nisu tragedija sami po sebi, no porazi su velikima motiv. Da se spuste na zemlju. Jer tamo negdje postoji netko bolji. Netko gladniji. Netko veći Spartanac. To najveći, koji znaju da to jesu, nikada sebi neće dopustiti. Zato su najveći. Dražen Petrović iza svakog poraza ostajao je u dvorani kada bi svi otišli i trenirao do iznemoglosti. Dok nije zatvorenih očiju pogodio koš.

Juniori Hajduka, talentirani su neupitno. Među njima je svakako novi Dražen, novi Kobe, novi Toni Kukoč i novi Dino Rađa. Danas će proslaviti zasluženo svoje finale, svoj uspjeh bez iti malo sumnje sa tisućama svojih sugrađana. Gorit će grad i oni opijeni svojom slavom proslavit će svoj veliki uspjeh. Iz ove današnje perspektive, velik je to uspjeh, no ja ću vas podsjetiti na Dina Rađu i Tonija Kukoča. I oni su bili juniori, i oni su bili viceprvaci.

Čisto reda radi.

Jednostavno suočili su se sa poučkom koji nam je ostavio  Kobe Bryant. Postoji video, pogledajte ga. Volio bih da ga pogleda svaki od tih dječaka koji su danas inicirani u svijet nogometnih zvijezda i od kojih se očekuje jednom da postanu novi Kukoči, Rađe i novi Kobe.

Da se ravnaju po poučku Dina Rađe, Tonija Kukoča i Kobija Brianta, kada se nađeš pred lokalnim igralištem i pitaš u čemu možeš biti bolji?

Ako naši juniori sutra ne budu na igralištu, nego u lokalnom klubu, to nisu naša djeca kriva, nego naše ludilo u kulturi preskakanja. Preskakanja života, preskakanja sudbine. Navikli smo se svi na svijet u kojem sve brzo dođe, svijet u kojem možeš zaobići trening, ali nećeš zaobići gladnijeg spartanca sutradan. Volio bih stoga da naši juniori na koje sam tako ponosan pročitaju ovaj tekst. Jer porazi nisu greške, već prilika da ih sutradan popravite.

Po tom poučku vodili su se najbolji i do dana današnjega nije im bilo ravna. Da se kojim slučajem Kobe rodio u Splitu, poznat bi mi bio njegov ‘dišpet.’  I upravo je taj ‘dišpet’ ono što toj mladosti treba. ‘Dišpet’ koji će ih jednom odvesti na krov svijeta.

Ako vidite kojeg juniora Hajduka kako trenira sam ovih dana, zatražite mu autogram. Jednom će vjerujte mi, vrijediti zlata.