200 000 za diplomatski trijumf

Povezani članci

• Zaustaviti prijetnje Draganu Janjiću
• BOSNA NE SMIJE ŠAPTOM PASTI
• Božićna priča: Đoka Pančevac
• Češki Jadran
• Tržište nekretnina u Hrvatskoj
  Još nije sve gotovo
• Srbija do Melburna

Možda su politički Hrvati iskoristili Vukovar, ali politički Srbi su definitivno „odradili“ 200 000 svojih.

Pod geslom „sačuvajmo Jugoslaviju“ srpska politika započela je „čuvanje Jugoslavije“ kratkim ratom u Sloveniji s relativno malo mrtvih i raseljenih. Nakon toga „pustili“ su Sloveniju da ode iz Jugoslavije.

Po istom poslu 90% hrvatskih Srba pretežno onih izvan velikih gradova postavilo je „nove granice“ unutar Republike Hrvatske i fizički odvojilo „pola Hrvatske“. To je nazvano „balvan revolucijom“.

Tamo su proglasili „odcepljenje“ od „ustaške Hrvatske“ . Po nalogu iz Beograda i Miloševića Slobe.

Hrvatski Srbi. Bili su heroji Srbije. Ponos. Slava. Udarna igla sulude ideje „svi Srbi u jednoj državi“.

Vučić – tada prvi i najdraži poslilni četničkog vojvode i Dačić zvani „mali Sloba“ tada su obećavali sva potrebna vojna sredstva obećavajući da je to poštena zaštita Srba u Hrvatskoj od ustaških vlasti.

Iz područja Hrvatske koja su „odvojili za sebe“ protjerali su sve koji nisu bili za njih, a one koji nisu bili Jugoslaveni po politici bili su smaknuti. Bilo je i osvete za drugi svjetski rat. Ludilo. Kaos. Osveta.

To je bilo vrijeme kada je u slobodni dio Hrvatske tijekom četiri godine došlo nekoliko milijuna izbjeglica s teritorija bivše Jugoslavije kojima je upravljala srpska vlast. Pobjegli su. Strah za život.

Protjerani su svi koji nisu politički Jugoslaveni. Svi koji nisu oduševljeni idejom „srboslavije“.

Srpska vlast potjerala je iz „svojeg“ područja u Hrvatskoj i Bosni političke ne-Srbe. 2 milijuna ljudi.

Na silu. S teritorija država koje se ne zovu Srbija. Ali zvati će se. Tako su ih uvjeravali. Varali zapravo.

To je bilo sustavno protjerivanje predvođeno mentorima Vučića i Dačića, tada još „malih od broda“.

Veliki dečki tog vremena u Srbiji nisu bili današnji predsjednik vlade i današnji ministar vanjskih poslova.

Danas Vučić kao premijer, Dačić kao ministar i strogo kontrolirana srpska javna glasila i ostali mediji govore o „najvećem egzodusu i protjerivanju jednog naroda nakon drugog svjetskog rata“. Na sva zvona obznanjuju svijetu da su prije 20 godina Hrvati protjerali 200 000 Srba u izgnanstvo. Moram priznati da je istina da je 200 000 ljudi iz Hrvatske „naglo“ otišlo u Srbiju. Kako su otišli? Otišli su svi zajedno, organizirano, planirano. Otišli su sa svoje zemlje. Natjerali su ih da odu. Nagovorili. Tko? Sigurno ne vojnici Hrvatske vojske. Otišli su prije akcije „Oluja 1995.“ Cestovnim putem. Pod kontrolom i organizacijom Srpske vojske. Pri odlasku nije bilo hrvatske vojske.

Vučić koji sad više nije posilni nego premijer Srbije i Dačić koji je sada ministar i to vanjskih poslova Srbije – sada se „vade iz dreka, al teško buju se zvadili“ – tako bi se to reklo u belom Zagreb gradu.

Zašto?

Vučić je tada redovno dolazio „da ohrabruje srpski narod u Hrvatskoj“ i, „ da ih uveri da ih srpski narod iz Srbije nikada neće izneveriti“ …,

• citiram legendarnu Vučićevu misao za hrvatske Srbe:

„Ovde će da bude Srbija, to vam obećavam u ime Srbije i u svoje ime“ – ali, znate što se dogodilo.

Isto tako, inteligentni i snalažljivi manipulator i trgovac mali Sloba – Dačić, današnji ministar vanjskih poslova Srbije priklonjen (sada Vučiću, a sutra – kome treba) u vremenima prije 20 godina bio je jedan od najžešćih zagovornika i promotora ideje Slobodana Miloševića   „da se 200 000 Srba iz Hrvatske preseli na područje Srbije i tako optuži Hrvate za proterivanje“.

„To vam je neverovatan potez za budućnost Srbije, videćete “ – rekao je Dačić tada jednom sumnjičavom generalu vojske Republike Srpske koji je bio na oporavku u Beogradu….

Tu „genijalnu“ Slobinu misao o proterivanju osporavao je veliki dio srpskih intelektualaca….,

• „oni će da popune mesto proteranih iz Srbije“ – argumentirao je Slobodan Milošević. A Dačić mu se divio kao stvarnom geniju srpskog naroda. I kao svom šefu i mentoru.

Dođe mi da kažem da je danas narastao od malog Slobe do malog Vučića.

Pravi odrasli Vuk ima drugačije mišljenje (Drašković), a Vučić i Dačić su ipak kao neki deminutivi.

Sloba, kakav god bio i Šešelj, kakav god bio i Drašković i Ćosić bili su doktori profesori emeritusi i spiritusi u usporedbi sa ondašnjim skromnim političkim kredibilitetom malenih Vučića i Dačića.

O tempora, o mores. Vratilo im se cum grano salis. Mislim deminutivnima Vučiću i Dačiću.

Šešeljev mali vuk, Vučić i Slobin mali Sloba Dačić dobili su nezahvalne uloge u današnjem vremenu.

Oni moraju biti kao veliki im uzori, ali i zastupati totalno suprotnu politiku od svojih uzora.

Sad gledamo taj „salto mortale“ tih velikih funkcija koje obnašaju sada već odrasli Vučić i Dačić.

S obzirom da sve to promatram iz Hrvatske, a događa se u Srbiji – osjećam da me se to zapravo i ne tiče previše i da mi je svejedno baš kao što su rat u Hrvatskoj s figom u džepu promatrali Vučić i Dačić.

Njima je zapravo bilo svejedno jer rat nije bio u Beogradu. Tamo je bilo lijepo baviti se politikom.

Došli bi za vikend u Hrvatsku, okitili se s tonu, dvije „patriotizma“ odradili huškačko obećavački dio propagande u ime svojih šefova i vratili se kući u Beograd da grade političke karijere.

Hrvatske Srbe huškali su mladi lavovi Vučić i Dačić sjebavši ih i izvaravši ih prije 20 godina.

Sada ih ista dvojica još tjeraju da im budu zahvalni.

Dobra zajebancija nakon što su ih „dobrovoljno preselili“ u Srbiju.

Zapravo, „nakon protjerivanja u genocidnoj vojnoj akciji ustaške vojske koja je proizvela najveći egzodus jednog naroda nakon drugog svetskog rata“- kako reče Vučić.

Moraju im zahvaljivati što su smislili diplomatsku pobjedničku strategiju o proslavi hrvatske „Oluje“.

Sjebali su hrvatsku nevještu diplomaciju svojom briljantnom političkom vještinom. Geniji za povijest.

Ispada da su dali sjebati 200 000 vlastitih ljudi da bi 20 godina kasnije diplomatski pobijedili.

Toliko su ih grijali i pržili prije 20 godina svojim jezicima o „Srbiji do Virovitice i Karlobaga“ da ih sada još više ponižavaju s činjenicom da su protjerani od Hrvata. Ustaša. Koljača. A zapravo prevareni od svojih velikih stratega Miloševića, Krajišnika, Plavšićke, Hadžića…, ali i Vučića i Dačića.

Možda to netko može smatrati istinitim, ali sumnjam da bi ti isti Hrvati (navodno ustaše i koljači) hladnokrvno poklali 200 000 Srba iz Hrvatske. Bilo je budala, ali 99% hrvatske vojske bili su građani koji brane domovinu. Bio sam prisutan na gotovo svim bojištima i to su bili obični ljudi, prosječni, normalni. Nisu imali zapovijed ubiti sve na putu i spaliti i pobiti sve što stignu. Te zapovijedi nema.

U svakom slučaju ne bi poklali 8000 muškaraca i dječaka kao luđaci u Srebrenici kojima se Vučić morao doći pokloniti. Čak mu je i to teško palo bez obzira na odigrani igrokaz i tko ga je režirao.

Najžalosnije od svega jest činjenica da su te davne 1995. godine danima vježbali evakuaciju i da se nitko nije mogao tome suprotstaviti. Vježbali su „bežaniju“, ispali kukavice, nisu ih baš prihvatili u Srbiji, a sve na prevaru i muljažu. Teški zajeb od svojih od kojeg se još nisu oporavili.

To su smislili političari Srbi, uvježbali vojnici politike kao Vučić i Dačić, a izveli pripadnici „slavne“ srpske vojske. Glumci su bili 200 000 hrvatskih Srba. Kao statisti u filmu. Samo što je to stvarno.

Možda su politički Hrvati iskoristili Vukovar, ali politički Srbi su definitivno „odradili“ 200 000 svojih.

Dačić i Vučić danas toliko i vrište o „Oluji“ samo zato da ih ne pogodi „tuča“ od ovih 200 000 žrtvovanih. To bi bila akcija „prognanih civila prije Oluje, a zvala bi se „ Tuča“. To je ono kad s neba padaju veliki komadi leda i „potuku i pšenicu i kukuruz i automobile – a mogu biti pogubni i za ljude“.

Meni je poznato iz prve ruke da su se svi pridošli iz Hrvatske tijekom akcije „Oluja“ koji su imalo obrazovani i nisu bili za ideju da se „zakolju svi koji nisu Srbi“ – nisu dobro proveli kao izbjeglice. Ili su otišli „dalje“ ili su se vratili, ili su tamo, ali bilo im je bolje kad su bili „doma“. Ovi ostali morali su postati radikali – zato što im ništa drugo nije preostalo, a i ništa im drugo nije palo na pamet osim toga.

Takvi su najpogodniji da od „Oluje“ naprave „Oluju s tučom“- pa da nastradaju od tvrdih komada leda razni nedodirljivi kolovođe koji danas šetaju i peru ruke od svega – po uzoru na spomenute radikalne radikale. Počevši od spomenutih deminutiva ili završivši s njima, sasvim svejedno.