Zapis s jednog putovanja ili kako sam upoznao Predraga Matvejevića

Autor/ica 👤Elvedin Nezirović 11.1.2014. u 12:59

Povezani članci

Foto: Salone Internazionale del…

U jednom trenutku, sjetio sam se rečenice: „Dugo su padale kiše u septembru“, kojom počinje taj famozni Matvejevićev esej, Naši talibani, zbog kojeg umalo nije završio u zatvoru.

Piše: Elvedin Nezirović

Sredinom novembra prošle godine putovao sam u Zagreb, kako bih promovirao tri knjige Nusreta Omerike, mog prijatelja, koje se bave istraživanjem bh. usmene narodne književnosti. Bilo je to tek drugi put da posjećujem Krležin grad, ako se moje proputovanje iz aprila mjeseca te iste godine, kada sam se u njemu zadržao jedva sat vremena, uopće može nazvati posjetom. Šta mogu, putevi me nikada nisu vodili u Zagorje, a ja, ovakav kakav sam – trapavi provincijalac koji ne uspijeva da se ostavi svojih submisivnih, defetističkih navika – ne nalazim vremena (ili čega već?) da se tamo, kako to stari Mostarci kažu, „muhajem“ zaputim.

Također, trebam biti pošten, najprije prema sebi, a onda i prema vama koji čitate ove redove, i priznati da su u meni još živa sjećanja na 1993., kada sam, bombama stjeran u podrume i skloništa u Istočnom Mostaru, Zagreb zamišljao kao neku vrstu balkanskog Mordora, mjesta u kojem stoluje sam Sauron, svojom (sijedom) glavom i (neliverisanom) bradom. Dugo sam pokušavao da se oslobodim sjenke tog mladića, borio se da svoj život zaštitim od njegovog uticaja, ali ni danas ne mogu tačno utvrditi koliko je to ratno iskustvo odredilo moj odnos prema Zagrebu i svemu onome što iz njega dolazi. Pa ipak, jedno je sigurno: Saurona već odavno nema i Zagreb je danas grad koji u meni budi posve drukčije asocijacije: na Krležu, Ujevića, Cesarića, ili, da se odmaknemo malo od književnosti, na taj modri, egzotični Dinamo, kojem smo, tako lagano, engleski, utrpali tri komada u finalu Kupa, 1986.

Promocija je upriličena na jednom prekrasnom mjestu: u knjižari Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj ulici, nedaleko od Cvjetnog trga. Ta ogromna prostorija, s mnoštvom knjiga u bijelim, metalnim policama, koje su se pružale od patosa do plafona, imala je, u svom centralnom dijelu, i prostor za čitanje kojim je dominiralo nekoliko spojenih, lako prenosivih aluminijskih stolova. Za njima su sjedili studenti prikopčani na svoje iPhon-e, s glavama nadnesenim nad stranice što su mirisale po rastočini ljepila, štampe i plijesni. Iznad njih je lebdjela neka ugodna, umirujuća tišina, tišina kakvu mogu proizvesti samo knjige.

Tu, između dugih redova s knjigama, čije sam ofucane i selotejpom ljepljene hrbate sa zadovoljstvom zagledao četrdesetak minuta, sjetio sam se dvojice, meni iznimno dragih i danas pomalo zaboravljenih pisaca, koji bi se, po svojim biografskim odrednicama, podjednako mogli smatrati i Mostarcima i Zagrepčanima: Abdurezak Hivzi Bjelevac i Ilija Jakovljević. Sjetio sam se, naravno, još jednog, mojoj generaciji, kao i onim nešto starijim, mnogo bližeg i važnijeg pisca, kojeg ću te večeri prvi puta sresti. Naime, nakon oficijelnog dijela programa, kada je moderator, po nekom tradicionalnom književnopromotorskom običaju dao riječ publici, u jednom od zadnjih redova pojavila se najprije visoko podignuta ruka, a potom i krhka figura čovjeka kojeg sam odmah prepoznao: bio je to on, Predrag Matvejević.

Nije me iznenadilo njegovo prisustvo: znao sam da se vratio u Zagreb nakon skoro deceniju i po egzilantskog života u Italiji i Francuskoji, imajući u vidu njegove neraskidive veze s rodnim Mostarom i Bosnom i Hercegovinom, bilo je, na neki način, sasvim razumljivo da te večeri bude u knjižnici Bogdana Ogrizovića. Međutim, sama pomisao da se nalazim u istoj prostoriji s čovjekom čiji su rani radovi, kako to često napominje Bernard Henry Levy, inspirisali Sartrea, bila je dovoljna da se osjetim nervoznim i nedoraslim promotorske uloge koju mi je namijenio moj prijatelj.

* * *

Predrag Matvejević.

Kada bih ga morao opisati u tri, četiri riječi, pokušao bih s: kozmoplitizam i intelektualno gospodstvo. Ne znam da li sam to negdje čuo, pročitao, ili sam sâm izmislio, ali, kako god, čini mi se nekako najbližim istini.

Znam mnogo toga o njegovim knjigama, otkrićima, postignućima, polemikama, predavanjima, obranama, člancima, esejima, pismima, znam dosta i o njegovoj intelektualnoj slavi, značaju i borbi, o Korčulanskoj školi, o „socijalizmu s ljudskim licem“, o čuvenom pismu Titu iz 1974., o Mediteranskom brevijaru, o Razgovorima s Krležom, o Tim vjetrenjačama, jednom briljantnom govoru studentima iz 1968. godine, koji je dugo vremena bio zabranjen, o mecima ispaljenim u njegovo poštansko sanduče 1991., zbog kojih je i otišao iz Zagreba, o profesuri na Sorbonnei i La Sapienzi, o tome kako je, na klaviru, Krleži svirao ruske romanse… Znam, zapravo, sve što o jednom piscu može znati njegov pasionirani čitalac. Divio sam se njegovoj hrabrosti da uvijek, po svaku cijenu, bude na strani onih koji drukčije misle, onih kojima je, upravo zbog toga, oduzeto pravo na svaku slobodu; plakao sam kada sam prvi puta čitao pismo koje je, nakon rušenja Starog mosta, uputio najznačjanijim evropskim medijskim kućama; podržavao ga, kada je prije tri godine Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Suda u Zagrebu, kojom ga se osuđuje na pet mjeseci zatvora ili dvije godine uslovno, zbog toga što je u eseju, objavljenom u Jutarnjem listu 2001. godine, Milu Pešordu nazvao “kršćanskim talibanom, kvislinškim piscem i poticateljem na zločin”…

Bilo bi suludo i pomisliti da se jednim tekstom može obuhvatiti cjelokupnost Matvejevićeve pojave, pa čak i pokušati izdvojiti ono što je u toj cjelokupnosti najvažnije. Njegov profil je toliko mnogostruk da ga se može posmatrati s bezbroj stanovišta, no ono što je sigurno jeste da se o njemu danas malo toga može reći što već nije rečeno, kao i to da je o njemu nemoguće govoriti, a da, na neki način, ne govorimo i o nama samima. Kao čovjeka koji je u Mostaru rođen i koji je u njemu proveo cijeli svoj život, mene je, ipak, oduvijek najviše zanimao Matvejevićev odnos prema rodnom gradu, pogotovo u vrijeme kada ga je, sa svim njegovim vrijednostima, trebalo braniti od Perišićevih koljača i Bobanovih „jakih kiša“. I baš tu, na primjeru Mostara, Matvejevićev ljudski i intelektualni karakter došli su do punog izražaja.

Za one koji možda ne znaju mnogo toga o Matvejeviću, evo nekoliko najneophodnijih biografskih podataka: Matvejević je sin rusko-ukrajinskog imigranta i mostarske Hrvatice, katolkinje. Svoje svjetonazore nikada nije temeljio na etničkoj ili religijskoj pripadnosti oca ili majke, već prije svega na vlastitom promišljanju i inteligenciji. Odrastao je na Bulevaru, liniji razdvajanja između HVO-a i Armije RBiH u posljednjem ratu, u kući koja do danas nije obnovljena. Bio je đak mostarske gimnazije, kako i sam napominje u jednom članku, „jedne od najboljih u prvoj i drugoj Jugoslaviji“. Za taj svoj Mostar, za ljude s kojima je odrastao, za Velež, ostao je vezan sve do danas. Studirao je u Sarajevu i Zagrebu, doktorirao na Sorboni, u Parizu. Do rata je predavao francusku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a od 1991. do 1994. slavenske književnosti na pariškoj Nouvelle Sorbonne, da bi od 1994. do 2007. bio profesor srpskog i hrvatskog jezika i srpske i hrvatske književnosti na rimskoj La Sapienzi.

U vrijeme raspada Jugoslavije i agresije JNA na, tada već međunardono priznate i suverene države, najprije Hrvatsku, a potom i Bosnu i Hrcegovinu, Matvejević je shvatio da taj rat, nije rat između bivših jugoslovenskih republika, već naprosto: rat između dobra i zla. Za njega će to biti i rat između HV i HVO-a s jedne i Armije RBiH, s druge strane, u Hercegovini i Srednjoj Bosni, od maja 1993. pa sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, deset mjeseci poslije. Matvejević, kojeg Riccardo Picchio, italijanski slavist i njegov prijatelj, naziva „neohumanističkim tribunom“, nijednog trenutka nije dvojio koju stranu u tom ratu odabrati. U svojim knjigama, posebice u „Između azila i egzila“ i „Le Monde Ex“, izvorno pisanoj na francuskom jeziku, Matvejević ispisuje možda i najdojmljivije pasaže o ratnim stradanjima Mostara i Sarajeva, zbog kojih ga kritika u časopisu Inrockuptibles naziva „pjesnikom među ruševinama“. Zbog svega toga, Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru, dodijelio mu je počasni doktorat, 2006. godine. I to je bilo sve, bar što se tiče odnosa Mostara prema Matvejeviću.

Te večeri, u knjižari Bogdana Ogrizovića, u Zagrebu, na promociji triju knjiga Nusreta Omerike, Predrag Matvejević je govorio o tome kako je većinu narodnih lirskih pjesama ili sevdalinki prvi puta čuo u domu muslimanke Hatidže Sidar, porodične prijateljice njegovih roditelja, koja ga je odgojila. Govorio je i o Mostaru, o Mostarcima, o talibanima, a pročitao je i nekoliko pasusa iz već pomenutog pisma koje je nastalo na dan rušenja Starog mosta. U tamnoplavom odijelu, blijedog, izmorenog lica i razdžilitane kose, Matvejević je ostavljao utisak pomalo umornog, vremešnog čovjeka, ali su, uspkos tome, njegove rečenice imale snagu koja je odjekivala prostorijom.

Bilo mi je drago što ga vidim. Poslije sam mu prišao i stisnuo ruku, rekavši da ga izuzetno cijenim. Nisam se u tom trenutku mogao sjetiti ničega pametnijeg. Dok smo se rukovali, pomislio sam kako su baš tako izgledale i Krležine ruke, koje je, u Predgovoru Razgovorima s Krležom, naslovljenom s „Pamćenje i sjećanje – Krleža“, opisao kao „neobično lijepe i blijede“.

* * *

Iz Zagreba sam se vratio sutradan. Padala je ona dosadna, umorna kiša koju Mostarci zovu „spavalica“. Ne znam koriste li i Zagrepčani isti izraz, ali on joj, bez sumnje, pristaje. U autobusu je vladala melanholična tišina, tišina koju može proizvesti samo monotono udaranje kapi o limeni krov. U jednom trenutku, sjetio sam se rečenice: „Dugo su padale kiše u septembru“, kojom počinje taj famozni Matvejevićev esej, Naši talibani, zbog kojeg umalo nije završio u zatvoru.

Cesta je vijugala morskom obalom. Tu i tamo zapuhao bi jak vjetar, a kiša bi prerasla u grad. Pamtim jednu sliku s tog putovanja, koju ovdje zapisujem jer osjećam da bi tekst koji upravo zavrašvam bez nje bio znatno siromašniji: dijete na sjedištu ispred mog, prinosi svoj mali nos prozoru, prstima briše maglicu i onda gleda napolje kao da pokušava ustanoviti gdje se nalazi. Ko zna zašto, evocirala mi je uspomenu na onog šesnaestogodišnjaka kojem se Zagreb nekoć pričinjao kao Talkinova zemlja tame: i sada je tamo, taj mladić, u nekom smrdljivom podrumu, pod ruševinama Istočnog Mostara, doziva svoje mrtve, plače. Čujem ga, ali ga ne mogu utješiti. Htio bih da razgovaram s njim, ali on neće da razgovara sa mnom. Pa ipak, on više nije ja, iako će uvijek biti njegov neodvojivi dio.

S vremena na vrijeme, između gradova što su promicali s druge strane stakla, ugledao bih Jadran, siv, ustalasao. Pitao sam se „zašto je rub uz more ponegdje tako uzak i kratkotrajan“ ili „zbog čega pojedini stanovnici, odmaknuvši se od morske strane, mijenjaju odjednom običaje i pjevaju drukčije pjesme“. Nisam našao odgovore. Ali sam, na kraju puta, našao svoj grad.